1

Poslovni broj: Gž-688/2022-2

 

Poslovni broj: Gž-688/2022-2

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

 

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja N. Z., OIB: …, iz K., zastupanog po punomoćniku N. Ž., odvjetniku iz Č., protiv tuženika P. b. Z. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-255/20-21 od 5. siječnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 13. lipnja 2023.,

 

riješio je

 

Žalba tuženika uvažava se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-255/20-21 od 5. siječnja 2022. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 34.149,32 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako je specificirano, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 9.507,98 kn.

 

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik dana 11. siječnja 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja da mu naknadi troškove postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. U odgovoru na žalbu koji je podnio tužitelj 24. veljače 2022. osporavaju se navodi žalbe u cijelosti te se predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi pobijanu odluku, a potražuje se i trošak sastava odgovora na žalbu.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Tužitelj od tuženika potražuje isplatu novčanog iznosa od 34.149,32 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koji iznos je tužitelj više platio prilikom otplate kredita u vremenskom periodu od 8. veljače 2007. do 30. rujna 2015., zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i ugovorene valutne klauzule prema kojoj je glavnica vezana na valutu švicarski franak (dalje: CHF) u Ugovoru o kreditu broj … od 8. veljače 2007. Tužitelj se pozvao na pravna shvaćanja zauzeta u odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrene Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, među kojima je i tuženik, a radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj na CHF u ugovorima o kreditima koji su zaključeni u određenom vremenskom periodu. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tužitelj navodi da je s tuženikom 18. prosinca 2015. zaključio Dodatak ugovora o kreditu broj … (dalje: Dodatak ugovora), a na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK), kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. Međutim, da tužitelj zbog toga nije izgubio pravni interes za podnošenje tužbe da su pojedine odredbe osnovnog ugovora ništetne, o čemu je zauzeo stav i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., a posljedično i pravo na kondemnatorni zahtjev na povrat onoga što je više plaćeno na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

 

5.1. Tuženik je osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ovo stoga da tužitelj nije mogao postaviti tužbeni zahtjev na isplatu bez da je postavio i tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti. Ističe da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovora kojim je na temelju zakona izvršena konverzija osnovnog ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EUR, pa da više ne postoji pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora niti pravo zahtijevati isplatu na temelju tog ugovora. U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tuženik se poziva na članak 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) po kojoj je valutna klauzula dopuštena, kao što je bilo dopušteno i ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tužitelju da su ponuđeni proizvodi tuženika u vidu zaključenja kredita u EUR i u CHF, te je volja samog tužitelja bila za koji će se kredit odlučiti, te u tom pravcu u odnosu na tužitelja nije bilo nikakve prisile od strane banke. Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u CHF da nisu nepoštene same po sebi, kamatna stopa da se mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima na što tuženik nije mogao utjecati, kao što nije mogao utjecati niti na promjenu tečaja valute CHF pa su promjene pogađale i tužitelja kao korisnika kredita i banku. Istaknut je i prigovor zastare.

 

5.2. Prvostupanjski sud u svojoj odluci navodi da je nesporno da je tužitelj s tuženikom zaključio 8. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj … kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 92.024,37 CHF.

 

5.3. U odnosu na podnesene prigovore, prvostupanjski sud navodi da su isti neosnovani „poglavito imajući u vidu recentnu sudsku praksu, te stav Vrhovnog suda, te stav ostalih Županijskih sudova koji se nalaze u spisu, pa tako i npr. Gž-2614/19 od 23. veljače 2021. koji identični stav kao i ovaj sud zauzima Županijski sud u Rijeci.“ Nakon toga prvostupanjski sud navodi pravna shvaćanja iznesena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a u kojima je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, te kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

 

5.4. Nadalje, prvostupanjski sud se pozvao na članak 502.c ZPP-a, prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Kako se tužitelj pozvao na ova utvrđenja, to da je prvostupanjski sud istima vezan.

 

5.5. Odbijen je prigovor zastare, jer da je zastarni rok kod stjecanja bez osnove 5 godina, a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o kamati po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, ništetnost takvih ugovornih odredaba da je utvrđena pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., a u dijelu ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 12. lipnja 2019., zastara nije nastupila.

 

5.6. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji N. J. mag.oec. iz čijeg nalaza proizlazi da razlika više plaćenog iznosa od strane tužitelja na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora iznosi 34.149,32 kn, odnosno da je tužitelj uplatio iznos od 246.996,26 kn, a da bi prema stopi redovne ugovorne kamate u vrijeme stavljanja kredita u otplatu i prema tečaju valute u isto vrijeme trebao uplatiti iznos od 212.846,94 kn.

 

5.7. Zbog toga je prvostupanjski sud primjenom članaka 322. i 1111. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

 

5.8. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19. i 92/21.) uz uvećanje za troškove vještačenja.

 

6. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da je presuda nerazumljiva i ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, odnosno proturječi sama sebi i razlozima presude, te su razlozi presude nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava. Sadržajno iznosi razloge koje je isticao i u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, a o kojima da prvostupanjski sud nije dao valjano obrazloženje. Također ocjenjuje da je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer da je vještak trebao utvrditi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, pa da je u konačnici i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

 

7. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer za svoju odluku nije dao jasne razloge, odnosno nije dao odgovor na sve prigovore koje je tuženik iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Prvostupanjski sud se uopćeno pozvao na dokaze koje je proveo zaključujući da je tužitelj dokazao osnovu i visinu svog potraživanja, dakle bez analize činjeničnih navoda tužbe i odgovora na tužbu, osobito pozivanja tuženika na zaključen Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i zbog čije postojanja tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes na utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora, a niti na isplatu. Dakle, nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, pa presudu nije moguće ispitati. Kako prvostupanjski sud očigledno zaključenje Dodatka ugovoru ne smatra bitnim za tužbeni zahtjev tužitelja, to je za sada i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

7.1. Tužitelj i tuženik su 18. prosinca 2015. zaključili Dodatak ugovora temeljem ZID ZPK. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju od 4. travnja 2017. broj U-I-3685/2015 i dr. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske osporenih zakona - Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.) jer je utvrdio da su kao jednokratne interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići - povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF te je provedena konverzija kredita u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kune s valutnom klauzulom u EUR kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.

 

7.2. U odluci broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio pravno stajalište da ugovor o konverziji koji su stranke sklopile na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Polazeći od načela konverzije kredita koje je sadržano u čl. 19.b ZID ZPK koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR; da je način izračuna konverzije propisan čl. 19.c ZID ZPK dok čl. 19.d propisuje postupak informiranja, pa je tako za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZID ZPK te je dužan učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da je prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici vjerovnik dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZID ZPK; da je prema čl. 19.e ZID ZPK kojim je propisana sama konverzija kredita banka kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZID ZPK preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu; da je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, te da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZID ZPK, iznos preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK ako je on utvrđen; da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (st. 5. čl. 19.e ZID ZPK), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona, iz čega proizlazi da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

 

7.3. Primjenom citiranih zakonskih odredaba o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača, banka je bila dužna uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

 

7.4. U hrvatskom zakonodavstvu konverzija je propisana u svrhu zaštite potrošača, da bi (potrošači) korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima (potrošačima) kredita u EUR. Banka je bila obvezna ponuditi potrošaču konverziju prema definiranim pravilima ZID ZPK, a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili odbiti ponudu. U slučaju potrošačeva pristanka prisilne odredbe ZID ZPK zamjenjuju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni ugovorne kamatne stope. Pristankom potrošača konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne ugovor o kreditu u CHF. To nastavno znači da se sva učinjena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF vežu uz konvertirani ugovor o kreditu u EUR i taj ugovor predstavlja novu pravnu osnovu. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF, korištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

 

7.5. Dakle, intervencijom zakonodavca retroaktivno je ispravljena nepoštenost odredaba ugovora o kreditu u CHF na temelju potrošačeva slobodnog i informiranog pristanka, čime je pravo na restituciju s naslova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF u pravilu konzumirano kroz odredbe konvertiranog ugovora o kreditu u EUR, na način da ako potrošač i nije ostvario faktično pravo na povrat, sva učinjena plaćanja s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištena su isključivo u interesu potrošača i otplate njegova kredita u EUR. To znači da pravila ZID ZPK u skladu s čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 uspostavljaju ravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana tako što izjednačavaju položaj korisnika kredita u CHF s položajem korisnika kredita u EUR, a Sud Europske unije u svim presudama koje se odnose na zaštitu potrošača naglašava da je cilj na kojem se temelji Direktiva 93/13 uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na način kao da nepoštenih odredaba nije bilo.

 

7.6. Ukoliko je konverzija izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK-a, tada tužitelj ne bi imao pravo na isplatu bilo kakvog novčanog iznosa na temelju utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutne klauzule vezane uz CHF.

 

8. Zbog navedenih razloga, ovaj sud je ukinuo pobijanu odluku i predmet vratio prvostupanjskom sud na ponovno suđenje, pred drugog suca pojedinca, a primjenom članka 369. stavak 1. i članka 370. ZPP-a.

 

8.1. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o naknadi parničnog troška.

 

8.2. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu na način da će u novoj odluci dati jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, vodeći računa o tvrdnjama tužitelja i prigovorima tuženika u odnosu na koje je potrebno iznesti jasan i određen stav.

 

8.3. Prvostupanjski sud će posebno ocijeniti činjenicu da su stranke sklopile Dodatak ugovoru te od koje je važnosti isti u odnosu na zahtjev tužitelja, te će radi nadopune činjeničnog stanja od vještaka zatražiti da se izjasni je li konverzija izvršena pravilno, sukladno odredbama ZID ZPK-a i matematički.

 

9. Nakon toga će prvostupanjski sud donijeti novu odluku o glavnoj stvari i o parničnom trošku. Odlučujući o naknadi parničnog troška, prvostupanjski sud će voditi računa i o zahtjevu stranaka za naknadu troškova koji su vezani uz žalbeni postupak.

 

Koprivnica, 13. lipnja 2023.