- 1 -              Revd 709/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 709/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dragana Katića predsjednika vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice A. P. pok. B., iz R. S., Ž., drugotužitelja B. M. pok. D., OIB …, iz Republike Srbije, Ž., i trećetužitelja S. M. pok. D., OIB …, iz Republike Srbije, Ž., sve tužitelje zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., protiv prvotuženika D. T. sina S., OIB …, iz T., kojeg zastupa punomoćnik Z. S., odvjetnik u T., drugotuženika G. D. pok. M., OIB …, iz T., trećetuženika A. D. pok. M., OIB …, iz Lj., četvrtotuženika M. D. pok. M., OIB …, iz Lj., drugotužnika, trećetuženika i četvrtotuženika zastupa punomoćnica A. K. Č., odvjetnica u T., i petotuženika A. B. d.o.o., OIB …, iz Kopačeva, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva B. & P. iz S., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i predaje, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-449/2022-4 od 14. travnja 2022., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-2923/2021-6 od 7. prosinca 2021., u sjednici održanoj 13. lipnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-449/2022-4 od 14. travnja 2022. kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-2923/2021-6 od 7. prosinca 2021.

 

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelji su naznačili šest pravnih pitanja za koja ocjenjuju da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili su važni za potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu. To su slijedeća pitanja:

 

a) U situaciji kada je u sudskom postupku utvrđeno da sklopljeni ugovor o kupoprodaji nekretnine nije niti nastao i da kao takav ne proizvodi pravne učinke, odnosno da se radi o nepostojećem ugovoru, mogu li kasniji stjecatelji te nekretnine od takvog nevlasnika koji je pravo vlasništva upisao na temelju nepostojećeg ugovora, steći pravo vlasništva, sve i da su postupali u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige;

 

b) Mogu li se tuženici pozivati na postupanje s povjerenjem u zemljišne knjige ako su se pravni poslovi stjecanja i uknjižba prava vlasništva odvijali u vrijeme kada je na snazi bila odgoda primjene tog načela; može li se pravo vlasništva steći temeljem zakona i to povjerenjem u zemljišne knjige ako su se pravni poslovi kojima je predmet bila kupoprodaja predmetne nekretnine i uknjižba prava vlasništva odvijali dok je na snazi bila odgoda primjene načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige;

 

c) Mogu li se tuženici, a posebno petotuženik pozivati na načelo povjerenja u zemljišnu knjigu i savjesnost u stjecanju, ako je u trenutku sklapanja ugovora i predaje zahtjeva za upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi bila evidentirana žalba protiv rješenja o uknjižbi prednika osobe od koje kupuje nekretninu i ako prodavatelj u trenutku stjecanja i predaje zahtjeva za uknjižbu u zemljišnoj knjizi suda još nije bio upisan kao vlasnik nekretnine;

 

d) Je li za primjenu načela povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga potrebno postojanje valjanog pravnog posla (titulus) na strani stjecatelja;

 

e) U konkurenciji načela da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima i načela povjerenja u zemljišnu knjigu, mora li sud dati prednost načelu da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima, uvažavajući i ustavnopravno jamstvo prava vlasništva;

 

f) Čini li sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP kada presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i kada sud ne obrazlaže na čemu zasniva svoju ocjenu da određene činjenice nisu važne za  odluku, odnosno kada ne postoje razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije te iz kojih razloga je tako postupio?

 

3. Tužitelji smatraju da su treće, četvrto, peto i šesto pitanje važni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a prva dva pitanja zbog potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu. Treće, četvrto, peto i šesto postavljeno pitanje smatraju važnima zbog toga što ocjenjuju da su pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda nepodudarna s praksom revizijskog suda izraženom u odlukama VS RH Rev 516/73 od 28. veljače 1973. i Gzz-32/73 od 14. lipnja 1973., VSH, Gž-3151/73 od 31. listopada 1974., kao i s praksom Županijskog suda u Bjelovaru izraženom u odluci broj Gž-686/02 od 21. ožujka 2002. (treće pitanje), Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1388/01 od 22. svibnja 2002., VS RH broj Rev-1435/86 od 29. listopada 1988., Županijskog suda u Zadru broj Gž-52/99 od 27. studenoga 2011., Ustavnog suda RH broj U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. (četvrto pitanje); Ustavnog suda RH broj U-III-4177/2010 od 13. siječnja 2013. i U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011 (peto pitanje); VS RH broj Revt-451/2017-3 od 19. svibnja 2021., Rev-2697/2016-2 od 5. svibnja 2021., Ustavnog suda RH broj U-III-2097/2007, U-III-2494/2008 i dr.

 

4. Petotuženik je odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije te ga je predložio odbaciti kao nedopušten.

 

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

6. Naime, Vrhovni sud reviziju dopušta samo onda kada odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda. O važnom se pravnom pitanju, u smislu odredbe članka 385.a. stavka 1. ZPP, može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili  ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

7. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. 736/87 ZU 4867 k.o. T. i uknjižba tog prava u zemljišnoj knjizi uz brisanje tog prava s imena tuženika, kao i utvrđenje da nisu nastali, ne proizvode pravne posljedice te da su ništetni i bez pravne važnosti: Kupoprodajni ugovor T., 9. studenoga 2005.", sklopljen između D. M. i A. M. žene D. (prvotužiteljice, sada A. P.) kao prodavatelja i D. T. sina S. kao kupca, koji je ovjeren pred Općinskim sudom u Bugojnu pod brojem OV-1915/2005; Darovni ugovor T., 1.12. 2005.", sklopljen između T. D. sina S., kao darovatelja i G. D., kao daroprimca koji je ovjeren pred javnim bilježnikom P. Ž. iz T. 1.12.2005. pod brojem OV-7921/05; Darovni ugovor T.,. 10. ožujka 2006." sklopljen između G. D. kao darovatelja i Marije D. ud. M.kao daroprimca koji je ovjeren pred javnim bilježnikom Ž. B. iz T. 10.03.2006. pod brojem OV-1001/06; Kupoprodajni ugovor "Trogir, 4.4.2006.“, sklopljen između M. D. ud. M. kao prodavateljice i trgovačkog društva A. B. d.o.o. Kopačevo kao kupca, koji je ovjeren pred javnim bilježnikom Željenom B. iz T.4. travnja 2006. pod brojem OV-1412/06. Ujedno je predmet tužbenog zahtjeva i brisanje uknjižbe prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 736/87 ZU 4867 k.o. T. s imena tuženika D. T. S., G. D. pok. M.M. D. ud. M. i trgovačkog društva A.-B. d.o.o. K. za cijelo (1/1 dijela) te uspostava prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja na način što će na temelju ove presude u zemljišnoj knjizi biti provedene uknjižba na ime B. M. pok. D. za ¼ dijela, S. M. pok. D. za ¼ dijela, kao pravnih slijednika M. D. pok. I. te A. P. pok. B. za ½ dijela uz istodobni upis brisanja tog prava s imena tuženika za cijelo, a predmet je zahtjeva i isplata iznosa od 400.000,00 kuna.

 

8. Između stranaka u postupku nije bilo sporno da su prvotužiteljica A. P. (ranije M.) i prednik sadašnjih drugo i treće tužitelja, pok. D. M., bili upisani kao vlasnici predmetne nekretnine svaki za po 1/ 2 dijela. Također nije sporno ni da je na temelju Kupoprodajnog ugovora od 9. studenoga 2005. zaključenog između prvotužiteljice te prednika drugo i trećetužitelja, kao prodavatelja, s jedne strane, i prvotuženika D. T. kao kupca s druge, izvršena uknjižba prava vlasništva predmetne nekretnine na ime D. T., zatim da je na temelju Darovnog ugovora od 1. prosinca 2005. zaključenog između prvotuženika D. T. kao darovatelja i drugotuženika G. D. izvršena uknjižba prava vlasništva predmetne nekretnine na drugotuženika G. D. (Z-2830/05 od 8. veljače 2006.). Također nije bilo sporno da je drugotuženik G. D. D. ugovorom darovao predmetnu nekretninu svojoj majci M. D. koja je zatražila uknjižbu prava vlasništva u predmetu prvostupanjskog suda broj Z-847/06 nakon čega je M. D. K. ugovorom sklopljenim s petotuženikom A. B. d.o.o. prodala nekretninu toj pravnoj osobi koja je zatražila uknjižbu prava vlasništva u predmetu prvostupanjskog suda broj Z-1121/06 20. travnja 2006. nakon čega se i upisala u zemljišnoj knjizi kao vlasnik.

 

8.1. Pored ovih nespornih činjenica, u postupku je grafološkim vještačenjem utvrđeno da sada pokojnji D. M. i A. M. (sada P., prvotužiteljica) nisu potpisali Kupoprodajni ugovor zaključen 9. studenoga 2005. s D. T. slijedom čega je zaključeno da je taj ugovor krivotvoren pa nije ni nastao i kao takav ne proizvodi pravne učinke te je u tom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev. U preostalom je dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

 

8.2. Sudovi su, u bitnom ocijenili da je petotuženik A. B. d.o.o. upisan kao vlasnik sporne nekretnine temeljem Kupoprodajnog ugovora od 4. travnja 2006. zaključenim s M. D. te da su za taj upis bile ostvarene sve pretpostavke iz članka 123. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 3809, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP), i to: 1) objekt stjecanja je nekretnina;

2) stjecatelj je s neistinitim upisanim vlasnikom, uzimajući u obzir sve ugovore D. T., G. D., G. D. - M. D. i zadnji ugovor M. D. - A. B. d.o.o. s knjižnim prednikom sklopio pravni posao; 3) pravni posao je usmjeren na stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine; 4) stjecatelj je postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja pravnog posla i prigodom podnošenja zahtjeva za upis prava vlasništva; i 5) stjecateljevo pravo je upisano u zemljišnu knjigu. Pritom su sudovi otklonili tvrdnje tužitelja o izostanku dobre vjere na strani tužitelja cijeneći da se dobra vjera stjecatelja predmnijeva, a da tužitelji nisu u provedenom postupku uspjeli dokazati dolozno postupanje stjecatelja. Ujedno su istakli da zaštitu svojeg povjerenja u istinitost zemljišne knjige uživaju samo stjecatelji koji su treće osobe, koje su oslanjajući se na postojeće knjižno stanje, stjecale posredstvom neistinito upisane osobe, dok zaštitu ne uživa ona osoba koja je prva bila neistinito upisana kao vlasnik nekretnine jer ona nije žrtva neistinitog knjižnog stanja, od nje potječe neistinitost.

 

9. Prema ocjeni revizijskog suda, prvo i peto postavljeno pitanje, nisu pitanja važna za odluku u sporu niti za razvoj prava kroz sudsku praksu zato što je riječ o pravnim pitanjima o kojima postoji praksa revizijskog suda od koje pobijana presuda ne odstupa. Naime, u presudi je revizijskog suda broj Rev 1133/2013-2 od 17. siječnja 2017., izraženo pravno shvaćanje prema kojem poštenom stjecatelju načelo povjerenja u zemljišne knjige omogućuje derivativno stjecanje vlasništva nekretnine i od nevlasnika - sve i pored općeg pravnog načela da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. U odnosu na okolnost da je Ustavni sud RH u odluci broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. ukazao na opće pravno načelo prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima te da i u tom  slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu koje podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa, valja odgovoriti da je riječ o odluci donesenoj u specifičnim okolnostima raspolaganja bračnom imovinom i imovinskim odnosima bračnih drugova o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Osim toga, u prijedlogu za dopuštenje revizije se i ne navodi u čemu bi se konkretno sastojala nesavjesnost svakog pojedinog tuženika, pa tako ni petotuženika (u odnosu na kojeg je ovo pitanje posebno apostrofirano). Utoliko o odgovorima na ova pitanja ne ovisi odluka u sporu.

 

10. Drugo postavljeno pitanje također nije važno pitanje jer je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda podudarno s praksom revizijskog suda izraženom u odluci broj Rev x- 90/2018-2 od 30. listopada 2018. u kojoj je navedeno:               "Za slučajeve kada je zemljišnoknjižno stanje različito od izvanknjižnog stanja, zbog toga što je, primjerice, u zemljišnoj knjizi kao vlasnik upisana osoba koja to zapravo nije, zakonodavac je zaštitio povjerenje u zemljišne knjige, ali je odgodio zaštitu povjerenja u odnosu na određene nekretnine. Prema odredbi članka 122. stavka 1. ZVDSP, smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Prema odredbi članka 123. stavka 1. ZVDSP, stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti. Međutim, odredbom je članka 388. stavka 5. ZVDSP odgođena zaštita povjerenja kod određenih nekretnina u bivšem društvenom vlasništvu jer je u odnosu na te nekretnine zakonodavac ocijenio da je zemljišnoknjižno stanje i previše neusklađeno da bi moglo uživati povjerenje svih. Prema odredbi članka 388. stavka 5. ZVDSP, zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim Zakonom neće se primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu. Iz navedene odredbe proizlazi odgoda povjerenja u zemljišne knjige ako se radi o stjecanju nekretnina na kojima je 1. siječnja 1997. bilo upisano društveno vlasništvo ako do stjecanje dođe prije 1. siječnja 2017. Stoga stjecatelj u dobroj vjeri ne uživa zaštitu glede stjecanja prava vlasništva nekretnina na kojima je 1. siječnja 1997. bilo upisano društveno vlasništvo ako do stjecanja dođe prije 1. siječnja 2017. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, s obzirom na odgodu iz članka 388. stavka 5. ZVDSP, ne može se primijeniti zaštita povjerenja u zemljišne knjige, ako je nekretnina na dan 1. siječnja 1997. bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo (tako i Vrhovni sud u Rev 2551/10-2 od 10. srpnja 2013.)".

 

11. Treće postavljeno pitanje također nije važno jer razlozi važnosti na koje ukazuju revidenti nisu odgovarajući okolnostima konkretnog slučaja zato što se odluka Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-686/02 od 21. siječnja 2002. ne odnosi na činjenične okolnosti u kojima je u trenutku sklapanja i predaje zahtjeva za upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi bila evidentirana žalba protiv rješenja o uknjižbi prednika osobe od koje kupuje nekretninu, niti se radi o okolnostima u kojima je ta činjenica u primjeni materijalnog prava ocijenjena kao nesvjesnost. Što se tiče odluka VSH broj Gž-516/73 od 28. veljače 1973., Gzz-32/73 od 14. lipnja 1973. i Gž-3151/73 od 31. listopada 1974., valja odgovoriti da one također ne predstavljaju odgovarajuće razloge važnosti zato što nisu donesene u primjeni ZVDSP i ZZK te zato što propisi na temelju kojih su donesene te odluke ne reguliraju na jednak način pitanje povjerenja zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Primjerice tako, u ovim se razlozima važnosti navodi da se načelo povjerenja ne odnosi samo na poznavanje zemljišnoknjižnog stanja nego i na nepoznavanje izvanknjižnog stanja. S druge strane, prema odredbi članka 122. stavka 3. ZVDSP, nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nekome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

12. Ni četvrto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, tvrdnjom "da bi se steklo pravo vlasništva temeljem povjerenja u zemljišnu knjigu i takvo stjecanje mora imati osnovu u valjanom pravnom poslu", revidenti impliciraju postojanje utvrđenja da su predmetni pravni poslovi ništetni, a sudovi su upravo odbili tužbene zahtjeve na temelju utvrđenja da ugovori nisu ništetni. Utoliko se ovo pitanje ne naslanja na činjenice utvrđene u postupku i utoliko o odgovoru na tako postavljeno pitanje ne ovisi odluka u sporu.

 

13. Šesto postavljeno pitanje nije važno pitanje jer je drugostupanjski sud, suprotno revizijskim navodima, odgovorio na žalbene prigovore revidenata koji su od odlučnog značenja. Presuda, naime, sadrži razloge o prijevarnom postupanju prvotuženika, sadrži odgovor na tvrdnje da tuženici nisu bili u dobroj vjeri jer su takvi navodi ocijenjeni neutemeljenima stoga što sud drugog stupnja cijeni da se dobra vjera predmnijeva, a da tužitelji u provedenom postupku nisu uspjeli dokazati dolozno postupanje stjecatelja. Što se tiče navoda o odgodi primjene načela povjerenja u zemljišne knjige, pobijana presuda, kako je naprijed pojašnjeno, ne odstupa od prakse revizijskog suda. Stoga ni o odgovoru na ovo pitanje ne ovisi odluka u sporu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

14. U takvim okolnostima nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije, pa je prijedlog za dopuštenje revizije kojeg su podnijeli tužitelji valjalo odbaciti kao nedopušten na temelju odredbe članka 387. stavka 5. ZPP te članka 392. stavaka 1. i 6. ZPP i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 13. lipnja 2023.