- 1 -              Poslovni broj: I Kž-310/2022-7

Poslovni broj: I Kž-310/2022-7

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr.sc.Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. P., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, i 101/17. – dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 14. lipnja 2022. broj K-4/2022, u sjednici vijeća održanoj 14. lipnja 2023. u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice optuženika i branitelja optuženika M. Š., odvjetnika u K.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog D. P. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru optuženi D. P., proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci presude te je na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

1.1. Na temelju članka 72. stavak 1. i 3. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom za sve kategorije vozila u trajanju koje je 3 (tri) godine dulje od izrečene kazne zatvora.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13, 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženik je oslobođen u cijelosti obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. - 5. ZKP/08. i paušalne svote iz članka 145. stavak 2. točka 6. i stavka 3. ZKP/08.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženik je dužan oštećenicima maloljetnoj M. K. i S. K. naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08. na ime nužnih izdataka oštećenika i nužnih izdataka i nagrade opunomoćenika oštećenika.

 

1.4. Na temelju članka 189. ZKP/08., nakon pravomoćnosti presude vratiti će se optuženiku osobni automobil marke VW Polo reg. oznake KŽ … kao vlasniku vozila koje vozilo je privremeno oduzeto tijekom očevida 23. lipnja 2018.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju M. Š., odvjetniku u K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje a podredno da pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi optužbe.

 

3. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Postupajući po zahtjevu iz žalbe, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici su obaviješteni optuženik i njegov branitelj kao i državni odvjetnik, pa je sjednica održana u prisutnosti optuženika osobno i njegovog branitelja, a u odsutnosti državnog odvjetnika u skladu s odredbom članka 475. stavak 3 ZKP/08.  

 

5. Optuženik se poziva na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ne naznačujući nijednu odredbu ZKP/08.kojadefinira pojedine bitne postupovne povrede. Navodima žalbe, kojima osporava trajanje izrečene sigurnosne mjere, sugerirajući a će ona biti na snazi i dulje nego što je to zakonom predviđeno, optuženik u suštini pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni. Žalbeni navodi kojima naglašava da nedostaje obrazloženje zbog čega se sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom odnosi na sve kategorije vozila, iako je navodno djelo počinjeno motornim vozilom "B" kategorije, nisu utemeljeni jer je prvostupanjski sud dao obrazloženje zbog čega je izrekao takvu sigurnosnu mjeru, a prigovori žalitelja izneseni u tom pravcu mogu se također podvesti pod žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona (u odnosu na kategoriju motornih vozila za koje je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja) i odluke o kazni.

 

5.1. U okviru dijela žalbe u kojem kritizira ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj se poziva na iskaz liječnice P. M., čiji je iskaz s rasprave sud prvog stupnja izdvojio (kao i iskaz iste svjedokinje iz istrage, kada je ispitana pred Županijskim državnim odvjetništvom), zamjerajući istodobno sudu da to nije učinjeno posebnim rješenjem zbog čega nije imao mogućnost žalbom osporavati takvu odluku. Time očito sugerira da mu je na taj način povrijeđeno pravo obrane i da je time ostvarena tzv. relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer je to bilo od utjecaja na presudu. Međutim, svoju odluku o izdvajanju iskaza liječnice P. M. prvostupanjski sud obrazložio je u pobijanoj presudi, što podrazumijeva da se  u žalbi podnesenoj protiv te presude može osporavati ispravnost odluke o izdvajanju tog dokaza. No, u žalbi podnesenoj protiv presude optuženik ne argumentira zbog čega je odluka o izdvajanju neosnovana.

 

6. Nadalje, optuženik u žalbi ukazuje da je pored kazne zatvora prvostupanjski sud optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija, u trajanju koje je tri godine dulje od izrečene kazne, dakle u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, a što je suprotno članku 72. stavak 1. i 3 KZ/11. prema kojemu je moguće izreći sigurnosnu mjeru trajanje od jedne do pet godina. Iako optuženik smatra da je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, suštinski se radi o žalbenoj osnovi povrede kaznenog zakona koja u konkretnom slučaju nije počinjena. Naime, na temelju odredbe članka 72. stavak 3. KZ/11. počinitelju koji je osuđen na kaznu zatvora (što je ovdje slučaj),  izreći će se sigurnosna mjera u trajanju koje je od jedne do pet godina dulje od izrečene kazne zatvora a u kojim okvirima se je prvostupanjski sud kretao prilikom izricanja sigurnosne mjere. Nadalje prema odredbi članka 72. stavak 1. KZ/11. zabrana upravljanja motornim vozilom se odnosi na sve kategorije vozila, a iznimno se određena kategorija vozila može izreći kad posebne okolnosti upućuju na to da se neke mjere neće time utvrditi. Dakle ni u ovom segmentu nema povrede kaznenog zakona.

 

7. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik preocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka te iznosi svoju argumentaciju u odnosu na vjerodostojnost njihovog iskaza. Nadalje, optuženik smatra da prvostupanjski sud pogrešno povezuje iskaze svjedoka s, po prvostupanjskom sudu, općepoznatim činjenicama vezanim uz lokaciju lokala na području grada K. kao i pravca kretanja … iz pravca … u pravcu … itd., te upućuje da je pravac kretanja optuženika i oštećenika, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, utvrđen iskazivanjem svjedoka A. Č., I. A., J. G. i D. G..

 

7.1. Međutim, prvostupanjski sud analizirajući iskaze saslušanih svjedoka, na koje upućuje optuženik u žalbi, i to D. G. i J. G. (točka 15.1.), A. Č. (točka 15.6. – 15.7.) i I. A. (točka 15.8. – 15.9. ), i povezujući te iskaze s, između ostalog, planom ulica grada K. i pozicijom lokala (točka 7.2.) iznosi  zaključke u odnosu na relevantnu činjenicu kretanja automobila u kojemu su se nesporno nalazili optuženik i oštećenik prije prometne nesreće  te razloge zbog kojih smatra iskaze svjedoka A. Č. i I. A. nevjerodostojnim. Te razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Međutim, valja ukazati da u zaključcima prvostupanjskog suda u pogledu „opće poznatih“ činjenica plana grada K. i lokacija lokala (suprotno žalbenim navodima) nema nelogičnosti niti nepravilnosti jer, za razliku od optuženika u žalbi, prvostupanjski sud kretanje automobila  precizno stavlja u odgovarajući vremenski kontekst te ukazuje da su sve navedene lokacije (točka 7.2.) relativno blizu i prostorno i vremenski. U pogledu žalbenih navoda da je prvostupanjski sud pogrešno konstatirao da I. A. nije rekao da nije vidio optuženika u vozilu valja ukazati da se u pogledu interpretacije iskaza u konkretnom slučaju radi o pitanju vjerodostojnosti jer prvostupanjski sud (točka 15.9.) jasno navodi da iz iskaza svjedoka nije utvrđeno da bi u vozilu bio suvozač i da bi to bio upravo optuženik te da iskaz ne prihvaća kao uvjerljiv i vjerodostojan. U pogledu iskaza svjedoka D. G. i J. G. (točka 15.2.) valja ukazati da prvostupanjski sud ne otklanja te iskaze kao nevjerodostojne, dakle prihvaća vrijeme i lokaciju uočavanja automobila sivi Polo koji prolazi kroz crveno svjetlo na semaforu te ispravno zaključuje da se iz iskaza tih svjedoka sa sigurnošću ne može utvrditi tko je upravljao vozilom u vrijeme prometne nesreće.

 

7.2. Nadalje, optuženik ukazuje na nelogičnosti u iskazu svjedokinje V. V. i smatra da je iskazivala „naučeno“ i to zato što je bila u dobrim odnosima s pokojnim oštećenikom a posebno upućuje na dio iskaza kada svjedokinja navodi da oštećenik nije vozio niti imao automobil, odnosno da ga nikada nije vidjela da vozi a onda s druge strane joj je poznato da je imao mjeru zabrane upravljanja osobnim automobilom. U odnosu na svjedoka S. K., oca pokojnog K. I. K. (u žalbi ga pogrešno, očitom omaškom, navodi kao optuženikovog oca) upućuje da je svjedok zapravo razgovarao sa svim svjedocima i prije suđenja i tijekom suđenja, pa čak i sam sebe predlagao kao svjedoka te da je zainteresiran za ishod postupka naknade štete koji je već pokrenut na Općinskom sudu, a koji je u prekidu zbog ovog kaznenog postupka.

 

7.3. Međutim, prvostupanjski sud je (točka 16. – 16.1) analizirao iskaz svjedokinje V. V. (list 509 – 510  spisa) i prihvatio ga u dijelu u koje navodi da su optuženik i oštećenik taj dan bili u kafiću u kojem je radila te su napustili kafić na način da je optuženik sjeo u automobil na mjesto vozača, a nije prihvatio njen iskaz da su kafić napustili u kratkom vremenu prije prometne nesreće, i za taj zaključak iznosi razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pritom valja  ukazati da optuženik daje preveliki značaj prethodno navedenom dijelu iskaza, koji u svojoj suštini nije nelogičan niti neživotan jer svjedokinja iskazuje (a što propušta u žalbi citirati optuženik) da je optuženika i oštećenika poznavala otprilike godinu i pol dana prije prometne nesreće pa je doista moguće da oštećenika u tom periodu nije vidjela da vozi automobil ali da zna da ima zabranu upravljanja.

 

7.4. U odnosu na iskaz svjedoka S. K. valja ukazati da prvostupanjski sud detaljno analizira iskaz (točka 7. – 7.2. i 16.1. – razgovor s V. V.), percipira suštinski nespornu činjenicu, da isti nema neposrednog saznanja o načinu nastanka prometne nesreće, već ima određena posredna saznanja od drugih osoba  te iznosi zaključke u pogledu obilaska ugostiteljskih objekata i konačnog cilja kretanja optuženika oštećenika (kod kolege u …). Iznesene razloge u odnosu na prethodno navedene činjenice prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pri čemu valja ukazati da u odnosu na izuzetno značajne iskaze svjedoka, A. i K., iskaz svjedoka S. K. ustvari ima kontrolni značaj.

 

7.5. Upravo prethodno navedene iskaze svjedoka J. A., A. K. kao i G. V., optuženik žalbenim navodima smatra nevjerodostojnim, ukazuje na njihove međusobne rodbinske veze kao i prijateljske veze s oštećenikom i njegovim ocem. Smatra da je prvostupanjski sud prevelik značaj dao njihovim iskazima posebno kada se dovedu u vezu s zaključkom sudsko-medicinskog i prometno-tehničkog vještačenja, na temelju kojih nije bilo moguće zaključivati koja osoba u vrijeme nesreće upravljala vozilom kao i biološkog vještačenja u odnosu na tragove krvi koje je sud potpuno zanemario. Međutim prvostupanjski sud je detaljno analizirao iskaze svjedoka J. A. (točka 11. – 11.1), A. K. i G. V. (točka 9 – 10.1.), doveo ih u međusobnu vezu (točka 14.4. i 16.2.), pri čemu je uočio određene razlike u iskazima, a posebno se osvrćući na dio iskaza svjedoka A. K. (njegovu prisutnost potvrđuju iskazi svjedoka – točka 14.4.) o tome da u vozilu nisu bili aktivirani zračni jastuci (nesporno je da jesu), osnovano smatra da se radi o neznatnim razlikama, te da iskazi navedenih svjedoka upućuju na to da je vozilom upravljao upravo optuženik.

 

7.6. Prvostupanjski sud također ispravno citira nalaze sudsko-medicinskog vještaka prof. dr. J. Š. (točka 24.1.), i vještaka prometno – tehničke struke P. T. dipl. ing (točka 24.2.) sukladno kojima nije moguće sa sigurnošću ili izvjesnom vjerojatnošću zaključivati tko je upravljao automobilom u trenutku prometne nesreće. Međutim prvostupanjski sud je analizirao i provedeno kombinirano vještačenje po sudsko-medicinskom vještaku dr. P. Š. i vještaku prometno – tehničke struke P. T. dipl. ing, (točka 25. – 25.4.) također s zaključkom da se sa sigurnošću ili izvjesnom vjerojatnošću na temelju svih tragova i dinamike ne može utvrditi tko je bio vozač u vrijeme prometna nesreća ali i da ozljede oštećenika s određenom dozom vjerojatnosti upućuju da se je nalazio desno od optuženika, odnosno na suvozačevom mjesto kao i da je manje vjerojatno da bi ozljeda desne ruke optuženika mogle nastati da je bio suvozač, nego da je bio vozač (točka 25.2. i 25.3.) Dakle, prvostupanjski sud je pravilno vrednovao prethodno navedena utvrđenja vještaka te dovodeći u vezu o iskazima svjedoka V. V., G. V., J. A., S. K. i nalazom mišljenjem vještaka za biološka vještačenja M. K. A. (suprotno žalbenim navodima - točka 23.) zaključio (točka 25.5.) da je upravo optuženi upravljao osobnim automobilom u vrijeme prometne nesreće koji automobil je uostalom bio njegovo vlasništvo. S obzirom na iznesene razloge, prethodno navedeni zaključak prvostupanjskog suda, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

7.7. Preostali žalbeni navodi u odnosu na pojedine ispitane svjedoke ustvari predstavljaju preocjenjivanje iskaza koje međutim nije dovelo u pitanje zaključke prvostupanjskog suda jer je prvostupanjski sud je u pogledu vjerodostojnosti i značaja iskaza ispitanih svjedoka i to, P. M. (točka 13.1.), M. V. (točka 13.2.), N. T. (točka 13.3.), A. L. (točka 13.7.), D. P. (točka 14.1. - 14.3.), F. P. (točka 14.5.), I. H. (točka 15.2.-15.3.), D. M. (točka 12. - 12.1.), V. B. (točka 15.4. – 15.5.) iznio razloge, dovodeći u međusobnu vezu s iskazima ostalih ispitanih svjedoka,  koje u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrebe ovdje ponavljati.

 

8. Zbog prethodno iznesenih razloga valja zaključiti da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te zaključio da je optuženik počinio terećeno  kazneno djelo.

 

9. Optuženik se žali „opreza radi iz čisto profesionalnih razloga“ na odluku o kazni, ukazuje da je neosuđivana i nekažnjavanja osoba za razliku od pokojnog oštećenika, te nije utvrđena niti jedna otegotna okolnost koje bi opravdale izricanje ovako visoke zatvorske kazne i sigurnosne mjere. Preostali žalbeni navodi u odnosu na odluku o kazni ustvari predstavljaju žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na koje ovaj sud prethodno iznio razloge i zaključak (točka 7.)

 

9.1. Međutim, prvostupanjski sud je osnovano (točka 35.1.) kao olakotne okolnosti uzeo u obzir da je optuženik loših imovinskih prilika, njegovu prekršajnu i kaznenu neosuđivanost (suprotno žalbenim navodima), činjenicu da je i sam zadobio u prometnoj nesreći brojne tjelesne ozljede te totalnu materijalnu štetu na automobilu kao i da nakon inkriminiranog događaja nije počinio nova kaznena djela (ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela). Kao otegotne okolnosti prvostupanjski sud je osnovano (točka 35.2) cijenio kriminalnu količinu koja se očituje u ponašanju optuženika prije prometne nesreće što je konačno rezultiralo visokom koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi (1,96 g/kg) te činjenicu da u takvom stanju vozio u automobilu oštećenika mlade životne dobi od svega … godine koji je ujedno je otac maloljetnog djeteta, tempore criminis u dobi od … mjeseci.

 

9.2. I u odnosu na izricanje sigurnosne mjere iz članka 72. stavak 1. i 3. KZ/11. prvostupanjski sud iznio razloge (točka 38.) koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrebe ovdje ponavljati i koji u potpunosti opravdavaju izricanje sigurnosnih zabrane upravljanja motornim vozilom za sve kategorije vozila u trajanju koje je 3 (tri) godine dulje od izrečene kazne zatvora.

 

9.3. Stoga će izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, uz izrečenu sigurnosnu mjeru, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda biti dostatna da u cijelosti ispuni zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. i primjerena je osobnim prilikama optuženika te dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo (koje doista predstavlja veliku društvenu opasnost) kao i da se utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

 

10. Slijedom navedenog, budući da žalbom nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene ni povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 14. lipanj 2023.