Poslovni broj: 50 Gž-1823/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

                                                                          Poslovni broj: 50 Gž-1823/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz Z., OIB: …, protiv 1-tuženika komore iz Z., zastupanog po punomoćniku K. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva A. i p. u Z., i 2-tuženika D. B. iz Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1847/2017-91 od 23. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 20. lipnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1847/2017-91 od 23. siječnja 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 288.991,60 kn sa zatraženim zateznim kamatama kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da 1-tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 48.437,80 kn (točka II izreke).

 

2. Presudu pobija tužitelj zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže istu preinačiti na način da sud drugog stupnja u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete tužitelja prouzročene, po navodima tužitelja propuštanjem pružanja adekvatne pravne pomoći tužitelju od strane odvjetnika, ovdje 2-tuženika, u postupku naknade štete koji se vodio protiv C. o. d.d. pri prvostupanjskim sudom pod brojem Pn-2682/97.

 

5. U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je odvjetnik D. B. zastupao ovdje tužitelja u parničnom postupku koji se vodio pri prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem Pn-2682/97 protiv C. o. d.d. radi naknade štete u kojem je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev ovdje tužitelja iz razloga jer je 18. veljače 1994. stupio na snagu Zakon o osiguranju a odredbom čl. 92. tog Zakona je bilo propisano da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila sa inozemnom registracijom (kao u konkretnom slučaju) podnosi odštetni zahtjev uredu koji je dužan u roku od 60 dana isti riješiti, jer u protivnom oštećena osoba može podnijeti tužbu radi naknade štete protiv ureda, a što 2-tuženik nije učinio već je tužbu postavio protiv C. o. d.d. koja nije bila pasivno legitimirana u toj pravnoj stvari.

 

6. Pošavši od utvrđenja da između stranaka nije sporno da 2-tuženik nije tužitelja u postupku koji se vodio pri prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem Pn-2682/97 zastupao profesionalno odnosno da je u njegovom postupanju bilo propusta za koje nema opravdanja međutim kako tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između propusta navedenog odvjetnika i štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastupila, sud prvog stupnja utvrdio je da ne postoji odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju jer u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu. 

 

7. Zaključak o nepostojanju uzročno-posljedične veze između postupanja 2-tuženika kao odvjetnika koje je rezultiralo odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja zbog promašene pasivne legitimacije i nastanka štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastupila obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

- da iz nalaza i mišljenja medicinskih vještaka M. M. i J. F., koje je sud prihvatio u cijelosti, ocijenivši isti nalazom stručne i objektivne osobe, proizlazi da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio istegnuće vratne kralježnice, natučenje glave i vrata te potres mozga blage naravi,

- da je uslijed navedenih ozljeda trpio bolove jačeg intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta 8 dana te manjeg intenziteta mjesec dana, nadalje da je pretrpio kratkotrajni primarni strah (koji se javlja za vrijeme neposredne životne ugroženosti) jakog intenziteta i kratkog trajanja te sekundarni strah jačeg intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 3 dana i slabijeg intenziteta 4 dana kao i kasni strah slabijeg intenziteta kumulativne naravi u trajanju od mjesec dana. Isto tako da je kod tužitelja došlo do smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 4% te da mu je bila potrebna pomoć i njega druge osobe po 3 sata dnevno u razdoblju od 02. travnja do 29. travnja 1994.,

- da je uvidom u priklopljeni predmet prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-2682/97 utvrđeno da je tužitelju isplaćen na ime štete koju je pretrpio u predmetnom štetnom događaju iznos od 60.000,00 kn,

- da je uvidom u naprijed navedeni predmet utvrđeno da tužitelj nije dostavio dokaz da je firma "H." vršila tužitelju bilo kakve isplate, a sve vezano za potraživanje materijalne štete s naslova izgubljene zarade,

              - da je tužitelju isplatom iznosa od 60.000,00 kn, imajući u vidu odredbu čl. 223. tada važećeg ZPP-a i čl. 200. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96, 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO-a) isplaćen primjereni iznos za štetu koju je tužitelju pretrpio zbog predmetne prometne nezgode slijedom čega da isti nije dokazao da bi u parničnom postupku koji se vodio pri prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem Pn-2682/97 radi naknade štete koju je pretrpio zbog predmetnog štetnog događaja uspio u sporu radi naplate naknade štete,

- da je tužitelj osim ostalih pretpostavki za odgovornost za štetu (protupravnost, štetnik i štetna radnja) trebao dokazati i postojanje uzročno posljedične vezu između odbijanja tužbenog zahtjeva u naprijed navedenom sudskom postupku zbog postavljenog tužbenog zahtjeva prema pogrešnom tuženiku i štete koju bi tužitelj zbog toga pretrpio (nemogućnost naplate svog potraživanja naknade štete od ureda koja šteta bi tužitelju nastupila tek u slučaju ako bi uspio u sporu radi naplate predmetnog potraživanja od ureda jer da bi tuženici kao osiguravatelj odnosno kao štetnik bili odgovorni tužitelju za štetu, moraju kumulativno biti ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu po kriteriju krivnje.

 

8. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

 

9. Na žalbene navode tužitelja valja reći da je sud prvog stupnja u točki 1. obrazloženja iznosio navode iz tužbe tužitelja odnosno navode istaknute tijekom postupka a ne svoja utvrđenja kako to pogrešno smatra tužitelj. Nadalje da je sud za svoje utvrđenje da je tužitelju isplaćen iznos od 60.000,00 kn na ime štete koju je pretrpio iz predmetnog štetnog događaja dao valjane i jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja (jer isto proizlazi iz dopisa koji se nalazi na listu 28-31 spisa koji se vodio pod brojem Pn-2682/97 radi naknade predmetne štete, a koju činjenicu tužitelj tijekom tog postupka nije osporio). Stoga se navodi tužitelja da nikada nije primio navedeni iznos odnosno da se ne smatra u cijelosti namirenim ukazuju neodlučnima.

 

10. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da je sud proveo liječničko vještačenje samovoljno odnosno da je na taj način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Naime, tužitelj je u tužbi, a kako to proizlazi iz sadržaja tužbe, predložio provođenje liječničkog vještačenja koji prijedlog je sud prvog stupnja pravilno prihvatio jer je isto bilo potrebno provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari. Činjenica da na ročištu na kojem je sud donio rješenje o provođenju tog dokaza nije bio tužitelj, koji je bio uredno pozvan, suprotno mišljenju tužitelja, nije odlučna i ne dovodi u pitanje pravilnost takvog rješenja, to tim više što sud, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

11. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenog liječničkog vještačenja od strane žalitelja. Stoga ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP). Pri tome žalitelju valja reći da su prigovori na nalaz i mišljenje liječnika vještaka otklonjeni nastavnim očitovanjem vještaka, koji su dodatno obrazložili svoj nalaz i mišljenje i otklonili prigovore tužitelja, nakon čega tužitelj nije imao daljnjih prijedloga u tom pogledu.

 

12. Suprotno tvrdnji žalitelja sud prvog stupnja na tako utvrđeno činjenično stanje temeljem raspoloživih dokaza pravilno je primijenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.

 

13. Naime točno je, a kako to ponavlja tužitelj u svojoj žalbi, da podnošenje tužbe odnosno postavljanje tužbenog zahtjeva protiv neodgovorne osobe za štetu tužitelju koju je pretrpio u predmetnom štetnom događaju predstavlja propust 2-tuženika u zastupanju tužitelja u parničnom postupku koji se vodio pri prvostupanjskom sudu pod poslovnim brojem Pn-2682/97. Međutim da bi tužitelj uspio sa zahtjevom u ovoj pravnoj stvari a imajući u vidu da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati od osiguravatelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik s time da takav zahtjev može postaviti i prema odgovornoj osobi, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari, na kojem je teret dokazivanja, trebao dokazati postojanje svih pretpostavki za odgovornost za štetu a to su: protupravnost, štetnik, štetna radnja, šteta i postojanje uzročno posljedične vezu između propusta u zastupanju i štete koju je tužitelj zbog toga pretrpio. To iz razloga jer da bi tuženici bili odgovorni tužitelju za utuženu štetu, moraju kumulativno biti ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu po kriteriju krivnje. Pri tome valja reći da u konkretnom slučaju navedena uzročno posljedična veza postoji samo ako tužitelj dokaže da bi po redovnom tijeku stvari, da je 2-tuženik podnio tužbu protiv odgovorne osobe za predmetu štetu, tužitelj uspio u tom postupku naknade štete. Tek u tom slučaju tužitelj bi pretrpio štetu jer bi zbog propusta 2-tuženik bio onemogućen u ostvarivanju prava na isplatu naknade štete.

 

14. Kako je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelju na ime predmetne štete isplaćen iznos od 60.000,00 kn, da taj iznos predstavlja primjereni iznos za štetu koju je tužitelj pretrpio zbog predmetne prometne nezgode u smislu odredbe čl. 200. tada važećeg ZOO, koje utvrđenje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ne bi uspio u sporu za naknadu štete niti protiv odgovorne osobe odnosno da nije uspio dokazati da bi u parničnom postupku koji se vodio pri prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem Pn-2682/97 radi naknade štete koju je pretrpio zbog predmetnog štetnog događaja uspio u sporu i da je tužbeni zahtjev bio postavljen protiv ureda radi naplate naknade štete, ukazuje se pravilnim. Stoga je, a primjenom pravila o teretu dokazivanja koje je na strani tužitelja, sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

15. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 148/09, 142/12, 37/22 i 126/22).

 

16. Slijedom iznesenog, a kako nisu nađene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 368. st.1. ZPP-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

 

U Zagrebu, 20. lipnja 2023.

 

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća:

                                                                                                                       Vlasta Feuš, v.r.