Poslovni broj: 13 Gž-298/2022-2

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 13 Gž-298/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Feuš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Š. iz Z., OIB: …, protiv tuženika banke, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. Š., odvjetniku u Z., radi zabrane diskriminacije i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2807/2020-12 od 17. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 20. lipnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2807/2020-12 od 17. prosinca 2021.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženik poticao na nejednako postupanje - poticao diskriminaciju - u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske posl br UsII -179/2020 na štetu tužitelja u podnesku zaprimljenom na tom sudu dana 20. svibnja 2020. na strani šestoj (6) navođenjem „Pri tome treba naglasiti izuzetno važnu činjenicu da je H. S. vlasnik i direktor niza trgovačkih društava (samo neki od njih su N. G. d.o.o., P. 2017 j.d.o.o.) te niza ugašenih društava (kao G. M. d.o.o., D. d.o.o. itd.), pri čemu su pojedina društva, prema pisanju novina i drugih medija, povezane sa sumnjivim radnjama (barem na rubu zakona) i H. ne zna koliko su ti napisi točni. U svakom slučaju, a prema izvatcima iz javnog registra, očito je riječ o poduzetniku koji djeluje na tržištu, a temeljem ZPPI-a i dosadašnje sudske prakse poduzetnik H. Š. dolazi do niza podataka o drugim poduzetnicima (klijentima H.-a, njihovom položaju i financijskom stanju i perspektivi poslovanja). Kao poduzetnik, H. Š. je sudionik u tržišnoj utakmici u kojoj svi sudionici moraju imati jednaki položaj. Međutim, kao vlasnik informacija o drugim poduzetnicima (klijentima H.-a i poslovnih banaka), H. S. istima može u potpunosti raspolagati u tržišnoj utakmici, i to na štetu drugih sudionika -poduzetnika, poslovnih banaka, H.-a i Republike Hrvatske, kao osnivača H. a" te se nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos 7.500,00 kn zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od dana podnošenja ove tužbe do isplate, a odbijen je i zahtjev da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju trošak u iznosu od 600,00 kn. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 2.109,37 kn.

 

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22- dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 600,00 kn / 79,63 €[1].

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je tuženik poticao nejednako postupanje – poticao diskriminaciju jer da je činjeničnim tvrdnjama stavio tužitelja u nepovoljniji položaj pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske čime da potiče diskriminaciju po osnovi njegovog društvenog položaja – poduzetnik te naknada štete neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tužitelj u žalbi.

 

6. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj  navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

 

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je tuženik 14. svibnja 2020. podnio tužbu protiv Republike Hrvatske – P. z. i. navodeći da je 20. ožujka 2020. donio rješenje klasa: ... kojim se poništava rješenje tuženika od 11. veljače 2019. broj: …, kojim se odobrava ovdje tužitelju pravo na pristup preslici popisa svih krajnjih korisnika kredita koje je tuženik kreditirao u razdoblju od 1. do 31. prosinca 2018. uz iznose kredita jer da je zatražena informacija bankovna tajna i tužitelj zloupotrebljava svoje pravo na pristup informacijama.

- da je povodom žalbe tužitelja presudom Visokog upravnog suda od 12. ožujka 2020. broj:Us II-196/19-6 usvojen tužbeni zahtjev ovdje tužitelja, poništeno rješenje Povjerenika za informacije od 8. ožujka 2019. i predmet vraćen na ponovni postupak te da je tuženik u novoj odluci utvrdio pogrešnu primjenu propisa odnosno da zatražena informacija predstavlja informaciju o raspolaganju javnim sredstvima koje su dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti, osim ako informacija ne predstavlja klasificirani podatak;

- da je tuženik u navedenoj tužbi iznio stajalište da je pobijana odluka nezakonita iz razloga koji su u istoj pobliže napisani, pozvao se na pravna mišljenja pojedinih stručnjaka te u prilog stajalištu da traženi podaci predstavljaju bankovnu tajnu, da je potrebno provesti test razmjernosti i javnog interesa te da postoji zloupotreba prava na pristup informacijama - iznio tvrdnje koje ovdje tužitelj označava kao sporne i da je

predložio donošenje odluke kojom se poništava rješenje P. z. i. klasa: … od 20. ožujka 2020., ali je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 7. rujna 2020. broj:Us II-179/20-8 odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika;

- da tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik poticao na diskriminaciju po osnovi društvenog položaja.

 

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da sporni navodi tuženika pobliže opisani u tužbenom zahtjevu predstavljaju činjenične navode istaknute u postupku pred nadležnim sudom, a po svom sadržaju i mjestu na kojem su istaknuti ne predstavljaju diskriminaciju ili poticanje na istu u smislu čl.1.st.2.i.3. i čl.4.st.1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne Novine" 85/08, 112/12; dalje:ZSD), niti se može zaključiti da bi tužitelj zbog istih eventualno bio doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, pri čemu posebno valja napomenuti da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 7. rujna 2020. broj:Us II-179/20-8 odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika, dakle, da je presuda donesena u korist tužitelja i stoga tužitelj zbog spornih tvrdnji nije bio onemogućen u ostvarenju kakvog prava odnosno diskriminiran. Slijedom toga, kako tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi došlo do diskriminacije ili poticanja na istu, to je tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti i odlučiti kao u stavku I. izreke presude temeljem čl.1.st.2. i 3., č.4.st.1., čl.20.st.1. i čl.17. ZSD-a.

 

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

 

10.  Naime, odredbom čl. 1. ZSD propisano je da se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, dok je st. 2. propisano da se diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama, a st. 3. istog članka da se diskriminacijom smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovoga članka. Također, odredbom čl. 4. st. 1. ZSD propisano je da poticanje na diskriminaciju, ako je počinjeno s namjerom, smatrat će se diskriminacijom u smislu čl. 1. ovoga Zakona.

 

11. Prema tome, društveni položaj jedan je od osnova propisanih odredbom čl.1. ZSD-a i u tom je smislu tužitelj je bio dužan učiniti vjerojatnim da je stavljen u nepovoljniji položaj po ovoj diskriminacijskoj osnovi, a s ciljem povrede njegovog dostojanstva, a onda teret dokaza da nije bilo diskriminacije prelazi na tuženika. (čl. 20 ZSD.).

 

12. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da bi se zaista u konkretnom slučaju radilo o poticanju na diskriminaciju odnosno diskriminaciji s osnove društvenog položaja, percepcija o neželjenom ponašanju i činu povrede dostojanstva treba biti razumna.

 

13. Naime, tuženik je sporne navode istaknuo kao stranka u postupku, a njegova tužba je odbijena kao neosnovana te je presuda Visokog upravnog suda donesena u korist tužitelja pa nije jasno zbog čega bi tužitelj bio stavljen u nepovoljniji položaj po diskriminacijskoj osnovi društvenog položaja. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da navodi koje je iznio tuženik u postupku pred nadležnim sudom, a po svom sadržaju i mjestu na kojem su istaknuti ne predstavljaju diskriminaciju ili poticanje na istu u smislu čl.1.st.2.i.3. i čl.4.st.1.ZSD-a, niti se može zaključiti da bi tužitelj zbog istih eventualno bio doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

14. Slijedom svega navedenog, s obzirom na okolnosti u kojima je tuženik naveo sporne navode, takvi navodi se ne mogu smatrati poticanjem na diskriminaciju počinjenu s namjerom koje se prema odredbi čl. 4. st. 1. ZSD smatra diskriminacijom u smislu čl. 1. istog Zakona, a niti je tužitelj učinio vjerojatnim povredu prava na jednako postupanje, a pogotovo što je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 7. rujna 2020. broj:Us II-179/20-8 odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika, dakle, odlučeno je u korist tužitelja pa nije ni bio onemogućen u ostvarivanju svog prava, slijedom čega su žalbeni navodi istaknuti u tom smislu neosnovani pa je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je tuženik poticao na nejednako postupanje odnosno diskriminaciju uz pravilnu primjenu odredaba ZSD, uključujući i pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja, u smislu članka 20. stavka 1. ZSD.

 

15. Budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi od strane tuženika došlo do diskriminacije ili poticanja na istu u odnosu na tužitelja, nisu ispunjene ni propisane pretpostavke za naknadu štete u smislu članka 17. ZSD, u vezi s odredbama ZOO o naknadi štete, tako da je i po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev neosnovan i u dijelu kojim tužitelj potražuje naknadu štete zbog diskriminacije. Naime, tužitelj nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štete, a niti visinu štete tako da tužitelju ne pripada zaštita u tom smislu.

 

16. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije dokazao da mu je tuženik protupravnom radnjom prouzročio povredu prava osobnosti u smislu povrede ugleda, časti, dostojanstva, a niti bi u konkretnom slučaju povreda prava osobnosti bila toliko teška da bi opravdavala dosudu zatražene pravične novčane naknade u smislu odredbi čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), jer u smislu ove odredbe pravo na dosudu pravične novčane naknade uvjetovano je pretpostavkama da težina povrede i okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete.

 

17. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, u smislu odredbe čl. 20. stavka 1. ZSD i članka 221.a ZPP, kao i odredbe ZSD i ZOO, kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i u tom dijelu.

 

18. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova tuženiku te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22).

 

19. Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

 

20. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke.

 

U Zagrebu 20. lipnja 2023.

 

 

   Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.