1

                                                                                                  Poslovni broj: 17 P-238/2022-19

               

       Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

   Stalna služba u Županji

           Veliki kraj 48

     OIB: 77561654785

                                                                                                         Poslovni broj: 17 P-238/2022-19

                                                                                                                                                                                                                    U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

                                                                                   

                Općinski sud u Vinkovcima,  Stalna služba u Županji, po sucu Jeleni Bušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. D. iz Š., OIB: …,  zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Ž., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. L. i p.  d.o.o. iz Z., radi  utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 24. svibnja 2023., u nazočnosti punomoćnika tužitelja H. M., odvjetnika iz Ž., te T. K., odvjetnice iz Ž., kao zamjenika punomoćnika tuženika, a koja presuda je donesena i objavljena  9. lipnja 2023.,                  

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj: …, sklopljenog 14. studenog 2006., između tužitelja Z. D. iz Š., OIB: …,  i tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, potvrđen 21. studenog 2006. kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem: Ou-…, u dijelu  kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).  

II. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., OIB:  …, da tužitelju Z. D. iz Š., OIB: …, isplati novčanu tražbinu u iznosu od  2.511,29 eura¹ (slovima: dvije tisuće pet stotina jedanaest eura i dvadeset devet centi)/18.921,31 kn (slovima: osamnaest tisuća devet stotina dvadeset jednu kunu i trideset jednu lipu), u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na iznos od:

-0,98 eura¹/7,38 kn počevši od 1. listopada 2009.,

-9,82 eura¹/74,01 kn počevši od 01. studenog 2009.,

-13,88 eura¹/104,60 kn počevši od 01. prosinca 2009.,

-16,84 eura¹/126,91 kn počevši od 01. siječnja 2010.,

-21,61 eura¹/162,79 kn počevši od 01. veljače 2010.,

-20,37 eura¹/153,45 kn počevši od 01. ožujka 2010.,

-26,52 eura¹/199,78 kn počevši od 01. travnja 2010.,

-25,17 eura¹/189,65 kn počevši od 01. svibnja 2010.,

___________________________

 

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

 

 

 

-27,98 eura¹/210,79 kn počevši od 01. lipnja 2010.,

-46,59 eura¹/351,06 kn počevši od 01. srpnja 2010.,

-42,62 eura¹/ 321,10 kn počevši od 01. kolovoza 2010.,

-53,35 eura¹/401,95 kn počevši od 01. rujna 2010.,

-49,90 eura¹/375,95 kn počevši od 01. listopada 2010.,

-42,59 eura¹/320,90 kn počevši od 01. studenog 2010.,

-56,72 eura¹/427,36 kn počevši od 01. prosinca 2010.,

-74,31 eura¹/559,92 kn počevši od 01. siječnja 2011.,

-62,19 eura¹/468,55 kn počevši od 01. veljače 2011.,

-66,59 eura¹/501,71 kn počevši od 01. ožujka 2011.,

-60,68 eura¹/457,16 kn počevši od 01. travnja 2011.,

-61,56 eura¹/463,86 kn počevši od 01. svibnja 2011.,

-85,08 eura¹/641,01 kn počevši od 01. lipnja 2011.,

-86,66 eura¹/652,93 kn počevši od 01. srpnja 2011.,

-106,95 eura¹/805,81kn počevši od 01. kolovoza 2011.,

-97,11 eura¹/731,69 kn počevši od 01. rujna 2011.,

-86,27 eura¹/649,97 kn počevši od 01. listopada 2011.,

-84,91 eura¹/639,77 kn počevši od 01. studenog 2011.,

-83,95 eura¹/632,51 kn počevši od 01. prosinca 2011.,

-88,72 eura¹/668,43 kn počevši od 01. siječnja 2012.,

-93,73 eura¹/706,20 kn počevši od 01. veljače 2012.,

-94,11 eura¹/709,04 kn počevši od 01. ožujka 2012.,

-90,75 eura¹/683,72 kn počevši od 01. travnja 2012.,

-92,41 eura¹/696,26 kn počevši od 01. svibnja 2012.,

-93,98 eura¹/708,09 kn počevši od 01. lipnja 2012.,

-91,49 eura¹/689,30 kn počevši od 01. srpnja 2012.,

-92,32 eura¹/695,62 kn počevši od 01. kolovoza 2012.,

-90,92 eura¹/685,03 kn počevši od 01. rujna 2012.,

-87,32 eura¹/658,13 kn počevši od 01. listopada 2012.,

-91,12 eura¹/686,55 kn počevši od 01. studenog 2012.,

-93,22 eura¹/702,39 kn počevši od 01. prosinca 2012.,

po stopi zakonske zatezne kamate koja se .do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.  do 31. prosinca 2022.  u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem  kamatne stope za tri postotna poena 

III. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., OIB:  …, da tužitelju Z. D. iz Š., OIB: …, naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.959,96   eura¹ (slovima: tisuću devet stotina pedeset devet eura i devedeset šest centi)/14.767,32 kn (slovima: četrnaest tisuća sedam stotina šezdeset sedam kuna i trideset dvije lipe  ) zajedno  sa  zakonskim  zateznim kamatama tekućim od dana

___________________________

 

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

donošenja  presude tj. od 9. lipnja 2023. pa do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem  kamatne stope za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom 14. studenog 2006.. sklopio Ugovor o kreditu broj: …, (dalje u tekstu: Ugovora o kreditu), koji je ovjeren kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem OU-… temeljem kojeg Ugovora mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.844,69 CHF, na rok otplate od 72 mjeseca, a koji kredit je tužitelj u cijelosti otplatio. Predmetnim Ugovorom o kreditu navodi da se osim glavnice on obvezao  tuženiku plaćati i redovnu kamatu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,10 %, s tim da se ista kamatna stopa tijekom razdoblja otplate kredita u više navrata mijenjala  i to na štetu tužitelja,

1.1. Pored takvog načina ugovaranja promjene kamatne stope tužitelj navodi da mu tuženik prilikom  zaključenja Ugovora o kreditu  nije pružio niti dovoljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, zbog čega je on također stavljen u neravnopravan položaj jer niti približno nije mogao ocijeniti u kojem smjeru će se u budućem razdoblju otplate kredita mijenjati tečaj CHF u odnosu na kunu.

1.2. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj se pozivao na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu,  poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a kojom presudom je potvrđena između ostalog presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i u njima koristio valutnu klauzulu vezanu uz CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. Kako je konkretni Ugovor o kreditu zaključen u razdoblju na koje se odnose naprijed navedene odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to tužitelj smatra da iste odluke vežu ovaj sud, te da su i odredbe konkretnog Ugovora o kreditu stoga ništetne, zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju tuženik temeljem odredbe čl. 323. a u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljem tako ništetne odredbe Ugovora o kreditu, te je stoga tužitelj prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom najprije zahtijevao da se utvrdi ništetnom odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, a potom je kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva potraživao da mu tuženik temeljem ništetne odredbe o načinu primjene valutne klauzule isplati iznos od 18.949,94 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

1.4. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju u ovoj pravnoj stvari tužitelj je podneskom od 10.travnja 2023.. (list 81 do 83 spisa) djelomično povukao kondemnatorni dio  tužbenog zahtjeva, te je zahtijevao da mu tuženik temeljem ništetne odredbe o načinu primjene valutne klauzule isplati iznos od 2.511,29 eura odnosno 18.921,31 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos, kao i da mu tuženik naknadi prouzročeni parnični trošak.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporavao kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva ističući prije svega da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao i to na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita pri čemu se tužitelj poziva da bi tužitelj interes za podizanje tužbe iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača imao samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Isticao je da je pogrešno pozivanje tužitelja na utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda s obzirom da se presuda ne može odnositi na ugovor koji je istekao.

2.1. Tuženik je još prigovarao da bi presuda donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača mogla obvezivati sudove u pojedinačnim postupcima ali samo u parnicama za naknadu štete , a koju osnovu tužitelj u ovom postupku nije označio s obzirom da se radi o parnici radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove  pa i iz toga razloga smatra da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Isticao je nadalje da ugovorne odredbe iz konkretnog ugovora o kreditu nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te da bi i iz toga razloga presuda donesena povodom kolektivne tužbe bila irelevantna u ovome sporu kako u pogledu činjeničnih tako i pravnih pitanja.

2.2. U pogledu zahtjeva tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tuženik se pozivao na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima koja izričito dopušta ugovaranje valutne klauzule  na koji način ista djeluje jednako prema svim sudionicima pravnog posla .

2.3. U odgovoru na tužbu tuženik je komentirao i unošenje u ugovor o kreditu odredbe o načinu promjene kamatne stope iako je nesporno da je tužitelj tužbu podnio samo radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i radi isplate odgovarajućeg preplaćenog iznosa temeljem takve ništetne odredbe.

              2.4. Tuženik je isticao i prigovor zastare osporavajući pri tome pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH o istome .

              3. Tužitelj se u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika ističući prije svega da je tužbeni zahtjev usmjeren samo na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i isplati razlike preplaćenih iznosa po tom osnovu a da preplate uslijed promjene kamatne stope nisu predmet ovog postupku.

              3.1. Tužitelj se ponovno pozivao na odredbu čl. 502.a do čl. 502 h Zakona o parničnom postupku kojima je određeno da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. U pogledu prigovora tuženika da je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima i da iz tog razloga ne može biti predmetom utvrđenja ništetnosti tužitelj je isticao da je u konkretnom slučaju valutna klauzula primijenjena protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu jednake vrijednosti činidaba  zbog čega je protivna prisilnim propisima odnosno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača pri čemu se pozivao i pravna stajališta Suda Europske unije iz presude C-186/16 od 20. rujna 2017.  i dr.

              3.2. Tužitelj se protivio i istaknutom prigovoru zastare pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 u pogledu toga kada počinje teći zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u ovakvoj vrsti predmeta.

4.U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: zaključeni ugovor o kreditu od 14. studenog 2006., knjigovodstvenu karticu po istom ugovoru o kreditu s lista 14 do 23 spisa, otplatne tablice po ugovoru o kreditu, plan otplate i pregled uplata s listova 26 do 29 spisa, te u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka M. I., dipl. oec. iz Ž., od 17. ožujka 2023, te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

5.Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o   kreditu broj: …, od 14.studenog 2006.,  nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora  o kreditu je tuženik kao kreditor stavio  tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 24.844,69 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,  da je kredit zaključen na rok otplate od 6 godina, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,10%, s tim da je člankom 4. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati  u skladu s Odlukama banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila , a da je čl. 6. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te da je isti kredit odobren u svrhu kupovine osobnog vozila

5.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog ugovora o kreditu tužitelj  u cijelosti otplatio u ugovorenom roku.                                        

5.2. Utvrđeno je i to uvidom u knjigovodstvenu karticu po predmetnom ugovoru o kreditu, te u plan otplate   (list  11 do 27 spisa) da se tijekom razdoblja otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorne kamatne stope, zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je njegov početni anuitet koji je u početku otplate kredita iznosio oko 1.619,00 kn mjesečno u jednom razdoblju uz povišenje  kamatne stope  i rast tečaja CHF u odnosu na kunu iznosio i oko 2.650,00 kn mjesečno, odnosno da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta i za preko 50% u odnosu na početni anuitet.

5.3. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa  potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim  brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je  koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima  o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5.4. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019., te da je u ovom postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ocjenjivano da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretni tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

6. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 6., a kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

6.1. Sporan je nadalje način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

6.2. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja  i tuženika, a sve to s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se  u kolektivnom sporu osiguravala apstraktna zaštita potrošača, kao što je sporno da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila tužitelju jasna, uočljiva i razumljiva.

6.3. Sporno je također da li je tuženik u ovom postupku ovlašten dokazivati, a s obzirom na postojanje pravomoćne presude u kolektivnom sporu, da je tužitelj prilikom pregovaranja o sklapanju konkretnog ugovora o kreditu predočio sve relevantne informacije i dao mu odgovarajuća upozorenja vezana uz valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope.

6.4. Sporno je također da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem tužbe s obzirom na prigovor tuženika da bi isti interes imao ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a sve to cijeneći da ista povreda više ne postoji s obzirom da je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit.

7.. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje da li su  točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je  tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan  je tužitelj kao parnična stranka, dok se nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka Ž. K., koji dokazni prijedlog je  tuženik tijekom postupka povukao. 

8.Tužitelj saslušan kao stranka navodi da je sredstva od podignutog kredita koristio za kupovinu novog osobnog automobila koji je koristio samo za svoje osobne potrebe i da je novi automobil kupovao u Auto kući I. D. u O.,  te navodi da je tamo odmah prilikom raspitivanja o kupovini automobila dobio uvjete kreditiranja i to za eurski kredit što mu je i odgovaralo. Navodi da je u poslovnicu banke tuženika otišao samo jedanput i to kada je potpisivao ugovor o kreditu s obzirom da je sve poslove vezano za ishođenje toga kredita odredio djelatnik auto kuće gdje je kupovao automobil. Odlazeći u banku navodi da je smatrao da će tada potpisati ugovor o kreditu vezan uz valutu euro kako je i bilo dogovoreno u auto kući ali da ga je u banci dočekao već unaprijed pripremljen i sastavljen ugovor o kreditu gdje je navedena valuta CHF što ga je tada iznenadilo s obzirom da ga do tog dana nitko od strane banke ali niti iz auto kuće nije zvao i tražio njegovo odobrenje za takvu vrstu kredita. Ističe da ga je u banci dočekao kreditni referent Ž. K. koji mu je tom priliko i savjetovao da je to povoljniji kredit od onoga koji mu je prezentiran u auto kući, uvjeravao ga je da je CHF najsigurnija valuta u svijetu te da je takvom vrstom kredita zapravo i profitirao . Iako je bio iznenađen takvom vrstom postupanja, te s obzirom da je već dogovorio kupovinu automobila i to u cijelosti sredstvima kredita potpisao je isti ugovor o kreditu i ovjerio ga kod javnog bilježnika. Tijekom razdoblja otplate kredita navodi da se njegov mjesečni anuitet povećao za otprilike 1.000,00 kuna u odnosu na početni jer je veoma brzo došlo do istovremenog rasta tečaja ali i do povećanja kamatne stope.

9. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu načina na koji je uopće zaključio kredit vezan uz valutu CHF, odnosno da prije samog potpisivanja ugovora uopće nije bio upoznat sa takvom vrstom kredita, a pogotovo ne sa odredbama o načinu promjene kamatne stope i eventualno rizičnosti iste valute, sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv posebno ako se uzme iskaz saslušanog tužitelja da je zapravo sve informacije ali o kreditu vezanom uz valutu euro dobio u auto kući gdje je kupovao automobil a ne od ovlaštenih osoba tuženika. Također je cijenjen istinitim i uvjerljivim njegov iskaz da ga je prije potpisivanja ugovora dočekao već unaprijed pripremljen ugovor o kreditu te stoga proizlazi da isti niti na koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

9. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 21. studenog 2006.

9.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje  značajnu  neravnotežu  u  pravima  i  obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.2. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.                                            

9.3. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.4. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.              

10. Uzimajući u obzir sve provedene dokaze u ovom postupku, a posebno  iskaz saslušanog tužitelja kao stranke da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope, zbog čega mu tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja konkretnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, odnosno da je potrošač u potpunosti obaviješten o svim rizicima zaključivanja istog ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF, kao i da ga je upoznao o svim parametrima o kojima može ovisiti promjena kamatnih stopa, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti, s obzirom da je tuženik tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka za kojeg navodi da je neposredno pregovarao sa tužiteljem.

11. Upravo iz  tog razloga stav je suda da je odredba članka  6.  ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je  ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

12. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu   tužitelju kao prosječnom potrošaču bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, te je i u  postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-141/12, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

13. Stav je suda da u ovom postupku nije nužno provoditi test poštenja i utvrđivati da li je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, i to iz razloga jer je u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno  utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te stoga na ove okolnosti u ovom postupku nije potrebno provoditi nikakve dokaze budući je isto bilo predmet utvrđivanja u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe.

14. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.   Zakona o zaštiti potrošača  ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14),  u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku    koji   potrošač   osobno   pokrene    radi    naknade    štete  koja  mu je uzrokovana postupanjem tuženika,  ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

14.1. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja  bude  donesena  u  tom  postupku a u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope bile jasne, razumljive,lako uočljive   i  koja   kao  takva  obvezuje  sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi  poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite,  potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača.  

14.2. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe protiv presude  poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

15. S obzirom da je utvrđena ništetnom odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:  35/05, 41/08, 125/11 i 78/15;  dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne  odredbe  ugovora.

16. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I., dipl. oec. iz Ž., od 17. ožujka 2023., utvrđeno je da je tužitelj sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu i to na iznos od 24.844,69 CHF, na rok otplate od 72 mjeseca, s kamatnom stopom od 5,10 % i uz iznos anuiteta od 401,28 CHF, a što primjenom srednjeg tečaja banke na dan korištenja kredita odnosno na dan 22. studenog 2006. kada je tečaj CHF bio 4,618909 daje visinu anuiteta od 1.853,48 kn. Nadalje vještak navodi da se tijekom razdoblja otplate kredita  u više navrata mijenjala visina kamatne stope i to do 7,45% godišnje, a da se kontinuirano mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, te je tako vještak tijekom razdoblja otplate kredita a uzimajući u obzir promjene tečaja CHF i to početno ugovoreni tečaj u vrijeme korištenja kredita i naknade promjene tečaja CHF, odnosno promjene na više  i promjene na niže od početno ugovorenog tečaja u razdoblju otplate kredita utvrdio preplatu u iznosu od 2.511,32 eura a što odgovara protuvrijednosti od 18.921,35 kn.

17. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju tužitelj i specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 10.travnja 2023. zahtijevajući od tuženika na ime preplate iznos od 2.511,29 eura a što odgovara protuvrijednosti iznosa od 18.921,31 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.  

18. Tuženik se protivio nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka iako nije prigovarao matematičkom izračunu preplate, ali je isticao da je vještak koristio jedan tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita iako ugovorne strane nisu nikada ugovorile fiksni tečaj već srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, pa stoga smatra da vještak eventualnu preplatu nije mogao izračunati primjenom tečaja kao da je ugovoren fiksni tečaj. Tuženik je prigovarao nalazu vještaka i u pogledu utvrđene preplate po osnovi povećanja kamatne stope iako vještak u svom nalazu i mišljenju uopće nije iskazao takvu preplatu niti je to bio njegov zadatak s obzirom na postavljeni zadatak vještačenja.

19. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda, a svi prigovori tuženika svode se zapravo na prigovore pravne naravi koji su usmjereni prije svega na sam zadatak koji je određen vještaku za potrebe vještačenja, a ne na matematički izračun vještaka iz kojeg razloga vještak nije niti usmeno saslušavan u ovome postupku.

20. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 2.511,29 eura a što odgovara protuvrijednosti od 18.921,31 kn, na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, budući je neosnovanim ocijenjen prigovor tuženika da se ovakvim načinom utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule  predmetni ugovor o kreditu zapravo pretvara u kunski kredit, iako to nije bila volja ugovornih strana, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

21. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

22. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

23. Neosnovanim je ocijenjen prigovor tuženika da tužitelj nema interesa za podnošenjem ove tužbe s obzirom da više ne postoji povreda na koju ukazuje a sve to iz razloga jer je u konkretnom slučaju tužitelj podnio tužbu za utvrđenjem ništetnosti određene ugovorne odredbe kao i zahtjev za isplatom odgovarajućeg iznosa kojega je preplatio temeljem tako ništetne odredbe a prema čl.327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima na ništetnost između ostalog sud pazi po službenoj dužnosti dok se prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

24. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja i to upravo uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., to proizlazi da još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđene ništetne odredbe, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022., i to uzimajući u obzir da je tužba u ovom predmet podnesena 24.lipnja 2022. i da sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), te su tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak zastupanja na 3 ročišta za glavnu raspravu prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 300 bodova, trošak sastava 2 obrazložena podneska prema Tbr. 8. toč. 1. OT i to za svaki podnesak po 100 bodova odnosno ukupno 200 bodova, te trošak pristupa na ročište za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova, odnosno za sve poduzete radnje 650 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 1,99 eura i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 1.616,88 eura. Također je tužitelj priznat trošak predujmljenog vještačenja u iznosu od 200,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 143,08 eura, tako da ukupno priznati troškovi iznose 1.959,96, zbog čega je i odlučeno kao u točki III. izreke ove presude. 

 

U Županji 9. lipnja 2023.

                                                                                                                                               Sudac  

                                                                                                                                            Jelena Bušić, v.r.

 

 

 

 

                                                                     

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

O tom obavijest:

 

1. Tužitelj po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Ž.,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz OD L. & P. d.o.o. iz Z.