1

Poslovni broj Gž-196/2023-2

 

 

 

Poslovni broj Gž-196/2023-2

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

                                                                     

              Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja 1. Ž. Ž. iz V., OIB: …..i 2. S. C. iz K. kbr. 15, OIB: …..protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:…., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj 7 P-291/2022-11 od 12. siječnja 2023. godine, dana 15. lipnja 2023. godine,

 

r i j e š i o  j e

 

              Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj 7 P-291/2022-11 od 12. siječnja 2023. godine, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

             

Obrazloženje

 

1.              Rješenjem prvostupanjskog suda (točka I izreke) odbačena je tužba kao nedopuštena.

 

2.              U točki II izreke naloženo je tužiteljima da u roku od 15 dana solidarno naknade tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 99,54 eura/750,00 kuna.

 

3.              Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnose tužitelji, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP).

 

4.              U žalbi u glavnome navode da je sud prvog stupnja odbacio tužbu bez da je prethodno od njih zatražio da dopune istu navođenjem činjenica i iznošenjem dokaza o kojima ovisi odluka suda o odbačaju tužbe, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

 

5.              Nadalje ističu da je pobijano rješenje utemeljeno na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti, čime je ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koja povreda postoji i zbog toga jer je prvostupanjski sud protivno odredbi članka 2. stavak 2. ZPP-a odbio odlučivati o zahtjevu za koji je nadležan, a da je donošenjem te odluke povrijeđeno i njihovo pravo propisano odredbom članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98-pročišćeni tekst, 113/00, 124/00-pročišćeni tekst, 28/01, 41/01-pročišćeni tekst, 55/01, 76/10, 85/10-pročišćeni tekst i 5/14).

 

6.              Tužitelji navode kako je sud prvog stupnja pogrešnim tumačenjem odredbe članka 11. Zakona o vodama („Narodne novine“ br. 66/19 i 84/21, u nastavku teksta: ZOV) utvrdio da ta odredba predstavlja osnovu za odbačaj njihove tužbe, pogrešno smatrajući da bi oni pokretanjem postupka prema toj odredbi ZOV-a mogli utvrđivati i možebitno dokazati svoje pravo vlasništva predmetnih nekretnina, jer da temelj za provođenje postupka prema toj odredbi ZOV-a postoji samo za nekretnine u pogledu kojih je upitan status vodnog dobra.

 

7.              Nastavno ističu da su u ovom postupku tražili utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama koje je stečeno dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu koja se vodila kao javno dobro, a koja nikada nije predstavljala javno dobro, i to prije proglašenja vodnog dobra i „ex lege“ zemljišnoknjižnog prijenosa na javno vodno dobro u vlasništvu tuženika, pod upravom H. v., uz ogradu i zaštitu Republike Hrvatske s upisom prava prvokupa, sve u skladu s odredbom članka 22. ZOV-a.

 

8.              Iz navedenih razloga predlažu da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, a u prilog žalbenim navodima dostavljaju presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-231/2018-4 od 14. lipnja 2018. godine.

 

9.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

10.              Žalba je osnovana.

 

11.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama označenima kao čkbr. ….šuma u V. od 2554 m2 i čkbr. ….šuma u V. od 3286 m2, upisanih u zk. ul. br. ….k. o. P. kao vlasništvo tuženika, i to kao javno dobro-pod upravljanjem H. v.

 

12.              U vezi toga utvrđuje kako iz odredaba članaka 9., 11. stavak 1. i 2., 12. i 13. ZOV-a proizlazi kako su vodno dobro nekretnine koje su posebnim zakonom proglašene kao dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i imaju njenu posebnu zaštitu, ali da su takve nekretnine, u skladu s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u nastavku teksta: ZV), ako nisu opće dobro, sposobne biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava, pa da vodno dobro čine zemljišnoknjižne čestice u vlasničkopravnom režimu koje mogu biti u vlasništvu bilo koje pravne ili fizičke osobe.

 

13.              Nasuprot tome, utvrđuje da je javno vodno dobro u cijelosti podvrgnuto posebnom stvarnopravnom režimu, te da kod javnog vodnog dobra nije moguće otuđenje ili prijenos prava vlasništva, već jedino zasnivanje prava služnosti i prava građenja kao ograničenih stvarnih prava, ali samo uz uvjete i u postupku propisanom odredbama ZOV-a.

 

14.              Prvostupanjski sud utvrđuje da predmetne nekretnine kao javno vodno dobro predstavljaju javno dobro u općoj uporabi, pa da su kao takve isključene iz pravnog prometa zbog odredaba o ništetnosti pravnih poslova kojima se raspolaže tim nekretninama i zabranom stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pa da faktički uživaju pravni status gotovo jednak onom koje imaju stvari izvan prometa (res extra commercium), te da ove nekretnine ne mogu biti predmet spora u ovom predmetu za utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pa utvrđuje da predmetna tužba nije dopuštena.

 

15.              Nadalje utvrđuje da bi sud u pojedinim predmetima u kojima se vodi spor o nekretnini koja je u zemljišnim knjigama upisana kao javno dobro mogao utvrđivati da li se ista i koristi kao javno dobro, ali samo ako postupak ukidanja statusa javnog dobra nije propisan posebnim zakonom, što ovdje nije slučaj.

 

16.              Naime, u vezi toga utvrđuje kako je osnovno načelo da se promjena i ukidanje statusa općeg dobra može izvršiti samo u istom postupku i na način kako se i određuje i ustanovljava određeno opće dobro, a da je u slučaju javnog vodnog dobra odredbom članka 11. ZOV-a propisano da će u slučaju dvojbe ili spora je li neka katastarska čestica vodnoga dobra po sili Zakona postala javno vodno dobro na temelju članka 12. stavak 1.-6. ovoga Zakona, Ministarstvo o tome donijeti rješenje na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti, slijedom čega utvrđuje da sud ne može odlučivati o opravdanosti statusa javnog vodnog dobra kao o prethodnom pitanju, niti to predstavlja prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari, već pitanje dopuštenosti tužbe.

 

17.              Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 35. stavak 4. ZV-a, odlučuje kao u točki I izreke pobijanog rješenja.

 

18.              Odluku o parničnim troškovima (točka II izreke) temelji na odredbi članka 156. ZPP-a.

 

19.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da prilikom donošenja pobijanog rješenja nije počinjena neka od tih povreda.

 

20.              Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, iz razloga koje tužitelji navode u žalbi.

 

21.              Nisu osnovane niti tvrdnje žalitelja o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijano rješenje nema postupovnih nedostataka zbog kojih se ne bi moglo valjano ispitati.

 

 

 

22.              Neosnovano se tužitelji sadržajem žalbe pozivaju i na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 5. stavak 4. tog Zakona, kojom je propisano da sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti, a to stoga jer je potonja odredba ZPP-a dodana u članak 5. tog Zakona odredbom članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 80/22, u nastavku teksta: ZID ZPP-a), te se u smislu odredbe članka 107. stavak 2. ZID ZPP-a ne primjenjuje u ovom postupku, jer on nije pokrenut prije 19. srpnja 2022. godine kao dana stupanja na snagu ZID ZPP-a.

 

23.              Međutim, u pravu su tužitelji kada sadržajem žalbenih navoda ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 2. stavak 2. ZPP-a.

 

24.              Naime, predmet ove parnice je zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama označenima kao čkbr. ….šuma u V. od 2554 m2 i čkbr. ….šuma u V. od 3286 m2, upisanima u zk. ul. br….., k. o. P. kao vlasništvo tuženika, i to kao javno dobro-pod upravljanjem H. v., kao i zahtjev radi upisa oznake vodnog dobra na tim nekretninama i zabilježbe prava prvokupa u korist H. v. Takav zahtjev tužitelji temelje na tvrdnjama da upis predmetnih nekretnina kao javnog dobra u režimu društvenog vlasništva nije odgovarao stanju u naravi, jer da te nekretnine nikada u naravi nisu predstavljale javno dobro, a da su oni stekli pravo vlasništva utuženih nekretnina dosjelošću, i to posjedom tih čestica (osobno i putem svojih pravnih prednika) počev od kraja drugog svjetskog rata.

 

25.              U vezi toga valja navesti kako prema stajalištu sudske prakse, prihvaćenom npr. u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 62/2017-3 od 27. ožujka 2019. godine, te u odluci istog suda poslovni broj Revt-243/11 od 27. svibnja 2015. godine, sama okolnost da je neko zemljište u zemljišnim knjigama upisano kao javno dobro ne znači da se doista radi o javnom dobru, ukoliko se isto faktično ne koristi kao javno dobro, niti je ikad predstavljalo javno dobro, što znači da su u konkretnom slučaju tužitelji bili ovlašteni dokazivati da predmetne nekretnine u vrijeme kada su isti prema tužbenim navodima stekli pravo vlasništva na tim česticama dosjelošću nisu imale status javnog dobra, odnosno javnog vodnog dobra, sve to neovisno o odredbi članka 13. ZOV-a kojom je reguliran prestanak statusa vodnog dobra katastarskim česticama iz članaka 9. i 12. tog Zakona, jer postojanje te odredbe ne ograničava niti sprječava sud da sam prosuđuje o navedenim činjenicama u okviru navedenog tužbenog zahtjeva, niti na takvo ovlaštenje prvostupanjskog suda utječe odredba članka 11. stavak 2. ZOV-a kojom je propisano da će u slučaju dvojbe ili spora je li neka katastarska čestica vodnoga dobra po sili Zakona postala javno vodno dobro na temelju članka 12. stavak 1.-6. ovoga Zakona, Ministarstvo o tome donijeti rješenje na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti. Pri tome tužitelji u ovom postupku ne osporavaju da bi sporne nekretnine predstavljale vodno dobro, dakle nekretnine na kojima je, ukoliko se ujedno ne radi o javnom vodnom dobru, dopušteno u smislu odredbe članka 22. stavak 2. ZOV-a stjecanje prava vlasništva.

 

26.              Prema tome, ukoliko bi tužitelji u ovoj parnici dokazali da prijeporne nekretnine u vrijeme kada su isti prema navodima tužbe stekli izvanknjižno pravo vlasništva tih čestica (dosjelošću) nisu imale pravni status javnog dobra u režimu društvenog vlasništva, na kojim tvrdnjama se temelji njihov tužbeni zahtjev, dakle da se radi o česticama koje se u to vrijeme nisu koristile kao javno dobro, niti su predstavljale javno dobro, tada u slučaju da su za to ispunjene propisane pretpostavke ne bi bilo zapreke za usvajanje njihovog tužbenog zahtjeva, pa je s obzirom na navedeno pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da predmetna tužba ne bi bila dopuštena. Pri tome, sve i kada bi bilo nedvojbeno utvrđeno da se radi o nekretninama koje su i u pravno relevantno vrijeme imale takav pravni status koji bi isključivao mogućnost stjecanja prava vlasništva na istima, ne bi bilo mjesta odbačaju predmetne tužbe kao nedopuštene, već bi u toj pravnoj situaciji trebalo donijeti meritornu odluku o tužbenom zahtjevu.

 

27.              Budući da sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog stajališta, uslijed kojeg je protivno odredbi članka 2. stavak 2. ZPP-a odlučio kao u točki I izreke pobijanog rješenja, nije utvrđivao gore navedene činjenice koje su od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, to je primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a valjalo u cijelosti ukinuti pobijano rješenje i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

28.              U nastavku postupka sud prvog stupnja će nakon provođenja odgovarajućih dokaza po prijedlogu tužitelja i tuženika ponovno raspraviti i utvrditi sve činjenice koje su u skladu s navedenim od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, vodeći pri tome računa i o stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. godine, koji je u odnosu na početak računanja roka dosjelosti za nekretnine koje su bile u društvenom vlasništvu zauzeo pravno shvaćanje prema kojem kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 08. listopada 1991. godine ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. stavak 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog zakona.

 

29.              Nakon što postupi na prethodno navedeni način, sud prvog stupnja će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, te o zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

 

 

U Rijeci, 15. lipnja 2023. godine.

 

 

                                                                                                                                               S U D A C  :

 

                                                                                                                                            Alen Perhat, v.r.