- 1 -              Rev 851/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 851/2018-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., Stalna služba u D., protiv prvotuženika Ž. T. iz K., OIB ... i drugotuženika T. P. iz D., sada u Kaznionici u L., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-669/2015-2 od 26. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu broj P-638/14-8 od 22. prosinca 2014., u sjednici održanoj 7. lipnja 2023.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija drugotuženika T. P. odbija se.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

„I Nalaže se tuženima Ž. T. iz K., OIB:... i  T. P. iz D., OIB:... da tužitelju Republici Hrvatskoj – Ministarstvu obrane, solidarno isplate iznos od 912.008,52 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.svibnja 2014.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB  koja je vrijedila  zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena  pa do isplate, sve u  roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tuženima Ž. T. iz K., OIB:... i T. P. iz D., OIB:... da tužitelju Republici Hrvatskoj – Ministarstvu obrane, solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 36.480,36 kuna, u roku od 15 dana,  pod prijetnjom ovrhe.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe prvo i drugotuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja drugotuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev, te obveže tužiteljicu da naknadi parnične troškove tuženiku.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6.1. Suprotno revizijskim navodima drugotuženika u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju ističe drugotuženik, jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su bili odlučni za donošenje drugostupanjske presude, te je dao jasne i valjane razloge za odluku.

 

6.2. Nadalje, suprotno revizijskim navodima drugotuženika, iz pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odgovorio i na žalbene navode drugotuženika glede ne/postojanja uzročne veze između radnji drugotuženika i smrti J. P. kao posljedice tih radnji, kao i u čemu se sastoji štetna radnja ovog tuženika za smrt J. P., za što je dao jasne razloge.

 

6.3. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji revident ukazuje u reviziji.

 

7. Predmet spora je regresni zahtjev kojim tužitelj kao poslodavac prvo i drugotuženika potražuje od prvo i drugotuženika da mu vrate iznose koje je tužitelj isplatio na ime glavnice, troškova parničnog postupka, te zakonskih zateznih kamata oštećenicima Đ. P., S. P., M. P. i A. Š. (djeci J. P.) temeljem presude Općinskog suda u Daruvaru broj P-789/12-26 od 25. ožujka 2013., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2542/2013-2 od 13. veljače 2014.

 

8. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da su tuženici, u vrijeme štetnog događaja bili pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske (jer su se tuženici u vojnoj službi nalazili po osnovu vojne obveze),

 

- da su tuženici proglašeni krivim za počinjenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva (čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske), te su osuđeni na zatvorske kazne jer su kao pripadnici vojne policije u studenom 1991. godine J. P. zajedno s drugim civilima srpske nacionalnosti zatočili, odveli u improvizirani zatvor u podrumu ribarske kolibe gdje su ih udarali po tijelu metalnim šipkama, gumenim palicama, drvenim batinama, a nakon toga utovarili u kamion i odvezli u pravcu I. gdje se J. P. gubi svaki trag,

 

- da je tužiteljica oštećenicima-djeci pok. J. P., temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Daruvaru broj P-789/12-26 od 25. ožujka 2013., dana 25. travnja 2014. isplatila svakome na ime glavnice i troškova postupka iznos od po 202.385,16 kn te na ime zateznih kamata svakome od njih iznos od po 25.616,97 kn, odnosno svakome ukupno iznos od po 228.002,13 kn.

 

9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 1061. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) prihvatio predmetni tužbeni zahtjev zaključujući da su tuženici kao pripadnici vojne policije bili pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske, te da su prouzročili štetu oštećenicima-djeci pok. J. P., a koja je nastupila zbog smrti njihovog oca, koja je posljedica počinjenja kaznenog djela od strane prvo i drugotuženika označenog kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa da tužiteljica kao poslodavac koji je oštećenima popravio štetu ima pravo zahtijevati od tuženika kao zaposlenika u vrijeme štetnog događaja naknadu troškova popravljanja štete.

 

10. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu zaključujući da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 12. st. 3. ZPP-a u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom su tuženici oglašeni krivim zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog i prema J. P., a zbog čega je pravomoćnom presudom djeci J. P. dosuđena šteta koju je tužitelj isplatio u ukupnom iznosu od 918.008,52 kn.

 

10.1. Pri tom je ocijenio da (iako je prvostupanjski sud o osnovanosti tužbenog zahtjeva pogrešno odlučio primjenom čl. 1061. st. 1. i 3. ZOO), tužitelju koji je isplatio oštećenicima štetu temeljem pravomoćne presude (P-789/12) pripada pravo zahtijevati povrat isplaćenog iznosa na temelju odredbe čl. 216. st. 2. Zakona o službi u oružanim snagama koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 52/91 - dalje: ZSOS/91), a koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, kao i primjenom odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o službi u oružanim snagama koji je bio na snazi u vrijeme isplate („Narodne novine“, broj 73/13), utvrđujući pri tom pretpostavke iz odredbe čl. 216. st. 3. ZSOS/91 (temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP) glede stupnja krivnje prvo i drugo tuženika da su isti kazneno djelo ratnog zločina počinili namjerno, kao i da je tužba podnesena u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana izvršene isplate.

 

11. Drugotuženik T. P. u reviziji osporava postojanje uzročno posljedične veze između radnji drugotuženika opisanih u kaznenoj presudi i smrti J. P., te ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo navodeći da tužiteljici ne pripada pravo regresa iz čl. 1061. st. 3. ZOO.

 

12. Točna je tvrdnja revidenta da kaznenom presudom (kojom je u izreci navedeno da su tuženici „kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja“) nije izrijekom navedeno da je drugotuženik T. P. proglašen krivim i za usmrćenje J. P..

 

13. Međutim, prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da su upravo tuženici odgovorni za smrt J. P..

 

14. Naime, nije sporno da iz pravomoćne kaznene presude Županijskog suda u Osijeku broj Krz.48/10-244 od 13. lipnja 2011. proizlazi da su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991., radnje koje čine biće kaznenog djela ratnog zločina poduzimali tuženici, ali i druge identificirane osobe i neidentificirane osobe, pa se tuženicima stavlja na teret da su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991., tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva u prostorijama ribarske kolibe u mjestu R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza „Voda vojne policije“ (VP 3026) pri 76. Samostalnom bataljunu Zbora narodne garde, civile srpske nacionalnosti, među kojima je bio i J. P., a pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu ribarske kolibe. Takvo postupanje je protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. toč. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.

 

14.1. Nije sporno ni to da su tuženici navedenom pravomoćnom presudom proglašeni krivima jer su počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te da su osuđeni na kaznu zatvora jer su kao pripadnici vojne policije VP 3026 pri 76. samostalnom bataljunu Zbora narodne garde u studenome 1991. (zajedno s A. A. i neidentificiranim pripadnicima voda Vojne policije) J. P. zajedno s drugim civilima srpske nacionalnosti zatočiti, te dana 15. studenoga 1991. odveli u improvizirani zatvor u podrum Ribarske kolibe gdje su zatočene srpske civile među kojima i J. P. udarali po tijelu metalnim šipkama i gumenim palicama, drvenim batinama, potom utovarili u kamion i odvezli u pravcu I. gdje im se gubi svaki trag.

 

15. Stoga, u situaciji kad je tuženicima stavljeno na teret da su, zajedno s još nekim pripadnicima voda, određene civile mučili, nečovječno postupali prema žrtvama, a potom ih odvezli u pravcu Ilove, nakon čega im se gubi svaki trag, pri čemu da su tijela nekih civila (N. G. i N. C.) nađena s prostrijelnim ranama, dok tijela ostalih civila, pa tako i J. P., nisu pronađena, te u situaciji kada je (što među strankama nije sporno) J. P. kao nestala osoba proglašen umrlim (u spisu R1-25/92-11 od 28. siječnja 1993.), pravilno su i prema ocjeni ovog suda nižestupanjski sudovi zaključili o postojanju zatvorenog kruga indicija prema kojem su osobe koje su srpske civile odvezle u pravcu I., nakon čega im se gubi svaki trag, prouzročile i njihovu smrt (tako i u Rev-123/2018 od 29. rujna 2020., Rev-2212/2017-2 od 27. travnja 2021.).

 

16. Pri tom se napominje da je na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/20) održanoj 30. studenoga 2020. (Broj Su-IV-47/2020-9) zauzeto pravno shvaćanje:

 

„U regresnoj parnici koju Republika Hrvatska vodi protiv osoba koje su pravomoćno oglašene krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za odluku o tužbenom zahtjevu nije odlučno da pojedini tuženici (pripadnici hrvatske vojske) nisu izričito navedeni kao počinitelji ubojstva osobe u odnosu na koju je tužiteljica isplatila naknadu štete, ako se iz utvrđenih i međusobno povezanih činjenica, koje tvore nedjeljivu i logičnu cjelinu, sa sigurnošću može zaključiti da su osuđenici u građanskopravnom smislu djelovali zajedno i da se radi o štetnoj radnji (radnjama) i šteti (smrti civila) koja je posljedica istog kaznenog djela.“.

 

17. Stoga su neosnovani revizijski navodi drugotuženika o nepostojanju uzročne veze između radnji drugotuženika opisanih u kaznenoj presudi i smrti J. P..

 

18. Nadalje, prema odredbi čl. 1061. st. 3. ZOO poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

 

19. Stoga, s obzirom da je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva umišljajno (namjerno) kazneno djela, pa u situaciji kada su tuženici kao pripadnici Hrvatske vojske počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (prema pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Krz-48/10-244 od 13. lipnja 2011.) i kada je tužiteljica djeci ubijenog civila naknadila štetu kao posljedicu tog kaznenog djela, pravilno je prema ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud postupio kada je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen regresni zahtjev tužiteljice za iznos isplaćene naknade štete djeci pok. J. P., iako je pritom drugostupanjski sud pogrešno ocijenio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ZSOS, umjesto odredbe čl. 1061. st. 3. ZOO.

 

20. Nadalje, navodi revidenta da je država postavila svoga vojnog zapovjednika radi nadzora nad vojnim policajcima i da je znala za protupravne radnje prvo i drugotuženika, ali da ništa nije poduzela za sprječavanje tih radnji, pa da je šteta prouzročena propuštanjem nadzora Države (njezina zapovjednika), da je država sama skrivila štetu i da nema uporišta u zakonu za svoj propust teretiti trećega kome da je dopustila počiniti štetnu radnju, kao i da je država uskratila nužnu pomoć zatvorenicima, su navodi kojim se osporava utvrđeno činjenično stanje, što u reviziji sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno osporavati.

 

21. Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju drugotuženika odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. lipnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE

suca Đura Sesse

u predmetu: Rev 851/2018

 

1. U gore označenom ovosudnom predmetu većina u vijeću smatrala je da su sve činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene i da stoga treba odbiti reviziju drugotuženika.

 

2. Na žalost ne mogu se složiti sa stavom većine u ovom predmetu  iz dolje navedenih razloga makar je stav većine rezultat Pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30. studenog 2020.

 

Naime kada bih se složio s većinom to bi značili da smo svi u krivu, a to nikako ne želim.[1]

 

Iz sadržaja tužbe regresni tužbeni zahtjev temelji se isključivo na tvrdnjama i činjenicama da je tužiteljica oštećenicima isplatila štetu koju je svojom štetnom radnjom prouzročio tuženik pa joj je stoga dužan isplatiti utuženi iznos na ime glavnice, kamata i troškova postupka.

 

3. U postupku nije sporno:

 

- da su tuženik pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/10 od 13. lipnja 2011. proglašeni krivima što su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991., tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva u prostorijama ribarske kolibe u mjestu V. R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza „Voda vojne policije“ (VP 3026) pri 76. Samostalnom bataljunu Zbora narodne garde, civile srpske nacionalnosti, među kojima je bio i J. P., pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu ribarske kolibe, čime su postupili protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. toč. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te da su tako u navedenom razdoblju kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i time počinili krivična djela protiv čovječnosti i Međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisan i kažnjiv po čl. 120. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske te su osuđeni na kaznu zatvora;

 

- da je tužiteljica oštećenicima-djeci pok. J. P., temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Daruvaru broj P-789/12-26 od 25. ožujka 2013., dana 25. travnja 2014. isplatila svakome na ime glavnice i troškova postupka iznos od po 202.385,16 kn te na ime zateznih kamata svakome od njih iznos od po 228.002,13 kn.

 

4. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 1061. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) prihvatio predmetni tužbeni zahtjev zaključujući da su tuženici kao pripadnici vojne policije bili pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske, te da su prouzročili štetu oštećenicima-djeci pok. J. P., a koja je nastupila zbog smrti njihovog oca, koja je posljedica počinjenja kaznenog djela od strane prvo i drugotuženika označenog kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa da tužiteljica kao poslodavac koji je oštećenima popravio štetu ima pravo zahtijevati od tuženika kao zaposlenika u vrijeme štetnog događaja naknadu troškova popravljanja štete.

 

5. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu zaključujući da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 12. st. 3. ZPP-a u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom su tuženici oglašeni krivim zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog i prema J. P., a zbog čega je pravomoćnom presudom djeci J. P. dosuđena šteta koju je tužitelj isplatio u ukupnom iznosu od 918.008,52 kn.

 

6. Odredbom čl.12. st.3. ZPP-a određeno je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

 

7. Slijedom navedene odredbe parnični sud vezan je za činjenični opis štetnog događaja iz izreke kaznene presude samo u dijelu u kojemu se taj činjenični opis odnosi na postojanje kaznenog djela i krivnje, odnosno da je okrivljenik počinio kazneno djelo i da je za tu radnju odgovoran, kako to pravilno uostalom i ističe sud prvog stupnja.

 

8. Tužiteljica je isplatila na ime neimovinske štete novčanu satisfakciju nasljednicima J. P. na temelju Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“, broj 117/03).

 

9. Odgovornost tužiteljice prema oštećenicima je objektivna te za postojanje njene obveze nije bilo odlučno utvrditi tko je izravni štetnik već je bilo odlučno jedino je li štetnu radnju počinio bilo koji pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske, što je i utvrđeno citiranom presudom kaznenog suda ali i u odštetnoj parnici po tužbi Đ. P., S. P., M. P. i A. Š. protiv Republike Hrvatske.

 

10. Odredbom čl. 171.st.2. Zakona o obveznim odnosima osoba koja je oštećenom naknadila štetu što ju je radnik uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom ima pravo od tog radnika zahtijevati naknadu plaćene svote.

 

11. Dakle, da bi Republika Hrvatska imala pravo regresa prema drugotuženiku kao pripadniku njenih oružanih snaga mora dokazati da je upravo tuženi pripadnik njenih oružanih snaga prouzročio štetu, počinio štetnu radnju iz koje je nastala šteta i posljedično i njena odštetna odgovornost trećoj osobi.

 

12. Iz izreke citirane pravomoćne presude kaznenog suda, a na koju je vezan parnični sud sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a, ne slijedi da bi tuženiku bilo stavljeno na teret i da je oglašen krivim zato što bi usmrtio oštećenog, makar je utvrđeno da je smrtno stradao od neutvrđenih pripadnika hrvatskih oružanih snaga.

 

13. Kod ostvarivanja regresnog zahtjeva nužno je utvrditi da je upravo izravni štetnik počinio štetnu radnju kao jednu od pretpostavki za naknadu štete, a to tužiteljica u ovom postupku nije dokazala niti je za to ponudila dostatne dokaze, i sud nije bio dužan po službenoj dužnosti pribavljati druge dokaze koje tužiteljica nije ponudila tijekom postupka niti je to ovaj sud dužan činiti ili obvezivati stranke da „jače“ potkrijepe svoj tužbeni zahtjev.

 

14. Parnični sud vezan izrekom pravomoćne presude donesene u kaznenom postupku u kojoj kako je to već naglašeno drugotuženiku nije stavljeno na teret usmrćenje oštećenog pa se stoga ne može iz takvog činjeničnog supstrata, a teret dokaza je na tužitelju, zaključiti da je tuženik uzrokovao štetu djeci koju je tužiteljica isplatila zbog neimovinske štete zbog smrti.

 

15. Sudovi se posve neosnovano pozivaju na odredbu članka 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91 - dalje OKZ RH) koja propisuje:

 

„(1) Tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, kojega je posljedica smrt, teška tjelesna ozljeda ili teško narušavanje zdravlja ljudi, napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, da se civilno stanovništvo ubija, muči ili da se nečovječno postupa prema njemu, ili da se nad njim obavljaju biološki, medicinski ili drugi znanstveni pokusi. da se uzimaju tkiva ili organi radi transplantacije, ili da mu se nanose velike patnje ili ozljede tjelesnoga integriteta. ili zdravlja, da se provodi raseljavanje ili preseljavanje ili prinudno odnarodnjivanje ili prevođenje na drugu vjeru, prinuđivanje na prostituciju ili silovanje da se primjenjuju mjere zastrašivanja i terora, uzimaju taoci, primjenjuje kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, će se provodi lišavanje prava na propisno i nepristrano suđenje, prinuđivanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji, da se prinuđuje na prinudni rad, izgladnjuje stanovništvo, provodi konfiskacija imovine, da se pljačka imovina stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništava ili prisvaja u velikim razmjerima imovinu što nije opravdano vojnim potrebama, uzima nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjuje vrijednost domaćega novca ili protuzakonito izdaje novac, ili tko počini neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili kaznom zatvora od dvadeset godina.

 

(2) Kaznom iz stavka (1) ovoga članka kaznit će se tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja s opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane, da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone, dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može štetiti zdravlju ili opstanku stanovništva ili tko počini neko od navedenih djela.

 

(3) Tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svojega civilnog stanovništva na okupirani teritorij, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.“.

 

16. Stoga kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, može se počiniti bilo kojom radnjom opisanom i popisanom u stavku 1. čl. 120. a ne samo onda kada bi počinitelj počinio sve radnje iz tog članka. Stoga je pogrešan stav sudova da je za postojanje izravne odštetne odgovornosti tuženika a time i njegove regresne odgovornosti dovoljno da je pravomoćnom presudom kaznenog suda osuđen za djelo iz čl.120.st.1 OKZ RH, jer to ne znači da je počinio sve radnje iz te odredbe, a pogotovo da je ubio oca oštećenih, jer glede te štetne radnje koja bi predstavljala ostvarenje bića kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva nije niti utvrđeno pravomoćnom presudom kaznenog suda da ju je tuženik počinio.

 

17. Stoga kada iz činjeničnog supstrata tužbe i činjenica koje je sud utvrđivao i koje mu je tužiteljica ponudila nije dokazano da je tuženik  počinio štetnu radnju, koja je izravno dovela do štete, smrti prednika oštećenih, pa stoga po pravilima o teretu dokazivanja smatram da je trebalo uvažiti reviziju drugotuženika i preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev.

 

18. Molim da se ovo izdvojeno mišljenje dostavi strankama i da se objavi uz odluku na mrežnim stranicama SupreNove i u sustavu e-spisa.

 

U Zagrebu 7. lipnja 2023.

 

Sudac:

Đuro Sessa, v.r.