1

Poslovni broj: 4 Kž-224/2023-6

Poslovni broj: 4 Kž-224/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. L. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u svezi ičl. 228. st. 1. i u svezi čl. 52. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 - dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Zadru i optuženog D. Š. protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj K–450/2018 od 9. kolovoza 2022., u javnoj sjednici vijeća održanoj 13. lipnja 2023., u prisutnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Miljenka Babića,

 

 

p r e s u d i o  j e

I/ Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, djelomično se preinačuje pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se dodaje dio odluke:

Na temelju čl. 77. KZ/11 i čl. 557. st. 2. i 560. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu ZKP/08) utvrđuje se da novčani iznos od 2.200,00 kn/291,99 EUR[1] predstavlja imovinsku korist koju su optuženi M. L. i optuženi D. Š. ostvarili kaznenim djelom iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. KZ/11 na štetu oštećenog K. B. iz toč. 1b) i toč. VIII. izreke pobijane presude, utvrđuje se da je taj iznos imovina Republike Hrvatske te se nalaže optuženicima da Republici Hrvatskoj isplate, svaki iznos od 145,99 EUR/1.100,00 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

II/ U preostalom dijelu odbijaju se žalba državnog odvjetnika, kao i žalba optuženog D. Š. u cijelosti, kao neosnovane, te se u nepreinačenom dijelu potvrđuje pobijana presuda.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi M. L. proglašen je krivim da je počinio dva kaznena djela i to pod toč. 1a. – e.) produljeno kazneno djelo protiv imovine – tešku krađu iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. i čl. 52. KZ/11, a pod toč. 2.) kazneno djelo protiv imovine – tešku krađu u pokušaju iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. i čl. 34. KZ/11. Za počinjena kaznena djela optuženom M. L. su najprije utvrđene pojedinačne kazne i to za kazneno djelo pod toč. 1.) na temelju čl. 229. st. 1. toč. 1. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo pod toč. 2.) na temelju čl. 229. st. 1. toč. 1.KZ/11 kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci nakon čega je optuženi M. L. na temelju čl. 51. st. 1. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na temelju čl. 57. KZ/11 optuženom M. L. izrečena je djelomična uvjetna osuda na način da će se izvršiti kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine neće se izvršiti ako optuženi M. L. u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1.              Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom M. L. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru i to od 10. svibnja do 20. prosinca 2018.

1.2.              Na temelju čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 optuženom M. L. određene su posebne obveze da popravi štetu počinjenu kaznenim djelima tako da u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude isplati oštećenom K. B. iznos od 2.650,00 (dvijetisućešestopedeset) kn, a oštećenom M. Š. iznos od 1.001,00 (tisućuijednu) kn.

 

1.3.              Na temelju čl. 58. st. 5. KZ/11 optuženi M. L. upozoren je da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje uvjetovanog dijela kazne zatvora ako bez opravdanog razloga ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri određene mu posebne obveze naknade štete oštećenima K. B. i M. Š..

 

1.4.               Na temelju čl. 77. KZ/11 i čl. 557. st. 2. i 560. st. 2. ZKP/08 utvrđeno je da novčani iznos od 150,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. L. ostvario kaznenim djelom iz toč. 1a.) izreke pobijane presude te da je taj iznos imovina Republike Hrvatske slijedom čega je optuženom M. L. naloženo da Republici Hrvatskoj isplati iznos od 150,00 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

2.               Na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08 protiv optuženog M. L. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo protiv javnog reda – prisila prema službenoj osobi u pokušaju iz čl. 314. st. 2. u svezi st. 1. i čl. 34. KZ/11.

 

3.              Također je pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi D. Š. pod toč. VIII. proglašen krivim da je počinio kazneno djelo protiv imovine – tešku krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 228. st. 1. KZ/11 za koje kazneno djelo je temeljem citiranog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju čl. 56. KZ/11 optuženom D. Š. izrečena je uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je optuženi D. Š. osuđen neće izvršiti ako u roku od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

 

3.1.              Na temelju čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 optuženom D. Š. određena je posebna obveza da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom i to tako da u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude isplati oštećenom K. B. iznos od 2.650,00 (dvijetisućešestopedeset) kn.

 

3.2.              Na temelju čl. 58. st. 5. KZ/11 optuženi D. Š. je upozoren da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje uvjetovanog dijela kazne zatvora ako bez opravdanog razloga ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri određenu mu posebnu obvezu naknade štete oštećenom K. B..

 

4.              Na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 pod toč. XI. optuženi D. Š. oslobođen je optužbe da bi počinio četiri kaznena djela protiv imovine i to tri kaznena djela teške krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 228. st. 1. i čl. 34. KZ/11 i jedno kazneno djelo teške krađe u pokušaju iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 228. st. 1. KZ/11 u vezi sa st. 51. st. 1. KZ/11.

 

5.               Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 prihvaćen je imovinskopravni zahtjev oštećenog K. B. te je naloženo optuženima M. L. i D. Š. da naknade štetu ovome oštećeniku u iznosu svaki od 2.650,00 (dvijetisućešestopedeset) kn.

 

6.               Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 djelomično je prihvaćen imovinskopravni zahtjev oštećenog M. Š. te je naloženo optuženom M. L. da naknadi štetu ovome oštećeniku u visini od 1.001,00 (tisućuijednu) kn, dok je u preostalom dijelu ovaj oštećenik sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

 

7.               Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženi M. L. je u odnosu na osuđujući dio presude obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u paušalnoj svoti od 500,00 kn, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude dok će o troškovima kaznenog postupka iz osuđujućeg dijela presude biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

8.               Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. toč. 1.- 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženog M. L. i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja, osim troškova iz čl. 147. st. 1. ZKP/08, u odnosu na odbijajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

 

9.               Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženi D. Š. je u odnosu na osuđujući dio presude obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u paušalnoj svoti od 500,00 kn, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude dok će o troškovima kaznenog postupka iz osuđujućeg dijela presude biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

10.              Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. toč. 1.-5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženog D. Š. i nužni izdaci i nagrada branitelja, osim troškova iz čl. 147. st. 1. ZKP/08, u odnosu na osuđujući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

 

11.               Protiv te presude žalbe su podnijeli Općinsko državnog odvjetništvo u Zadru i optuženi D. Š. po braniteljici, odvjetnici A. B..

11.1.              Državni odvjetnik žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

11.2.              Optuženi D. Š. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se žalba prihvati i pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe za kazneno djelo iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 228. st. 1. KZ/11. Optuženi D. Š. ujedno je zatražio da se njegova braniteljica izvijesti o drugostupanjskoj sjednici.

12.              Na žalbe nisu podneseni odgovori.

13.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

14.               Budući je optuženi D. Š. zatražio da se njegovu braniteljicu izvijesti o drugostupanjskoj sjednici, održana je javna sjednica suda drugog stupnja kojoj je prisustvovao zamjenik ŽDO u Varaždinu Miljenko Babić. Sjednici nisu prisustvovali uredno pozvani optuženi D. Š. i njegova braniteljica, odvjetnica A. B. zbog čega je sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

15.               Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, dok žalba optuženog D. Š. nije osnovana.

- u odnosu na žalbu državnog odvjetnika, osim zbog odluke o kazni

16.              Državni odvjetnik žalbom pobija oslobađajući dio pobijane presude u odnosu na optuženog D. Š. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka tvrdeći da je ostvarena ta povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Tu povredu ovaj žalitelj opisuje kao nepotpune razloge za donošenje oslobađajuće presude, jer prvostupanjski sud "raspoložive dokaze i nesporne činjenice ne analizira i ne dovodi u međusobnu korelaciju, sve da bi na taj način lakše obrazložio razloge za oslobađanje", odnosno razlozi su u suprotnosti s izrekom i u znatnoj su mjeri proturječni. U bitnome žalitelj obrazlaže da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu čl. 431. st. 2. ZKP/08 u odnosu na obranu optuženog M. L., koja je u odnosu na optuženog D. Š. i kaznena djela pod toč. XI. pobijane presude, nekonfrontirana i da je to bilo od utjecaja na presudu.

              Time ovaj žalitelj nastoji povredu iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 431. st. 2. ZKP/08, podvesti pod povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer povredu konfrontacijskog prava u odnosu na osuđujuću presudu može isticati samo optuženik. Dakle, to ne može činiti državni odvjetnik u odnosu na oslobađajuću presudu.

              Navedena, žalbom opisno istaknuta, "relativno" bitna povreda u pobijanoj presudi nije ostvarena. Izlaganje nepotpunih razloga za donošenje oslobađajuće presude ne predstavlja ostvarenje istaknute bitne povrede, a razlozi pobijane presude u pogledu oslobađajućeg dijela izreke nisu protivni izreci niti su u znatnoj mjeri proturječni. Naprotiv, dani su jasni razlozi zbog čega prvostupanjski sud utvrđuje da je obrana optuženog M. L. u prethodnom postupku nekonfrontirani dokaz, jer njegovom ispitivanju nije prisustvovao, niti su na isto bili pozvani, optuženi D. Š. i njegov branitelj. Kada je na raspravi optuženi M. L. odustao od ranije obrane, sada ne tereteći optuženog D. Š. kao supočinitelja dijela radnji za koje su obojica optuženi, tada njegova ranija obrana, koja je ispravno reproducirana na raspravi, ali gdje je ovaj optuženik odbio odgovarati na pitanja, predstavlja nekonfrontirani, ali i odlučujući, jedini, dokaz koji govori o supočiniteljstvu optuženog D. Š. u radnjama pod toč. XI. 1) - 4) izreke pobijane presude. Navedenu analizu da se radi o jedinom, nekonfrontiranom, dokazu prvostupanjski sud izlaže potpunim i neproturječnim razlozima (toč. 36. razloga pobijane presude), čemu se nema što dodati.

              Točna je tvrdnja iz žalbe državnog odvjetnika o nespretnom izričaju iz navedene točke obrazloženja, jer nekonfrontirani dokaz ne predstavlja nezakoniti dokaz. No, navedeno ne dovodi do drugačijeg utvrđenja u ovoj odluci osim o nespretnosti i netočnosti izričaja.

17.              S druge strane, u pravu je ovaj žalitelj, kada se žali zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08, jer je utvrđenjem da su optuženici počinjenjem kaznenog djela iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. KZ/11 na štetu oštećenog K. B. pribavili protupravnu imovinsku korist u iznosu 7.500,00 kn i odlukom o imovinsko pravnom zahtjevu oštećenika u postavljenom iznosu od 5.300,00 kn, izostala odluka o sudbini razlike (7.500-5.300=2.200). Prvostupanjski sud je utvrdio, na temelju priznanja optuženog L. i iskaza oštećenika, koji govori da je moguće da je otuđeno i više od, njemu nespornih, 5.300,00 kn, da su optuženici otuđili 7.500,00 kn počinjenjem predmetnog kaznenog djela. Prihvaćajući u cijelosti imovinskopravni zahtjev oštećenika i nalažući optuženicima da svaki oštećeniku isplati polovicu dosuđenog iznosa (ispravno bi bilo odrediti takvu obvezu solidarno), uz prednje utvrđenje o stvarno ostvarenoj imovinskoj koristi, prvostupanjski sud je povrijedio odredbu čl. 77. KZ/11 u korist optuženika. Na temelju takvog utvrđenja postojala je potreba odlučiti po službenoj dužnosti o razlici između imovinskopravnog zahtjeva oštećenika i stvarno više ostvarene imovinske koristi, primjenom odredbi čl. 577. st. 2. i 560. st. 2. ZKP/08. U tom je dijelu svoje žalbe državni odvjetnik u potpunosti u pravu, pa je djelomičnim prihvaćanjem te žalbe valjalo primjenom čl. 486. st. 1. ZKP/08 djelomično preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao pod toč. I/ izreke ove presude. Od obojice optuženika oduzeta je protupravna imovinska korist od 2.200,00 kn (291,99 €), a prema citiranim odredbama ZKP/08 određeno je da će ovu novčanu, a time i djeljivu obvezu optuženici, kao supočinitelji kaznenog djela, ispuniti na jednake dijelove.

              - u odnosu na žalbu optuženog Š., osim zbog odluke o kaznenoj sankciji

18.              Optuženi D. Š. žali se u odnosu na osuđujući dio presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/08.

              Iako žalitelj parafrazira odredbu čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 istu stvarno ne razrađuje, osim u smislu prigovora činjeničnim utvrđenjima i zaključcima izloženim u pobijanoj presudi, koje smatra nedostatnima, čime stvarno prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

              Žalitelj nadalje ističe povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 povredom načela pravičnosti postupka u cjelini, odnosno konkretno načela kontradiktornosti i njegovog konfrontacijskog prava. Tu se opisno poziva na korištenje obrane optuženog L. iz prethodnog postupka, tvrdeći da se radi o nekonfrontiranom dokazu, na kojem se ne može, isključivo ili u odlučujućoj mjeri, zasnovati osuđujuća presuda. Istaknuta povreda prvenstveno potpada pod opseg odredbe čl. 468. st. 3. u vezi čl. 431. st. 2. ZKP/08 te će se promotriti u tom kontekstu.

              Opširnom žalbenom argumentacijom žalitelj nastoji uvjeriti ovaj sud drugog stupnja da je ostvarena ta povreda. Ta se žalbena argumentacija može svesti na slijedeće tvrdnje: obrana optuženog L. iz prethodnog postupka nije konfrontirana u smislu čl. 431. st. 2. ZKP/08, na raspravi je taj optuženik odstupio od te obrane, teretio je samo sebe kao počinitelja kaznenog djela, nije teretio optuženog Š. kao supočinitelja i odbio je odgovarati na pitanja nakon predočavanja ranije obrane, žalitelj smatra da iskazi svjedoka B. i K., uz dopise policije o sudbini i sadržaju snimke video nadzora kafića C. O., nisu sami za sebe dostatni da bi se na temelju istih utvrdila krivnja žalitelja.

              Ranija obrana optuženog L. pribavljena je na način da kod njegovog ispitivanja nisu sudjelovali optuženi Š. i njegov branitelj, dakle ne na način predviđen u čl. 431. st. 2. u vezi čl. 234. i 235. ZKP/08. Dakle radi se o tzv. nekonfrontiranom dokazu, gdje obranu ovog optuženika valja shvatiti dokazom optužbe. Kada je optuženi L. na raspravi odbio odgovarati na pitanja o razlozima izmjene sadržaja svoje obrane, time je onemogućio suoptuženika u kontradiktornom raspravljanju i ostvarenju njegova konfrontacijskog prava. U tom dijelu je žalitelj u pravu, ali ovakvu je analizu već izveo i prvostupanjski sud.

              Pogrešan je pristup žalitelja kod zaključivanja da drugi dokazi, uz nekonfrontirani dokaz, moraju sami za sebe biti dostatni za utvrđivanje njegove krivnje. Naprotiv, odlučujući je onaj dokaz koji je takvog značaja ili važnosti da je vjerojatno određujući za osudu, što znači da nije potkrijepljen ili je nedostatno potkrijepljen drugim dokazima.[2] U konkretnom slučaju, prema iskazu svjedoka B. u kafiću je postojala nadzorna kamera, snimku je pogledao nakon konkretne provale, slijedeće jutro, i na istoj je vidio dvojicu maskiranih počinitelja. Snimka nije dostavljena u spis, ali je prema podacima I. PP Zadar ista postojala, policijski službenici su je pregledali i na istoj je utvrđena prisutnost dvije maskirane osobe u kafiću. Navedeno potvrđuje i svjedok K., policijski službenik koji je pregledao snimku i koji je potvrdio kako se na snimci vidi prisustvo dva počinitelja. Prvostupanjski sud zaključuje kako se radi o dokazima koji snažno podupiru verziju obrane optuženog L. u kojoj je isti opisao način počinjenja tog kaznenog djela, podjelu uloga i ulazak obojice optuženika u prostor kafića u kojem su tražili i uzeli pronađeni novac. Prvostupanjski sud daje i razložnu, uvjerljivu i životno logičnu, ocjenu vjerodostojnosti pobrojenih dokaza, koju žaliteljeva suprotna analiza ne dovodi u pitanje.

              Iskazi svjedoka potvrđeni su dopisima policije, suprotno drugačijem zaključku žalitelja. Prvi dopis policije od 19. rujna 2018. nema sadržaj kakav mu pridaje žalitelj, već isti treba razumjeti u skladu s pravilima kriminalistike o priznanju kao kraljici dokaza (confessio regina probationum). Taj dopis treba čitati zajedno s drugim dopisom od 20. rujna 2019. o pregledanom sadržaju snimke na kojoj su vidljive dvije maskirane osobe s kapuljačama na glavi i iskazima imenovanih svjedoka. Obojica svjedoka koji su gledali snimku ispitani su na raspravi, žalitelj je imao priliku i pravo obojicu ispitati i prigovoriti iskazima, koje pravo ispitivanja je žalitelj iskoristio, no nije prigovorio iskazima niti jednog od svjedoka. Stoga je potpuno ispravna ocjena vjerodostojnosti nekonfrontirane obrane u kojoj optuženi L. tereti sebe, ali i žalitelja, kao supočinitelje kaznenog djela te o nevjerodostojnosti kasnije obrane u kojoj navodi isključivo sebe kao samostalnog počinitelja kaznenog djela, jer je prva potvrđena, a druga demantirana iskazima svjedoka o sadržaju snimke video nadzora. Upravo međusobna podudarnost prve verzije obrane optuženog L. i iskaza svjedoka, predstavlja podlogu za zaključak da se ne radi o odlučujućem dokazu u smislu sadržaja konfrontacijskog prava okrivljenika. Osim toga, obrani žalitelja pružena je mogućnost ispitivanja svjedoka, prigovaranja sadržaju istih i u iznošenju vlastite obrane, čime su obrani dani snažni procesni činitelji protuteže u odnosu na nekonfrontirani dokaz.

              Tvrdnja o nepravilno utvrđenom iznosu protupravno otuđene imovinske koristi je činjenično pitanje, o čemu će govora biti kasnije. Isto se odnosi i na osporavanje pravilnosti ocjene vjerodostojnosti izvedenih dokaza u prvostupanjskom postupku.

              Iz navedenih razloga nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

18.1.              Ispitujući pobijanu presudu u povodu podnijetih žalbi, po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje bitnih povreda odredba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

19.              Žalitelj se žali i zbog povrede kaznenog zakona, no istu izvodi iz postojanja pogrešne primjene materijalnog prava na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što predstavlja također žalbeni prigovor na pravilnost činjeničnih utvrđenja. Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije nađena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika.

20.              Žalitelj prigovara ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka B. i K., prvoga tvrdnjom o osobnoj zainteresiranosti jer je oštećen kaznenim djelom, drugoga po osnovi posla koji obavlja kao policijski službenik. Navedene tvrdnje nemaju nikakva uporišta u sadržaju izvedenih dokaza i ne dovode u sumnju pravilnost ocjene vjerodostojnosti dokaza koju je izveo prvostupanjski sud. Tako iskaz oštećenika da je na snimci vidio dvije osobe odgovara dopisima policije i iskazu svjedoka K., odnosno obrani optuženog L.. Isti zaključak valja izvesti i u odnosu na iskaz svjedoka K..

              Pitanje utvrđenja iznosa koji su optuženici prisvojili počinjenjem tog kaznenog djela, nije sporno u smislu kako to žalitelj nastoji prikazati žalbenim prigovorima. Naime, optuženi L. je na raspravi bezrezervno potvrdio otuđenje iznosa od 7.500,00 kn, čemu se ne protivi sadržaj njegove ranije obrane u kojoj je potvrdio otuđenje i tog, ali i manjih iznosa. Tome nije suprotan iskaz oštećenog B. koji jasno iskazuje da mu je otuđeno 5.300,00 kn, na koji iznos postavlja imovinskopravni zahtjev, jer ovaj svjedok iskazuje da je moguće da je otuđeno i više od toga, ali da u to nije siguran. Na temelju navedenih činjenica, prvenstveno priznanja optuženog L. na raspravi, prvostupanjski sud ispravno izvodi zaključak da je upravo taj iznos protupravna imovinska korist ostvarena ovim kaznenim djelom. Tom utvrđenju nije proturječan dio izreke o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog B., dok je o razlici, djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, odlučeno ovom presudom pod toč. I/ izreke.

              Dokazi su ocijenjeni vjerodostojnim, ne arbitrarno i paušalno, kako to tvrdi žalitelj, već korištenjem uvriježenih pravila logike, životnog iskustva i pravila postupka, ocjenom unutarnje konzistencije dokaza i međusobnom usporedbom istih, vodeći računa i o motivaciji optuženika, odnosno svjedoka za iskazivanje.

              U tom kontekstu valja cijeniti i žalbenu tvrdnju o motivaciji za iznošenje prve verzije obrane optuženog L. koju žalitelj dovodi u kontekst ozljeda koje su zabilježene na dan uhićenja tog optuženika. No, žalitelj ispušta iz vida da je optuženi L. u istom postupku bio optužen i za kazneno djelo iz čl. 314. st. 2. KZ/11 koje je opisano u odbijajućem dijelu pobijane presude, u kojem su opisane razne radnje bijega optuženika i na koncu savladavanja istoga i uhićenja od strane policijskih službenika uporabom sredstava prisile. Prema medicinskoj dokumentaciji pregleda proizlazi da je ozljede ramena, nadlaktice i koljena ovaj optuženik zadobio kod pada prilikom bijega. Stoga se radi o paušalnoj, ničime dokazanoj žalbenoj tvrdnji.

              - u odnosu na žalbe zbog odluke o kazni

21.              Državni odvjetnik žali se u pogledu kazni izrečenih obojici optuženika, preocjenjujući utvrđene olakotne i otegotne okolnosti. Optuženi Š. žali se zbog odluke o kaznenoj sankciji, ali samo nominalno, jer ne izlaže žalbenu argumentaciju u tom pogledu.

21.1.              Suprotno od žalbenih navoda državnog odvjetnika prvostupanjski je sud ispravno vrednovao ispravno i potpuno utvrđene okolnosti od kojih zavisi izbor vrste i mjere kazne optuženicima. Kod optuženog L. ispravno je olakotnim vrednovano prekršajnu neosuđivanost, priznanje kaznenih djela, protek vremena od počinjenja djela pa do osude u kojem vremenu optuženik nije suđen za kaznena djela, dob i nezrelost optuženika u vrijeme počinjenja djela, da je dio radnji produljenog kaznenog djela ostao u pokušaju, odnosno da je samostalno djelo ostalo u pokušaju, kao i naknadni život optuženika koji je postao otac maloljetnog djeteta te izraženo žaljenje i kajanje. Otegotnim mu je vrednovana ranija osuđivanost i specijalno povratništvo, što ipak ne odgovara sadržaju izvatka iz kaznene evidencije, jer se radi o naknadnoj osudi za srodno kazneno djelo. Navedeno dakako valja vrednovati otegotnim, ali kao naknadno ponašanje optuženika nakon počinjenja predmetnih kaznenih djela.

              Točan je žalbeni navod o potrebi vrednovanja otegotnim činjenice da je optuženik počinio više radnji produljenog kaznenog djela uz dodatno djelo, no navedeno mu je već otegotnim cijenio i prvostupanjski sud. I svrha kažnjavanja će biti ostvarena utvrđenim pojedinačnim kaznama i izrečenom jedinstvenom kaznom, uz ispravno vrednovanje olakotnih okolnosti koje upućuju na zaključak da će se svrha kažnjavanja ostvariti izvršenjem samo dijela jedinstvene kazne zatvora. Iz tih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog M. L..

              Kod optuženog Š. prvostupanjski je sud ispravno vrednovao raniju i naknadnu osuđivanost za istovrsna, srodna i druga kaznena djela, kao i vrste izrečenih sankcija. No, s druge strane, ispravno je olakotnim vrednovana prekršajna neosuđivanost, protek vremena od počinjenja djela, manja uloga u počinjenju djela jer je optuženi L. poduzeo radnju provaljivanja, manja vrijednost prisvojenih stvari. Vodeći računa o utvrđenim olakotnim okolnostima od kojih prvostupanjski sud naglašava protek vremena unutar kojega optuženik nije bio osuđivan, osim jednom, zapošljavanje, osnivanje obitelji, ispravno je ovom optuženiku izrečena kazna zatvora od 1 godine i potom izrečena i uvjetna osuda s maksimalnim rokom provjeravanja, kao u svemu adekvatan skup sankcija. Ta je sankcija još i postrožena izricanjem posebne obveze naknade štete oštećeniku uz prijetnju opozivom uvjetne osude.

              Preocjena otegotnih okolnosti, odnosno tvrdnja da bi optuženik uzeo svaki iznos novca koji bi pronašao iz žalbe državnog odvjetnika ne dovodi do drugačijeg zaključka o opravdanosti izrečene kazne i izricanja uvjetne osude.

              Optuženi Š. se žali i zbog odluke o kazni, ali tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Iz tih je razloga, s obzirom da se ovaj optuženik žali zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pobijana presuda ispitana u odluci o kaznenim sankcijama, kao da takva žalba postoji u smislu čl. 478. ZKP/08. Takvim ispitivanjem utvrđeno je da je ovom optuženiku izrečena adekvatna sankcija za njegovo kazneno djelo kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja u općem i posebnom smislu.

22.              Slijedom izloženoga, djelomično je prihvaćena žalba državnog odvjetnika i pobijana presuda preinačena u odluci o oduzimanju imovinske koristi, primjenom čl. 486. st. 1. ZKP/08, dok je u preostalom dijelu odbijena žalba državnog odvjetnika i optuženog Š. u cijelosti kao neosnovane te je pobijana presuda potvrđena u nepreinačenom dijelu, primjenom čl. 482. ZKP/08.

U Varaždinu 13. lipnja 2023.