Poslovni broj: 8 Kž-362/2023-4

 

Poslovni broj: 8 Kž-362/2023-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. H., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u S. (dalje: ODO) podnesenoj protiv presude Općinskog suda u S. poslovni broj: K-261/2022-39 od 14. ožujka 2023., na sjednici održanoj 14. lipnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba ODO-a kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski sud u S. je na temelju čl. 453. t. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08) presudom poslovni broj:  K-261/2022-39 od 14. ožujka 2023. oslobodio optužbe B. H., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1.  Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11, u svezi čega valja primijeti da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudio propustio navesti i brojeve "Narodnih novina" 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. u kojima su objavljene izmjene i dopune tog zakona).  

 

1.1.              Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 kao i nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2.              Protiv te presude žali se ODO, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi na ponovno suđenje.

 

 

 

3.              Optuženi B. H. je putem branitelja B. P., odvjetnika podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

4.              Spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u V. na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-439/2023-2 od 9. lipnja 2023. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

 

5.              Žalba nije osnovana.

 

6.              Državni odvjetnik u žalbi u bitnome smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi počinio kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku.

 

6.1.              Tako žalitelj, prije svega, a suprotno stavu suda prvog stupnja, drži da je optuženik kao vozač osobnog automobila bio dužan pratiti prometnu situaciju i nakon uključivanja oštećene biciklistkinje na kolnik s time da je prethodno bio upozoren prometnim znakom na prestanak biciklističke staze pa je razborito mogao očekivati da će žrtva nakon prestanka biciklističke staze zauzeti položaj na prometnoj traci, te joj je bio dužan omogućiti kretanje po kolniku na način da svoje vozilo zaustavi odnosno smanji brzinu, a što uslijed zakašnjele reakcije zbog smanjenih vozačkih sposobnosti nije učinio.

 

Vezano na okolnost u kojoj mjeri su vozačke sposobnosti optuženika kritične zgode bile smanjene, žalitelj smatra da je radi pouzdanog utvrđenje te činjenice bilo nužno provesti kombinirano prometno – toksikološko vještačenje.

 

Nadalje, ODO u žalbi ističe činjenicu da optuženik premda je prethodno bio upozoren na prestanak biciklističke staze te je vidio trenutak kada dolazi do uključivanja oštećenice s biciklističke staze na kolnik ništa ne poduzima da izbjegne nalet na nju, premda je u danoj situaciji trebao brzinu svog vozila smanjiti, što međutim nije učinio upravo zbog krive procjene uzrokovane činjenicom da je vozilom upravljao pod utjecajem alkohola uslijed čega su njegove vozačke sposobnosti bile smanjene.

 

Zaključno, državni odvjetnik smatra da je kod optuženika postojala obveza da bez obzira na okolnosti stanja u prometu prilagodi brzinu svoje vožnje kada je vidio uključivanje oštećenice na prometnu traku tako da ga navedena okolnost ne može osloboditi odgovornosti za navedenu prometnu nesreću.

 

7.              Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da iz prethodno navedenih žalbenih tvrdnji kao i iz samog činjeničnog opisa djela sadržanog u izreci pobijane presude, proizlazi da državno odvjetništvo uzročno posljedičnu vezu između optuženikovog kršenja propisa o sigurnosti u prometu,  konkretno, odredbe iz članka 199. st. 2. Zakona o sigurnosti prometna na cestama ("Narodne novine" broj: 64/08, 48/10 i 74/11), time što je upravljao motornim vozilom pod utjecajem alkohola od 1.01 g/kg apsolutnog alkohola u krivi, zbog čega su njegove vozačke sposobnosti bile smanjene, te odredbe iz čl. 51. st. 1. istog zakona koja mu je nalagala da brzinu kretanja svog vozila prilagodi osobina i stanju ceste te gustoći prometa tako da vozilo može zaustaviti pred svakom zaprekom koju u konkretnom uvjetima može predvidjeti i nastanka ove prometne nesreće nalazi u tome da optuženik, premda je prethodno vidio oštećenicu koja se kretala po biciklističkoj stazi i bio upozoren na predstojeći završetak biciklističke staze a time i na njezino očekivano uključivanje na prometnu traku po kojoj se kretao sa svojim vozilom, u trenutku kada je ista s biciklom prešla s biciklističke staze na prometnu traku, uslijed zakašnjele reakcije, brzinu svog vozila nije dovoljno smanjio niti je vozilo zaustavio, te je stoga prednjim dijelom automobila naletio na stražnji kotač bicikla kojim je upravljala oštećenica,  koja je uslijed udarca pala na tlo i pritom zadobila teške tjelesne ozljede.

 

Takva teza državnog odvjetnika logikom stvari pretpostavlja da je optuženik u trenutku kada je oštećenica s biciklom prešla s biciklističke staze na prometnu traku po kojoj se kretao sa svojim vozilom ( polazeći od sadržaja činjeničnog opisa djela jasno proizlazi da državni odvjetnik upravo taj moment naznačuje kao trenutak kada je za optuženika nastupila konkretna opasnost i kada je on trebao brzinu svoje vožnje prilagoditi danoj prometnoj situaciji) objektivno, kako u vremenskom tako i prostornom smislu, bio u mogućnosti, uz uvjet pravodobne reakcije, prilagoditi brzinu svog kretanja (smanjenjem brzine ili zaustavljanjem vozila) i tako izbjeći nalet na bicikl kojim je kritične zgode upravljala oštećenica.

 

Međutim, a suprotno žalitelju, iz rezultata dokaznog postupka, posebice rezultata provedenog prometno – tehničkog vještačenja, koji dokaz prvostupanjski sud zbog njegove stručnosti, uvjerljivosti i utemeljenosti na svim relevantnim dokazima i podacima u spisu s pravom ocjenjuje kao vjerodostojan izvor saznanja o navedenim odlučnim činjenicama u ovom predmetu (na ovom mjestu valja primijetiti da takvu ocjenu vjerodostojnosti tog dokaza, državni odvjetnik u žalbi ne dovodi u sumnju), ne proizlazi da je optuženik u danoj prometnoj situaciji, odnosno u trenutku kada je oštećena biciklistkinja prešla s biciklističke staze na prometnu traku po kojoj se kretao sa svojim vozilom, objektivno, kako u vremenskom tako i prostornom smislu, bio u mogućnosti, uz uvjet pravodobne reakcije, prilagoditi brzinu svog kretanja (smanjenjem brzine ili zaustavljanjem vozila) i tako izbjeći nalet na bicikl kojim je kritične zgode upravljala oštećenica.

 

Naime, iz nalaza i mišljenja, te iskaza prometno – tehničkog vještaka na raspravi proizlazi da je optuženik sa svojim vozilom u trenutku kada je oštećenica s biciklom prešla s biciklističke staze na prometnu traku po kojoj se kretao bio udaljen od mjesta naleta za oko 15,5 metara (vremenski gledano 1,4 sekunde prije naleta), te da je nalet na bicikl kojim je upravljala oštećenica mogao izbjeći samo intenzivnim kočenjem uz uvjet da se kretao sa svim brzinam ispod 38,6 km/h.

 

Budući da iz rezultata provedenog prometno – tehničkog vještačenja proizlazi da se optuženik kritične zgode kretao brzinom od oko 40 km/h (koja brzina je uzgred rečeno po mišljenju prometno – tehničkog vještaka bila prilagođena dometu kratkih-oborenih svjetala u uvjetima smanjene vidljivosti uslijed noći i kiše), to logikom stvari slijedi kao izvjestan zaključak da optuženik u trenutku kada je oštećenica s biciklom prešla na prometnu traku po kojoj se kretao sa svojim vozilom, objektivno, kako prostorno tako niti vremenski, nije mogao brzinu svog kretanja smanjiti do te mjere da izbjegne nalet na istu (naime, kao što je to prethodno već rečeno prema prometno – tehničkom vještaku optuženik je nalet na oštećenicu mogao izbjeći samo uz uvjet intenzivnog kočenja za sve brzine ispod 38,6 km/h).

 

Takvi rezultati dokaznog postupka očito ne potvrđuju tezu državnog odvjetništva prema kojoj je optuženik, u trenutku kada je oštećenica s biciklom prešla s biciklističke staze na prometnu traku po kojoj se kretao sa svojim vozilom objektivno bio u mogućnosti, kako u vremenskom tako i prostornom smislu, uz uvjet pravodobne reakcije, prilagoditi brzinu svog kretanja ( smanjenjem brzine ili zaustavljanjem vozila) toj činjenici i tako izbjeći nastanak ove prometne nesreće.

 

Na ovom mjestu valja ponovno ukazati da iz teksta činjeničnog opisa djela iz izmijenjene optužnice (koji je identičan činjeničnom opisu iz izreke pobijane presude) koji glasi: "... pa kada je vozačica bicikla M. S. prešla s biciklističke staze kod pružnog prijelaza na prometnu traku po kojoj se kretao, dolaskom nedaleko kbr. 161, uslijed zakašnjele reakcije, brzinu vozila nije dovoljno smanjio niti je vozilo zaustavio...", jasno proizlazi da državni odvjetnik upravo trenutak kada je oštećenica s biciklom prešla s biciklističke staze na prometnu traku po kojoj se kretao naznačuje kao moment u kojem je za njega nastupila konkretna opasnost i kada je brzinu svoje vožnje trebao prilagoditi danoj prometnoj situaciji (smanjenjem brzine ili zaustavljanjem vozila), a što je zbog zakašnjele reakcije uzrokovane činjenicom da su mu vozačke sposobnosti zbog utjecaja alkohola bile smanjene nije učinio.

 

Navedeno proizlazi i iz žalbenih navoda gdje žalitelj iznosi stav da je optuženik kao vozač osobnog automobila bio dužan pratiti prometnu situaciju i nakon uključivanja oštećene biciklistkinje na kolnik s time da je prethodno bio upozoren odgovarajućim prometnim znakom na prestanak biciklističke staze pa je razborito mogao očekivati da će žrtva nakon prestanka biciklističke staze zauzeti položaj na prometnoj traci, te joj je bio dužan omogućiti kretanje po kolniku na način da svoje vozilo zaustavi odnosno smanji brzinu, a što uslijed zakašnjele reakcije zbog smanjenih vozačkih sposobnosti nije učinio.

 

S time u svezi valja ukazati da se sukladno čl. 449. st. 1. ZKP/08 presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici.

 

Na kraju, a vezano za žalbene navode kojima se upire da je optuženik, budući da je prethodno prometnim znakom bio upozoren na prestanak biciklističke staze te je bilo razborito za očekivati da će oštećena biciklistkinja nakon njezinog prestanka preći na prometnu traku po kojoj se kretao svojim vozilom, čime se u očito sugerira da je u smislu odredbe iz čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometna u danoj situaciji oštećenicu mogao i trebao predvidjeti kao potencijalnu zapreku na cesti, prije svega valja primijetiti da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je oštećenica tu radnju poduzela a da se prethodno nije uvjerila da li istu može obaviti bez dovođenja u opasnost drugih sudionika u prometu, a što je sukladno odredbi iz čl. 43. Zakona o sigurnosti prometa na cestama bila dužna učiniti (naime u citiranoj odredbi je izrijekom propisano da vozač koji namjerava na cesti ili drugoj prometnoj površini obaviti neku radnjom vozilom, pa tako i prilikom mijenjanja prometne trake ne smije početi takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu ili imovinu).

 

Imajuću u vidu prethodno navedenu obvezu oštećene biciklistkinje u opisanoj prometnoj situaciji, optuženik je po stavu ovog žalbenog vijeća sukladno načelu povjerenja u prometu imao pravo pretpostavljati da će se oštećenica ponašati sukladno citiranom prometnom propisu, odnosno da će se prije  prelaska biciklom s biciklističke na prometnu traku uvjeriti da li tu radnju može obaviti bez dovođenja u opasnost drugih sudionika u prometu ili imovine, s time da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti na temelju kojih je optuženik mogao zaključiti da oštećenica nije sposobna za sigurno sudjelovanje u prometu (kao što je to primjerice slučaj kada je riječ o alkoholiziranim osobama, djeci, slijepim i gluhim osobama i sl.) u kakvom slučaju se sudionik u prometu ne smije pouzdati u načelo povjerenja.

 

Slijedom svega navedenog žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, te je prvostupanjski sud pravilno postupilo kada je na temelju rezultata dokaznog postupka zaključio da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti.

 

8.              Na ovom mjestu valja primijetiti da optuženik u odgovoru na žalbu sugerira da je prvostupanjski sud time što je prihvatio optužnicu koju je državni odvjetnik činjenično bitno izmijenio raspravi od 9. ožujka 2023., postupio protivno odredbi iz čl. 13. ZKP/08 – zabrana reformatio in peius, budući da je protiv ranijih presuda samo on ulagao žalbe.

 

Prihvaćanjem bitno izmijenjene optužnice, prvostupanjski sud bi doista, pod pretpostavkom da je optuženika proglasio krivim po tako izmijenjenoj optužbi prekršio spomenuto načelo, međutim, budući da je sud prvog stupnja iz prethodno navedenih razloga pravilno postupio kada je optuženika pobijanom presudom oslobodio optužbe za kazneno djelo za koje se tereti u izmijenjenoj optužnici, to u ponovljenom postupku nije došlo do kršenja navedene zabrane, odnosno do povrede odredbe iz čl. 13. ZKP/08, prema kojoj se povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u korist okrivljenika, presuda ne može izmijeniti na njegovu štetu.

 

9.              Kako žalba ODO-a nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 14. lipnja 2023.