Posl. broj: 1. P-780/2022-22.

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. J., C. P. …, C. P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku G. D., odvjetniku iz Z., protiv tuženika N. h. b. d.d., V. …, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz odvjetničkog društva Ž. i P. d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 28. travnja 2023. u prisutnosti tužitelja i njegove z.z. punomoćnice A. G., odvjetničke vježbenice i z.z. punomoćnika tuženika S. P., odvjetničkog vježbenika, 16. lipnja 2023. godine

 

p r e s u d i o j e

 

              I. N a l a ž e  s e  tuženiku N. h. b. d.d. da tužitelju J. T., plati iznos od 2.979,21 EUR (dvijetisućedevetstosedamdesetdevet eura i dvadesetjedan cent)/ 22.446,97 kn (dvadesetdvijetisućečetiristočetardesetšest kuna i devedesetsedam lipa)[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućem na iznos od:

 

64,63 EUR/ 486,93 kn               od 29. svibnja 2019. do isplate,

62,49 EUR/ 470,82 kn               od 28. lipnja 2019. do isplate,

65,64 EUR/ 494,55 kn               od 26. srpnja 2019. do isplate,

67,64 EUR/ 509,65 kn               od 27. kolovoza 2019. pa do isplate,

72,48 EUR/ 546,09 kn               od 28. listopada 2019. pa do isplate,

71,66 EUR/ 539,91 kn               od 14. studenoga 2019. pa do isplate,

71,07 EUR/ 535,45 kn              od 14. studenoga 2019. pa do isplate,

71,84 EUR/ 541,28 kn               od 2. prosinca 2019. pa do isplate,

72,86 EUR/ 549,00 kn              od 30. prosinca 2019. pa do isplate,

75,61 EUR/ 569,67 kn               od 28. siječnja 2020. pa do isplate,

79,64 EUR/ 600,08 kn               od 27. veljače 2020. pa do isplate,

85,26 EUR/ 642,38 kn               od 31. ožujka 2020. pa do isplate,

86,97 EUR/ 655,30 kn               od 28. travnja 2020. pa do isplate,

86,01 EUR/ 648,03 kn               od 27. svibnja 2020. pa do isplate,

81,60 EUR/ 614,83 kn               od 29. lipnja 2020. pa do isplate,

82,57 EUR/ 622,15 kn               od 30. srpnja 2020. pa do isplate,

77,94 EUR/ 587,26 kn               od 31. kolovoza 2020. pa do isplate,

79,07 EUR/ 595,78 kn               od 28. rujna 2020. pa do isplate,

80,73 EUR/ 608,25 kn               od 27. listopada 2020. pa do isplate,

 

79,51 EUR/ 599,09[2] kn               od 27. studenoga 2020. pa do isplate,

79,58 EUR/ 599,61 kn               od 25. siječnja 2021. pa do isplate,

79,77 EUR/ 601,03 kn               od 26. veljače 2021. pa do isplate,

79,46 EUR/ 598,69 kn               od 29. ožujka 2021. pa do isplate,

74,08 EUR/ 558,14 kn               od 26. travnja 2021. pa do isplate,

75,63 EUR/ 569,87 kn               od 26. svibnja 2021. pa do isplate,

75,03 EUR/ 565,34 kn              od 26. svibnja 2021. pa do isplate,

75,47 EUR/ 568,63 kn               od 28. lipnja 2021. pa do isplate,

76,12 EUR/ 573,51 kn               od 27. srpnja 2021. pa do isplate,

76,87 EUR/ 579,14 kn               od 30. kolovoza 2021. pa do isplate,

76,03 EUR/ 572,84 kn               od 29. rujna 2021. pa do isplate,

79,98 EUR/ 602,60 kn               od 27. listopada 2021. pa do isplate,

83,32 EUR/ 627,76 kn               od 30. studenoga 2021. pa do isplate,

87,17 EUR/ 656,82 kn               od 27. prosinca 2021. pa do isplate,

85,38 EUR/ 643,32 kn               od 26. siječnja 2022. pa do isplate,

83,76 EUR/ 631,09 kn              od 26. travnja 2022. pa do isplate,

93,39 EUR/ 703,67 kn              od 29. travnja 2022. pa do isplate,

94,72 EUR/ 713,64 kn               od 31. svibnja 2022. pa do isplate i

88,23 EUR/ 664,77 kn               od 29. lipnja 2012. pa do isplate,

 

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

II.  N a l a ž e  s e tuženiku N. h. b. d.d. da tužitelju J. T. naknadi troškove postupka u iznosu od 1.624,78 EUR (tisućušestodvadesetčetiri eura i sedamdesetosam centi)/ 12.241,90 kn (dvanaesettisućadvijestočetardesetjednu kunu i devedeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a  o d b i j a s e preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 1.046,27 EUR (tisućučetardesetšest eura i dvadesetsedam centi)/ 7.883,05 kn (sedamtisućaosamstoosamdesetosam kuna i pet lipa).

 

III. O d b i j a  s e  tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj navodi da je s tuženikom 20. rujna 2004. sklopio ugovor o kreditu broj: …, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 47.500,00 CHF, prema kupovnom tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita. U članku 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kreditu uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća. Tužitelj tvrdi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Ističe i da je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-…/2017. od 14. lipnja 2018., u točci I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Z. broj P-…/12. od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1., 2. 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih, i ovdje tuženica "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnim ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 06. 08. 2007. godine i to člancima 81, 82 i 90, a od 07. 08. 2007. godine do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Dana 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje posl. broj: Rev 2211/2018. kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanja ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezena glavnica – švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN, 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se o ove presude odnose i na ugovorni odnosa tužitelja i tuženika. Tužitelj ističe da ništetnost navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od 29. svibnja 2019. do dana podnošenja ove tužbe za cijelo vrijeme primjenjivala otplate bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana podnošenja ove tužbe prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu promjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do podnošenja ove tužbe. Tužitelj tvrdi da je uslijed ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku preplatio svaki mjesec do podnošenja ove tužbe iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita, odnosno ukupno iznos od 23.816,39 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa. Sukladno tome, postavio je tužbeni zahtjev kojim traži isplatu ukupnog iznosa od 23.816,39 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeće svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega prigovora mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Z., zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Z.. Nadalje, tuženik osporava tužbeni zahtjev tvrdeći da je potraživanje tužitelja u zastari; da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; da kad bi i bila primjenjiva, ni tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude te da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za nišetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač; da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenju, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te prigovora i načinu postavljanja tužbenog zahtjeva, osporavajući pri tome anticipiranu metodu kojom je zahtjev postavljen jer da sama činjenica eventualne ništenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita budući da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja ugovora. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže da se isti obije.

 

3. Na pripremnom ročištu 12. siječnja 2023. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te je, sukladno odredbi čl. 301. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - proč. tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022., dalje: ZPP) odlučeno da će se odmah nastaviti s raspravljanjem o glavnoj stvari. Naime, točno je da je odredbom čl. 10. ugovora o kreditu br. 310331 od 20. rujna 2004. ugovorena mjesna nadležnost suda u Z.. No, tužitelj je tužbu i podnio Općinskom građanskom sudu u Z., a koji je i općemjesno nadležan prema odredbi čl. 47. st. 1. ZPP-a, ali je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: 31 Su-771/2022-3. od 5. rujna 2022. je, temeljem odredbi čl. 11. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine", br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22), određen Općinski sud u Z. za postupanje, među ostalima, i u ovom predmetu te je predmet i dostavljen ovome sudu. Sukladno navedenome, ovaj je sud mjesno nadležna za suđenje u ovom predmetu.

 

4. Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 8. veljače 2023. godine, uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka te Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/2022. i 88/2022.), tako da potražuje ukupni iznos od 2.979,21 EUR/ 22.446,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, kao u tom podnesku.

5. Tuženik se i tako preciziranom tužbenom zahtjevu protivi.

 

6. Precizirani tužbeni zahtjev je  osnovan.

 

              7. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu broj … i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama od 20. rujna 2004., ispis prometa po kreditu, ispis informativnog otplatnog plana po kreditu i plan otplate u jednakim anuitetima T. J.; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Z. R. iz društva R. v. d.o.o. iz Z. te je saslušan tužitelj.

              8. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

 

              9. Nije sporno:

 

- da su stranke 20. rujna 2004. godine sklopile ugovor o kreditu broj: … kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 47.500,00 CHF po kupovnom tečaju za devize banke na dan korištenja kredita (članka 1.), uz redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,80 % godišnje te je promjenjiva na način ugovoren člankom 4. ugovora, na rok od 25 godina  te se korisnik kredita obvezao kredit otplatiti u 300 mjesečnih anuiteta, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi 272,17 CHF "plativo u kunama po prodajnom tečaju Banke važećem na dan dospijeća" (čl. 7.1.

= iznosa kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom (čl. 1. st. 2.), odnosno u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti CHF 640,30) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatska narodne banke važećem na dan plaćanja (čl. 7. st. 1.);

 

- da je tužitelj otplaćivao kredit na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu, pa i u predmetnom razdoblju od 29. svibnja 2019. do podnošenja tužbe u ovom predmetu 25. kolovoza 2022.,

 

- da je za ranija razdoblja tužitelj vodio parnice pred Općinskim građanskim sudom u Z. u predmetima P-…/19 i P-…/20.

 

              10. Sporno je:

 

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

 

- jesu li citirane ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne,

 

- je li, kada bi navedene odredbe i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj od 4,83780 kn za 1 CHF, koji je vrijedio na dan isplate kredita,

 

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za iznose koje tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom.

 

              11. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

             

12. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Z. posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

              13. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).

14. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

15. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu S. d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

 

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

              16. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu Trgovačkog suda u Z. broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

17. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

18. Protiv ove odluke banke (i tužitelj, što za ovu parnicu nije bitno) su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

 

              19. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju

je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

 

20. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Z., odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

21. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

22. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14-2. na strani 29. nije ni bilo potrebno:  "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

23. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja koji navodi je 2004. dovršavao kuću u Carevom polju u kojoj je živio i kako nije imao dovoljno novaca išao je u banku podići nekakav kredit. Tamo su pregledali njegove papire o plaći i po njima nije baš imao naročite uvjete, odnosno nije imao veliki prosjek plaće te su mu u banci preporučili da mu je najpovoljniji kredit s protuvrijednosti u švicarskim francima. Rekli su mu da s tim ne bi trebalo biti nikakvih posebnih problema, da bi moglo doći do manjih razlika, a na nikakve posebne rizike ga nisu upozoravali. Zaključio je u to vrijeme da bi takav kredit mogao vraćati te je ugovor i sklopio. Ugovor su sastavili u banci i nije mogao ništa pregovarati o pojedinim odredbama. S vremenom su anuiteti kredita sve više rasli te mu je bilo sve teže otplaćivati kredit. Do 2019. je već utužio ovu razliku i dobio presude te mu je banka za to vrijeme isplatila razlike. Budući da kredit još otplaćuje u ovom predmetu je utužena razlika od 2019. do podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kredit je u cijelosti utrošio u dovršenje obiteljske kuće u kojoj se ne obavlja nikakva djelatnost.

 

24. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi i da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je dovršenje kuće. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

25. Iz iskaza je vidljivo, a tuženik suprotno nije ni pokušao dokazivati, da se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te da su te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, je tuženik očito smatra da je cjelokupni valutni rizik trebao snositi samo potrošač. Sukladno navedeno, sud, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula.

 

26. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača  pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

27. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 53/91, 73/91, 113/93, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (18. svibnja 2005.), u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbi čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 105. st. 1. ZOO/91, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužiteljica nije tražila raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 210. st. 1.  ZOO/91, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

28. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi  sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015.  na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

 

29. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita, u konkretnom slučaju 4,83780 kn za 1 CHF.

              30. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju od 4,83780 kn za 1,00 CHF; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

              31. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

 

              32. Iz nalaza je vidljivo da je kredit isplaćen 1. listopada 2004. s kojim danom kupovni tečaj banke za valutu CHF iznosio 4,83780 kn za 1 CHF, pa je ugovorni iznos kredita od 47.500,00 CHF iskazan u protuvrijednosti od 229.795,50 kuna. U razdoblju otplate kredita kamatna stopa je mijenjana kako slijedi: 4,80 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2007.; 4,90 % godišnje od anuiteta s dospijećem 2. siječnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2008.; 6 % godišnje od anuiteta s dospijećem 2. siječnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2011.; 580 % godišnje od anuiteta s dospijećem 2. studenoga 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 2. prosinca 2013. te 3,23 % godišnje od 2. listopada 2014. do konca izračuna. Za odgovor na postavljeni zadatak vještak je u tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate na temelju kojeg je iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "j" tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedina obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi kako razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve utužene obveze (2. svibnja 2019.) do podnošenja tužbe (očitom omaškom napisano "konačne prijevremene otplate") konačne prijevremene otplate (1. kolovoza 2022.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno: 22.446,97 kuna, odnosno 2.979,21 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), s pojedinim mjesečnim iznosima razlika u stupcu "j" tabele 1  (u kunama) odnosno stupcu "j1" (u EUR).

 

              33. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 7. veljače 2023. precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu.

              34. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka niti nije očitovao te očito ni on nema prigovora, a su nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.

 

              35. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli  upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima prava na zakonsku zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.

 

36. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

 

37. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito

nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.

              38. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

39. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 25. kolovoza 2022. godine čime je zastara ponovno prekinuta.

              40. Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni konačni zahtjev usvojiti u cijelosti.

 

              41. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka. Tužitelju su troškovi zastupanja odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/2012., 103/2014, 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022, dalje: Tarifa), a u granicama postavljenim troškovnikom. Sukladno tome, priznati su mu troškovi sastava tužbe po tbr. 7/1 u zatraženom visini od 100 bodova; sastava podnesaka od 3. studenoga 2022. i 8. veljače 2023. po tbr. 8/1 po 100 bodova te zastupanja na ročištima 12. siječnja 2023. i 28. travnja 2023. po tbr. 9/1 po 100 bodova, odnosno ukupno 500 bodova, a što prema vrijednosti boda od 15,00 kuna iz tbr. 50 iznosi 7.500,00 kuna, odnosno 995,42 EUR, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 1.875,00 kuna odnosno 248,86 EUR. Troškovi pristupa na ročište za objavu presude nisu mu priznati jer nisu potrebni za vođenje parnice budući da presudu može preuzeti s e-oglasne ploče sudova. Osim troškova zastupanja, priznati su mu troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 39,03 EUR i presudu u iznosu od 76,24 EUR, te troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, pa je tuženiku naloženo da mu na ime naknade troškova postupka ukupno plati 1.624,78 EUR, a odbijen je preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 1.046,27 EUR (što uključuje i zahtjev za naknadu troškova izbivanja iz sudske pisarnice za ročišta od 12. siječnja 2023. i 28. travnja 2023. budući da tužitelj nema pravo na naknadu tih troškova od tuženika te će o njima biti odlučeno posebnim rješenje, u smislu troškova delegacije predmeta).

              42 Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

 

U Zlataru 16. lipnja 2023. godine

 

S u d a c:

Damir Čižmek

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ovog presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, roku od 15 dana.

 

DNA:

 

1. punomoćniku tužitelja G. D., odvjetniku iz Z.
2. punomoćniku tuženika R. Ž., odvjetnici iz Z.