- 1 -              III Kr 111/2022-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 111/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ratka Šćekića kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. A. M. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o zahtjevu os. A. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 27. rujna 2021. broj K-7/2021-22 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 17. svibnja 2022. broj I Kž-407/2021-7, u sjednici održanoj 14. lipnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev os. A. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude Županijskog suda u Zagrebu i Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske os. A. M. je zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, s tim da mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda tako da je određeno da se ima izvršiti dio kazne u trajanju od šest mjeseci, a dio kazne u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Protiv obje citirane presude osuđenik je putem branitelja V. M., odvjetnika iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - dalje: ZKP/08), povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08 i povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine obje pobijane presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08 prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Osuđenik povredu kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08, koju kao prvu osnovu pobijanja pravomoćne presude ističe u uvodu zahtjeva, obrazlaže na kraju zahtjeva (str. 12.-13.) na sljedeći način. Ističe da je on u žalbi koju je podnio protiv prvostupanjske presude ukazivao da sud prvog stupnja nije kod utvrđivanja postojanja pravnog kontinuiteta, s obzirom na vremenski okvir postavljen u optužnici od 1. siječnja 1996. do 31. kolovoza 2000., te s obzirom na izmjene u kaznenom zakonodavstvu do kojih je u međuvremenu dolazilo, utvrdio jesu li inkriminirane radnje kroz period od 1. siječnja 1996. do 31. prosinca 1997., za koje ga se između ostalog teretilo, bile kazneno djelo i po tada važećem Krivičnom zakonu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 32/93, 38/93, 28/96, 30/96, 175/04 - dalje: KZRH), odnosno Osnovnom krivičnom zakonu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 31/93, 35/93, 108/95, 16/96, 28/96 - dalje: OKZRH). Kako se sud prvog stupnja tim pitanjem nije bavio, već je samo paušalno, u kontekstu obrazlaganja jedinstva radnje predmetnog kaznenog djela, naveo da odredbe KZRH ovdje ne dolaze u primjenu, proizlazi da njegovo postupanje koje je počinjeno prije stupnja na snagu Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 77/11 – dalje: KZ/97) nije bilo kazneno djelo, niti na način kako je to pravno označeno u optužnici (kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97), niti kako je to presuđeno (čl. 246. st. 2. KZ/11). U okviru ovog prigovora osuđenik ističe da uslijed navedenog prvostupanjski sud iznosi neprihvatljivu i nelogičnu konstrukciju da se četverogodišnje inkriminirano postupanje može tretirati kao „jedna radnja“, te da je u pitanju „napad na isto materijalno zaštićeno dobro“, iako su u pitanju različiti zakoni s različitim zaštitnim objektima.

 

6.1. Međutim, iako je točno da prvostupanjski sud nije u obrazloženju presude izrijekom naveo da su i inkriminirane radnje koje su počinjene prije stupanja na snagu KZ/97 bile i u KZRH propisane kao protupravne i kažnjive odredbom čl. 215. st. 5. u vezi st. 3. i 1. KZRH, pravilno je u obrazloženju prvostupanjske presude kod obrazlaganja blažeg zakona, u kontekstu jedinstva predmetnog kaznenog djela (toč. 57.), istaknuto da u konkretnom slučaju ne dolazi u obzir primjena KZRH. Na taj je način jasno ukazano da je prvostupanjski sud imao u vidu da su inkriminirane radnje koje su počinjene prije stupanja na snagu KZ/97 i po prethodnom zakonu bile propisane kao kazneno djelo, te je, posve ispravno, istaknuto da se prijašnji zakon, međutim, ne može primijeniti jer je u pitanju jedinstveno kazneno djelo koje je dovršeno u vrijeme važenja kasnijeg zakona KZ/97, zbog čega se ima primijeniti taj zakon, ne ulazeći u pitanje koji je zakon blaži.

 

6.2. Nadalje, osuđenik unutar prigovora povrede kaznenog zakona neosnovano polemizira s pravilnim utvrđenjem iz pravomoćne presude da je u konkretnom slučaju u pitanju jedno kazneno djelo u smislu postojanja jedinstva radnje. Naime, pravilno je u pravomoćnoj presudi istaknuto da, neovisno o ukupnom vremenu trajanja inkriminiranih radnji izvršenja, na kojoj se okolnosti u zahtjevu pogrešno inzistira, radi o jednom kaznenom djelu s obzirom da se radi o istovrsnom načinu počinjenja, jednom voljnom aktu, napadu na imovinu istog oštećenika, pri čemu se ponavljanjem radnji izvršenja istog djela radi samo o kvantitativnom povećanju istog neprava u odnosu na isto zaštićeno dobro. Takva pravna ocjena iz pravomoćne presude u vezi pravne figure „jedinstva radnji“ je pravilna i prihvaćena je u dugogodišnjoj sudskoj praksi (sud prvog stupnja u obrazloženju u toč. 55.2. citira dvije recentnije odluke ovoga suda) kao i u pravnoj doktrini.

 

6.3. Iz naprijed navedenih razloga, jer je u pravomoćnoj presudi utvrđeno da sve radnje koje su opisane u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude predstavljaju kazneno djelo u smislu postojanja pravnog kontinuiteta, te je i pravilno cijenjeno da je u pitanju jedno kazneno djelo u smislu jedinstva radnje, nema govora o tome da je u pravomoćnoj presudi došlo do povrede kaznenog zakona iz „čl. 468. toč. 1. ili toč. 4. ZKP/08“.

 

7. Isto sporno pitanje postojanja pravnog kontinuiteta, osuđenik u zahtjevu, osim kroz opisanu povredu kaznenog zakona, iznosi i kao bitnu povredu odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Naime, tvrdi da je ovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 počinio drugostupanjski sud jer u žalbenom postupku nije iznio razloge o žalbenom prigovoru da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 budući da nije obrazložio pitanje kontinuiteta, iako je u pitanju odlučna činjenica. Nadalje, tvrdi da zbog istog propusta prvostupanjskog suda, koji nije obrazložio pitanje postojanja pravnog kontinuiteta, drugostupanjski sud nije ukinuo prvostupanjsku presudu, iako je to trebao učiniti kada je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, pa da je na taj način počinio i povredu iz čl. 483. st. 1. ZKP/08. Stav je osuđenika da, s obzirom da su ove postupovne povrede koje je počinio drugostupanjski sud u žalbenom postupku utjecale na presudu, time ostvarena povreda u smislu odredbe čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08.

 

8. Međutim, niti u ovom dijelu zahtjev osuđenika, koji se odnosi na navedene postupovne povrede, nije osnovan. Naime, osuđenik se pogrešno u odnosu na osnovu pobijanja pravomoćne presude iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 poziva na odredbu čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer ta bitna povreda odredaba kaznenog postupka ne ulazi u krug taksativno propisanih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08 iz kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi, neovisno radi li se o prvostupanjskom postupku ili žalbenom postupku.

 

8.1. U odnosu na povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi čl. 483. st. 1. ZKP/08 radi se o neutemeljenom i proizvoljnom stavu osuđenika da se prvostupanjska presuda morala ukinuti od strane drugostupanjskog suda jer da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti pitanje postojanja pravnog kontinuiteta. Naime, prvostupanjski je sud tu odlučnu činjenicu u dovoljnoj mjeri obrazložio, na što je već ukazano u toč. 6.1. obrazloženja ove presude. Osim toga, navedena povreda iz čl. 483. st. 1. ZKP/08 bi od strane drugostupanjskog suda bila učinjena tek kada bi taj sud, prihvaćanjem žalbe ili po službenoj dužnosti, utvrdio postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. (osim iz čl. 486. st. 1.) ili iz st. 2. ZKP/08 koja je utjecala na presudu, ili ako smatra da zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja treba naložiti novu raspravu pred prvostupanjskim sudom, a takvu presudu unatoč tome ne bi ukinuo, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

 

9. Uz navedeno, osuđenik navedene prigovore, da je u pravomoćnoj presudi bilo propušteno utvrditi postojanje pravnog kontinuiteta te da nije obrazloženo pitanje blažeg zakona, podvodi i pod povrede prava na pravično suđenje, u smislu odredbe čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer tvrdi da su mu povrijeđena prava iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 3/17 – dalje: Konvencija). Naime, smatra da prvostupanjska presuda u pogledu ovih odlučnih činjenica nije obrazložena, kao i drugostupanjska presuda koja je, osim toga i arbitrarna, te da odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske, zbog čega mu je povrijeđeno i pravo na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno čl. 13. Konvencije.

 

10. Međutim, kao što je u prethodnom dijelu obrazloženja već istaknuto, imajući u vidu da je i prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri obrazložio pitanje postojanja pravnog kontinuiteta i pitanje blažeg zakona (toč. 57.-57.6. obrazloženja prvostupanjske presude), kao što je to učinio i drugostupanjski sud (toč. 8.3.-9. obrazloženja te odluke), proizlazi da osuđeniku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer pravomoćna presuda ni u kom slučaju nije arbitrarna, niti je osuđeniku povrijeđeno pravo na djelotvorno pravno sredstvo.

 

11. Osim povreda odredaba kaznenog postupka koje su počinjene u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 koje se odnose na pitanje neobrazlaganja pravnog kontinuiteta i pitanja blažeg zakona koje se u zahtjevu obrazlažu pod toč. IV (a na koje je već odgovoreno u prethodnom dijelu obrazloženja budući su te postupovne povrede bile sadržajno povezane za povredu kaznenog zakona kao prve povrede iz zahtjeva) osuđenik pod toč. III obrazloženja zahtjeva navodi da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na njegove žalbene razloge koje je iznio pod toč. II. žalbe (str. 3. i 4.) te pod toč. V (str. 12.), čime da je drugostupanjski sud u žalbenom postupku počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 486. st. 1. toč. 11. ZKP/08, a ujedno i povrede iz čl. 483. st. 1. u vezi čl. 487. st. 1. ZKP/08 koje su utjecale na presudu, kao što je na taj način počinjena i teška povreda prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

11.1. Osuđenik u zahtjevu cjelovito citira toč. II i V obrazloženja žalbe ukazujući da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene prigovore o tome da je izreka prvostupanjska presude nerazumljiva i proturječna sama sebi u pogledu vremena počinjenja (uvodno se navodi period od 1. siječnja 1996. do 31. kolovoza 2000., dok se u nastavku činjeničnog opisa navodi da je osuđenik sebi pribavio iznos od 112.000,00 kuna od ožujka 1997. do listopada 1998.) te da je uz to izreka i nejasna i ne da se ispitati jer da nije razvidno koje je radnje osuđenik poduzimao nakon listopada 1998., odnosno zašto je konac inkriminiranog razdoblja označen sa 31. kolovoza 2000. Nadalje, ukazuje da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da nije obrazložio zašto je iz činjeničnog opisa ispuštena tvrdnja optužbe da je osuđenik postupao „prema dogovoru“, kao što mu nije odgovoreno niti na postupovni prigovor o počinjenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 iz razloga jer se prvostupanjska presuda u pogledu utvrđene odlučne činjenice ukupnog iznosa pribavljene imovinske koristi ne može ispitati budući da na tu okolnost nije provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje, već je prvostupanjski sud taj iznos utvrdio „neprovjerenim matematičkim operacijama“.

 

Uz navedeno se u zahtjevu ističe i da mu nije odgovoreno na žalbeni prigovor o povredi načela neposrednosti s obzirom na okolnost da je u ponovljenom postupku, nakon što je od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinuta prethodna oslobađajuća presuda, prvostupanjski sud ispitao samo tri svjedoka, dok je pročitao zapisnike o iskazima preostalih 21 svjedoka, i da je na taj način, u biti na temelju istog takvog dokaznog materijala, donio osuđujuću presudu.

 

11.2. Niti u ovom dijelu zahtjev osuđenika nije osnovan jer drugostupanjski sud nije počinio navedene povrede. U odnosu na povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 na koje ukazuje osuđenik u zahtjevu vezano za povrede koje je počinio drugostupanjski sud u žalbenom postupku, osuđeniku je već ukazano pod toč. 8. ove odluke da se zbog te se povrede ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/08, ne može podnositi.

 

11.3. U odnosu na prigovore da je drugostupanjski sud neobrazlaganjem žalbenih razloga iznesenim u toč. II i V žalbe u žalbenom postupku počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 487. st. 1. ZKP/08, što je utjecalo na presudu, čime da je počinjena povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08, odnosno teška povreda prava na pravično suđenje i na djelotvorno pravno sredstvo iz čl. 517. st. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP/08, također se radi o neutemeljenim tvrdnjama. Naime, drugostupanjski se sud očitovao na žalbene prigovore osuđenika o izmjenama koje je u činjeničnom opisu, sukladno rezultatima dokaznog postupka, izvršio prvostupanjski sud u pogledu vremenskog okvira u kojem je predmetno kazneno djelo počinjeno, u pogledu utvrđenog iznosa imovinske koristi (toč. 6.1.), kao i u pogledu prigovora o ispuštanju tvrdnje optužbe o postojanju prethodnog dogovora (toč. 7.-7.3.). To što osuđenik s takvim navodima obrazloženja drugostupanjske presude očito nije zadovoljan, s aspekta postupovnih povreda, odnosno povreda ustavnih i konvencijskih prava istaknutih u ovom izvanrednom pravnom lijeku, nije odlučno. Drugostupanjski je sud u bitnom odgovorio i na te žalbene prigovore nalazeći ih neosnovanim i prihvaćajući u tom pravcu kao ispravno obrazloženje prvostupanjskog suda te stoga nije bio dužan iznositi još detaljniju argumentaciju.

 

11.4. Uostalom, osuđeniku se ukazuje da žalbeni sud ne mora odgovoriti na svaki žalbeni navod stranaka već se mora očitovati na istaknute žalbene osnove i bitne razloge na način da se kroz obrazloženje višeg suda jasno očituje je li argumentacija žalbe osnovana ili nije i iz kojih razloga. U tom smislu se osuđeniku ukazuje da se pravo na obrazloženu sudsku odluku u smislu povrede prava na pravično suđenje „...ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već to ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja...“ (Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (Ustavni sud) broj: U-III-3077/2018 od 19. svibnja 2020., broj U-III-2886/2018 od 11. rujna 2019. te odluke Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) García Ruiz protiv Španjolske [Vv], br. 30544/96, § 26., presuda od 21. siječnja 1999.). Na naprijed navedenu praksu Ustavnog suda i ESLJP je ukazano vezano za osuđenikove prigovore o neobrazlaganju u drugostupanjskoj odluci njegovih žalbenih tvrdnji o neprovođenju knjigovodstveno-financijskog vještačenja i povrede načela neposrednosti. Naime, evidentno je da su se ti prigovori žalbe osuđenika odnosili na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i da se njima, uz ostale činjenične prigovore, u biti nastojalo dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja. Međutim, kako drugostupanjski sud nije našao osnovanim žalbu osuđenika i u dijelu koji se odnosio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer je prihvatio kao pravilno i potpuno po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje, iznoseći u vezi te ocjene u obrazloženju odgovarajuću argumentaciju, time je implicite ukazao i na neosnovanost ovih prigovora.

 

11.5. Uostalom u vezi ovih prigovora je za primijetiti da se u vezi iznosa koristi u žalbi osuđenika nije niti prigovaralo da je izračun suda netočan, dok se u pogledu prigovora povrede načela neposrednosti ukazuje da je sud prvog stupnja sve zapisnike o iskazima svjedoka koji su bili prethodno ispitani pročitao uz suglasnost stranaka na temelju čl. 431. st. 1. toč. 6. ZKP/08 (list 1021.-1022.).

 

12. Iz svih navedenih razloga, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 14. lipnja 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ratko Šćekić, v.r.