REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 250/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc.
Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja,
Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i
Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Željka Mrkonjića, OIB
34121244468, vl. obrta za usluge u građevinarstvu MRKONJIĆ, Split, 114. brigade 9,
kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Močić i Boris Bulj, odvjetnici u Splitu, protiv
tuženika IMPULS-LEASING d.o.o., OIB 65918029671, Zagreb, Velimira Škorpika
24/1, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knezović i
partneri j.t.d. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 50.000,00 kn, odlučujući o reviziji
tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Pž-7673/2018-2 od 13. prosinca 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-2452/2017 od 23. studenog 2018., u sjednici održanoj
14. lipnja 2023.,
r i j e š i o j e :
Odbija se revizija tužitelja.
Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je
presuđeno:
"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
''1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kn
sa zateznom kamatom po stopi u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO-a, počevši od dana 03.
studenoga 2008. godine, pa do isplate.
2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak zajedno
sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO-a, a koja
teče počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kn, u roku od 8 dana."
2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj zbog pitanja koje je
dopušteno rješenjem ovog suda Revd-1282/2020-2 od 7.travnja 2021. i koje glasi:
Je li je od utjecaja činjenica što je obrtnik kao korisnik leasinga zaključio
ugovor s davateljem leasinga pri čemu uopće nisu određeni niti odredivi parametri
promjene kamatne stope uzimajući pritom u obzir činjenicu da je u slučaju „potrošač“
jasno određeno da ugovori s promjenjivom kamatnom stopom u CHF u pogledu
odredbi promjenjivosti kamatnih stopa proglašeni ništetnim budući da ti isti parametri
u sklopljenim ugovorima nisu bili ni određeni niti odredivi?
3. Na reviziju je odgovoreno.
4. Revizija nije osnovana.
5. Predmet spora je isplata iznosa od 50.000,00 kn na ime više isplaćenih kamata
temeljem Ugovora o financijskom leasingu sklopljenog 3. studenog 2008. (dalje:
Ugovor) između tuženika kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga,
koji iznos tužitelj potražuje zbog ništetnosti odredaba Ugovora o ugovorenoj kamati
temeljem odredbe čl. 87. st. 1. i 102. Zakona o zaštiti potrošača. Između stranaka je
bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.
6. Sudovi nižeg stupnja su uvidom u Ugovor utvrdio da je sklopljen između tuženika
kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga, da je njegov predmet radno
vozilo (novo) marke Hidromek, HMK, 102 S, broj šasije 35s121930, god. proizvodnje
2008. u trajanju od 60 mjeseci, u financiranju švicarskim frankom, koji su uredno
potpisale stranke i da je primatelj leasinga svojim potpisom potvrdio da je pročitao i
prihvatio sve uvjete Ugovora uključujući i Opće uvjete IL-a za zaključenje Ugovora
(dalje: Opći uvjeti) čiji primjerak mu je uručen.
7. Sudovi nadalje utvrđuju da odredba čl. 16. Općih uvjeta regulira plaćanja, a
odredba čl. 21. promjenjivu kamatnu stopu te ostala bitna pitanja u vezi usklađenja te
da predstavlja sastavni dio Ugovora. Nadalje je zaključio da je trgovac prema odredbi
čl. 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99,
121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i
110/15 - dalje: ZTD) ako tim Zakonom nije drugačije određeno, pravna ili fizička
osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti
proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, dok je prema odredbi
čl. 3. st. 1. ZTD-a trgovac pojedinac fizička osoba koja samostalno obavlja
gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o obrtu i upisan je u sudskom registru
kao trgovac pojedinac. Nadalje je zaključio da iz odredbe čl. 2. Zakona o obrtu
(„Narodne novine“ broj 143/13 - dalje: ZO) proizlazi da je obrt samostalno i trajno
obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu s odredbom čl. 8. ZO-a od
strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje
proizvodnjom, prometom ili pružanje usluga na tržištu, dok iz odredbe čl. 4. ZO-a
proizlazi da je obrtnik u smislu tog Zakona fizička osoba koja obavlja jednu ili više
djelatnosti iz odredbe članka 2. stavka 1. tog Zakona u svoje ime i svoj račun, a
pritom se može koristiti i radom drugih osoba. Prvostupanjski sud je ocijenio
neosnovanim tužbeni zahtjev jer se u konkretnom slučaju ne primjenjuje Zakon o
zaštiti potrošača, već odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na
trgovačke ugovore budući da su stranke sklopile valjani ugovor trgovačkog prava
slijedom čega je nastao obveznopravni odnos između tužitelja kao primatelja
leasinga i tuženika kao davatelja leasinga koji ugovor obvezuje stranke.
8. I prema ocjeni ovog suda, sudovi su pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju
suprotno tužiteljevom shvaćanju, u ovoj pravnoj stvari nije trebalo primijeniti odredbe
Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09,
75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14), budući da se tužitelja ne može smatrati
potrošačem u smislu odredaba tog Zakona. Naime, prema članku 3. tog Zakona
potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje
trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, što ovdje nije slučaj jer je
tužitelj sklopio Ugovor kao obrtnik u obavljanju svoje djelatnosti zbog čega se radi o
trgovačkom ugovoru prilikom čijeg sklapanja je pristao na njegove Opće uvjete kao
sastavni dio, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.
9. Takvom pravilnom stavu sudova nižeg stupnja u prilog govori i sudska praksa Suda EU.
10. Tako Sud EU u predmetu C-630/17 iznosi pravno shvaćanje:
"Članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se
dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u
kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može
smatrati „potrošačem” u smislu te odredbe, osim ako je s obzirom na kontekst
transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini, veza između tog
ugovora i te profesionalne djelatnosti tako slaba da je očito da se navedenim
ugovorom u biti ostvaruju privatne svrhe, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da
provjeri."
11. Nadalje iz odluke suda EU u predmetu C-485/21 od 27.10.2022. po pitanju
tumačenja Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima Sud
zauzima pravno shvaćanje kako slijedi:
"25 Kad je riječ o pojmu „potrošač” u smislu članka 2. točke (b) Direktive
93/13, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je on objektivne prirode. Taj
pojam treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li
sporni ugovorni odnos među djelovanja izvan okvira profesionalne djelatnosti
(rješenje od 14. rujna 2016., Dumitraș, C 534/15, EU:C:2016:700, t. 32. i navedena
sudska praksa).
26 Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u
područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim okolnostima
predmetnog slučaja te o svim dokazima, provjeriti može li se dotična ugovorna strana
kvalificirati kao „potrošač” u smislu navedene direktive (rješenje od 14. rujna 2016.,
Dumitraș, C 534/15, EU:C:2016:700, t. 33. i navedena sudska praksa).
27 U ovom slučaju valja navesti da iz zahtjeva za prethodnu odluku
proizlazi da je osoba E. C. D. fizička osoba i da je predmet ugovora iz točke 12. ove
presude upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova zgrade u sustavu etažnog
vlasništva u kojoj je osoba E. C. D. vlasnik stana. Stoga, pod pretpostavkom da je ta
osoba ugovorna strana tog ugovora i pod uvjetom da se ne koristi tim stanom
isključivo u svrhu obavljanja svoje profesionalne djelatnosti, načelno valja smatrati da
navedena osoba djeluje u svojstvu „potrošača” u smislu članka 2. točke (b) Direktive
93/13 u tom ugovoru."
12. Imajući sve gore navedeno odgovor na postavljeno pitanje, zbog kojeg je
dopušteno izjavljivanje revizije glasi:
Hoće li obrtnik kao fizička osoba uživati zaštitu kao potrošač ovisi o tome je li
sporan ugovor zaključio isključivo za obavljanje svoje gospodarske djelatnosti jer u
takvom slučaju ne djeluje u pravnom prometu u svojstvu „potrošača“. Stoga će
sudovi glede zahtjeva koji se temelje na potraživanju zbog nepoštenih odredbi
ugovora o osnovanosti potraživanja odlučivati ovisno o okolnostima svakog
pojedinog slučaja ocjenjujući je li sporan ugovor sa spornim ili nepoštenim
odredbama sklopljen isključivo u svrhu gospodarske djelatnosti obrtnika ili za
mješovitu ili isključivo osobnu svrhu.
13. Kako su sudovi utvrdili da je svrha konkretnog ugovora o leasingu bila
gospodarska djelatnost tužitelja - kupnja radnog vozila, to su sudovi zauzeli pravilno
pravno shvaćanje da tužitelju ne pripada pravo na povrat iznosa plaćenih na ime
promjenljive kamatne stope.
14. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci, primjenom odredbe čl. 391. st.
5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i
70/19, 80/22 - dalje: ZPP).
15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. u svezi sa čl. 155.
ZPP-a jer troškovi sastava odgovora na reviziju nisu bili potrebni za vođenje ovog
postupka.
Zagreb 14. lipnja 2023.
Predsjednik vijeća:
mr.sc. Dražen Jakovina
Kontrolni broj: 0939e-c65d7-1ba0a
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=DRAŽEN JAKOVINA, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
