REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda
mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T.
M., iz P., R. 33, OIB:, zastupanog po
punomoćnicima T. B. i dr., odvjetnicima iz P., protiv tuženika
P. banke Z. d.d., iz Z., R. cesta 50, OIB:,
zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. & partneri, odvjetnicima
iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave
zaključene dana 03. svibnja 2023. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i
punomoćnika tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 14. lipnja 2023.
godine

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je nepoštena, ništetna i bez pravnog učinka ugovorna
odredba sadržana u čl. 2. I (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu, broj 9011157691,
ugovor sklopljen dana 21. prosinca 2012. godine, između tužitelja T.
M., iz P., R. 33, OIB: kao korisnika kredita i
tuženice P. B. Z. d.d., R. cesta 50, Z.,
OIB:, kao banke, koji dijelovi glase:

„čl.2.Korisnik kredita obvezuje se nedospjelu glavnicu kredita koji će na dan

31.12.2012.godine iznositi 35.276,13 CHF i kamatu iz članka prvog ovog Dodatka
otplatiti u 120 mjesečnih anuiteta, sukladno otplatnim razdobljima iz ovog članka,
plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke
važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koju je Banka, sukladno ovom
Dodatku, uručila korisniku kredita."

"Osim u slučaju iz prethodnog stavka, anuitet se može promijeniti i u slučaju
promjene kamatne stope iz članka prvog ovog Dodatka. Korisnik kredita pristaje da
banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita i
dostaviti mu izmijenjeni plan otplate. Stranke su suglasne da je obavijest banke
dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta...."

- 2 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju slijedeće
novčane iznose uvećane za zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju na
iznos duga, i to za razdoblje od 2006. do 31. prosinca 2007. godine po stopi
propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008.
godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište,
uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine
pa do 31.prosinca 2022.godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotnih poena, a od 1.siječnja

2023.godine pa do isplate zajedno sa zateznim kamatama koje se određuje, za
svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije
prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sukladno čl. 29.
st. 2. Zakona o obveznim odnosima, i to iznos od:

-1,02€1 /7,69 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2006., pa do isplate u cijelosti,

-0,40€ / 3,01 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.06.2006., pa do isplate u cijelosti,

-1,30€ / 9,79 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.07.2006., pa do isplate u cijelosti,

-3,13€ / 23,58 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.08.2006., pa do isplate u cijelosti,

-3,40€ / 25,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2006., pa do isplate u cijelosti,

-2,46€ / 18,53 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.10.2006., pa do isplate u cijelosti,

-2,34€ / 17,63 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.11.2006., pa do isplate u cijelosti,

-8,43€ / 63,52 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.08.2007., pa do isplate u cijelosti,

-4,39€ / 33,08 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2007., pa do isplate u cijelosti,

-4,11€ / 30,97 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.10.2007., pa do isplate u cijelosti,

-7,28€ / 54,85 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.11.2007., pa do isplate u cijelosti,

-5,62€ / 42,34 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.12.2007., pa do isplate u cijelosti,

-9,58 € / 72,18 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.01.2008., pa do isplate u cijelosti,

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

- 3 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

-23,13€ / 174,27 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 29.02.2008., pa do isplate u cijelosti,

-27,39€ / 206,37 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.03.2008., pa do isplate u cijelosti,

-20,37€ / 153,48 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.04.2008., pa do isplate u cijelosti,

-18,82 € / 141,80 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2008., pa do isplate u cijelosti,

-21,11€ / 159,05 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.06.2008., pa do isplate u cijelosti,

-16,56€ / 124,77 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.07.2008., pa do isplate u cijelosti,

-16,82€ / 126,73 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.08.2008., pa do isplate u cijelosti,

-19,50€ / 146,92 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2008., pa do isplate u cijelosti,

-41,99 € / 316,37 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.10.2008., pa do isplate u cijelosti,

-53,62€ / 404,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2010., pa do isplate u cijelosti,

-71,51€ / 538,79 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.06.2010., pa do isplate u cijelosti,

-67,69€ / 510,01 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.07.2010., pa do isplate u cijelosti,

-78,00€ / 587,69 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.08.2010., pa do isplate u cijelosti,

-74,68€ / 562,68 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2010., pa do isplate u cijelosti,

-67,66€ / 509,78 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.10.2010., pa do isplate u cijelosti,

-75,68€ / 570,21 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.11.2010., pa do isplate u cijelosti,

-92,27€ / 695,21 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.12.2010., pa do isplate u cijelosti,

-80,83€ / 609,01 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.01.2011., pa do isplate u cijelosti,

-84,98€ / 640,28 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 28.02.2011., pa do isplate u cijelosti,

-79,41€ / 598,31 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.03.2011., pa do isplate u cijelosti,

-147,71€ / 1.112,92 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.04.2011., pa do isplate u cijelosti,

-98,29 € / 740,57 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2011., pa do isplate u cijelosti,

- 4 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

-99,77€ / 751,72 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.06.2011., pa do isplate u cijelosti,

-115,21€ / 848,05 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.07.2011., pa do isplate u cijelosti,

-101,99€ / 768,44 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.08.2011., pa do isplate u cijelosti,

-92,12€ / 694,08 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2011., pa do isplate u cijelosti,

-90,89€ / 684,81 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.10.2011., pa do isplate u cijelosti,

-90,01€ / 678,18 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.11.2011., pa do isplate u cijelosti,

-94,35€ / 710,88 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.12.2011., pa do isplate u cijelosti,

-98,91€ / 745,24 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.01.2012., pa do isplate u cijelosti,

-99,26€ / 747,87 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 29.02.2012., pa do isplate u cijelosti,

-96,06€ / 723,76 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 04.04.2012., pa do isplate u cijelosti,

-96,87€ / 729,87 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 10.05.2012., pa do isplate u cijelosti,

-99,14€ / 746,97 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2012., pa do isplate u cijelosti,

-96,81€ / 729,41 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 05.07.2012., pa do isplate u cijelosti,

-100,59€ / 757,90 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 01.08.2012., pa do isplate u cijelosti,

-99,35€ / 748,55 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 04.09.2012., pa do isplate u cijelosti,

-95,53€ / 719,77 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 02.10.2012., pa do isplate u cijelosti,

-99,45€ / 749,31 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 07.11.2012., pa do isplate u cijelosti,

-100,61€ / 758,50 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 06.12.2012., pa do isplate u cijelosti,

-100,80€ / 759,48 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.12.2012., pa do isplate u cijelosti,

-76,48€ / 576,24 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 28.02.2013., pa do isplate u cijelosti,

-80,13€ / 603,74 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 18.03.2013., pa do isplate u cijelosti,

-81,38€ / 613,16 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 04.04.2013., pa do isplate u cijelosti,

- 5 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

-79,28€ / 597,34 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.04.2013., pa do isplate u cijelosti,

-74,28€ / 559,66 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2013., pa do isplate u cijelosti,

-74,16€ / 558,76 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 08.07.2013., pa do isplate u cijelosti,

-75,35€ / 567,72 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 14.08.2013., pa do isplate u cijelosti,

-77,29€ / 582,34 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 03.09.2013., pa do isplate u cijelosti,

-80,25€ / 604,64 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 10.10.2013., pa do isplate u cijelosti,

-78,72€ / 593,12 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 18.11.2013., pa do isplate u cijelosti,

-80,53€ / 606,75 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 06.12.2013., pa do isplate u cijelosti,

-79,78€ / 601,10 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 03.01.2014., pa do isplate u cijelosti,

-26,30€ / 198,16 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 10.02.2014., pa do isplate u cijelosti,

-27,57€ / 207,73 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 14.03.2014., pa do isplate u cijelosti,

-26,93€ / 202,90 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 15.04.2014., pa do isplate u cijelosti,

-25,44€ / 191,68 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 14.05.2014., pa do isplate u cijelosti,

-25,51€ / 192,21 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 12.06.2014., pa do isplate u cijelosti,

-26,78€ / 201,77 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 14.07.2014., pa do isplate u cijelosti,

-27,68€ / 208,55 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 11.08.2014., pa do isplate u cijelosti,

-28,14€ / 212,02 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 12.09.2014., pa do isplate u cijelosti,

-28,20€ / 212,47 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 06.10.2014., pa do isplate u cijelosti,

-29,32€ / 220,91 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 07.11.2014., pa do isplate u cijelosti,

-30,07€ / 226,56 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.11.2014., pa do isplate u cijelosti,

-29,66€ / 223,47 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.12.2014., pa do isplate u cijelosti,

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.01.2015., pa do isplate u cijelosti,

- 6 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 04.03.2015., pa do isplate u cijelosti,

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 07.04.2015., pa do isplate u cijelosti,

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 06.05.2015., pa do isplate u cijelosti,

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 01.06.2015., pa do isplate u cijelosti,

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.06.2015., pa do isplate u cijelosti,

-57,93€ / 436,47 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 03.08.2015., pa do isplate u cijelosti,

-57,93€ / 436,47 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 07.09.2015., pa do isplate u cijelosti,

-57,93€ / 436,47 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2015., pa do isplate u cijelosti,

-1.159,99€ / 8.739,94 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2015., pa do isplate u cijelosti.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od

1.990,80 eura / 14.999,68 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od
donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

i

r i j e š i o j e

Odbacuje se tužba radi utvrđenja da je nepoštena, ništetna i bez pravnog
učinka ugovorna odredba sadržana u čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu, broj Ugovora:
9011157691, ugovor sklopljen dana 18. travnja 2006. godine, solemniziranog dana

20. travnja 2006. godine između tužitelja T. M., iz P.,
R. 33, OIB: kao korisnika kredita i tuženice P.
B. Z. d.d., R. cesta 50, Z., OIB:, kao banke,
koji dijelovi glase:

„čl.4. toč.4.1.„Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po
godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju
građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,55% (slovima: četiri cijelih
pedesetpet posto) godišnje.

toč.4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita...

Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima."

"čl.7. "Kredit u iznosu od 47.300,00 CHF i kamata iz toč.4. otplaćuju se u 180
jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za

- 7 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je
sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita
pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene
anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika
kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu
anuiteta...

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 06. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi
utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi tvrdi da je između tužitelja, kao korisnika
kredita, i tuženika, kao banke, dana 18. travnja 2006. godine sklopljen Ugovor o
kreditu za adaptaciju stambenog objekta, a koji Ugovor da je solemniziran kod javnog
bilježnika T. F. iz P., dana 20. travnja 2006. godine pod brojem OU-
481/06. Predmetnim Ugovorom tuženik da je odobrio tužitelju kredit za adaptaciju
stambenog kredita, u iznosu protuvrijednosti 47.300,00 CHF po srednjem tečaju za
CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, te da je tečajna lista za
valutu CHF – srednji za devize iznosila 4.659494. Između parničnih stranaka da je
dana 30. listopada 2008. godine sklopljen i potpisan Dodatak ugovoru o kreditu
9011157691 kojim je tužitelju odobren moratorij za razdoblje od 01.11.2008. godine
do 30. travnja 2010. godine, te mu je produžen rok otplate odobrenog kredita sa
prvotnih 180 mjeseci na 198 mjeseci. Preostali iznos kredita i kamatna stopa da se
obvezao tužitelj otplatiti u preostalih 150 jednakih mjesečnih anuiteta. Između
navedenih stranaka da je sklopljen i potpisan i I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj
9011157691 dana 21. prosinca 2012. godine, kojim da je tužitelju promijenjen
način otplate iz osnovnog ugovora na način da se rok otplate dijeli na četiri jednaka
mjesečna razdoblja s različitim postotkom otplate iznosa novoutvrđene glavnice
kredita. Tužitelj da je preostalu glavnicu i kamatu bio dužan otplatiti u 120 mjesečnih
anuiteta. Konačno, 08. prosinca 2015. godine da je sklopljen Dodatak Ugovoru o
kreditu broj 9011157691, potpisan 09. prosinca 2015. godine i istog dana
solemniziran kod javnog bilježnika Đ. P. pod brojem OV-772115 kojim
je proveden postupak konverzije. Tuženik da je u ovom kreditnom poslu sastavio
predmetni ugovor u svojstvu trgovca u ugovoru s ovdje tužiteljem kao potrošačem,
kao unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika. Navedenim Ugovorom, točnije
čl. 4. istog, da je ugovorena kamatna stopa od 4,55% godišnje koja je promjenjiva
sukladno odluci banke. Dodatkom Ugovora o kreditu broj 9011157691 da je
navedeno da je kamata promjenjiva i da na dan sklapanja dodatka iznosi 5,65 %. Na
navedeni način da je tuženik, i temeljem Ugovora o kreditu i temeljem Dodatka,
svojim jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu. U odnosu na naznačenog
tuženika Visoki trgovački sud RH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača
posl.br. Pž-7129/13 izrijekom navodi da je među ostalim bankama Privredna banka
Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje
obuhvaća i spornu odredbu čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu od 18. travnja 2006.
godine solemniziranog 20. travnja 2006. godine kod javnog bilježnika Đ.
P. pod brojem OU-481/06, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača

- 8 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu
odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se
nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, pravomoćna presuda
Visokog trgovačkog suda RH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača
posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine ("presuda u slučaju Franak") kojom je
presudio da je drugotuženik P. banka Z. d.d. u razdoblju od 01.
studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i
prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -
ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica
švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao
trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u
svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici
postupali suprotno odredbama čl. 81., 82., 90. tada važećeg Zakona o zaštiti
potrošača (NN 96/13), a u razdoblju od 07.08.2007. do 31.12.2008., protivno
odredbama čl. 96., 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,
75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o
obveznim odnosima. Tužitelj se poziva na navedena pravna utvrđenja iz presude
VTSRH posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 koje da vezuje i sud, a sve sukladno
odredbama čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a. Tužitelj ukazuje da je u čl. 7. Ugovora o
kreditu ugovoreno da je rok otplate kredita 180 mjeseci, a da se predmetni kredit u
iznosu od 47.300,00 CHF i kamata iz toč. 4. otplaćuju u 180 jednakih mjesečnih
anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste
Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog
ugovora. U slučaju promjene kamatne stope, korisnik kredita, ovdje tužitelj, da
pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te da se obvezuje plaćati tako
izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta da će banka, tuženik, pisano
obavijestiti korisnika kredita. U čl. 4. I Dodatka Ugovora o kreditu od 30. listopada

2008. godine, da je ugovoreno da se rok otplate produžuje s prvotnih 180 mjeseci na
198 mjeseci, te da se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje nedospjeli iznos
glavnice u iznosu od 41.838,76 CHF i kamatnu stopu otplatiti u preostalih 150
jednakih mjesečnih anuiteta kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF
tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koju će banka
dostaviti korisniku kredita na adresu. Člankom 2. I Dodatka Ugovora o kreditu od 21.
prosinca 2012. godine, da je ugovoreno da se mijenja način otplate iz toč. 7.
osnovnog Ugovora o kreditu i to na način da se preostali rok otplate dijeli na četiri
jednaka otplatna razdoblja s različitim postotkom novoutvrđene glavnice. Nedospjelu
glavnicu i kamatu iz čl.1. tužitelj da se obvezao otplatiti u 120 mjesečnih anuiteta, koji
da se mijenjaju i povećavaju sukladno otplatnim razdobljima, a osim toga da se isti
može promijeniti i u slučaju promjene kamatne stope iz čl.1. Dodatka ugovoru, te da
pristaje da banka, tuženik, povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako
izmijenjene anuitete. Tužitelj tvrdi da obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon

- 9 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

sklapanja Ugovora o kreditu, da je tuženik zaračunavao tužitelju anuitete uz primjenu
znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka zaključenja
predmetnog kredita. Tužitelj da je plaćao znatno veće mjesečne anuitete od onih koje
je trebao plaćati po početnom otplatnom planu, a koliko bi iznosili mjesečni anuiteti
koje bi bio dužan plaćati prema iznosu kredita kojeg je podignuo i uz prvotnu
ugovorenu kamatu od 4,55 % godišnje. Tužitelj smatra, a imajući u vidu ništetnost
odredaba o promjenjivim kamatnim stopama i o deviznoj valuti u CHF, naplatama
iznad visine početnog anuiteta, da je nastalo, na strani tuženika, stjecanje bez
osnove, te da je tuženik dužan vratiti ono što je bez osnove primio uz zakonske
zatezne kamate. Slijedom čega predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbi koje se tiču
promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF osnovnog Ugovora o kreditu te
Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011157691 od 21. prosinca 2012. godine, te isplatu
tužitelju. Tužitelj je, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja,
preinačio tužbeni zahtjev na način kako je to opisano u toč. II izreke ove Presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti
potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelj po kojem bi navedena
presuda VTSRH posl.br. Pž-7129/13 obvezivala sudove povodom zahtjeva
potrošača, a prema kojima proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na
pravno utvrđenje iz citirane presude u postupku radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Obzirom da se u konkretnom
slučaju ne radi o parnici za naknadu štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez
osnove, tuženik smatra da su postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini, u potpunosti
neosnovani i neuredni. Tuženik ističe da je sklapanjem novog ugovora, prijašnji
Ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u
EUR) prestao postojati pa da korisnik kredita, ovdje tužitelj, na temelju tog ugovora
kojeg nema, ne može osnovati potraživati bilo što od tuženika, a ni tuženik od
tužitelja, uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer da su sva
plaćanja, uključujući i preplatu, obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Pravna
osnova potraživanja da može biti samo novi ugovor o kreditu, dok tužitelj u ovom
postupku da traži utvrđivanje ništetnosti ugovora koji pravno više ne egzistira i ne
postoji. Predmetnim Zakonom o potrošačkom kreditiranju da se uređuju obveze
vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditu vezanim uz valutnu klauzulu bez
obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili
prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i s kreditom koji da je predmet u ovome
postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi
predmetnog ugovora vezane uz promjenjivu kamatnu stopu kao i cjelokupni zahtjev
za isplatom, neosnovan u cijelosti, jer da niti navedenim Zakonom nije zabranjeno
ugovaranje promjenjive kamatne stope, već da je omogućeno jedino prihvatiti ili ne
konverziju kredita denominiranih u CHF. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu da je
za tuženika državna prisilna mjera iza koje da stoje državni prisilni mehanizmi
provedbe te mjere, što da je potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju za prijedlogu
za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji
koje da se poduzimaju na osnovi predmetnog Zakona, te da se ne radi o ispunjenju ili
priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Također, iz Zakona da jasno proizlazi

- 10 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja
od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u
EUR, uključujući i kamate. Početni kredit u CHF da je prestao postojati u potpunosti
nakon što je konvertiran u EUR, te da po tom kreditu ne može više biti nikakvog
potraživanja niti zahtjeva. Tuženik smatra da budući da je prihvatom konverzije i
potpisom Dodatka Ugovora o kreditu, na strani tužitelja prestalo bilo kakvo
potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev,
tužitelj da nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni
interes za nastavkom ovog postupka. Ukazujući na odredbu čl. 19.e.st.6. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ističe da tužitelj više
nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni
odnos koji je prestao postojati. Pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se
namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF
otplatnom planu, a koji da su veći od iznosa EUR obroka, da se raspoređuju kao
pretplata, koja da se priznaje potrošaču na ime plaćenih budućih obroka koji će
dospijevati, a da se ne tretiraju kao umanjenje glavnice. Pretplata da se može
iskoristiti na način da se kod plaćanja budućih obroka, odnosno anuiteta iznos do
najviše 50 % može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.
Tuženik smatra da, obzirom da je potpisom Dodatka ugovora o kreditu nesporno
izvršena konverzija ugovora, a time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je
prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po
svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate.
Iz predmetnog Dodatka da nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni
iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove
iznosa preplaćenih kamata. Tuženik naglašava da je upravo iz obrazloženja zakona
vidljivo kako je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF
i porasta kamatnih stopa na CHF, te značajno manje aprecijacije tečaja EUR kao i
pada kamatnih stopa na kredite EUR, donesena odluka o zakonskom rješenju kako
bi se korisnici kredita u CHF izjednačili s korisnicima kredita u EUR. Tužitelj da svoj
tužbeni zahtjev temelji na presudama VTS-a, te Vrhovnog suda iz predmeta
„Potrošač“, a koje da se odnose samo i isključivo na kredite u CHF, a kako da se
ovdje ne radi o kreditu u CHF, te i da je tužitelju već obračunat iznos svih uplaćenih
kamata od početka trajanja kredita pa do 30. rujna 2015. godine, da je jasno da je
tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Nakon ovako izvršene konverzije,
tuženik je mišljenja da bi usvajanje tužbenog zahtjeva na način kako ga je postavio
tužitelj, značilo dvostruku naplatu, na temelju konverzije tuženik da je priznao i
obračunao uplate- „preplatu“, a na temelju ovako donijete presude, tužitelj da bi
ponovo naplatio isti iznos s osnove kamata. Tuženik tvrdi da nije sporno da su
parnične stranke ugovorile da će tuženik staviti tužitelju na raspolaganje iznos u
kunama koji da odgovara protuvrijednosti od 47.300,00 CHF po srednjem tečaju za
CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Navedeno postupanje
da je zakonito pozivajući se na odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.
Tuženik ističe da je netočna tvrdnja tužitelja da je odredba o ugovaranju valutne
klauzule u CHF ništetna, jer da stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale, te da
tužitelju nije predočen eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu.

- 11 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

Tuženik da je putem svojih djelatnika koji da su bili u izravnom kontaktu s korisnicima
kredita, pa tako i s tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim
uvjetima, upoznao tužitelja s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na
kunu. Tužitelj da je u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta
kroz razdoblje korištenja kredita. Tužitelj da je s mogućim oscilacijama volatilnošću
tečaja CHF bio upoznat i kroz priopćenje HNB-a, koja da je upozoravala javnost na
moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je
napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog u CHF. Tužitelju da
nije moglo ostati nepoznato da HNB štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu
EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali da ista na isti
način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tužitelj da ne može tvrditi kako
ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer da su mu sve informacije bile
dostupne, a kao sudionik obveznog odnosa, tužitelj da je trebao uložiti dužnu pažnju
u vidu dobrog gospodarstvenika, te brinuti o svojim interesima više nego što bi drugi
trebali. Tuženik dalje ističe da je čl. 22. i 26. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne
klauzule i promjenjive kamatne stope, kao i da je sadržaj ugovora, ali i postupanje
tuženika u cijelosti usuglašeno s lex specialis - zakonima koji neposredno i jasno
reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Za opstojnost i
primjenu valutne klauzule da postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom
izričito dopuštenoj klauzuli, a s obzirom na regulatorne propise HNB-a, gotovo da se
radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj
valuti propisane obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje da su hrvatski
štediše- potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Predmetna odredba o
ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi da je jasno navedena kao i ostale odredbe
Ugovora, da je pisana jednakim fontom slova kao i ostale odredbe, te da je ista lako
uočljiva. Tužitelj da traži utvrđenje ništetnom odredbe čl. 4. osnovnog Ugovora o
mijenjanju kamatne stope sukladno odredbama tuženika, no da to ne znači da je time
poništen i osnovni ugovorni odnos stranaka o promjenjivosti kamatne stope. Tužitelj
da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za
cijelo razdoblje trajanja kredita ugovorena fiksna kamatna stopa, ali na što oba
ugovaratelja da imaju pravo jest popuniti dopunskim tumačenjem pravnu prazninu
koja bi nastala između s jedne strane, nesporne činjenice da je kamatna stopa
promjenjiva, a s druge strane utvrđenja da je ništetna odredba o načinu njezine
promjene, a koje tumačenje se temelji na čl. 319.st.2. ZOO-a. Tužitelj da utvrđenjem
ništetnosti cijele odredbe čl.4. predmetnog ugovora povlači sa sobom utvrđenje
ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope, čime da bi se njegov izračun razlike
preplaćene kamate u cijelosti ukazao neosnovanim i pravno neutemeljenim.
Utvrđenjem ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope, tužitelj da nema više ni
početni parametar temeljem kojeg bi pravno valjano mogao utvrditi kolika bi po njemu
eventualno mogla biti preplata kamata. Tuženik ukazuje da je predmetni Ugovor o
kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te da isti ima snagu ovršnog
javnobilježničkog akta, te shodno tome zahtjev za utvrđenjem ništetnosti bilo koje
odredbe ovog ugovora da je neosnovan, ukazujući na praksu VSRH u presudi VSRH
Rev 895/2003 od dana 09. veljače 2005. godine. Tužitelj da je poslovno sposobna
osoba, koja da je od tuženika prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna

- 12 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

pojašnjenja i informacije, te da je tu činjenicu potvrdila potpisom ugovora. Prilikom
razmatranja ponuđenog ugovora, tužitelj da nije ništa pitao niti tražio bilo koja
razjašnjenja svojih ugovornih obveza, iz čega da se zaključuje da su istom ugovorne
odredbe bile jasne, te prava i obveze, a da sve proizlazi iz samih odredbi potpisanog
ugovora i solemnizacije istog. Tužitelj da pogrešno tumači citiranu presudu VTSRH,
obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem iste ustanovljena fiksna kamatna
stopa, što da iz iste ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je ništetna
odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je nepoštena odredba o pravu samo
jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu
suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Što se tiče ugovaranja kamatne stope u
ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, tuženik
ukazuje i da su sami sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu
ugovaranja visine kamate koji da je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača.
Kamata koja bi se odnosila na konkretan ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti
fiksna, prvenstveno jer je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu
stopu. Tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, da nije imao
zakonskih obveza glede izmjena ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u
postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre o promjenjivosti, ali
da su ga tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta
promjenjivosti kamatne stope, čemu da je tuženik u cijelosti udovoljio. Tuženik tvrdi
da ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje mijenjati kamatnu
stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je obveza temeljem takve kamate
neodrediva, a ugovorena kamata da svakako nije viša od zakonom dozvoljene.
Činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme
zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i
da sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, da čini činidbu određenom,
odnosno odredivom. Dalje ističe da sukladno Zakonu o kreditnim institucijama koji su
omogućavali ugovaranje ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se
banka, ovdje tuženik, ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da nije sama po sebi
nepoštena, niti da je obveza temeljem takve kamate neodrediva, tim više što je
gornja stopa ugovorene kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske
zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovorenoj
kamatnoj stopi. Člankom 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da
u slučaju da stopa ugovorene kamatne stope ne bude određena, da će se tada
primjenjivati zakonsko, a ne ugovorno rješenje, slijedom čega da stopa kamate
uopće ne mora biti ugovorena jer da sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj.
Tužitelj da je sam izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje
promjene da se nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno
određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, te da je tuženik tužitelju
uredno slao obavijest kod svake promjene kamatne stope i pripadajući otplatni plan.
Vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, da bi se predmetni ugovor
pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što da nije bila volja
ugovornih strana, a čime da bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti
činidaba. Tuženik ističe da su u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bile na snazi
odredbe „starog“ Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o bankama, te da je tuženik, u

- 13 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja,
objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tuženik naglašava kako je prilikom
zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem, u potpunosti poštovao tada važeću
zakonsku regulativu, te da je argumentacija tužitelja koji da pokušava svoj slučaj
podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe
sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i
promašena, pri čemu da tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo
ugovaranje fiksne kamatne stope, dok da suprotno proizlazi iz ugovornih odredbi.
Kamatna stopa da se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su
oscilacije izvan nadzora tuženika, ukazujući na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05.
travnja 1993. godine koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u
potrošačkim ugovorima. Tuženik tvrdi da je notorno da su svi elementi koji su utjecali
i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope, da su javno
dostupni i da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o brojnim
parametrima, ako što su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom
tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS) i sl. Tuženik da
je bio podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre
promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, a da HNB nije
kod tuženika uočila niti istaknula bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti s
pozitivnim propisima. Obzirom da je postupanje tuženika u pogledu promjene
kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je
također usklađeno sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik da nije
povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes, odnosno
pravo tužitelja. Pozivajući se na ZZP, te na Direktivu EU 93/13, tuženik tvrdi da
klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo
glede osoba koje pružaju financijske usluge, dakle banaka, ako pridrže sebi pravo da
u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu, bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu
drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja
pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu stranu.
Potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna, da negira i
presuda na koju se poziva, i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog
suda u kojem da se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne
odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da ista bude fiksna i to u postotku
koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te da je
očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci, tuženiku, da na
čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu.
Tuženi ističe i prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem
unazad tri godine od dana podnošenja tužbe. Konačno, predlaže odbijanje tužbenog
zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od dana 11. rujna 2019. godine, tužitelj se očituje na odgovor
na tužbu. Osporava sve navode tuženika koji su u suprotnosti s navodima tužitelja.
Tvrdnje tuženika da tužitelj nema pravo na ovakvu vrstu tužbe jer da je zaključio
Dodatak i prihvatio konverziju, da su netočne iz razloga što da je konverzija
napravljena da ne utječe na tužitelja da u ovom parničnom postupku traži utvrđenje

- 14 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu i vraćanje svega što da je tuženik na ime takve
odredbe stekao, a da je do konverzije došlo zbog promjene valute, a ne zbog
preplaćene kamate. Glavni smisao zakona kojim se naložila konverzija jest da se
položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je
koristio kredit uz valuti EUR, a da ni zakon i sklopljeni aneks ne spominju na koji
način bi se trebala riješiti ništetnost ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive
kamatne stope. Posljedica ništetnosti propisana je čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim
odnosima. Tuženikov prigovor da se pravomoćna presuda VTS u Zagrebu, posl.br.
Pž-7129/13 ne odnosi na predmetni ugovor, da je neosnovan, jer da se u istoj izreci
navodi da je tuženik, među ostalim bankama P. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003.
godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje da obuhvaća i spornu odredbu čl. 4.
predmetnog Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2007. godine (misleći 18. travnja

2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što da
je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom
je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u s kladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije
pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Tužitelj da samo koristi ovlaštenje iz
odredbe čl. 502.c. ZPP-a. Također se poziva na čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti
potrošača (NN, 96/03) kojom je definiran pojam nepoštene odredbe, smatrajući da je
čl. 4. predmetnog Ugovora nepoštena odredba. Dalje tvrdi da formulacija predmetne
odredbe prema kojoj je banka, tuženik, ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno
svojoj odluci, nije razumljiva. Osim toga, da se kamata određuje prema odluci banke,
jednostrano, bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, te da je
predmetna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanog čl. 4. Zakona
o obveznim odnosima. Ugovorna kamata da mora biti određena, odnosno odrediva
sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Odredba čl. 4.
predmetnog ugovora da je sastavni dio standardnog (tipiziranog) ugovora o kreditu,
unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a kojoj odredbi da se nije pojedinačno
pregovaralo, niti da je tužitelj, kao potrošač, imao utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj
smatra da se iz navedene odredbe jedino može shvatiti da tuženik može jednostrano
svojom odlukom promijeniti kamatnu stopu, a da iz navedene formulacije nije jasno
kako i na koji način. Odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF da
nisu valjane, te da je trgovačko nepoštenje tuženika pravomoćno utvrđeno u
pravomoćnim presudama već citiranih presuda. Što se tiče uočljivosti, jasnoće i
razumljivosti spornih odredbi, tužitelj se poziva na presudu VTSRH posl.br. Pž-
6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Tužitelj dalje ističe da sud navodi da
solemnizacija ugovora kod javnog bilježnika stavlja naglasak na razumijevanje
ugovora od strane korisnika kredita na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i
posljedice pojedinih ugovornih odredbi. Banke da su znale i prešutjele prirodu,
specifičnosti i rizik ugovaranja u valuti CHF, nudeći najnižu ugovornu kamatu čime da
se stvorila opća klima da je CHF sigurna valuta. Tužitelj tvrdi da se, što se tiče
prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, u konkretnom slučaju radi o
stjecanju bez osnove i da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, a da je
prigovor zastare neosnovan, pozivajući se na stajalište Vrhovnog suda RH posl.br.
Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine.

- 15 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

4. Podneskom od dana 24. rujna 2019. godine, tuženik se očituje na podnesak
tužitelja od 11. rujna 2019. godine. Ističe da je tužbeni zahtjev, na način kako je
postavljen, usmjeren ostvarivanju prava protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i
to izmjenama iz NN 102/15, osobito se pozivajući na nove unijete čl. 19.a, 19.b i 19.c,
iz čega da proizlazi da kod provedbe konverzije, ništa nije prepušteno na volju
ugovornim stranama, pozivajući se na odluku Ustavnog suda U-I/2780/2015-PM,
kojom se odlučivalo o prijedlogu za privremenu obustavu primjene Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, 10/2015), u dijelu
koji se tiče konverzije, i to u dijelu obrazloženja u kojem se izrijekom navodi:
„Sklapanje tih aneksa je zakonska obveza nametnuta bankama kao adresatima ZID-
a ZPK-a/102-15 i ZID-a ZoKI-ja/102-15. Drugim riječima, sklapanje tih aneksa za
banke je državna prisilna mjera…“. Navedeni stav da potvrđuje i mr.sc. Andrija
Eraković, bivši sudac Vrhovnog suda i istaknuti autor brojnih stručnih radova u članku
„Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom
klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ (Pravo i porezi, br. 5/19). Identičan stav da
zauzimaju i prof. dr. sc. S. P. i doc. dr. sc. T. J. redoviti
profesori P. fakulteta u Z. u stručnom članku pod nazivom „Ključna
aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta
sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19). tuženik smatra da je nedopustivo i
bespredmetno odrediti provođenje vještačenja na okolnost i sa zadatkom kako to
predlaže tužitelj jer bi predmet vještačenja bilo utvrđivanje razlike između početno
ugovorene kamatne stope i kasnije izmijenjenih, povećanih kamatnih stopa, po
ugovoru o kreditu koji da je prestao postojati sklapanjem konverzije, također da niti
predmetnim ugovorom, niti Dodatkom, nije ugovoreno obračunavanje anuiteta po
fiksnoj kamatnoj stopi, a niti da je istu imao zakonodavac na pameti kada je uredio
pitanje konverzije i njenog odnosa prema početno sklopljenima ugovorima o kreditu.
Sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN, 102/2015), da je na tužitelju dokaz
na okolnost koji je to iznos „preplaćene“ kamate tuženik i dalje duguje tužitelju i
nakon sklopljene konverzije, sukladno kogentnim odredbama zakona, obzirom da
tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope
po kreditu, koji da više ne postoji, i kasnije izmijenjenih kamatnih stopa, a koja da je
tužitelju uračunata prilikom konverzije i za koju je razliku istome umanjena ukupna
masa kredita, da isti ne može opstati niti biti osnovan. I sudska praksa da je zauzela
stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno
prestaje pravni interes i pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem
osnovnog ugovora, u presudi ŽS u Vukovaru, posl.br. Gž-85/17 od 13. siječnja 2018.
godine. U odnosu na pitanje zastare, tuženik ističe da ni prema jednom propisu
podnošenje tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, ne prekida zastaru za konkretno
potraživanje, pa tako ni za predmetno. Navodi da prema čl. 502.c ZPP-a, fizičke i
pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na
pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.

1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika,
povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je
tužitelj ovlašten štiti. U tom slučaju da će sud biti vezan za navedena utvrđenja u

- 16 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te da se takvom kolektivnom tužbom ne
može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih
između stranaka kao što je predmetna.

5. Tuženik u podnesku od dana 26. ožujka 2020. godine ističe da nastavno na
objavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku,
broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine, tuženik predlaže nastavak postupka, tvrdeći
da navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno je kako sporazum o konverziji
sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju
ima pravne učinke i valjan je u slučaju kao su ništetne odredbe osnovnog ugovora o
kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Svi dosadašnji navodi
tuženika u odnosu na materiju i pitanje konverzije, da su potvrđeni rješenjem i
pravnim stavom Vrhovnog suda, te da je jasno kako je i tužbeni zahtjev tužitelja u
tom smislu u potpunosti neosnovan. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno
određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“
odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi
takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te
protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Potrošači da
neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog
pravnog temelja) od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama ZPK, ali i
povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali
sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Budući da je zakonodavac
RH prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka, te da se radi o
posebnom zakonskom uređenju u kojem da se ne mogu primijeniti pravila općeg
obveznog prava, te „kako taj novi sporazum stranaka predstavlja novu pravnu
osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s
Ustavom Republike Hrvatske“, kako navodi i Vrhovni sud u svome ranije navedenom
rješenju Gos-1/19, tada da svako daljnje potrošačevo traženje u svezi s Dodacima
ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire. U tom smislu, ZID ZPK da je dovoljno
precizan i jasan zakonodavni akt koji je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao
problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF i čiji su suštinski uvjeti
implementirani u Dodacima ugovora o kreditu, a koji da su Dodaci sada i temeljem
rješenja Vrhovnog suda, utvrđeni valjanim. Predmetno rješenje Vrhovnog suda da je
usklađeno na taj način i s najnovijom odlukom Europskog suda pravde u „poljskom“
predmetu broj C-260/18 kojom da se jasno pokazuje da je protivno stajalištu EU
suda, te protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti
takvih Dodatka ugovorima o kreditu. Dakle, da se ne radi o nacionalnim odredbama
općeg karaktera već o posebnom (lex specialis) propisu koji da je donesen upravo sa
svrhom rješavanja predmetnog pitanja, te da se radi o situaciji gdje su potrošači
svojevoljno odabrali takav način rješavanja. S obzirom na činjenicu da su potrošači
dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali takav način rješenja putem
prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, da je jasno da bilo kakav naknadni ili
dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu
Republike Hrvatske, niti pravu EU kako ga tumači i provodi Europski sud pravde. To
da se odnosi kako na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na

- 17 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK. Konačno, i Vrhovni sud RH da
u svojoj presudi posl.br. Rev-2221/18 od dana 03.09.2019. godine ističe kako pravni
interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o
kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na
konverziju. Iz toga da očito proizlazi da i sam Vrhovni sud zauzima stajalište i
potvrđuje nespornu činjenicu kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti
riješena donošenjem ZID ZPK te da nema mjesta drugačijem tumačenju. Zaključno,
usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku
ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, da bi bilo protivno namjeri zakonodavca,
svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika
kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno
stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi
EU suda.

5. Tužitelj se, podneskom od dana 16. rujna 2020. godine, očituje na navode
tuženika iz podneska od 24. rujna 2019. godine i 26. ožujka 2020. godine. Prije
svega, osporava sve navode tuženika koji su u suprotnosti s navodima tužitelja. U
svezi navoda tuženika da je tužitelj sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu izgubio
pravni interes radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, navodi kako
navedeno nije točno. Činjenica da su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu na
temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su se
odredbe ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i
iznosa preostale neotplaćene glavnice uz sporazum o raspolaganju preplaćenim
iznosom, da ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenje djelomične
ništetnosti ugovora o kreditu, to iz razloga jer da tužitelj traži isplatu na temelju
ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uz tvrdnju da im dug nije u
cijelosti podmiren, a pored toga, sukladno odredbi čl.326.st.1.ZOO-a ništetan ugovor
ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužitelj da ima pravni
interes za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu neovisno o sklopljenom
aneksu. Po ocjeni suda, konverzija da nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni
zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima,
izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o
kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao da se ne
spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje
se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost da je nastupila zbog činjenice da
su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno,
mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF.
Činjenica da su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija
kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR i
utvrđen iznos pretplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe da ne upućuje na
zaključak da je tužiteljima vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između
plaćenih ugovornih kamata na temelju ništene ugovorne odredbe o promjenjivoj
kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope. U svezi pravnog interesa za
podnošenje tužbe strankama koje su zaključile konverziju, tuženik ponovno ističe
pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci od 12. veljače 2019.godine u odluci

- 18 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

Rev 2868/2018. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog
trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad
uzrok ništetnosti naknadno nestane, te da tužitelj ima pravni interes i može tražiti
utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Slijedom svega navedenoga,
unatoč provedenoj konverziji, potrošač da nije izgubio pravo na punu restituciju koju
mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača. U predmetnom postupku, a što da
je tužitelj i predložio, da je potrebno provesti financijsko vještačenje kako bi se
utvrdila razlika onoga što je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu,
kakav je odnos konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, te da li su
konverzijom tužitelji u cijelosti obeštećeni. U svezi oglednog postupka broj Gos-
1/2019 od 4.ožujka 2020.godine, tužitelj navodi kako već na današnji dan postoje
odluke Županijskih sudova (ŽS Pula, ŽS Karlovac) kojima se utvrđuje da ogledni
postupak kojim se utvrđivala valjanost aneksa za konverziju, da nema utjecaja na
tužbe iz konvertiranih kredita. Sudovi da su utvrdili kako donesena odluka u
oglednom postupku, odnosno valjanost ili ništetnost aneksa, nije od značaja za
obeštećenje potrošača do dana konverzije. Tužitelj da ne tuži radi utvrđivanja
ništetnosti dodatka ugovoru, već da traži isplatu za razdoblje do sklapanja dodatka
ugovoru o kreditu, a s osnova ništetnosti odredbe Ugovora, pa da samo ništetnosti
dodatka nema značaj za odluku u predmetnoj pravnoj stvari. Napominje da stranke u
dodatku ugovora o kreditu ni na koji način da nisu spomenule način rješavanja
ugovornih odredbi ugovora o kreditu pa da se tako ne spominje niti na koji način bi se
trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi temeljnog ugovora. S obzirom da se u
RH mora primjenjivati pravo Europske Unije, o čemu da je tuženik u svojim
podnescima na široko tumačio, navodimo kako je dana 9.srpnja 2020.godine Sud EU
donio presudu u španjolskom predmetu C-452/18 kojom da su i naši sudovi dobili
odgovore na pitanja vezana za prava potrošača koji su konvertirali CHF kredita. Tom
presudom ukratko je utvrđeno da se potrošači konverzijom kredita nisu odrekli
sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to da je povrat svih koristi koje
je nepošteni trgovac stekao, potrošači da su se takve zaštite mogli odreći samo
izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma
znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku
konverzije valuta švicarski franak da je bila valjana pa prema tome potrošači da nisu
znali niti mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču, i zaključno,
odredbe osnovnih ugovora, i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena
konverzija, da se mogu ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila
savjesnosti i poštenja. Presudom C-452/18 Sud EU da je nadopunio presudu C-
118/17 kojom je već utvrđeno da nakon konverzije potrošač i dalje ima pravo zatražiti
povrat svega što je banka stekla korištenjem nepoštenih ugovornih odredaba. Ovdje
sud da potvrđuje da to vrijedi i kada stranke postignu Sporazum kojim mijenjaju
sporne ugovorne odredbe baš kao što je bilo u slučaju konverzije. Tužitelj se poziva
na sva utvrđenja iz navedenih odluka u ovom podnesku (Vrhovni sud RH Rev-
2245/17 od 20.03.2018.godine, Rev-2868/18 od 12.02.2019., Županijski sud u Rijeci
Gž-505/2017, Sud EU C-452/18).

- 19 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

6. Podneskom od dana 17. rujna 2020. godine tuženik ističe da tužitelj svojim
navodima istaknutim u svom podnesku od 16. rujna 2020. godine, ignorira sve
stavove VSRH o pravnom interesu izneseni u obrazloženju odluke iz oglednog
postupka Gos-1/2019 od dana 04. ožujka 2020. godine. Ugovor o kreditu da je
konvertiran sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a
VSRH da je donio odluku Gos-1/2019 kako sporazum o konverziji ima pravne učinke
i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedeno da navodi na zaključak da
korisnik konvertiranog kredita, koji je konvertiran u skladu s kogentnim odredbama
ZPK, da nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Tuženik ističe da s obzirom da
je ta ništetnost preduvjet za bilo kakav kondemnatorni tužbeni zahtjev, ako tužitelj
nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti, tada da niti kondemnatorni tužbeni
zahtjev nije osnovan. VSRH ne samo da je rekao kako je dodatak o konverziji valjan,
nego da je u 3. odlomku na 4. stranici odluke naveo kako on predstavlja novu osnovu
kojom je potrošač doveden u položaj kao da je od samog sklapanja ugovora imao
sklopljen isključivo ugovor s valutnom klauzulom u EUR. Ogledni postupak i pravno
shvaćanje Vrhovnog suda RH, s tim u vezi da imaju zadatak osigurati jedinstvenu
primjenu prava, te da su uvedeni u hrvatski pravni sustav upravo s tim ciljem. Iz
navedenog razloga da je sud pri donošenju presude dužan pozvati se na zauzeto
pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, jer da to proizlazi iz zakona (čl. 502.n ZPP-a).
Nadalje, tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja s obzirom da je takav
dokazni prijedlog, nastavno na stavove koje je VSRH iznio u odluci Gos-1/2019,
nepotreban i kao takav protivan načelu ekonomičnosti. Predloženi zadatak vještaku
da je u cijelosti neosnovan, promašen i nepotreban budući da je nesporno kako
namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao
davatelja kredita, nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a što da se implicira
predloženim zadatkom tužitelja. Predloženo vještačenje da ne može biti sredstvo na
temelju kojeg će sud utvrditi kao dokazane činjenice na koje da se tužitelj u tužbi
poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao utvrditi osnovanost
tužbenog zahtjeva tužitelja. Tužitelj da je prihvatio konverziju, te samim time da je
prihvatio i Izračun konverzije, a sklapanjem Dodatka ugovora da su stranke definirale
i visinu kamatne stope, pa da je tužitelj pristao i na primjenu upravo takvih kamatnih
stopa, kako su definirane u Dodatku. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o
potrošačkom kreditiranju sve promjene kamatnih stopa koje su do 2014. godine
banke provodile u potpunosti da su priznate i uvrštene u obračun „novog“ stanja
potraživanja banke s osnove ugovora o kreditu. Dakle, stupanjem na snagu „novog“
zakona, samim zakonskim rješenjem da je prihvaćen način dotadašnje promjene
kamatnih stopa kod kredita u EUR, te da je u potpunosti neosnovano bilo kakvo
potraživanje s osnove „preplate“ kamata, budući da se radi o zakonskom uređenju
konverzije kojemu da je tuženik u cijelosti udovoljio. Dalje tvrdi da, budući da je
kamatna stopa koju je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao, manja od
najviše zakonom dopuštene kamatne stope, takvo postupanje tuženika da nije i ne
može biti protivno prisilnim propisima, obzirom da i Zakon o obveznim odnosima kao
i Zakon o zaštiti potrošača te Zakon o bankama odnosno Zakon o kreditnim
institucijama, uređuju i prihvaćaju promjenjivu kamatnu stopu, a konačno i Vrhovni

- 20 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

sud u presudi u predmetu „Potrošač“ da ne dovodi u pitanje legitimno pravo tuženika
da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu. Kamatna stopa da nije
mijenjana jednostranom odlukom banke, već da je mijenjana temeljem objektivnih
kriterija za promjenu stope ugovorne kamate. Promjenjivost kamatne stope u
Republici Hrvatskoj zbog promjena tržišnih uvjeta, da je bila posljedica jednostavne
činjenice da u praksi nije postojala, a niti danas da ne postoji jedinstvena referentna
stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne
stope u ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti. Navedeno da
dokazuje i presuda VSRH kojom je u odnosu na jednu od tuženih banaka odbijen je
tužbeni zahtjev da se utvrdi nepoštenom korištenje odredbi o promjenjivoj kamatnoj
stopi u ugovorima o kreditu s građanima jer da je promjenu kamatnih stopa na
stambene kredite vršila u skladu sa usvojenom formulom i pripadajućim kriterijima
(euribor, cds i marža). Upravo da se radi o kriterijima koje su primjenjivale sve banke
pa tako i tuženik, neovisno od toga da li je takav način izrijekom naveden u samom
tekstu ugovora, no svakako da je vidljivo iz općih uvjeta poslovanja, kao i „Informacije
o načinu promjene kamatnih stopa“. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u
CHF s fiksnom kamatnom stopom, da je potpuno neosnovano sada tužitelju
omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer
da takav ugovor nije postojao u pravnom prometu, pa da se na taj način tuženiku
gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja da se stavlja u povoljniji položaj od
onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što da je u
cijelosti protivno zakonu te u konačnici i Direktivi Vijeća EEZ 93/13. Nadalje, niti
jednom odredbom zakona primjenjivom na konkretan ugovorni odnos, s obzirom na
vrijeme kada je isti zasnovan, da nije propisana obveza tuženika da ugovori
parametre promjene kamatnih stopa, već da je navedena obveza ustanovljena tek
izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su stupile na snagu
dana 01.01.2014.g. Iz navedenog proizlazi da tuženik nije zlorabio mogućnost
povećanja kamatnih stopa već naprotiv, da nije tužitelja teretio za ukupan iznos
povećanja troškova financiranja. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF
s fiksnom kamatnom stopom, da je potpuno neosnovano sada tužitelju omogućiti
položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav
ugovor nije postojao u pravnom prometu. Tuženik ponovno ističe prigovor zastare.
Presuda Europskog suda C-452/18 niti činjenično niti pravno da nije primjenjiva u
konkretnom slučaju, niti se utvrđenja Suda iz navedene presude mogu primijeniti,
odnosno tumačiti u situaciji kada je kogentnim odredbama nacionalnog prava
detaljno uređen institut konverzije kao mehanizma zamjene određenih ugovornih
odredbi koje se smatraju nepoštenima, onim odredbama čiji je sadržaj i primjena
strogo regulirana zakonom. Prvenstveno, predmetni Dodaci ugovorima o kreditu
kojima je izvršena konverzija da su sklopljeni sukladno kogentnim odredbama ZID
ZPK, te da predmetna presuda C-452/18 na koju se pozivaju potrošači, nije
primjenjiva na sudske postupke u Hrvatskoj, budući da su Dodaci (sporazumi o
konverziji) u RH sklopljeni na temelju zakona i na osnovi jasno propisanih i zakonom
utvrđenih uvjeta i parametara. Tužitelji da potpuno jednostrano prikazuju praksu
Europskog suda, te da propuštaju navesti presudu Europskog suda C-81/19 od

09.07.2020.g. u kojoj se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u

- 21 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih
normi nacionalnog zakonodavstva. Tuženik ističe da je bitno istaknuti da se autoritet
sudske odluke (pa tako i odluke Europskog suda) kao svojevrsnog presedana može
uspostaviti isključivo pod uvjetom da je predmetnom sudskom odlukom presuđeno u
pravno i činjenično istoj, tj. istovrsnoj stvari pri čemu da se pravna osnova odluke ne
može tumačiti odvojeno od činjeničnog supstrata, koji je u konkretnom slučaju,
presudan. Citirana odluka C-452/18 da ne donosi nikakvo novo tumačenje u odnosu
na već postojeću praksu Europskog suda glede tumačenja odredbi Direktive br.
93/13, posebno ne u odnosu na konverziju koja da je provedena sukladno prisilnim
propisima nacionalnog prava, odnosno nacionalnog zakona koji da je sam po sebi u
cijelosti usklađen s odredbama te iste Direktive čije se odredbe tumače u okviru
spomenute odluke. S druge strane, odluka Europskog suda pravde C-81/19 da jasno
pokazuje da bi se u predmetnim postupcima koji su pokrenuti u Republici Hrvatskoj,
protivilo stajalištu EU suda, te da bi bilo protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo
„dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodatka ugovorima o kreditu, ili isticanje da
potrošač nije bio, ili da nije mogao biti upoznat s pravno-ekonomskim posljedicama
sklapanja Dodataka ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija. Tuženik
navodi da je nesporno da su Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena
konverzija, sklopljeni sukladno izričitim i prisilnim odredbama zakona u kojem je
detaljno reguliran i objašnjen mehanizam konverzije na kojem se baziraju i svi
izračuni konverzije predočeni potrošaču prije sklapanja same konverzije, slijedom
čega da je nedvojbeno da je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i
informiranog pristanka na konverziju svakog potrošača koji je istu prihvatio. U slučaju
primjene odredaba ZID ZPK, da sam zakon utvrđuje na koji se način konverzija
provodi, te da banke nisu imale bilo kakav utjecaj niti mogućnost utjecaja na sadržaj
ugovora već da se radilo o zakonom propisanom sadržaju. Sam zakon da je, s druge
strane, propisao da se potrošača detaljno i precizno obavještava o pravnim i
ekonomskim posljedicama prihvata konverzije u odnosu na pravne i ekonomske
posljedice nastavka otplate kredita prema uvjetima iz osnovnog ugovora. Pitanja o
kojima je odluku donio ES u predmetu C-452/18, da su raspravljala o poštenosti
odredbe ugovora kojom da je suglasnošću stranaka, izmijenjena odredba ranijeg
ugovora kako bi se uredile posljedice njene nepoštenosti, a koja je (nova) odredba
ponuđena potrošaču isključivo voljom samog kreditora (i na koju je potrošač i
pristao). Dakle, potpuno različito od slučaja u Hrvatskoj gdje je volja kreditora
isključena te da se radi o prisilnoj mjeri za kreditora u pogledu obveze ponude
potrošaču dodatka ugovora i to u sadržaju koji je strogo zakonski propisan. ZID ZPK
da je stupio na snagu nakon donošenja odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača, a svrha i cilj donošenja spomenutog zakona kojima je detaljno
reguliran mehanizam konverzije, razvidan je iz samog sadržaja njegovih odredbi, a
svaki potrošač ponaosob, koji je pristupio pregovaranju vezano za prihvat konverzije,
bio je upoznat s posljedicama prihvata, odnosno otklanjanja takve alternative. S tim u
vezi, da je bitno istaknuti da u vezi s konverzijom, sam Zakon definira da se
primjenjuje tečaj valute EUR i kamatna stopa koja je u istom razdoblju otplate
vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u EUR, a konkretne financijske posljedice i
efekti koji iz navedenog proizlaze za potrošača, iskazani su u samom izračunu

- 22 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

konverzije prije samog sklapanja Dodatka, čime je udovoljeno uvjetu informiranja
potrošača o posljedicama ulaska u takav novi ugovorni odnos. Prema Direktivi 93/13,
pretpostavlja se da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno
ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Po
pitanju predmetnih Dodataka ugovorima, da se radi o slučaju gdje zakonodavac
Republike Hrvatske jest donio ZID ZPK koji da je kogentnim odredbama u potpunosti
regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF. U tom smislu,
i pred Vrhovnim sudom RH da je postavljeno, u okviru oglednog spora, sukladno čl.

502.k ZPP-a, upravo ovo konkretno pitanje koje tužitelj smatra spornim, odnosno
odlučnim za presuđenje, o tome jesu li pravno valjani Dodaci ugovorima o kreditu
sklopljeni sukladno odredbama ZID ZPK, te da je u navedenom postupku Vrhovni
sud izrijekom potvrdio da se radi o Sporazumima koji su sklopljeni sukladno
kogentnim odredbama Zakona, da su isti kao takvi u potpunosti pravno valjani, te da
nema mjesta isticanju ništetnosti takvih Dodataka u bilo kojem kontekstu niti
njihovom osporavanju na bilo koji način. Posljedično, kod konverzije koja je u svim
segmentima uređena zakonom, da nema mjesta osporavanju izračuna konverzije, niti
tvrdnji da potrošač sklapanjem konverzije ne bi bio obeštećen, u cijelosti ili
djelomično, u odnosu na osnovni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe koje su
zamijenjene konverzijom. Prema tome, ZID ZPK da je lex specialis u odnosu na
Zakon o obveznim odnosima (ZOO), te da je jasno kako njegove odredbe derogiraju,
odnosno da imaju prednost pred odredbama ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača u
smislu ništetnosti ugovornih odredbi, pa da u odnosu na tematiku konverzije kredita,
sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK. Konačno, i
Vrhovni sud RH u svojoj presudi posl.br. Rev-2221/18 od dana 03.09.2019. godine
ističe kako pravni interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih
odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu
iskoristili pravo na konverziju. Iz toga očito proizlazi da i sam Vrhovni sud zauzima
stajalište i potvrđuje nespornu činjenicu, koju potvrđuje i Europski sud u odluci C-
81/19, kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID
ZPK, odnosno nacionalnim propisom prisilne naravi, te da nema mjesta drugačijem
tumačenju. Takav stav su do sada zauzimali i županijski sudovi, a posebice da su isti
podržali i dosljedno počeli provoditi u pojedinačnim parnicama nakon donošenja
ranije citirane odluke Vrhovnog suda RH u oglednom sporu. Iz svega navedenog,
očito da proizlazi kako je drukčiji stav, prema kojem bi cijeli ugovor o kreditu pa
posljedično i Dodatak ugovoru zaključen temeljem ZID ZPK bio utvrđen ništetnim,
protivan namjeri zakonodavca, praksi Europskog suda, praksi nacionalnih sudova
koju je u okviru oglednog spora potvrdio i Vrhovni sud RH, kao i samoj svrsi
konverzije, sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda RH, stajalištu Ustavnog suda
RH, te volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju. Sklapanjem Dodatka
ugovoru o kreditu stranke da su izvršile konverziju i promijenile valutnu klauzulu
(CHF u EUR), te uredile svoje odnose od sklapanja Dodatka na način da je između
ostalog postignut sporazum o raspolaganju preplaćenim iznosom na način da je isti
iskorišten za namirenje budućih dospjelih rata čime su riješeni svi sporni odnosi iz
osnovnog ugovora. Slijedom svega navedenog tužitelj da, temeljem ranije osnove
koja da je u potpunosti i to s retroaktivnim učinkom zamijenjena novom osnovom, ne

- 23 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

može potraživati nikakvu isplatu, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška ovog postupka tuženiku.

7. Podneskom od dana 11. studenog 2020. godine, tužitelj prilaže u spis
presudu Vrhovnog suda RH Rev-18/2018 kojom da je Vrhovni sud jasno i
nedvojbeno presudio da sudovi moraju utvrđivati ništavost osnovnog ugovora
neovisno što je sklopljen Dodatak o konverziji. Ističe također da je Europski sud
donio i presudu C-118/17 od 14.3.19. na koju se poziva tužitelj, tvrdeći da je u
navedenom postupku postavljeno pitanje ima li potrošač pravo sudskim putem
zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora, te restituciju nakon što je zakonodavac
uklonio zakonom nepoštene ugovorne odredbe. Sud EU da je svojom odlukom C-
118/17 od 14.3.19. utvrdio da konverzija nije nikakva prepreka utvrđenju ništetnosti i
punom obeštećenju potrošača, a što da je obvezujući stav za naše sudove i
postupanje u predmetnom postupku.

8. Rješenjem posl.br. 31 P-1572/2019-13 od 03. prosinca 2020. godine, sud je
odredio prekid postupka, a koji će se nastaviti po pravomoćnom okončanju postupka
pred Sudom Europske Unije o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 27. svibnja

2020. godine podnio Vrhovni Sud Republike Hrvatske u predmetu Rev 1042/2017.
Tuženik je na predmetno rješenje podnio pravodobnu žalbu koju je Županijski sud u
Sisku, Rješenjem posl.br. Gž-152/2021-2 od 24. veljače 2021. godine, odbio kao
neosnovanu i potvrdio ovosudno Rješenje posl.br. 31 P-1572/2019-13 od 03.
prosinca 2020. godine.

9. Rješenjem posl.br. 31 P-1572/2019-17 od 20. lipnja 2022. godine, sud je nastavio postupak.

10. Tuženik u podnesku od dana 23. lipnja 2022. godine, ističe presudu C-
567/20 od 05. svibnja 2022. godine kojom da je Europski sud stvorio pravni okvir
primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno da su se stvorile
jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih
postupaka, te poduzimanje dokaznih radnji u postupku, da ne bi bilo u skladu s
načelom procesne ekonomičnosti. Predmetna presuda da je objasnila pravnu snagu
očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te da je potvrdila
argumente VSRH iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i
stajalište Ustavnog suda RH koji da je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti ZID
ZPK, potvrdio da se u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj
intervenciji zakonodavca. Europski sud da je odlučio da odredbe ZID ZPK, temeljem
kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora, imaju obveznu prirodu u smislu
čl.1.st.2. Direktive 93/13, a da ugovorne odredbe koje su odraz istog zakona, a čiji je
cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s
potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Europski sud također zaključuje da
Direktiva nije primjenjiva na osnovni ugovor. Predmetna odluka da potvrđuje već
ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka, da u slučaju predmetnih
Dodataka osnovnom ugovoru, da se radi o novom sporazumu koji predstavlja
potpuno novu pravnu osnovu, pa da tužitelj po ranijoj osnovi ne može potraživati bilo

- 24 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

kakvu daljnju isplatu, obzirom da konverzija ima retroaktivan učinak, da treba uzeti
kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. VSRH da
potvrđuje da se sporazumi sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne
učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Pitanje konverzije
koja je provedena sukladno ZID ZPK da nije u domeni primjene Direktive 93/13, te da
tužitelj nema pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje. U
predmetnoj presudi, Europski sud da je utvrdio da se pitanje konverzije razlikuje od
predmeta C-118/17, tzv. Predmeta Dunai, na koji da su se tužitelji neosnovano
pozivali.

11. Tužitelj u podnesku od 14. listopada 2022. godine, navodi da je u ovom
postupku od krucijalne važnosti tzv. pravo na punu restituciju tužitelja, a koje da je
već odgovoreno u presudi suda Europske Unije, C-118/17 od 14. ožujka 2019.
godine (Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt), u kojoj se u bitnom ističe
da činjenica da su određene odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i
ništavima te zamijenjene novim odredbama, a sve kako bi se održao predmetni
ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. U
postupku da je potrebno da sud provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su
proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i
činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije
postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje da je trgovac
neopravdano stekao na potrošačevu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe.
Slijedom navedenog, akcent da se odnosi na zaštitu potrošača i njegovu punu
restituciju. Tužitelj navodi da kada je bio donesen Zakon o konverziji i kada je
potrošačima bila ponuđena konverzija, činjenica je da su se potrošači nalazili u
nezavidnoj životnoj situaciji, kada su morali plaćati čak i dvostruke iznose anuiteta od
prvotnih koje su plaćali prilikom sklapanja ugovora o kreditu. U toj situaciji da je
potrošaču svako smanjenje anuiteta bilo od životne važnosti, te je navedeno i
ponukalo velik broj potrošača da konverziju prihvate. Mogućnost izbora prihvata
konverzije da je u takvoj situaciji bilo prividno, jer da je alternativa bila ostanak u
ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv, te da su mnogi
potrošači iz egzistencijalnih razloga potpisivali sporazume o konverziji, ali da se u
sporazumu o konverziji, potrošač nije odrekao bilo kojeg svojeg prava koje bi mu
dozvoljavalo traženje isplate do pune restitucije, što znači da je isti zadržao pravo na
punu restituciju, pa da pristanak potrošača na konverziju ne znači ujedno i odricanje
prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove. Kako bi zamijenile
nepoštene odredbe u osnovnom ugovoru, ugovorne strane da svoj originalni ugovor
nisu izmijenile slobodno, već s obvezom primjene pravila o konverziji kako je
propisao zakonodavac. Potrošač da je prihvatio odredbe dodatka koje su bile odraz
obveznih zakonskih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u
potpunosti određen tim zakonom. U svakom će pojedinom slučaju, parničnom
postupku, provođenjem financijskog vještačenja, biti utvrđeno da li je potrošaču
izvršena potpuna restitucija, obzirom da će se istim pokazati izračun i prikaz onoga

- 25 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

što je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu, kakav je odnos
konvertirane glavnice i one po početnom planu te što je potrošač dobio konverzijom i
do koje ga je razine konverzija obeštetila. Potrošač da je, vjerujući da se provodi
potpuna restitucija, potpisao konverziju. Tužitelj smatra da pravna i činjenična puna
restitucija pretpostavlja i znači kao da ništetna odredba nije nikad postojala i vraćanje
ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju
CHF-a na dan isplate kredita te početno ugovorenu kamatnu stopu tj. na početni plan
uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama. Stajalište
da potrošači imaju pravo na punu restituciju Vrhovni sud RH da je već prije usvojio,
poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse
EU, i to u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj da je zauzeo
pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostalog, sadržava tri
temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude suda EU u predmetima C-154/15,
C-307/15 i C-308/15 i to da učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora tj. da
se smatra kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena, zatim
da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje
subjektivno pravo na restituciju, te konačno da potrošač ima pravo na punu restituciju
svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
Ovdje punu restituciju da valja tumačiti u odnosu na sve potrošačke kredite,
nekonvertirane i konvertirane, tim više jer da u citiranoj presudi nije napravljena
distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače, iako da su oni već odavno bili
aktualni u trenutku donošenja odluke. To što je potrošač pristao na konverziju, da ne
smije biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača koji svoje kredite nisu
konvertirali, iako tužitelj smatra da je takvih potrošača vrlo malo. Banke da su
preplaćenim iznosima zatvarale konvertiranu glavnicu koja da nije ispravna glavnica,
a koja bi trebala biti, jer ispravna glavnica da je ona po početnom planu. Konvertirana
glavnica da sadržava tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno
ugovoreni tečaj, zbog općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom
razdoblju. Međutim, te tečajne razlike da su naknadno zbog donošenja presude
Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, anulirane
ništetnošću valutne klauzule CHF i njezinim djelovanjem ex tunc, te da potrošač
svakako nije dobio punu restituciju. Tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u
cijelosti.

12. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: ugovor o kreditu (21-25), I.
dodatak ugovora o kreditu (26, 27, 28-33), tečajnu listu (34), pregled uplata po
kreditu na dan 09.04.2019. (35-37), opće uvjete poslovanja s građanima (48-56),
nalaz i mišljenje vještaka (122-206), dopis (215), te je saslušan tužitelj kao parnična
stranka.

Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinje osobnog
bankara. Druge dokaze sud nije provodio, pa tako ni dokazni prijedlog tuženika za
saslušanje javnog bilježnika jer je na temelju provedenih dokaza dostatno utvrđeno
činjenično stanje za donošenje meritorne odluke. A saslušanje javnog bilježnika nije
provedeno i iz razloga jer je javni bilježnik izvršio samo solemnizaciju ugovora, a isti
nije sudjelovao u pregovorima i dogovorima između stranaka i nema neposredna

- 26 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

saznanja na koji način su stranke pregovarale, dogovarale i na koji način je
predstavnik tuženika objasnio tužitelju odredbe predmetnih ugovora, tj. osnovnog
ugovora i Dodataka ugovoru iz 2012. godine.

13. Tužbeni zahtjev tužitelja, specificiran nakon provedenog financijsko-
knjigovodstvenog vještačenja, je osnovan.

14. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77,
36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN
53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08,
57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) sud je, na temelju
savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na
temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kako
je opisano u izreci Presude osnovan.

15. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev, a kojoj
preinaci se tuženik protivio. Sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva jer je
sukladno Zaključku Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine, u
predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, preinaka tužbe
dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

16. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnosti odredbi
Ugovora o kreditu i I. (prvog) Dodatka Ugovora o kreditu sklopljenog 21. prosinca

2012. godine, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u
kojem je ugovorena valutna klauzula, te zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog
iznosa, a po osnovi ništetnosti predmetnih odredbi.

17. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj i tuženik dana 18. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu na
iznos od 47.300,00 CHF, koji iznos je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj
protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,
- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može
mijenjati sukladno odluci banke o kreditiranju građana, te na dan sklapanja Ugovora
iznosi 4,55 %,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 180
mjeseci,

- da je sklopljen I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu dana 21. prosinca 2012. godine
kojim se mijenja način otplate kredita iz točke 7. osnovnog Ugovora o kreditu, a da je

08. prosinca 2015. godine sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011157691
kojim je provedena konverzija

18. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu (dio odredbe čl. 4. i dio odredbe čl. 7. (osnovnog) Ugovora o kreditu i dio

- 27 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

odredbe čl. 2. I. (prvi) Dodatak Ugovoru kreditu broj 9011157691) protivne pozitivnim
propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine,
odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu

razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno
ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog
promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, posebice zbog nesporne činjenice da je
tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

19. Prigovor zastare nije osnovan.

20. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu
potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,
114/22, 156/22, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih
restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske
odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu
stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj
pravnoj stvari podnijeta je 06. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. pa do
dana podnošenja tužbe, nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, a
sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni
broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto, prema stajalištu suda, vrijedi i za
zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno
odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne
tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim
navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog
suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u
slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna
drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena
ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku
tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

21. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit podigao 2006. godine, u svrhu
popravka stare obiteljske kuće koju je dobio od pok. oca, a koja kuća se nalazi u
Rapavelu. Popravak je bio neophodan i potreba popravka je bila velika s obzirom da
supruga i on imaju petero djece, te im je bilo nužno osigurati stambeni životni
prostor. Savjetovao se sa djelatnicima banke i kolegama u struci, s obzirom da je i
sam po struci ekonomist i od svih tj. i od djelatnika banke, utvrdio je da je u to vrijeme
kredit u CHF bio povoljan, da su svi relevantni podaci vezani za otplaćivanje, bili
objektivni i prihvatljivi i s obzirom na njihovo obiteljsko financijsko stanje i potrebu,
sve je ukazivalo da se radi o povoljnom kreditu. U to vrijeme kamata je bila 4,55%
godišnje, a tečaj u valuti CHF bio je u nekoj objektivnoj normali prema drugim

- 28 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

valutama. U vrijeme sklapanja Ugovora ni na koji način se nije moglo predvidjeti da
će rata kredita rasti. U vrijeme sklapanja Ugovora rata kredita nije mogla biti veća od
1/3 njegovih primanja, a kasnije se ustanovilo da je rata kredita znatno premašila 1/3
njegovih primanja. Kamatna stopa se počela povisivati, posebice 2008. godine, kada
je bila 6,50%, nastupio je poremećaj parametara koji određuju kamatnu stopu,

2009. i 2010. je kamatna stopa iznosila 6,50%, 2011. godine 5,50% i 6,15%, da bi

2013. godine opet bila 6,30%. U to vrijeme kako se kamatna stopa povećavala
trebalo je doslovno preživljavati, u međuvremenu su i supruga i on dobili otkaze,
oboje su bili nezaposleni, a oko sebe su imali petero djece i stvarno je trebalo u tom
razdoblju preživjeti kako bi uz preživljavanje trebalo ispuniti i sve obveze pa tako i
obveze prema predmetnom kreditu. 2016. godine predmetni kredit je konvertiran u
kune sa valutnom klauzulom u eur, i to je malo olakšalo situaciju. Nakon toga,
nastala je pandemija korona virusa i banka je tada pružila mogućnost morotorija na
tri mjeseca tj. produžen je rok otplate kredita. Do kraja konačne otplate kredita,
dužan je platiti još dvije rate tj. predmetni kredit će u cijelosti biti otplaćen u lipnju

2023. godine. U početku otplate kredita bili su u mogućnosti otplaćivati kredit i s
obzirom na primanja koja je ostvarivao, a i tako im je bio plan kada su podigli kredit.
Kasnije im je rata kredita znatno povećana, kamatne stope su rasle, a kako je kredit
bio vezan za valutu tečaj i po toj osnovi je rata kredita rasla. U banci mu nisu ukazali
na takve rizike kakvi su zaista bili došli, a i sam je po struci ekonomist, ali zaista u
vrijeme sklapanja kredita 2006. godine ni on kao ekonomist, ni kolege u struci, pa
tako ni službenica banke, nije mogla predvidjeti da bi mu na to ukazala da bi nastale
takve oscilacije da bi rata kredita porasla koliko je u stvarnosti i bila porasla. Sigurno
ne bi bio podizao kredit da je znao da će doći u takvu situaciju u kakvu je došao
predmetnim Ugovorom. Očekivale su se oscilacije, ali svakako male oscilacije je
predviđao i da dok ne ode mirovinu, dok ne stekne uvjete za mirovinu da može
otplaćivati kredit. 2012. godine je sa bankom sklopio Aneks ugovora, a tim Aneksom
je bila ugovorena drugačija dinamika i način otplate kredita, bila je određena stroža
otplata u smislu da se bliže razdoblje otplate rata kredita manje opterete, a da kasnija
otplata rata bude više opterećena. Smatrao je da će dolaziti bolja vremena pa je
zbog toga sklopio taj Aneks ugovoru 2012. godine. Prije podizanja predmetnog
kredita se je raspitivao i za kredit u kunama i u eurima, međutim i kolege u struci, a
također i djelatnica u banci mu je savjetovala i preporučila kredit u CHF, s obzirom da
se radilo o najpovoljnijem kreditu i da se valuta CHF oduvijek smatrala sigurnom
valutom. Prije ovog predmetnog kredita imao je kredit na kraće razdoblje i to sa
manjim iznosima kao potrošački kredit za podmirenje tekućih životnih situacija koje
su nailazile. Banka je slala obavijesti o promjeni kamatne stope. Svaki puta kada je
dobio obavijest, otišao je u banku i usmeno kontaktirao službenicu banke i pitao da
mu objasne što to za njega znači, odnosno za njegovu mogućnost otplate rate
kredita. Zna što je valutna klauzula. Kada se obraćao banci vezano za promjenu
kamatne stope, pratio je, za svo razdoblje, sva ta kretanja i s obzirom na to je i bio
sklopio anekse sa bankom kako bi olakšao otplaćivanje predmetnog kredita.
21.1. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja jer je iskazivao uvjerljivo,
sigurno, životno logično.

- 29 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

22. Glede spora o ništetnosti, odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o
promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak
zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4.
srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je
tuženik, u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o
kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena
valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o
kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima
promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima
banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i
korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom
utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku
tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom
povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio
suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007.,
a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09.,
79/09., 89/09., 133/09.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. godine donio presudu poslovni
broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv
presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od

13. lipnja 2014., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u
pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu
kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima
promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa
potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu
kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav
potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 R. P. A. i dr.
protiv B. R. S..

23. Tuženik je, u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu,
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja,
sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe
na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze
promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te
je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja,
sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe
na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja
ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu

- 30 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih
parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo
za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na
jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118.
Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka
zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne
odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli. Odredbe
Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima
implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao
temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država
koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između
prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i
sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju, u kojem se razdoblju
neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da
tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne
stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o
stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Takav sustav zaštite koji
provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, počiva na ideji da
se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga
što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda
C194/14 Sanchez Morchillo i Abril Garcia od 17.7.2014.) prvi put unutar testa
nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo. Člankom 81. st. 4. ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o
pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru
pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe
da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz čl. 7 i 4. Ugovora o kreditu, nije
pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom
standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao
utjecati na sadržaj navedenih odredbi, te je, po mišljenju ovoga suda, sporna
ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga dijelovi
navedenih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud
ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na
promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu (dio odredbe čl. 7 i dio
odredbe čl. 4. osnovnog Ugovora o kreditu), uvažavajući pritom činjenične okvire
unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama
Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda RH U-III-
2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog
Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda
RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26.
svibnja 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP, ne znači da je
korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o
kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom
Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. veljače 2020. kao i
obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

- 31 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

24. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju
kredita, te da je tužitelj na isto pristao, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim
vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji, nije postignuta ravnoteža u
pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj
zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u
ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja
konverzije, ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi
kao i na restitucijski zahtjev, onda kada provedena konverzija nije dovela do
ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da
je to doista tako, proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019.,
u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na
pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu
93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl.

6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena
nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može
imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične
situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da
su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i
zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može
proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom
Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. svibnja 2020. godine, izneseno stajalište da, iako
su Sporazumom o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u
pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, to ne
znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine
odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i
nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne
postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim
slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u
rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine,
zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj
ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi
na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a
uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima (a u ovoj pravnoj stvari radi se i o
deklaratornom zahtjevu kojim se traži utvrđenje ništetnosti). Kako zaštita potrošača
omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji
sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na
restitucijski zahtjev, onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u
pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući
provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive
kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na
provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja
kao potrošača, nije osnovan.

- 32 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

25. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno
naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije
sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Obavještavanje
od bitne je važnosti za potrošača, jer će samo na temelju prethodne, potpune i
razumljive obavijesti, potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i
ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim
odredbama.

26. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz
ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na, u ovom
slučaju, tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine
obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni
subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

27. Sve netom obrazloženo odnosi se i na (osnovni) Ugovor o kreditu i na
Dodatak ugovora o kreditu od 21. prosinca 2012. godine, s time da tužbeni zahtjev
tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi (osnovnog) Ugovora o kreditu
koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu nije osnovan, odnosno
pozivom na naprijed navedene pravomoćne Presude donijete u postupku povodom
tzv. kolektivne tužbe te odredbe čl. 502.a do 502.h ZPP-a, radi se o presuđenoj
stvari. Zato je sud mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih
Presuda koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava
predstavlja činjenični navod u tužbi. Unaprijed navedene pravomoćne Presude
obvezuju sudove u postupku. U konkretnoj pravnoj stvari, tužitelj je podnio istovrstan
zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, o čemu
je već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom čl. 333. st.1. ZPP-a, tužba u tom
dijelu odbačena, tj. riješeno je kao u izreci Rješenja. U odnosu na utvrđenje ništetnim
dijela odredbe čl.2. Dodatka ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2012. godine,
utvrđeno je da se također radi o ništetnim odredbama koje se odnose na valutnu
klauzulu i kamatnu stopu, ali kako je u konkretnom slučaju riječ o razdoblju sklapanja
Dodatka ugovora o kreditu (2012. godine), tj. da se radi o razdoblju koje nije bilo
navedeno u Presudama Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, sud
je provedenim dokazima utvrdio da se radi o nepoštenoj, ništetnoj odredbi čl. 2.
Dodatka ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2012. godine, te je presuđeno kao u točki
I izreke Presude.

28. Nesporno je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača.

29. Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom
vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., iz područja računovodstva i financija radi
utvrđenja da li je došlo do preplaćenih iznosa i u kojoj visini. U nalazu su istaknute
dvojne vrijednosti potraživanja HRK i EUR, sukladno fiksnom tečaju konverzije
7,53450 kn za 1 EUR. U tablici 1 iznio je detaljno osnovne ugovorne odredbe tj.
datum Ugovora, iznos kredita, iznos kredita koji se vraća u anuitetima, datum isplate
kredita, tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu, rok otplate, kamatnu stopu

- 33 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

prilikom potpisa Ugovora, efektivnu kamatnu stopu, anuitet prilikom ugovaranja u
valuti, iznos anuiteta na dan puštanja kredita, tečaj po Ugovoru, kao i datum
konverzije kredita, te stanje nedospjelog duga na dan otplate/konverzije. U tablici pod
brojem 2 iznio je pregled promjena kamatnih stopa. U tablici pod brojem 3 izvršio je
izračun početnog otplatnog plana u CHF prema Ugovoru o kreditu, sa simuliranim
moratorijem i načinom otplate glavnice po Dodatku ugovora od 21. prosinca 2012.
godine. U tablici 4 je iznio otplatni plan u CHF prema obračunu banke. U tablici 5
prikazao je pregled više plaćenih anuiteta na dan zatvaranja dospjele obveze. U
tablici 6 je iznio pregled manje plaćenih anuiteta na dan zatvaranja dospjele obveze.
A u tablici 7 je izračunao razliku glavnice, u tablici 8 preplatu, a u tablici 9
rekapitulaciju stanja na dan 30. rujna 2015. godine. Nakon proučene dokumentacije
te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime tečajnih razlika i kamatnih stopa,
kao i analize konverzije, po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe, vještak je dao
mišljenje da:

1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do dana
konverzije kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u
visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te
primijenjen tečaj CHF jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime razlika
anuiteta, više platio iznos od 4.823,48 € / 36.342,54 HRK.

2. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do dana
konverzije kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u
visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te
primijenjen tečaj CHF jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime razlika
anuiteta, manje platio iznos od 29,59 € / 222,97 HRK.

3. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na
dan 30.09.2015. iznosi 1.159,99 € / 8.739,94 HRK . Dakle, tuženik je za navedeni
iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Naime, gledajući iz perspektive da
valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik je umanjio preostalu glavnicu u procesu
konverzije, odnosno obeštetio tužitelja kroz proces konverzije za 64.424,44 HRK (sa

217.245,47 HRK na 152.821,03 HRK), no s pretpostavkom da je valutna klauzula i
promjena kamatnih stopa ništava, potrebno je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih

8.739,94 HRK / 1.159,99 € , kao što je navedeno.

4. Tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da
bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata
iznosi 1.551,59 EUR / 11.690,49 HRK na dan 30.09.2015. Tuženik je na ovaj način,
dakle priznajući postojanje preplate, priznao iznos kao više uplaćen i obvezao ga se
vratiti, te vratio kroz namirenje budućih anuiteta tužitelju, odnosno obeštetio tužitelja
za navedeni iznos.

Vještak dalje navodi da nakon uzetih predmetnih iznosa iz točaka 1., 2., 3. i 4., u
obračun, obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi točke 1. i

2., za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015, dakle, uz redovne preplate
uzimanje u obzir i svih efekata konverzije, preostalo ukupno dospjelo potraživanje
tužitelja nakon provedene konverzije s danom 30. rujna 2015., s pretpostavkom da
su valutna klauzula i promjena kamatnih stopa ništave, iznosi 6.383,71 € / 48.098,06
HRK, od čega 4.793,89 € / 36.119,57 HRK glavnice na koje teku pripadajuće zatezne

- 34 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

kamate od 01.10.2015. godine do isplate, te 1.589,82 € / 11.978,49 HRK dospjelih zateznih kamata do 30.09.2015.

30. Podneskom od dana 16. ožujka 2023. godine, tuženik u cijelosti osporava
predmetni nalaz i mišljenje smatrajući kako je isti baziran na pogrešnoj premisi da je
između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj što da niti je bila
ugovorna volja stranaka, niti da to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o
kreditu. Tuženik navodi da je zadatak vještaka, a sukladno prijedlogu tužitelja
odnosno rješenju suda, bilo utvrditi razliku preplaćenih kamata u slučaju da se
kamatna stopa nije mijenjala, kao i preplatu kredita zbog promjena u tečaju.
Uzimajući u obzir stavove koje je VSRH iznio u odluci Gos 1/2019, tuženik ističe kako
je samo vještačenje bilo nepotrebno navodeći kako je predmetni nalaz i mišljenje
vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika
kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika
kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira
provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku sud da je,
de facto, unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane
isključivo tvrdnje tužitelja da su ništetne sve promjene kamatne stope tuženika u
utuženom razdoblju, te da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na
cijelo vrijeme trajanja kredita. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje
vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg sud može utvrditi kao dokazane
činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg
bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka
s obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku
u ovom predmetu, kao niti utvrđenjima iz relevantne presude Visokog trgovačkog
suda te Vrhovnog suda, na koje se tužitelj u tužbi i poziva, niti odgovara na pitanje
koja je kamatna stopa dopuštena sukladno odredbama relevantnim odredbama
Zakona o obveznim odnosima.

31. Tužitelj se, podneskom od 28. ožujka 2023. godine, očitovao na nalaz i
mišljenje vještaka kojeg u cijelosti prihvaća, te je temeljem istog specificirao tužbeni
zahtjev na način kako je sadržano u toč. II izreke ove Presude.

32. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje, tj. izračun vještaka od 25. veljače 2023.
godine, kao vjerodostojan i točan, jer je izrađen po stalnom sudskom vještaku za
financije i računovodstvo, te je isti razumljiv, potpun, objektivan i izrađen u skladu s
pravilima struke.

33. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima
se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske
odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2.
ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome
suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema

- 35 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju,
tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće
naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi
kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o
kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora
o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na
temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF,
odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1.
ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih
ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa, ističe se da je time
tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima
je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja
jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat i koja je bila razumljiva i određena,
ona kamata koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila
4,55% godišnje. Slijedom čega, tuženik je stekao bez osnove iznose koje je tužitelj
platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,55% godišnje, kao i zbog
promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a,
kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti
kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana
podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni
sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana
uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate
određena je Zakonom o kamata, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29.
ZOO-a. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude
Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te
presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i
presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
godine, utvrđeno je da su dijelovi odredbe čl. 7. koji se odnose na valutnu klauzulu i
dijelovi odredbe čl. 4. koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (osnovnog)
Ugovora o kreditu zaključenim između stranka (a što je već utvrđeno naprijed
navedenim pravomoćnim Presudama Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda u
Zagrebu), a i odredba čl. 2. Dodatka ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2012. godine,
koncipirani suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokujući znatnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i predstavljaju nepoštene
ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a, jer su
protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1.
istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih
ugovornih odredbi.

34. Zahtjev tužitelja za isplatu predstavlja restitucijski zahtjev kao posljedica
ništetnosti dijela odredaba predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena
primjena valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tijekom trajanja otplate po
predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118.
ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, pri čemu je šteta, u smislu čl. 1046.
ZOO-a, i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog

- 36 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan dospijeća
tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu
korist na temelju ništetnih odredbi.

35. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano
Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u
potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN, 78/12) i sada
važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da
tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne
stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se
Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji
je u primjeni od 2005. godine.

36. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja

2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju
ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža
Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to
odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti),
odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih
odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih
ugovornih odredbi. Dakle, to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da, u
konkretnom slučaju konverzije, nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su
proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju
nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Dodatku ugovora (konverziji) se ne govori
o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o
promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti isti sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio
da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova
nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 18. travnja 2006.
godine.

37. I tužitelj i tuženik podnijeli su zahtjeve za naknadu troškova parničnog postupka.

37.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.
Tužitelj je uspio u pretežitom dijelu, a nije uspio tek u neznatnom dijelu koji se odnosi
na utvrđenje ništetnosti određenih odredbi, dakle nije uspio samo u dijelu
deklaratornog tužbenog zahtjeva, ali zbog tog dijela nisu nastali dodatni troškovi.
Zato su tužitelju priznati troškovi za sastav tužbe, sastav podnesaka od 11. rujna

2019. godine, 16. rujna 2020. godine, 14. listopada 2022. godine, 28. ožujka 2023.
godine, te za zastupanje na ročištima po punomoćniku 30. studenog 2020. godine,

11. siječnja 2023. godine i 03. svibnja 2023. godine, za svaku radnju u iznosu od
199,08 eura / 1.499,97 kn plus PDV 398,16 eura / 2.999,94 kn, a što sveukupno
iznosi 1.990,80 eura / 14.999,68 kn.

- 37 -

Posl.br. 31 P-29/2023-34
(ranije P-1572/2019)

37.2. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7., 8.,

9., 42., 48. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne
novine, 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22).
37.3. Tuženiku nije priznat parnični trošak, obzirom jer isti nije uspio u ovom
postupku, odnosno uspio je tek u neznatnom dijelu kako je već opisano u
prethodnom stavku ove točke.

38. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 14. lipnja 2023. godine.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude i Rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom
sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana
objave ove Presude i Rješenja.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.