1

Poslovni broj Gž-1798/2022-

 

 

 

Poslovni broj Gž-1798/2022

 

 

 

 

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

                                                                      P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. L. Š., OIB: ..., N. i 2. N. Š., OIB: ..., Z., oboje zastupani po punomoćniku Ž. Ž., odvjetniku u Z., protiv tuženica 1. I. Š., OIB: ..., N. i 2. A. Š., OIB: ..., I., obje zastupane po punomoćniku M. Z., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ž. & P. d.o.o., radi raskida ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba Biograd na Moru, pod posl.br. P-753/2021 od 20. listopada 2022., u sjednici održanoj 14. lipnja 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba Biograd na Moru, pod posl.br. P-753/2021 od 20. listopada 2022.

 

2. Tužiteljima se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev radi raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između roditelja stranaka kao primatelja uzdržavanja i 1. tuženice kao davateljice uzdržavanja dana 19. svibnja 2016. (točka I. izreke), te je naloženo tužiteljima da tuženicama solidarno nadoknade parnični trošak u iznosu od 10.837,50 kn/1.439,24 eura sa zateznom kamatom (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude žale se tužitelji iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14., 70/19. i 80/22 dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji a podredno ukine.

 

3. Tuženice nisu odgovorile na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se žalitelji pozivaju jer presuda sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama da bi ju se kao jasnu, razumljivu i neproturječnu moglo ispitati. Nije ostvaren ni jedna druga povreda postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

6. Jednako tako i protivno žalbenim navodima tužitelja nije ostvarena niti relativno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 8. ZPP-a koju žalitelji obrazlažu stajalištem o neobjektivnosti i pristranosti suda tuženicama što da je bilo od utjecaja na pravilnost ocjene izvedenih dokaza budući je sud prihvatio sve dokaze tuženica dok je tužiteljeve odbio, čime da su dovedeni u nejednak položaj. Prije svega je za reći kako sud prvog stupnja strankama postupka nije odrekao pravo dokazivanja svojih tvrdnji pa ne stoji žalbena tvrdnja o nejednakosti oružja. U pogledu ocjene izvedenih dokaza sud prvog stupnja pobijanu odluku nije utemeljio isključivo na personalnim dokazima, već i na pisanoj dokumentaciji (predmetni Ugovor, liječnička dokumentacija) i na nespornim činjenicama koje se odnose na povratak 1. tuženice iz Italije i liječenje roditelja u kojem je 1.tuženica aktivno sudjelovala. Sklop navedenih okolnosti opravdava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtijeva odnosno pravilnost utvrđenja da je 1.tuženica ispunjavala Ugovorom preuzete obveze te ovaj sud jednako kao i sud prvog stupnja pomnom analizom svih izvedenih dokaza dolazi do istog zaključka. Ne bi bilo naodmet da su razlozi suda prvog stupnja kojima ocjenjuje istinitost iskaza stranaka i svjedoka detaljniji kako to ukazuju žalitelji, no unatoč tome dostatni su i imaju podlogu u izvedenim dokazima i u svemu su prihvatljivi ovom žalbenom vijeću.

 

7. Kako je analiza dokaznog postupka govori u prilog pravilne primjene odredbe čl. 8. ZPP-a nije ostvarena predmetna relativno bitna povreda, a niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio:

 

- 19. svibnja 2016. zaključen je Ugovor o doživotnom uzdržavanju između K. i R. Š., roditelja parničnih stranaka kao primatelja uzdržavanja i 1. tuženice, njihove kćer kao davateljice uzdržavanja,             

 

- rješenjem ostavinskog suda u predmetu pod brojem O-1543/19 upućeni su tužitelji na pokretanje parnice protiv obje tuženice radi pobijanja pravne valjanosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju, što su i učinili ovom tužbom u kojoj tvrde da su ispunjenje pretpostavke za raskid Ugovora zbog neispunjenja obveza od strane davateljice uzdržavanja,

 

- da su roditelji prije i nakon sklapanja Ugovora samostalno živjeli u obiteljskoj kući u N., a 1. tuženica u T., Italija gdje je bila u radnom odnosu kao spremačica,

 

- da su u vrijeme sklapanja Ugovora roditelji bili lucidni i shvaćali značaj i pravne posljedice Ugovora o doživotnom uzdržavanju,

 

- da su u vrijeme sklapanja Ugovora roditelji bili sposobni za samostalan život, pa je 1. tuženica u prvo vrijeme dolazila iz Italije najmanje 4 do 5  godišnje kad bi ih obilazila, donosila hranu, odjeću i ostale potrepštine,

 

- da su oba roditelja oboljela od demencije pa kada više nisu bili u stanju skrbiti se za vlastite potrebe 1. tuženica se trajno preselila iz Italije k njima sredinom 2018.,

 

- da se za to vrijeme sve do njihove smrti o njima danonoćno brinula 1.tuženica što je postojalo sve tegobnije zbog manifestacija bolesti uslijed čega su postali agresivniji, nisu surađivali, odbijali su održavanje higijene, nisu spavali, ustajali su po noći,

 

- da je sredinom 2019. 1.tuženica roditelje smjestila u ustanovu za skrb o starijim osobama, a nakon očeve smrti 15. srpnja 2019. majka je boravila u razdoblju od 1. srpnja 2019. do 9. rujna 2019 na liječenju u Bolnici U. iz čijeg otpusnog pisma slijedi kako je zaprimljena sa dijagnozama organski uvjetovana sumanutost, nespecificirana demencija, dijabetis, urinoinfekt i preporučen palijativni pristup,

 

- majka je preminula 9. rujna 2019.,

 

- da je u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju konstatirana izjava roditelja kako se 1. tuženica i prije zaključenja Ugovora o njima brinula i uložila vlastitih 50.000 eura u održavanje i rekonstrukciju kuće,

 

- da su tim Ugovorom roditelji raspolagali cijelom svojom imovinom za korist davateljice uzdržavanja dok se ona obvezala osobno ili putem trećih osoba uzdržavati ih, brinuti o njihovim potrebama, osigurati prehranu, njegu, održavanje čistoće stambenog prostora, liječenje i snašanje troškova liječenja u dijelu u kojem to primatelji uzdržavanja ne bi bili u mogućnosti a po njihovoj smrti dolično ih sahraniti (čl. 3. Ugovora),

 

- da se davateljica uzdržavanja obvezala u slučaju lošeg zdravstvenog stanja osigurati roditeljima potrebiti smještaj u ustanovi koja stručno brine o starim i nemoćnim osobama i podmiriti troškove smještaja u onoj mjeri u kojoj to roditelji ne bi bili u mogućnosti,

 

- da zajednički život nije ugovoren.

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja ocjenjuje kako među ugovornim stranama zajednica života nije bila ugovorena te da je 1. tuženica ispunjavala Ugovorom preuzete obaveze skrbi o svojim roditeljima, kako za vrijeme dok su bili boljeg zdravstvenog stanja, tako i u vrijeme kada su se teško razboljeli, čime nisu ostvarene pretpostavke za raskid Ugovora iz odredbe čl. 125. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19; dalje ZN). Isto tako nalazi kako povremena pomoć 1. tužitelja oko kupanja oca ne odriče značaj takvom zaključku o ispunjenju obveza pa iz tih razloga odbija tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu, dok u odnosu na 2. tuženicu odbija zahtjev budući ista nije bila ugovornom stranom slijedom čega nije pasivno legitimirana.

 

10. Kako je već rečeno pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelji nisu žalbom doveli u pitanje, kao niti ocjenu dokaza izvedenu od strane suda prvog stupnja koji je izvršio svoj zadatak ocjenjujući istinitost suprotstavljenih tvrdnji i istinitost iskaza svjedoka predloženih po strankama i iskaza samih stranaka na način koji je propisan odredbom čl. 8. ZPP-a. U situaciji kada su tvrdnje dijametralno suprotne (tužitelji tvrde da Ugovor nije izvršavan, a tuženice tvrde da je izvršavan) pa to ponavljaju u stranačkim iskazima i svjedoci koje su predložili podupiru tvrdnje svake od stranaka, onda je sud prvog stupnja bio dužan odlučiti se za jednu od tvrdnji koju smatra istinitom. Sud je to učinio i po stajalištu ovog vijeća na pravilan način, pa time ne opstoje žalbeni navodi da bi tvrdnje i dokazi tužitelja bili zanemareni.

 

11. Naprotiv sud je iste ocijenio i presudio, iako se pri tome pozvao na pogrešan materijalno pravni propis za kojeg žalitelji s pravom tvrde da se ne primjenjuje na konkretan spor.  Međutim to nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane odluke jer je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odlučiti na jednak način.

 

12. Odredba čl. 125. ZN-a propisuje nedostojnost zakonskog i oporučnog nasljednika za nasljeđivanje. Ovdje se ne raspravlja o pravima koja bi proizlazila iz zakonskog ili oporučnog nasljeđivanja, već o pravima koja proizlaze iz ugovora, specifičnog nasljednopravnog ugovora čiji su pojam, sklapanje, pravni učinci i pretpostavke za raskid propisani odredbama čl. 579. do 585. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO).

 

13. Odredbom čl. 583. st. 3. propisano je da svaka stranka može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze.

 

14. Dakle, ovom tužbom tužitelji kao zakonski nasljednici primatelja uzdržavanja postavljaju zahtjev radi raskida Ugovora i odlučne činjenice o kojima ovisi odgovor na pitanje jesu li se ostvarile pretpostavke za raskid utvrđene su. Naime, utvrđeno je da je 1.tuženica kao davateljica uzdržavanja ispunjavala Ugovorom preuzete obveze skrbi, brige i njege roditelja i da se sukladno odredbama Ugovora kada je roditeljima bila potrebna stručna i medicinska pomoć pobrinula istu osigurati im putem smještaja u ustanovama za skrb o starijim i nemoćnim osobama i u bolničkim ustanovama. Iz narečenog slijedi da je u primjeni odredbe čl. 583. st. 3. ZOO-a tužbeni zahtjev pravilno odbijen u odnosu na 1. tuženicu kao ugovornu stranu, a i u odnosu na 2. tuženicu za koju je sud ispravno zaključio da nije pasivno legitimirana jer nije strankom predmetnog Ugovora. Okolnost što je ostavinski sud uputio tužitelje na pokretanje parnice protiv obje tuženice, pa dakle i 2. tuženice ne može rezultirati drugačijom odlukom, niti uspostaviti njezinu legitimaciju na pasivnoj strani. Jednako tako, nije od utjecaja ni žalbena tvrdnja kojom se pobija ocjena suda o lucidnosti roditelja prilikom sklapanja Ugovora uz argumentaciju da sud bez stručnog mišljenja vještaka nema znanja za takve zaključke. To je točno, međutim ovdje se ne zahtijeva pobojnost ili ništetnost ugovora zbog mana volje, već njegov raskid pa taj žalbeni navod ne utječe na ishod ovog spora.

 

15. Iz svih je tih razloga žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i odluku o glavnoj stvari sadržanu u točki I. izreke prvostupanjske presude potvrditi pozivom na odredbu čl. 368. st. 2. ZPP- a.

 

16. Odluka o parničnom trošku zakonita je jer je pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a a k tome tužitelji ne ističu konkretnih prigovora kojim bi pobijali osnovanost i visinu usvojenog zahtjeva zbog čega je sukladno odredbi čl. 365. st. 2. u svezi sa odredbom čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP-a i u tom dijelu žalba odbijena i odluka suda prvog stupnja potvrđena u točki II. njezine izreke.

 

17. Tužitelji nisu uspjeli u žalbenom postupku pa im ne pripada trošak istog.

 

 

U Rijeci 14. lipanj 2023.

 

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                      Brankica Malnar, v.r.