1                             Poslovni broj I Kž-168/2023-4

 

Poslovni broj: I Kž-168/2023-4

 

 

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. S., zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 27. veljače 2023., broj K-1/2020., u sjednici vijeća održanoj 13. lipnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se žalba optuženog S. S. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

O b r a z l o ž e nj e

 

 

1. Uvodno označenom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu optuženi S. S. proglašen je krivim zbog  počinjenja kaznenog djela protiv zdravlja ljudi – neovlaštena proizvodnja i promet drogama iz članaka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog kao u izreci, te je na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ( „Narodne novine“ broj: 152/08., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje u tekstu: ZKP/08.), optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka o kojima će biti odlučeno  posebnim rješenjem, nakon što se pribave podaci o visini troškova.

 

2. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio optuženi S. S. po braniteljici M. T., odvjetnici u S. B., zbog povrede kaznenog zakona (u žalbi naznačeno kao pogrešna primjena materijalnog prava), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije sjednice vijeća bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

7. Iako je u uvodu žalbe optuženik naznačio da žalbu podnosi i zbog povrede kaznenog zakona, u obrazloženju žalbe nije naveo u čemu se ta povreda iz članka 469. ZKP/08., sastoji, niti je naveo postojanje nekog, u točkama 1. do 6. ovog članka, taksativno propisanog vida povrede Kaznenog zakona kada se ova žalbena osnova ostvaruje. Slijedom navedenog, niti je žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana, a niti je drugostupanjski sud povodom izjavljene žalbe optuženika utvrdio da je na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon, na koju povredu, u skladu s odredom članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti. 

 

8. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

 

9. Međutim, prije nego se iznesu razlozi u odnosu na ono što je navedeno u prethodnoj točki, valja navesti da je prvostupanjski sud, a s obzirom na to da optuženi S. S. nije bio dostižan državnim tijelima Republike Hrvatske, na temelju članka 402. stavka 3. ZKP/08., odredio da će se optuženiku suditi u odsutnosti.

 

10. Također, bitno je navesti i to da su za isti događaj i kazneno djelo za koje je prvostupanjski sud optuženika proglasio krivim, presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj K-35/2010 od 17. lipnja 2011. (list 259. do 281.), djelomično preinačenom u odnosu na odluke o kaznama presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž- 824/11 od 11. srpnja 2012. (list 341. do 348.), V. P., D. A., J. T., M. Š. i I. K. proglašeni krivima zbog kaznenog djela zlouporabe droge iz članka 173. stavka 2. KZ/97., a I optuženi K. za kazneno djelo pomaganja u zlouporabi opojne droge iz članka 173. stavka 2. u vezi stavka 41. KZ/97. Iz činjeničnog opisa te pravomoćne presude proizlazi da su navedene osobe, zajedno i po prethodnom dogovoru s optuženim S. S., u cilju daljnje preprodaje i ostvarenja zarade prodajom droge heroin, pa je sukladno tom dogovoru S. S. u dva navrata drogu heroin nabavio u B. i H. po cijeni od 15 eura po gramu, koju drogu od S. je preuzela J. T. i prenijela je u H., u S. B. te je predala D. A. i V. P., a isti su tu drogu prodali M. Š., koji je drogu dalje prodavao te je između ostalog prodao i I. K..

 

11. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi vrši vlastitu ocjenu izvedenih personalnih dokaza iznoseći pri tome tvrdnju da se pobijana presuda isključivo temelji na svjedočkom iskazu D. A., za koji smatra, kada se uzmu u obzir iskazi svjedoka V. P. i J. T. (ranije T.), a vezano uz sudjelovanje optuženika u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela, da je suspektan.

 

11.1. Suprotno naprijed iznesenoj žalbenoj tvrdnji, činjenicu sudjelovanja optuženika u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela, i to na način da je sukladno prethodnom dogovoru koji je imao s D. A., V. P. i J. T. radi daljnje prodaje droge heroin na području H., optuženik u tom cilju na području B. i H. drogu heroin nabavljao za iznos od 15 eura za 1 gram, koju drogu su J. T. i V. P. od njega preuzimale i prenosile u S. B. te su, zajedno s D. A., tu drogu dalje prodavale M. Š. za veću cijenu, pa je tako optuženik u dva navrata nabavio i predao im po 100 grama heroina koji su mu one za 150 grama platile u B. B. 2.250 eura, osim na temelju onoga što je kao svjedok iskazao D. A. prvostupanjski je sud utvrdio i na temelju izvedenih materijalnih dokaza.

 

11.2. Naime, u odnosu na inkriminirano kazneno djelo svjedok D. A. je iskazao da je od ranije poznavao optuženika, a J. T. (ranije T.) mu je rekla da isti može nabaviti drogu heroin u B. B.. Nakon toga optuženik je došao u njegov stan u S. B. u kojem je živio s V. P., te su dogovorili nabavu droge heroin, a sukladno tom dogovoru J. T. (ranije T.) i V. P. su odlazile po drogu u B. i H. te optuženiku plaćale dogovoreni iznos, a potom su heroin prenosile u S. B. i zajedno s njim dalje ga za uvećanu cijenu prodavale M. Š.. Na taj način su od optuženika drogu heroin kupili u dva navrata, u količinama od po 100 grama. Inače, optuženog S. S. je u imenik svojih mobitela imao spremljeno u više varijanti, pod imenima „G. B. B.“, „G. …“ i „G. H.“.

 

11.3. Iz zapisnika o očevidu i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 15. rujna 2010. (list 8 do 10.), nesporno proizlazi da je u stanu M. Š. u V., J. K. …, pronađena jedna PVC vrećica u kojoj se nalazila praškasta materija mase 72,80 grama, za koju je toksikološkim vještačenjem utvrđeno da se radi o drogi heroin, a isto tako nije sporno da je 14. rujna 2010., prilikom pretrage stana i drugih prostorija V. P. u S. B.. N. Z. …, pronađen jedan PVC paket u kojem se nalazila praškasta materija mase 47,87 grama za koju je toksikološkim vještačenjem utvrđeno da se radi o drogi heroin. Također, nije sporno da je 15. rujna 2010., pretragom stana V. P. pronađeni jedan lista papira formata A4, na kojem su se nalazile bilješki s imenima osoba i novčanim iznosima koji su plaćeni, a koji je papir uz potvrdu oduzet od V. P. (list 36. i 36A spisa Kio-40/10).

 

11.4. U naprijed navedenim bilješkama, u gornjem dijelu lista rukom je napisan tekst: „G. - 2.250,00 e – dobio plaćeno - 150 komada“, a ispod toga je napisano: „500 e zarada“, koji je tekst prekrižen. Također, u bilješkama su naznačeni i pojedini novčani iznosi ispod teksta „kum M. dao“, a na kraju bilješki su naznačeni i pojedini iznosi koji su označeni kao zarada. Svjedoku D. A. su predočene navedene bilješke te je s tim u vezi isti naveo da je osoba imenom „G.“ optuženi S. S., a 150 komada znači 150 grama heroina, dok se tekst „kum M. dao“ i navedeni novčani iznosi odnosio na njegova kuma M. Š. kojemu su prodavali heroin.

 

11.5. S obzirom da se svjedočki iskaz D. A. o kupnji droge od optuženika gotovo potpuno podudara s naprijed navedenim bilješkama oduzetim od V. P., iz kojih proizlazi da se vodila točna evidencija o količini kupljene droge, iznosima koji su za to plaćeni, kao i iznosi koji je za kupnju droge heroin platio M. Š., s tim da je jedan dio predmetne droge pronađen i oduzet od V. P. i M. Š., za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva žalbeni navod optuženika da je iskaz svjedoka A. „krajnje suspektan“, odnosno da mu se ne može pokloniti vjera zbog toga jer je njegov iskaz u suprotnosti s iskazima V. P. i J. T. (ranije T.).

 

11.6. Problematizirajući vjerodostojnost iskaza svjedoka D. A., i sam optuženik u žalbi ističe da ga je svjedok prepoznao prilikom prepoznavanja preko fotografije. Naime, iz Zapisnika o prepoznavanju od 15. rujna 2010. (list 28. do 32. spisa Kio-40/10), proizlazi da je D. A. na fotografiji broj pod brojem 4 na kojoj se nalazio optuženi S. S., s 99% vjerojatnošću istog prepoznao kao osobu koju je J. T. dovela u njegov stana i od koje su kasnije u dva navrata kupili drogu heroin, a koju osobu je znao po nadimku „G.“ i pod tim ga imenom imao spremljenog u mobitelu. Prema tome, ta okolnost odnosno dokaz, zajedno s naprijed navedenim dokazima, također upućuje na vjerodostojnost iskaza svjedoka A., koji je vrlo iskreno opisao način počinjenja inkriminiranog kaznenog djela i uloge koje su u tome, osim njega, imali optuženik, V. P. i J. T. (ranije T.), pri čemu nije relevantno što svjedok A., nakon višegodišnjeg proteka vremena od počinjenja djela, na raspravi nije sa sigurnošću mogao identificirati optuženika s fotografije iz osobnog dokumenta, na što žalitelj upire u žalbi.

 

11.7. Ono što svjedočki iskaz D. A. čini dodatno uvjerljivim, a što je prvostupanjski sud vrlo detaljno obrazložio pod točkama 27. i 28. u pobijanoj presudi, je činjenica da su V. P., D. A., J. T. (ranije T.) i M. Š. posjedovali više mobilnih uređaja preko kojih su u međusobno komunicirali u inkriminiranom razdoblju, u kojim je kontaktima utvrđeno da je spremljeni i kontakt s osobom imenom „G.“ „G. …“, „G. H.“ i „S.“, za koju su svjedok A. i svjedokinja T. naveli da se radi o optuženiku.

 

11.8. U kontekstu naprijed izvedenih personalnih i materijalnih dokaza, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, s pravom prvostupanjski sud nije poklonio vjeru svjedočkom iskazu V. P., koja je negirala bilo kakvu povezanost s inkriminiranim kaznenim djelom, tvrdeći da nije nikad čula ni vidjela optuženog S. S. i da o istom ne zna ništa, a ne zna ni tko je osoba po imenu „G.“, kao i svjedočkom iskazu J. T., koja je navela da je poznavala optuženika za kojega je znala da ima nadimak „G.“, s kojim se sastala dva ili tri puta u B. B. i u S. B., a u nekoliko navrata su i telefonski komunicirali, ali jedino u svezi nabave robe jer je imala trgovinu za prodaju tekstila, ali je negirala da je od optuženika u B. i H. preuzimala drogu heroin.

 

11.9. Prema tome, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud nakon vrlo detaljne, savjesne i kritičke ocjene svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te je ispravno i argumentirano zaključio da se u ponašanju optuženog stječu sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. za koje ga je proglasio krivim, pa je njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovana.

 

12. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi zbog odluke o kazni ističe da mu je prvostupanjski sud, osudivši ga za inkriminirano kazneno djelo na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, izrekao prestrogu kaznu.

 

12.1. Prilikom izbora vrste i mjere kazne, prvostupanjski je sud kao olakotno optuženiku cijenio činjenicu da u Republici Hrvatskoj nije ranije osuđivan, ni prekršajno kažnjavan, a također ni prema podacima MUP-a RS nije osuđivan, dok mu je kao otegotno cijenio da inkriminirano kazneno djelo ima međunarodni element jer je predmetna droga nabavljana u B. i H. a potom prodavana u H..

 

12.2. I po mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski je sud utvrđene olakotne i otegotne okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, u konkretnom slučaju pravilno cijenio i dao im primjereni značaj, pri čemu s pravom kao olakotno nije cijenio i protek vremena od počinjenja djela budući da je do toga došlo upravo zbog činjenice da optuženik nije bio dostižan tijelima kaznenog progona u Republici Hrvatskoj, a znao je da se protiv njega vodi kazneni postupak. Slijedom toga, izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine nije prestroga već je ta kazna adekvatna težini i okolnostima počinjenog djela, kao i ličnosti optuženika, te će se tom kaznom ostvariti sve one svrhe specijalne i generalne prevencije koje su predviđene u članku 41. KZ/11., pa je žalba optuženika i u tom dijelu neosnovana.

 

13. Zbog svega naprijed iznesenog, a kao povodom žalbe optuženika nije utvrđeno da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 13. lipnja 2023.