- 1 -              Rev 552/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 552/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P., Građansko-upravni odjel, protiv tuženika I. M. iz C., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-218/2016-2 od 16. listopada 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu poslovni broj P-2260/15-6 od 29. rujna 2015., u sjednici održanoj 7. lipnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika I. M. odbija se.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

„I Nalaže se tuženiku I. M. da tužiteljici Republici Hrvatskoj isplati iznos od 83.880,74 kn (osamdesetritisućeosamstoosamdesetkunaisedamdesetičetiri

lipe), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. prosinca 2014. godine pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11) (uvećanjem eskontne stope hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena), sve u roku od 15 dana.

 

II. U preostalom dijelu u iznosu od 384.716,75 kn (tristoosamdesetčetiritisuće sedamstošesnaestkunaisedamdesetipetlipa) odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 13.125,00 kn (trinaestisućastodvaesetpetkuna), u roku od 15 dana.".

 

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Prihvaća se žalba tužiteljice, te se preinačava presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu posl. br. 2 P-2260/15-11 od 29. rujna 2015. godine u stavku II. i III. izreke, te se sudi:

 

Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 384.716,75 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. prosinca 2014. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, te da tužiteljici naknadi troškove prvostupanjskog postupka od 12.500,00 kuna, te trošak žalbe od 5.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

Žalba tuženika protiv stavka I. izreke prvostupanjske presude odbija se kao neosnovana, te se u tom dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje.“.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud usvoji reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da odbaci tužbu, ili odbije tužbeni zahtjev i naloži tužiteljici platiti tuženiku trošak parničnog postupka.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6.1. Suprotno revizijskim navodima tuženika, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, s obzirom da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika iz spisa.

 

6.2. Neosnovani su revizijski navodi tuženika da nije jasno obrazloženje pobijane presude u vezi visine iznosa koji mu je naloženo platiti, pa da se u tom dijelu presuda ne može ispitati. To stoga što je drugostupanjski sud jasno obrazložio da zatraženi iznos od 468.597,49 kn predstavlja ukupni iznos koji je tužiteljica isplatila oštećenici A. U. na temelju pravomoćne presude poslovni broj P-56/13 od 30. siječnja 2014. i da u taj iznos spada ne samo iznos 83.880,74 kn s osnove glavnice materijalne štete na ime izgubljene zarade, već i pripadajuće zakonske zatezne kamate po zakonom propisanoj stopi, ali i parnični trošak s pripadajućim zakonskim zateznim  kamatama, jer se radi o šteti (umanjenju imovine tužiteljice nastalom prilikom postupanja u sudskom predmetu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva oštećenice i njegove visine, iznosu za koji je (isplatom oštećenici) umanjena imovina tužiteljice, a za koju je odgovoran tuženik, s obzirom da je osnovni razlog vođenja tog postupka bila radnja tuženika.

 

6.3. Nadalje, neosnovan je i navod tuženika da je tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. ZPP u vezi čl. 221.a ZPP i čl. 221. st. 4. ZPP. To stoga što su odredbe ZPP o teretu dokazivanju u postupku pravilno primijenjene, jer sudovi nisu tražili da parnične stranke dokazuju bilo koju notornu činjenicu, osobito ne činjenicu (ne)postojanja ratnog stanja na području I. 1994., na što tuženik u reviziji upire kad govori o počinjenju predmetne bitne povrede.

 

6.3.1. Osim toga, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje Zakon o službi u oružanim snagama („Službeni list“, broj 7/85, 20/89, 40/89, 26/90, „Narodne novine“ broj 52/91 - dalje: ZSOS), koji propisuje iznimku od regresne odgovornosti osobe u službi Hrvatske vojske, na način da tu iznimku veže uz postojanje ratnog stanja, to činjenica (ne)postojanja ratnog stanja na područje I. 1994. stoga nije odlučna u ovom postupku.

 

6.4. Također, u odnosu na revizijske navode tuženika u kojima isti iznosi činjenice, upušta se u ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastiti zaključak u pogledu dokaza i iznosi vlastite zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, treba reći da takvi navodi predstavljaju činjenične navode koje revizijski sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje njihove osnovanosti jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6.5. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji revident ukazuje u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika traži regres isplaćenog iznosa A. U. za prouzročenu štetu po tuženiku te trošak postupka, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u ukupnom iznosu 468.597,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršenog plaćanja 24. prosinca 2014. pa do isplate, temeljem presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-56/13-159 od 30. siječnja 2014., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1260/14-3 od 13. listopada 2014.

 

8. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da među strankama nije sporno da se protiv tuženika vodio kazneni postupak te da je presudom poslovni broj K-9/95, preinačenom presudom posl. br. Kž-212/96 od 17. ožujka 1998., tuženik oglašen krivim za počinjenje kaznenog djela izazivanja prometne nezgode iz čl. 272. st. 1. i 3. Kaznenog zakona, te da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine,

 

- da je prema činjeničnom opisu citirane presude tuženik u noći 23. siječnja 1994., oko 00,30 sati nadomak mjesta B., upravljao kombi vozilom na privremenom korištenju Hrvatske vojske, u pijanom stanju s koncentracijom od 2,09 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, bez položenog vozačkog ispita, čime da je pristajući da ugrozi sigurnost drugih sudionika u prometu, uzrokovao prometnu nezgodu (prešavši na suprotnu kolničku traku), frontalni sraz s vozilom koje je dolazilo iz suprotne strane kolnika, uslijed čega je preminuo L. U., dok su ostali putnici u osobnom vozilu L., L. i A. U. zadobile teške tjelesne povrede, a koje kazneno djelo je počinio s namjerom,

 

- da je tuženik u vrijeme prometne nesreće 23. siječnja 1994. bio pripadnik vojne policije, kao i da je vozilo kojim je upravljao bilo mobilizirano za potrebe Hrvatske vojske,

 

- da je presudom tog suda poslovni broj P-56/13-159 od 30. siječnja 2014., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1260/14-3 od 13. listopada 2014., naloženo tuženici Republici Hrvatskoj da tužiteljici A. U. naknadi štetu koja je nastala štetnim događajem za koji je tuženik, djelatnik Ministarstva ..., proglašen krivim u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Puli pod posl. brojem K-9/95 i koju je isti prouzročio s namjerom i to isplatom iznosa od 83.880,74 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i da tužiteljici A. U. naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 57.126,85 kn,

 

- da je presudom poslovni broj P-56/13 odgovornost tužiteljice (tamo tuženice) utvrđena kao odgovornost za štetu od opasne stvari (motornog vozila) imaoca vozila prema odredbi čl. 174. st. 1., 175. st. 1. i 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, po načelu objektivne odgovornosti,

 

- da je tužiteljica temeljem presude tog suda poslovni broj P-56/13 od 30. siječnja 2014., dana 24. prosinca 2014. na žiro račun punomoćnika tužiteljice iz tog postupka uplatila ukupno 468.597,49 kn.

 

9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 83.880,74 kn pozivom na odredbe čl. 217. st. 1. i čl. 218. st. 1. i 3. ZSOS, zaključujući da je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos 83.880,74 kn kao štetu za koju je utvrđeno da je počinio u svezi s obavljanjem svoje službe odnosno kao pripadnik Hrvatske vojske, a u preostalom dijelu je odbio tužbeni zahtjev zaključujući da za zatezne kamate na glavnicu i troškove parničnog postupka ne postoji odgovornost tuženika, jer je navedeno tužiteljica mogla smanjiti priznanjem svoje odgovornosti te je zbog osporavanja tužiteljice postupak u toj pravnoj stvari trajao 16 godine, što da ne može ići na teret tuženika.

 

10. Međutim, polazeći od činjenica da je tuženik A. U. počinio štetu u vezi s obavljanjem službe (kao osoba koja je štetu trećoj osobi počinila za vrijeme dežurstva, mobiliziranim vozilom, korištenje kojeg vozila je mogao ostvariti isključivo zbog činjenice da je u to vrijeme bio pripadnik Hrvatske vojske) namjerno, kao i da tužiteljica A. U. isplatila iznos od 468.597,49 kn, 24. prosinca 2014., drugostupanjski sud je zaključio da tužiteljica stoga ima pravo od tuženika tražiti naknadu tog iznosa prema odredbi čl. 218. st. 1. i 3. ZSOS, a da u tu naknadu spadaju (osim materijalne štete na ime izgubljene zarade) i pripadajuće zakonske zatezne kamate po zakonom propisanoj stopi, kao i parnični trošak s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, jer se radi o šteti koju je tužiteljica isplatila oštećenici na temelju pravomoćne presude, a za koju je, u konačnici odgovoran tuženik.

 

10.1. Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev, zaključujući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, s obzirom da tužiteljica ima pravo potraživati sve što je isplatila oštećenoj osobi, te da se krivnja za dugotrajnost postupka ne može pripisati tužiteljici već da treba poći od nesporne činjenice da je osnovni razlog vođenja postupka radnja ovdje tuženika.

 

11. Pravilna je odluka suda drugog stupnja, ali ne iz razloga koje je taj sud naveo u obrazloženju svoje odluke, već iz drugih razloga.

 

12. Naime, u ovoj fazi postupka među strankama nije sporno da je tuženik predmetno vozilo, s kojim je počinio štetu oštećenici A. U., uzeo za svoje privatne potrebe.

 

13. Prema odredbi čl. 172. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija.

 

13.1. Odredbom čl. 299. st. 1. ZOO u slučaju ispunjena tuđe obveze svaki ispunilac može ugovoriti s vjerovnikom, prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjeno potraživanje prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima. Prema st. 3. tog članka u ovim slučajevima subrogacija ispunioca u prava vjerovnika nastaje u času ispunjenja.

 

13.2. Nadalje, odredbom čl. 1. ZSOS propisano je da se službom u oružanim snagama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (kasnije Republike Hrvatske) smatra obavljanje vojnih i drugih dužnosti u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (kasnije u Oružanim snagama Republike Hrvatske) i u teritorijalnoj obrani.

 

13.3. Prema odredbi čl. 217. st. 1. ZSOS vojna osoba na službi dužna je nadoknaditi štetu koju je u vezi s obavljanjem službe počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje.

 

13.4. Odredbom čl. 218. st. 1. ZSOS propisano je da za štetu što je vojna osoba u vezi s obavljanjem službe počini trećoj osobi odgovara tužiteljica, osim ako dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebalo, a stavkom 3. tog članka propisano je da tužiteljica ima pravo od vojne osobe tražiti naknadu iznosa isplaćenog trećim osobama u smislu st. 1. tog članka samo ako je štetu počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje i takav zahtjev tužiteljice zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplate.

 

13.5. Prema odredbi čl. 243. st. 1. ZSOS predviđeno je da se odredbe tog zakona o materijalnoj odgovornosti vojnih osoba (čl. 217.-233.) ne primjenjuju u ratnom stanju, dok je u st. 2. istog članka propisano da se o odgovornosti vojnih osoba za štetu što je u vezi s obavljanjem službe počine namjerno u ratnom stanju raspravlja kao o povredi vojne discipline, po propisima kojima je uređena disciplinska odgovornost vojnih osoba u ratnom stanju.

 

14. Slijedom svega navedenog, a s obzirom da je tuženik predmetno vozilo, s kojim je počinio štetu oštećenici A. U., uzeo za svoje privatne potrebe, predmetna šteta nije počinjena u vezi s obavljanjem službe. Stoga s obzirom da takvo postupanje tuženika nema karakter obavljanja službe („vojnih i drugih dužnosti“) to, u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredbi ZSOS već ZOO.

 

15. Zbog svega navedenog pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatu predmetnog iznosa, ali primjenom odredbe čl. 172. st. 1. i 2. ZOO u vezi sa čl. 155. ZOO, a ne primjenom odredaba ZSOS, slijedom čega su neodlučni revizijski navodi tuženika glede ratnog stanja na području Istre 1994., kao i revizijski navodi da se treba primijeniti odredbe čl. 243. ZSOS.

 

16. Vezano uz revizijski prigovor glede krivnje za dugotrajnost postupka vođenog po tužbi oštećenice A. U. i posljedično tome na visinu dosuđenog iznosa, treba reći da su troškovi postupka i zatezne kamate u dosuđenom iznosu opravdano nastali, a što je osnova za naknadu iz čl. 172. st. 2. ZOO kojom je propisano da ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravna osoba ima pravo na naknadu od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom.

 

17. Naime, visina naknade štete, njeno dospijeće i početak tijeka zateznih kamata pravomoćno su utvrđeni presudom donesenom u postupku P-56/13, pri čemu su zatezne kamate na dosuđenu naknadu štete počele teći od dospijeća svakog pojedinog iznosa naznačenog u toj presudi, što i nije vezano za pravomoćnost presude.

 

18. Osim toga, ukupan iznos dosuđene naknade štete, zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka, sve sa zateznim kamatama od kada je tužiteljica platila taj iznos oštećenici, čini u svojoj ukupnosti jedinstveni regresni zahtjev tužiteljice prema tuženiku i on se promatra kao jedna cjelina.

 

19. Tuženik je dužan platiti (osim glavnice) i zatezne kamate i trošak postupka koje je tužiteljica platila oštećenici, jer navedeno ne može pasti na teret tužiteljice, kako to neosnovano ističe tuženik u reviziji, a sve s obzirom da je predmetna isplata bila vezana za rješenje spornog pitanja odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja, a u vezi kojeg je pred sudom vođen i kazneni i građanski postupak. Stoga je isplatom iznosa koje je tužiteljica platila oštećenici, na temelju pravila o subrogaciji iz čl. 299. st. 1. i 3. ZOO na tužiteljicu prešlo pravo tražiti povrat ukupno isplaćenog iznosa od tuženika.

 

20. Slijedom svega navedenog, a u situaciji kada je u postupku utvrđeno da je tuženik kao vojna osoba prouzročio štetu trećoj osobi namjerno, da je tužiteljica platila trećoj osobi (oštećenici) A. U. iznos 468.597,49 kn 24. prosinca 2014. (u vrlo kratkom roku nakon donošenja drugostupanjske presude u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-26/13), kao i da je osnovni razlog vođenja tog postupka bio predmetna radnja tuženika, to je i prema ocjeni ovog suda taj parnični postupak bio potreban kako bi se utvrdila odgovornost tuženika, eventualni doprinos oštećenice nastanku štete, osnova i opseg naknade štete koju je potraživala oštećenica A. U. u tom postupku, slijedom čega je i visina obveze koju tuženik mora ispuniti pravilno dosuđena. Stoga nije osnovan niti tuženikov revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

21. Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. lipnja 2023.