- 1 -              Rev 805/2020-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 805/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dragana Katića, predsjednika vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te mr.sc. Dražena Jakovine, Željka Šarića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. N. iz Z., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica, odvjetnica u Z., J. D. M., prezuimateljica Odvjetničkog ureda ranijeg punomoćnika I. S., iz Z., protiv I. tuženika D. d.o.o. Z., ..., OIB ..., i II. tuženika Z. d.d. Z., ..., OIB ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji II. tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1372/2018-3 od 10. rujna 2019., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-12711/13-92 od 7. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 13. lipnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija II. tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za u odnosu na II. tuženika Z. d.d. za isplatu iznosa od 33.365,00 kn s pripadajućim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate te naknadom troškova parničnog postupka s pripadajućim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi pobliže određenoj u toj presudi.

 

2.1. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 7.365,00 kn.

 

2.2. U točki II. izreke drugostupanjske presude preinačena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-12711/13-92 od 7. kolovoza 2018., u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 26.000,00 kn, na način da je naloženo II. tuženiku Z. d.d. isplatiti tužitelju J. N. na ime neimovinske štete iznos od 26.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe 9. rujna 2009. te na ime imovinske štete iznos od 1.365,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja, 7. kolovoza 2018. pa do isplate po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, u roku 8 dana.

 

2.3. U točki III. izreke naloženo je 2. tuženiku Z. d.d. naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.275,00 kn, u roku 8 dana, a u točki IV. izreke naloženo je II. tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 1.281,25 kn, u roku 8 dana.

 

3.3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd-73/2020-2 od 4. veljače 2020. II. tuženiku dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

 

              "Kad je sklopljen ugovor o djelu između Agencije za privremeno zapošljavanje i izvršitelja, koji je potom upućen na rad kod korisnika na temelju Sporazuma o ustupanju radnika sklopljenog između agencije i korisnika, ocjenjuje li se odgovornost korisnika za štetu izvršitelju koji je ozlijeđen na radu primjenom odredbi Zakona o radu i Zakona o zaštiti na radu, ili primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima, kojima se uređuje ugovorni odnos iz ugovora o djelu?"

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude II. tuženik je podnio reviziju u odnosu na točku II. izreke drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

 

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

6. Revizija je neosnovana.

 

6.1. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev za isplatu naknade štete iz štetnog događaja koji se zbio 16. travnja 2007. na način da je tužitelj prilikom razvrstavanja praznih boca u prostorijama II. tuženika, stojeći na položenim praznim sanducima za pivo, izgubio ravnotežu i pao, te zadobio ozljede.

 

7. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da se prema ugovoru o djelu sklopljenom 13. travnja 2007. između tužitelja i I. tuženika D. d.o.o., tužitelj obvezao za II. tuženika Z. d.d. obavljati poslove razvrstavanja ambalaže u skladištu korisnika Z. d.d., a I. tuženik se obvezao za taj posao isplatiti tužitelju naknadu u iznosu od 3.300,00 kn bruto,

 

- da je između I. i II. tuženika, 28. ožujka 2007., zaključen Sporazum o ustupanju radnika, prema kojem je u čl. 1. određeno da Z. d.d. (korisnik) angažira D. d.o.o. (agenciju) da sklopi ugovor o radu sa radnicima za konkretno određeni posao, da se korisnik obvezuje platiti sve troškove, a da godišnji odmori, bolovanja i otkazni rokovi radnika predstavljaju trošak I. tuženika D. ld.o.o. i da su sastavni dio Sporazuma o ustupanju radnika i Opći uvjeti poslovanja Agencije za privremeno zapošljavanje,

 

- da je u Općim uvjetima poslovanja I. tuženika navedeno da isti s korisnikom sklapa Sporazum, a s radnikom ugovor o radu za privremeno obavljanje poslova, dok je u čl. 6. navedeno da su polaganje i primjena mjera zaštite na radu obveza korisnika,

 

- da je na internom obrascu II. tuženika Z. d.d. sastavljena izjava o ozljedi na radu, potpisana samo od strane tužitelja, u kojoj je tužitelj opisao način nastanka ozljede, navodeći da bi mogao dosegnuti boce u paketu stajao je na provizornom podestu složenom od praznih "gajbi" okrenutih prema dolje, a silazeći niz te "gajbe" jedna se izmaknula ispod desne noge pa je izgubio ravnotežu i pao,

 

- da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje donio rješenje od 10. rujna 2007. (list 129 spisa) kojim tužitelju ozljedu pretrpljenu na radu u Z. d.d. nije priznao ozljedom na radu,

 

- štetni događaj dogodio se u prostorijama II. tuženika Z. d.d., gdje je tužitelj upućen na rad temeljem ugovora o djelu s I. tuženikom D. d.o.o.

 

8. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda na konkretnu situaciju (odgovornost II. tuženika) treba primijeniti odredbe čl. 1063., čl. 1064. i čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), te utvrđuje da se ne radi o šteti nastaloj u vezi s opasnom stvari i smatra da je tužitelj morao primijetiti da podest na kojem je radio, kako ga je on sam sastavio, nije učvršćen i stabilan, pa je do njegova pada i ozljeđivanja došlo krajnjom nepažnjom tužitelja, zbog čega nema odgovornosti II. tuženika za njegovo ozljeđivanje.

 

9. Drugostupanjski sud smatra da za štetu uzrokovanu navedenim korištenjem improviziranog podesta od nekoliko redova praznih sanduka za pivo, kao opasnom stvari, odgovara II. tuženik kao vlasnik te stvari sukladno odredbi čl. 1064. ZOO-a. Uz to smatra da, i u situaciji kada podest od složenih sanduka za pivu ne bi predstavljao opasnu stvar, tuženik bi bio odgovoran za predmetnu štetu uzrokovanu navedenim korištenjem improviziranog podesta od nekoliko redova praznih sanduka za pivo, temeljem odredbe čl. 102. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR), i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04 - dalje: ZZR).

 

10. Revidentica, postavljajući navedeno pitanje, navodi da je u ovom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je ocijenjeno da se radi o šteti nastaloj na radu ili u svezi s radom kod II. tuženika jer je između tužitelja i I. tuženika bio zaključen ugovor o djelu u smislu čl. 590. ZOO-a, a ne ugovor o radu, te stoga njihov odnos ne karakteriziraju prava i obveze iz ZR-u već se prava i obveze iz tog odnosa sagledavaju kroz sadržaj zaključenog ugovora o djelu i odredbi ZOO-a koje reguliraju taj ugovor, jer su oni bili u obvezno-pravnom odnosu. Ističe da je u ovom slučaju tužitelj bio izvršitelj u obvezi prema naručitelju (Agenciji za zapošljavanje-I. tuženiku), odnosno nije bio u podređenom položaju radnik-poslodavac, već u položaju izvođač radova-naručitelj, pri čemu činjenica da je obavljao poslove u poslovnom prostoru II. tuženika ne utječe na sadržaj njihovog pravnog odnosa (izvođač radova-naručitelj), te je tužitelj i prema II. tuženiku bio izvođač radova. S obzirom na obveznopravni odnos tužitelja i I. tuženika, tužitelj je, kao izvođač, sukladno odredbama ZOO-a o ugovoru o djelu, trebao naručitelja upozoriti na nedostatke u nalogu (čl. 596. ZOO-a). Stoga je po shvaćanju II. tuženika zahtjev tužitelja trebalo prosuđivati kroz odredbe obveznog prava, a ne prema pravilima kojima se uređuje radni odnos i naknada štete iz radnog odnosa.

 

11. S obzirom na sadržaj provedenih dokaza, pravno shvaćanje II. tuženika izneseno u reviziji, ovome sudu bi bilo prihvatljivo ali nije primjenjivo u ovoj situaciji, a za odgovor na postavljeno pitanje mjerodavne su odredbe Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 142/03 i 137/04, koji je bio na snazi u vrijeme ozljeđivanja tužitelja – dalje: ZR) i Zakona o zaštiti na radu (''Narodne novine'', broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, i 86/08, 116/08 - dalje ZZR).

 

11.1. Naime, prema odredbi čl. 109. ZR-u ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava, a prema odredbi čl. 13. st. 2. ZR-u ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

 

11.2. Prema odredbi čl. 7. st. 2. ZR-u poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pritom prava i dostojanstvo radnika, a prema st. 3. te odredbe poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za siguran rad, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.

 

11.3. Odredbom čl. 231. ZR-u agencija za privremeno zapošljavanje je poslodavac, koji na temelju sporazuma o ustupanju radnika, ustupa radnika drugom poslodavcu (korisniku) za obavljanje privremenih poslova. Prema odredbi čl. 236. istog zakona, prije upućivanja radnika korisniku, agencija je dužna radniku uručiti ugovor o radu, odnosno uputnicu. Prema odredbi čl. 237. istog zakona, korisnik se u odnosu na ustupljenog radnika smatra poslodavcem u smislu obveze primjene odredaba zakona o radu i drugih zakona i propisa kojima su uređeni zaštita zdravlja, zaštita na radu i posebna zaštita određenih grupa radnika. Prema odredbi čl. 238. st. 3., ako ustupljeni radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom kod korisnika, naknadu štete može potraživati od agencije ili korisnika u skladu s odredbom čl. 109. Zakona o radu.

 

11.4. Sporazum o ustupanju radnika između agencije i korisnika, prema odredbi čl. 232. ZR-u korisnika mora biti u pisanom obliku (st. 1.), a taj sporazum, prema st. 2. citirane odredbe uz opće uvjete poslovanja agencije, mora sadržavati i uglavke o: 1. broju radnika koji su potrebni korisniku, 2. vremenskom razdoblju na koje se ustupaju radnici, 3. mjestu rada, 4. poslovima koje će radnici obavljati, 5. uvjetima rada koji se odnose na radna mjesta na kojima će radnici obavljati poslove, 6. načinu na koji i razdoblju u kojem korisnik mora ispostaviti agenciji obračun za isplatu plaće, te propisima koji se kod korisnika primjenjuju na utvrđivanje plaće, i 7. osobi koja je ovlaštena za zastupanje korisnika prema radnicima.

 

11.5. Takav se sporazum, prema st. 3. čl. 232. ZR-u ne može sklopiti: 1. za zamjenu radnika kod korisnika kod kojeg se provodi štrajk, 2. ako je korisnik u prethodnom razdoblju od 6 mjeseci poslovno uvjetovanim otkazom otkazao ugovore o radu radnika koji su radili na poslovima za obavljanje kojih traži ustupanje radnika, 3. za obavljanje poslova iz čl. 40. ovoga Zakona, 4. za ustupanje radnika drugoj agenciji, 5. u drugim slučajevima utvrđenim kolektivnim ugovorom koji obvezuje korisnika.

 

11.6. Ugovor o radu za privremeno obavljanje poslova, prema odredbi čl. 233. st. 1. ZR-u agencija može sklopiti s radnikom na određeno ili neodređeno vrijeme, a taj ugovor, prema st. 2. te odredbe, osim uglavaka iz čl. 17. st. 1. t. 1. i t. 4. do 7. ZR-u, mora sadržavati i sljedeće uglavke: 1. da se ugovor sklapa radi ustupanja radnika za privremeno obavljanje poslova kod korisnika, 2. naznaku poslova za obavljanje kojih će se radnik ustupati, 3. obveze agencije prema radniku u vrijeme kada je ustupljen korisniku. Prema st. 4. citirane odredbe, ugovor iz st. 1. navedenog članka koji se sklapa na određeno vrijeme koje je jednako vremenskom razdoblju na koje se radnik ustupa korisniku mora sadržavati uglavke o: 1. strankama te njihovom prebivalištu, odnosno sjedištu, 2. očekivanom trajanju ugovora, 3. sjedištu korisnika, 4. mjestu rada, 5. poslovima koje će radnik obavljati, 6. datumu početka i završetka rada, 7. plaći, dodacima na plaću i razdobljima isplate plaće, 8. trajanju redovnoga radnog dana ili tjedna.

 

12.1. Prema odredbi čl. 14. ZZR-u određeno je da kada dva ili više poslodavaca obavljaju poslove istovremeno na jednom radilištu dužni su surađivati u primjeni odredaba ovoga Zakona, dok je čl. 15. toga zakona propisano da poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

 

12.2. Prema čl. 27. st. 1. ZZR-u poslodavac ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslova radnicima koji prethodno nisu osposobljeni da ih obavljaju bez ugrožavanja vlastitog života i zdravlja te života i zdravlja drugih radnika, osima ako iz procjene opasnosti proizlazi da ne postoje opasnosti za njihovu sigurnost i zdravlje, a sukladno čl. 27. st. 2. ZZR-a radnicima dok još nisu osposobljeni za rad na siguran način poslodavac mora osigurati rad pod nadzorom radnika osposobljenih za rad na siguran način, te prema čl. 43. st. 2. ZZR-a poslodavac ne smije staviti u uporabu sredstva rada i osobna zaštitna sredstva ako nisu izrađena u skladu s propisima zaštite na radu i ako nisu ispravna.

 

12.3. U smislu odredbe čl. 5. toga zakona osobe na radu su: osobe koje su u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu, uključujući i javne službe, (zaposlenici), osobe koje su na stručnom osposobljavanju kod poslodavca bez zasnivanja radnog odnosa (volonteri), učenici i studenti koji su kod poslodavca na praktičnoj obuci, osobe koje za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili odgojne mjere obavljaju naređene poslove, osobe koje obavljaju djelatnost osobnim radom.

 

13. Iz navedenih odredbi proizlazi da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ovdje su formalno zaključeni ugovori o djelu) mogli smatrati ugovorom o radu morale bi se ispuniti sve pretpostavke iz čl. 13. st. 2. ZR-u odnosno čl. 15. ZR-u, moralo bi biti riječ određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s ovlastima radnika i poslodavca u vezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu (tako i u Revr-1420/15 od 10. travnja 2018., Revr-356/17 od 16. siječnja 2018.), a te pretpostavke su u ovom slučaju i ispunjene.

 

14. Predmetnim Sporazumom I. i II. tuženika u čl. 1. izričito je ugovoreno da će I. tuženik sklopiti ugovore o radu s 80. radnika za obavljanje konkretnog posla, "Razvrstavanja boca u razdoblju od 15. travnja do 30. lipnja 2007., da je mjesto rada Z., Izdvojeno skladište P.", da je konstatirano "da to radno mjesto nije radno mjesto s posebnim uvjetima rada", da se I. tuženik obvezao izvršavati sve svoje "obveze formalno-pravnog statusa poslodavca u skladu s odredbama Zakona o radu i drugim pravnim propisima RH", da je u čl. 3. Sporazuma određeno da se troškovi proizišli iz ovog Sporazuma "sastoje od troškova radnika i utvrđene naknade Agencije", da "troškovi radnika obuhvaćaju bruto plaću utvrđenu prema odredbama Pravilnika o radu Korisnika, koji je sastavni dio Sporazuma, a dodatak za plaću za prekovremeni rad, rad nedjeljom, blagdanom i noćni rad utvrđuju se temeljem općih uvjeta poslovanja Agencije" i "obračunava se prema evidenciji o radnim satima Korisnika", da je "čl. 4. određeno da "pitanje odmora, bolovanja otkaznih rokova predstavljaju trošak Agencije", da je u čl. 5. određeno da je "korisnik dužan voditi evidenciju o radnim satima", da je u čl. 6. određeno da Agencija može "otkazati ugovor o radu" za konkretnog radnika na zahtjev Korisnika, da je u čl. 8. određeno da je Korisnik na zahtjev Agencije dužan dostaviti "dokaz o redovnoj uplati doprinosa iz plaće i na plaću, te poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak radnika navedenog u čl. 1, ovog Sporazuma".

 

15. Prema predmetnom "ugovoru o djelu" sklopljenom 13. travnja 2007. između tužitelja i I. tuženika tužitelj se obvezao za II. tuženika obavljati poslove razvrstavanja ambalaže u skladištu korisnika Z. d.d., a I. tuženik se obvezao za taj posao isplatiti tužitelju naknadu u iznosu od 3.300,00 kn bruto. U čl. 5. tog ugovora navedeno da je izvršitelj (tužitelj) prije početka rada upoznat sa radnim mjestom i uvjetima rada u Z. d.d., da je suglasan da će proći obuku i test znanja iz zaštite na radu i zaštite od požara, koja će biti organiziran od strane Z. P. d.d. i da se obvezuje da će u slučaju povrede zdravlja ili ozljede na radu u slučaju spora naknadu tražiti isključivo od Z. d.d., koja se sukladno Zakonu o radu smatra poslodavcem u smislu primjene svih zakona i propisa kojima su uređeni zaštita zdravlja, zaštita na radu i posebna zaštita određenih grupa radnika.

 

16. U konkretnom slučaju iz sadržaja predmetnog Ugovora o djelu zaključenog između tužitelja i I. tuženika, i iz sadržaja Sporazuma o ustupanju radnika između Agencije (I. tuženika) i korisnika (II. tuženika), a imajući u vidu i sadržaj citiranih odredbi ZR-u (čl. 7. st. 2, čl. 13. st. 2., čl. 109)., te čl. 231., čl. 232 i čl. 233. ZR-u, koje reguliraju rad agencija za zapošljavanje, posebno čl. 13. st. 2. ZR-u, prema kojoj postroji predmnijeva da je s poslodavac s radnikom sklopio ugovor o radu ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno, može se sa sigurnošću reći da je između tužitelja i I. tuženika zaključen ugovor o radu, a ne ugovor o djelu, tim više što se ta činjenica po samom ZR-u predmnijeva, a II. tuženik nije tu predmnijevu oborio te što prema odredbama pozitivnih propisa nije ni predviđeno da agencije za zapošljavanje sa radnicima zaključuje ugovore o djelu, te ih potom upućuje na rad kod korisnika jer bi se na taj način izigrali propisi o zaštiti agencijskih radnika.

 

17.1. Neosnovano stoga tvrdi revident da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je u konkretnoj situaciji ocijenjeno da se radi o šteti nastaloj na radu ili u svezi s radom kod II. tuženika jer između tužitelja i I. tuženika, s obzirom na naprijed navedeno, nije bio zaključen ugovor o djelu u smislu čl. 590. ZOO-a, već ugovor o radu, te stoga njihov odnos i karakteriziraju prava i obveze iz ZR-u zbog čega su se prava i obveze iz tog odnosa i trebale ocijeniti kroz sadržaj zaključenog ugovora o radu, što po svom sadržaju on i jeste, a ne kroz ugovor o djelu i odredbe ZOO-a, koje reguliraju taj ugovor. Stoga tužitelj u ovom slučaju nije bio izvršitelj u obvezi prema naručitelju (Agenciji za zapošljavanje - I. tuženiku), već je bio u klasičnom položaju radnik-poslodavac, a ne u položaju izvođač radova-naručitelj, niti je tužitelj prema II. tuženiku bio izvođač radova.

 

17.2. To i stoga što ni jednom odredbom ZR-u nije predviđena mogućnost da agencije za zapošljavanje radi ustupanja radnika drugim korisnicima mogu fizičkim osobama zaključiti ugovore o djelu, niti je zaključivanje takvih ugovora u duhu samog ZR-u, nego je tim osobama omogućeno jedino zaključivanje ugovora o radu.

 

18. Stoga je i po shvaćanju ovoga suda zahtjev tužitelja za naknadu štete pretrpljene na radu drugostupanjski sud pravilno prosuđivao kroz odredbe kojima se uređuje radni odnos i naknada štete iz radnog odnosa, odnosno kroz odredbe ZR-i i ZZR-u.

 

19. Slijedom iznesenog, odgovor na postavljeno, pitanje glasi:

 

Kad je sklopljen ugovor o djelu između Agencije za privremeno zapošljavanje i izvršitelja, koji je potom upućen na rad kod korisnika na temelju Sporazuma o ustupanju radnika sklopljenog između agencije i korisnika, ako zaključeni ugovor o djelu i Sporazum o ustupanju radnika sklopljenog između agencije i korisnika po svom sadržaju upućuju da se radilo o ugovoru o radu, neovisno o tome što je taj ugovor formalno nazvan ugovorom o djelu, odgovornost korisnika za štetu izvršitelju koji je ozlijeđen na radu prosuđuje se primjenom odredbi Zakona o radu i Zakona o zaštiti na radu.

 

20. Prema navedenom, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je, po ocijeni ovog suda, drugostupanjski sud na ovaj slučaj pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZR-u i ZR-u, kada je primjenom odredbe čl. 15. ZZR-u i čl. 109. ZR-u obvezao II. tuženika na naknadu štete tužitelju.

 

21. Stoga je, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a reviziju II. tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 13. lipnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Dragan Katić, v.r.