- 1 -              Rev 243/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 243/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. R., iz R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik B. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. K. d.o.o., Z., OIB ..., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-690/2020-2 od 22. prosinca 2020. kojim je djelomično preinačeno rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-922/2019-11 od 11. svibnja 2020., u sjednici održanoj 14. lipnja 2023., 

 

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-690/2020-2 od 22. prosinca 2020. i rješava:

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-922/2019-11 od 11. svibnja 2020. u dijelu pod točkom 2. izreke.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak podnošenja revizije u iznosu 255,84 Eur (1.927,60 kuna), u roku od 15 dana.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskim rješenjem je pod točkom I. izreke utvrđeno da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena, pod točkom 2. izreke je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 2.917,65 kuna, u roku od 15 dana, dok je pod točkom 3. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu 1.875,00 kuna.

 

2. Drugostupanjskim rješenjem je uvažena žalba tuženika te je preinačena točka 2. prvostupanjskog rješenja na način da je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka odbijen.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 2131/2021-2 od 15. rujna 2021. tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja zbog pravnog pitanja:

„Ima li ovršenik pravni interes za pokretanje parnice na koju je upućen povodom njegove žalbe protiv rješenja kojim je određena ovrha na njegovim novčanim sredstvima ako je u posebnom postupku izvan ovršnoga pravomoćno ili nepravomoćno ukinuta potvrda o pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave, a ovršni postupak je još u tijeku?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je dopuštena.

Predložio je prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsko rješenje, sukladno revizijskim navodima.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. ZPP, u vezi s odredbom čl. 400. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Ovr-462/18 od 4. svibnja 2018.

 

9. Nižestupanjski sudovi su utvrdili slijedeće činjenice:

 

- da je tužitelj kao ovršenik 15. svibnja 2018. podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu  broj Ovr-462/18 od 4. svibnja 2018., kojim je protiv njega po prijedlogu tuženika, kao ovrhovoditelja, bila određena ovrha na temelju ovršne isprave,

 

- da je tužitelj zaključkom prvostupanjskog suda od 25. srpnja 2019. upućen da u roku od 15 dana od primitka tog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga zbog kojeg je izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi, sukladno odredbi čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016 i 73/2017 - dalje: OZ),

 

- da je tužitelj postupio prema zaključku suda podnijevši tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom 17. rujna 2019., zadnji dan roka za podnošenje tužbe,

 

- da je rješenjem broj Ovr-462/18-525 od 9. rujna 2019. prvostupanjski sud obustavio ovrhu iz razloga što je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Rijeci broj Ovr-4571/18 od 5. lipnja 2019. ukinuta potvrda o ovršnosti na ovršnoj ispravi,

 

- da je navedeno rješenje o obustavi ovrhe tužitelj zaprimio 16. rujna 2019., te je ono postalo pravomoćno 5. listopada 2019.

 

- da je tužitelj 14. studenoga 2019. povukao tužbu u predmetnom postupku koji se vodi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

10. Prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP rješenjem utvrdio da je tužba povučena i naložio tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka (čl. 158. st. 2. ZPP), smatrajući opravdanim tužiteljevo podnošenje tužbe u ovom predmetu budući da u tom trenutku još nije nastupila pravomoćnost rješenja kojim je obustavljena ovrha, pri čemu da je tužitelj koristio raspoloživa pravna sredstva (podnošenje žalbe protiv rješenja o ovrsi i pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) u trenutku dok nije mogao biti siguran u ishod ovršnog postupka, odnosno pravomoćnost rješenja o obustavi ovršnog postupka.

 

11. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsko rješenje i odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, ocijenivši da je tužitelj nepotrebno pokretao ovaj parnični postupak jer je nakon gubitka svojstva ovršnosti ovršne isprave imao pravnu sigurnost da se ovrha neće nastaviti, već da će se ovršni postupak obustaviti po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 72. st. 1. OZ.

 

12. Takvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, prema kojemu u konkretnom slučaju tužitelj nije imao pravni interes za podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, uslijed čega nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka sukladno odredbi čl. 158. st. 2. ZPP, nije pravilno.

 

13. Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema stavku 2. istog zakonskog članka, takva se tužba može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjev za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

 

13.1. Razrađujući procesnu pretpostavku pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite, zakon određuje da pravo na ovu zaštitu postoji, između ostalog, kad je to posebnim propisima predviđeno, bilo da zakon daje neposredno ovlaštenje određenoj osobi da pokrene parnicu, bilo da ovlašćuje sud da određenu osobu uputi na pokretanje parnice (npr. u ovršnom ili stečajnom postupku, u ostavinskom ili u nekim drugim izvanparničnim postupcima), pa u tom slučaju zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja od dužnosti da dokazuje svoj konkretni pravni interes.

 

14. U konkretnom slučaju, tužitelj je  rješenjem ovršnog suda upućen na pokretanje parnice radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom i to na temelju odredbe čl. 52. st. 3. OZ, te je stoga oslobođen obveze dokazivanja pravnog interesa na pokretanje parnice (tako i primjerice Rev 1012/2020 od 22. prosinca 2020.).

 

15. Odredbom čl. 158. st. 1. i st. 2. ZPP određeno je da je tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan tuženiku naknaditi troškove postupka; iznimno od st. 1., ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.

 

15.1. U okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 158. st. 2. ZPP. Naime, tužitelj je postupio prema rješenju ovršnog suda kojim je sukladno odredbi čl. 52. st. 3. OZ upućen na pokretanje parnice, te je u roku podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (što predviđa i zakonska odredba čl. 187. st. 1. i 2. ZPP, koja ga u tom slučaju oslobađa obveze dokazivanja pravnog interesa na pokretanje parnice). Iako je u posebnom postupku (izvan ovršnoga) bila ukinuta potvrda o ovršnosti na ovršnoj ispravi, obzirom da je ovršni postupak u trenutku podnošenja njegove tužbe još bio u tijeku, tužitelj nije mogao s potpunom sigurnošću pretpostaviti da će ovršni postupak biti pravomoćno obustavljen na temelju odredbe čl. 72. st. 1. OZ.

 

15.2. Pritom prvostupanjski sud pravilno zaključuje da razlog pokretanja ovog postupka i posljedično povlačenja tužbe treba pripisati tuženiku, budući da je tuženik kao ovrhovoditelj vodio ovršni postupak na temelju ovršne isprave kojoj je u tijeku ovršnog postupka ukinuta potvrda ovršnosti, a rizik za nastupanje takvih posljedica ne može biti na ovršeniku već samo na ovrhovoditelju.

 

16. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju su ostvarene pretpostavke primjene odredbe čl. 158. st. 2. ZPP jer je tužitelj povukao tužbu uslijed okolnosti da je ovrha pravomoćno obustavljena tijekom trajanja parničnog postupka i to zbog ukidanja potvrde o ovršnosti predmetne ovršne isprave, što je razlog koji se može pripisati tuženiku.

 

17. Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja.

 

18. Tužitelj je u cijelosti uspio s revizijom te mu je dosuđen trošak za sastav revizije u iznosu 1.125,00 kuna kojem iznosu se pribraja i zatraženi iznos na ime PDV od 25% što ukupno iznosi 1.406,25 kuna, sukladno Tbr. 10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), kao i trošak plaćene sudske pristojbe na reviziju 521,35 kuna, što sveukupno čini iznos 1.927,60 kuna. Tužitelju nije priznat trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije jer nije određeno postavio zahtjev za naknadu tih troškova, sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZPP.

 

19. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).

 

Zagreb, 14. lipnja 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Željko Šarić, v.r.