- 1 -              I Kž-Us 63/2018-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 63/2018-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. stavcima 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., 143/12. - dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), optuženog J. P., optuženog V. Z., optužene Đ. Z., optuženog V. F. i optužene pravne osobe K.-I. d.d. u stečaju, V., , OIB: ..., matični broj: ... (dalje: optužena pravna osoba K.-I. d.d. u stečaju) podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. ožujka 2018. broj K-Us-15/2014-122, u sjednici održanoj 7. lipnja 2023. u prisutnosti javnom dijelu sjednice optuženog V. Z. i braniteljice optuženog V. Z., odvjetnice M. T.

 

 

r i j e š i o  je  i  p r e s u d i o  j e:

 

 

I. Na temelju članka 199. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.-22.), obustavlja se kazneni postupak protiv optuženog J. P. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. stavcima 1. i 2. KZ/97. i protiv optužene pravne osobe K.-I. d.d. u stečaju zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. stavkom 1. te člankom 61. stavcima 1. i 2. KZ/97. te člankom 3. stavkom 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“, broj 151/03., 110/07., 45/11., 143/12. i 114/22. - dalje: ZOPOKD).

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-22. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-22. te nužni izdaci optuženog J. P. i optužene pravne osobe K.-I. d.d. u stečaju te nužni izdaci i nagrada branitelja optuženog J. P. i predstavnika pravne osobe K.-I. d.d. u stečaju padaju na teret proračunskih sredstava.

Uslijed te odluke, žalba USKOK-a u odnosu na optuženog J. P. i optuženu pravnu osobu K.-I. d.d. u stečaju te žalbe optuženog J. P. i optužene pravne osobe K.-I. d.d. u stečaju u cijelosti su bespredmetne.

II. U povodu žalbi USKOK-a, optuženog V. Z., optužene Đ. Z. i optuženog V. F., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je:

 

- optuženi V. Z. radnjama opisanima pod točkom 1.-1.1.), 1.2.) i 1.3.) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, poticanjem na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. te člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.)

 

- optužena Đ. Z. radnjama opisanima pod točkom 1.-1.1.), 1.2.) i 1.3.) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti, poticanjem na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. člankom 37. te člankom 52. KZ/11.

 

                            - optuženi V. F. radnjama opisanima pod točkom 1.-1.1.), 1.2.) i 1.3.) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, pomaganjem u zlouporabi položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. te člankom 52. KZ/11.

 

III. Uslijed odluke pod točkom II. preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se

 

- optuženi V. Z. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. te člankom 52. KZ/11., za koje je sada proglašen krivim, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci

 

- optužena Đ. Z. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. te člankom 52. KZ/11., za koje je sada proglašena krivom, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci

 

- optuženi V. F. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. te člankom 52. KZ/11., za koje je sada proglašen krivim, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca.

 

IV. Odbijaju se kao neosnovane u ostalom dijelu žalba USKOK-a, a u cijelosti žalbe optuženog V. Z., optužene Đ. Z. i optuženog V. F. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku od 14. ožujka 2018. broj K-Us-15/2014-122, na temelju članka 452. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17.), prema optuženom K. P., optuženom A. H., optuženom H. S. i optuženoj pravnoj osobi V. k. d.o.o. u stečaju odbijena je optužba da bi počinili kaznena djela protiv službene dužnosti, i to optuženi K. P. kazneno djelo pomaganja u zlouporabi položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. KZ/97. u vezi s člankom 38. stavkom 1. i člankom 61. stavcima 1. i 2. KZ/97, opisano pod točkom 1) - 1.3.); optuženi A. H. i optuženi H. S. svaki kazneno djelo pomaganja u zlouporabi položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. KZ/97. u vezi s člankom 38. stavkom 1. i člankom 61. stavcima 1. i 2. KZ/97, opisano pod točkom 1) - 1.1.) i optužena pravna osoba V. k. d.o.o. u stečaju V., ostvarenjem za K.-I. d.d. u stečaju imovinske koristi na način opisan pod točkom 1.2.) i 1.3.) optužnice kazneno djelo pomaganjem u zlouporabi položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. u vezi s člankom 38. stavkom 1. i člankom 61. stavcima 1. i 2. KZ/97. te u vezi s člankom 3. stavkom 1. ZOPOKD-a. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-17., odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-17. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja optuženika K. P., A. H., H. S. i predstavnika optužene pravne osobe V. k. d.o.o. u stečaju padaju na teret proračunskih sredstava.

 

1.1. Istom presudom, na temelju članka 455. stavka 1. ZKP/08.-17., optuženi J. P., optuženi V. Z., optužena Đ. Z., optuženi V. F. i optužena pravna osoba K.-I. d.d. u stečaju proglašeni su krivima za kaznena djela protiv službene dužnosti, i to optuženi J. P. za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. u vezi s člankom 61. stavcima 1. i 2. KZ/97., opisano pod točkom 1. - 1.1.), 1.2.) i 1.3.) za koje je, na temelju članka 337. stavka 4. u vezi s člankom 61. stavkom 3. KZ/97., osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci; optuženi V. Z. i optužena Đ. Z. svaki za kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. u vezi s člankom 37. i člankom 61. stavcima 1. i 2. KZ/97., opisano pod točkom 1. - 1.1.), 1.2.) i 1.3.) za koje su, na temelju članka 337. stavka 4. u vezi s člankom 37. stavkom 1. i člankom 61. stavkom 3. KZ/97., osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i deset mjeseci svaki i optuženi V. F. za kazneno djelo pomaganja u zlouporabi položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. u vezi s člankom 38. stavkom 1. i člankom 61. stavcima 1. i 2. KZ/97., opisano pod točkom 1. - 1.1.), 1.2.) i 1.3.) za koje je, na temelju članka 337. stavka 4. u vezi s člankom 38. stavkom 1. i člankom 61. stavkom 3. KZ/97., osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca, dok je optužena pravna osoba K.-I. d.d. u stečaju ostvarenjem imovinske koristi na način opisan pod točkom 1. - 1.1), 1.2.) i 1.3.) optužnice odgovorna za kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. u vezi s člankom 37. stavkom 1. i člankom 61. stavcima 1. i 2. KZ/97. te u vezi s člankom 3. stavkom 1. ZOPOKD te je, na temelju članka 3. stavaka 1. i 2. i članka 10. stavka 3. ZOPOKD u vezi s člankom 337. stavkom 4. KZ/97., člankom 37. stavkom 1. KZ/97. i člankom 61. stavkom 3. KZ/97., osuđena na novčanu kaznu od 50.000,00 kuna. Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. ZKP/08.-17. i članka 19. ZOPOKD optuženi J. P., optuženi V. Z., optužena Đ. Z., optuženi V. F. i optužena pravna osoba K.-I. d.d. u stečaju dužni su na ime naknade štete Općini V. solidarno platiti iznos od 7,480.437,07 kuna, dok je Općina V. u preostalom dijelu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 668.841,78 kuna upućena u parnicu. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. do 6. ZKP/08.-17. optuženi J. P., optuženi V. Z., optužena Đ. Z., optuženi V. F. i optužena pravna osoba K.-I. d.d. u stečaju dužni su solidarno platiti troškove kaznenog postupka, o visini kojih će se odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

 

2. Protiv osuđujućeg dijela presude žalbe su podnijeli USKOK, optuženi J. P., optuženi V. Z., optužena Đ. Z., optuženi V. F. i optužena pravna osoba K.-I. d.d. u stečaju.

 

3. USKOK je podnio žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se optuženi J. P., optuženi V. Z., optužena Đ. Z. i optuženi V. F. osude na kazne zatvora u duljem trajanju, a optužena pravna osoba K.-I. d.d. u stečaju na novčanu kaznu u većem novčanom iznosu.

 

4. Optuženi J. P. žalbu je podnio putem branitelja, odvjetnika D. A. zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači „u smislu žalbenih navoda u odnosu na vrstu i mjeru kaznene sankcije.“.

 

5. Optuženi V. Z. žali se osobno i po branitelju, odvjetniku Z. N.. U osobno podnesenoj žalbi naznačeno je da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici vijeća. U žalbi podnesenoj po branitelju, odvjetniku Z. N. kao žalbene osnove naznačene su bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povreda kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te odluka o kazni, a predloženo je da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u svakom slučaju da se preinači u odluci o kazni na način da ga se osudi na blažu kaznu uz zamjenu iste radom za opće dobro. Budući da se obje žalbe sadržajno međusobno nadopunjuju i podudaraju, bit će razmatrane kao jedinstvena žalba optuženog V. Z..

 

6. Optužena Đ. Z. žali se osobno i po braniteljici, odvjetnici V. K.. U osobno podnesenoj žalbi kao žalbene osnove naznačene su bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odluka o kazni i odluka o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da je se oslobodi optužbe, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjeno vijeće. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici vijeća. U žalbi podnesenoj po braniteljici, odvjetnici V. K. kao žalbene osnove naznačene su bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povreda kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te odluka o kazni, a predloženo je da se pobijana presuda preinači na način da je se oslobodi optužbe.

 

7. Optuženi V. F. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku R. Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, a predloženo je da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, odnosno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da mu se izrečena kazna ublaži i tako ublažena zamijeni radom za opće dobro.

 

8. Optužena pravna osoba K.-I. d.d. u stečaju žalbu je podnijela po svom predstavniku, odvjetniku N. S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, a predloženo je da se pobijana presuda preinači na način da je se oslobodi odgovornosti odnosno da se u odnosu na istu donese presuda kojom se optužba odbija, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

9. Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je optuženi J. P. po branitelju, odvjetniku D. A. predloživši da se ista odbije kao neosnovana.

 

10. Optuženi V. Z. i optužena Đ. Z. podnijeli su zajednički odgovor na žalbu USKOK-a predloživši da se ista odbije kao neosnovana.

 

11. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

12. Javni dio sjednice drugostupanjskog vijeća održan je u prisutnosti optuženog V. Z. i njegove braniteljice, odvjetnice M. T., a, na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08.-22., u odsutnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, optužene Đ. Z., branitelja optuženog V. Z., odvjetnika M. L. i braniteljice optužene Đ. Z., odvjetnice V. K.koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici vijeća uredno obaviješteni.

 

13. Žalba USKOK-a djelomično je bespredmetna, a djelomično neosnovana. Žalbe optuženog J. P. i optužene pravne osobe K.-I. d.d. u stečaju su bespredmetne. Žalbe optuženog V. Z., optužene Đ. Z. i optuženog V. F. su neosnovane.

 

U odnosu na optuženog J. P.:

 

14. U tijeku žalbenog postupka uvidom u podatke Jedinstvenog registra osoba RH (MUP) Ministarstva pravosuđa utvrđeno je da je optuženi J. P. umro 27. lipnja 2022.

 

14.1. Budući da je odredbom članka 199. ZKP/08.-22. propisano  da će se, kada se u tijeku postupka utvrdi da je optuženik umro, rješenjem obustaviti kazneni postupak, kazneni postupak trebalo je u odnosu na optuženog J. P. obustaviti, uslijed čega su žalba USKOK-a u odnosu na tog optuženika, kao i žalba optuženog J. P. postale bespredmetne. Također je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-22., odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-22. te nužni izdaci optuženog J. P. i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

U odnosu na optuženu pravnu osobu K.-I. d.d. u stečaju:

 

15. Nakon što je donesena pobijana presuda, a prije odlučivanja o žalbama podnesenima protiv te presude, u skladu s odredbom članka 474. stavka 2. ZKP/08.-22., uvidom u Sudski registar utvrđeno je da je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu broj Tt-18/5552-2 od 4. listopada 2018. odlučeno da se u sudski registar toga suda upisuje brisanje subjekta upisa K.-I. dioničko društvo za proizvodnju, građenje, transport i trgovinu „u stečaju“. Navedeni subjekt brisan je iz sudskog registra 25. listopada 2018. Stoga, u konkretnom slučaju ne dolazi u obzir mogućnost primjene članka 7. stavka 1. ZOPOKD koji propisuje da se, ako pravna osoba prestane postojati prije nego je okončan kazneni postupak, novčana kazna, sigurnosne mjere, javno objavljivanje presude, oduzimanje imovinske koristi i oduzimanje predmeta, mogu izreći pravnoj osobi koja je njezin sveopći pravni sljednik.

 

15.1. S obzirom na navedeno trebalo je smislenom primjenom članka 199. ZKP/08.-22. kazneni postupak protiv navedene pravne osobe obustaviti, uslijed čega su žalba USKOK-a u tom dijelu te žalba optužene pravne osobe K.-I. d.d. u stečaju postale bespredmetne, dok se odluka o troškovima kaznenog postupka temelji na odredbi članka 149. stavka 1. ZKP/08.-22.

 

U odnosu na žalbe optuženog V. Z. i optužene Đ. Z., osim zbog odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu:

 

16. Optuženi V. Z. i optužena Đ. Z. podnijeli su osobne žalbe i žalbe po braniteljima. Međutim, kako su njihove žalbe sadržajno i u svojoj biti gotovo pa u cijelosti istovjetne, to će iste, kao i odgovori ovog drugostupanjskog suda na njihove žalbene navode biti izloženi na istome mjestu u ovoj odluci. Oni žalbeni navodi koji su istaknuti, bilo samo u žalbi optuženog V. Z., bilo samo u žalbi optužene Đ. Z., u ovoj odluci bit će posebno kao takvi naznačeni uz odgovore ovoga suda na iste.

 

17. Prije svega, točno je da je u uvodu pobijane presude, u dijelu u kojemu je navedeno u prisutnosti kojih sve osoba je zaključena javna rasprava u ovom predmetu 12. ožujka 2018., A. Nj. B. oslovljena zamjenikom ravnatelja USKOK-a iako je ista zamjenica općinske državne odvjetnice u ODO Požega, kako se to ističe u žalbi optuženog V. Z.. Međutim, ta okolnost nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Ovo tim više kada se ima na umu da je imenovana u ovom kaznenom predmetu obavljala dužnost zamjenice ravnatelja USKOK-a na temelju članka 11. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta („Narodne novine“, broj 76/09., 116/10., 145/10., 57/11., 136/12., 148/13. i 70/17. - dalje: ZUSKOK), a sukladno rješenju Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske broj KR-DO-456/2013-1-1 od 6. svibnja 2014. (list 93/1 spisa Županijskog suda u Osijeku broj K-Us-15/2014).

 

18. Optuženi V. Z. i optužena Đ. Z. tvrde da se pobijana presuda ne može ispitati jer da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17.

 

18.1. Međutim, protivno istaknutim žalbenim navodima ovih optuženika, pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama. Druga je stvar što ovi žalitelji takvim razlozima prvostupanjskog suda nisu zadovoljni, čime zapravo upiru na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ali time nije ostvarena bitna postupovna povreda na koju oni upiru u svojim žalbama.

 

19. Optuženi V. Z. nije u pravu kada u žalbi ističe da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-17. zbog sudjelovanja u ovom postupku suca Miroslava Jukića koji je bio član vijeća i u kaznenom predmetu koji se protiv njega vodio za isto kazneno djelo pred Županijskim sudom u Osijeku pod brojem K-Us-16/2014.

 

19.1. Naime, uvidom u pravomoćnu presudu koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 9. studenog 2016. broj K-Us-16/2014 i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 25. veljače 2021. broj I Kž-Us 47/2017 utvrđeno je da je optuženi V. Z. (zajedno s optuženim J. P. i optuženom Đ. Z.) istom pravomoćno proglašen krivim za postupanja u približno istom vremenskom razdoblju (od 23. rujna 2002. do 8. svibnja 2006.), u istom svojstvu (kao predsjednik uprave  pravne osobe K.-I. d.d.) te na štetu istog oštećenika (Općina V.), pri čemu je i modus operandi inkriminiranog postupanja bio vrlo sličan ovome. Međutim, u tom predmetu bila je riječ o postupanju u odnosu na vlastite mjenice Općine V., kojim je u konačnici istoj prouzročena šteta, dok je pravnoj osobi K.-I. d.d. pribavljena imovinska korist. U ovom aktualnom predmetu riječ je o postupanju u odnosu na vlastite mjenice pravne osobe V. k. d.o.o., dok je Općina V. ovdje u drugačijoj ulozi odnosno ulozi mjeničnog jamca. Dakle, poslovni odnos iz kojega su potekle inkriminacije u ovom predmetu, odnosno strane tog poslovnog odnosa razlikuju se od onoga u predmetu na koji se poziva ovaj žalitelj. Kako, dakle, ovdje nije riječ o istom inkriminiranom postupanju optuženika, nema govora ni o tome da bi zbog sudjelovanja suca Miroslava Jukića kao člana vijeća u ovom predmetu bila ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-17., kako to pogrešno tvrdi ovaj žalitelj.

 

20. Optuženi V. Z. i optužena Đ. Z. u svojim žalbama ističu da je optužnica u ovom predmetu rezultat nepropisno provedenog postupka njezinog potvrđivanja, pri čemu vrlo detaljno izlažu kronologiju tijeka ovog kaznenog postupka od stadija istrage pa nadalje.

 

20.1. Iz spisa predmeta proizlazi da je u odnosu na inkriminaciju opisanu pod točkom 1.1. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude na temelju istražnog zahtjeva ODO Požega od 30. studenog 2005. vođena istraga pred Županijskim sudom u Požegi pod brojem Kio-49/05 protiv, između ostalih, optuženog V. Z. zbog kaznenih djela iz članka 293. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97. i članka 337. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97., a protiv optužene Đ. Z. (tada K.) zbog kaznenih djela iz članka 293. stavaka 1. i 2. KZ/97. i članka 337. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97. Nakon toga je pred Općinskim sudom u Požegi podignuta optužnica ODO Požega broj K-DO-59/05-51 od 31. ožujka 2009. protiv, između ostalih, optuženog V. Z. zbog kaznenih djela iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97. i članka 312. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97., a protiv optužene Đ. Z. (tada K.) zbog kaznenih djela iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97. i članka 312. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97. Ta optužnica izmijenjena je od strane ODO Požega 6. lipnja 2014. na način da su optuženom V. Z. stavljena na teret kaznena djela iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. u vezi članka 37. KZ/97., članka 293. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97., članka 292. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97. i članka 312. stavka 1. KZ/97., a optuženoj Đ. Z. (tada K.) kaznena djela iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. u vezi članka 37. KZ/97., članka 293. stavaka 1. i 2. KZ/97., članka 292. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97. i članka 312. stavka 1. KZ/97. Potom se Općinski sud u Požegi rješenjem broj Kv-56/2014 od 16. lipnja 2014. oglasio stvarno i mjesno nenadležnim za postupanje u navedenom predmetu. Na zapisniku s pripremnog ročišta održanog 7. svibnja 2015. pred Županijskim sudom u Osijeku u predmetu broj K-Us-15/2014 utvrđeno je da je zamjenik Ravnatelja USKOK-a izjavio da je Općinski sud u Požegi svim optuženicima uručio izmijenjenu optužnicu od 6. lipnja 2014., kao i to da su optuženici, nakon što su primili pouku o pravima, izjavili da su istu pročitali i razumjeli. I uvidom u Potvrdu o otpravku u eSpisu u predmetu Općinskog suda u Požegi broj K-120/2009 utvrđeno je da je optuženom V. Z. izmijenjena optužnica uručena 18. lipnja 2014., a optuženoj Đ. Z. 17. lipnja 2014.

 

20.1.1. U odnosu na inkriminacije opisane pod točkama 1.2. i 1.3. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude na temelju istražnog zahtjeva ODO Požega od 31. prosinca 2007. vođena je istraga pred Županijskim sudom u Požegi pod brojem Kio-2/08 protiv, između ostalih, optuženog V. Z. zbog kaznenih djela iz članka 292. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97., članka 312. stavka 1. u vezi članka 37. KZ/97. i članka 293. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97., a protiv optužene Đ. Z. (tada K.) zbog kaznenih djela iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97., članka 292. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97., članka 312. stavka 2. KZ/97. i članka 293. stavaka 1. i 2. KZ/97. U tom su predmetu njih oboje u istrazi ispitani te su iznijeli svoje obrane, i to optuženi V. Z. 12. listopada 2009., a optužena Đ. Z. (tada K.) 1. listopada 2009. Nakon toga je pred Županijskim sudom u Osijeku podignuta optužnica USKOK-a broj K-US-62/13 (KPO-US-7/13) od 2. prosinca 2014. protiv, između ostalih, optuženog V. Z. i optužene Đ. Z. (tada K.) zbog kaznenih djela iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. u vezi članka 37. i članka 61. KZ/97. Ista je potvrđena 27. travnja 2015.

 

20.1.2. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Kv-us-42/2015-5 od 21. srpnja 2016. prihvaćen je prijedlog USKOK-a te je određeno spajanje kaznenog postupka koji se vodi pred tim sudom pod brojem K-Us-15/2014 protiv optuženog V. Z. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavaka 1. i 4. K7/97. i drugih, s kaznenim postupkom koji se vodi pred tim sudom pod brojem K-Us-14/2015 protiv optuženog J. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. K7/97. i drugih, a koji će se provesti pred Županijskim sudom u Osijeku pod brojem K-Us-15/2014.

 

20.2. Uzevši u obzir prethodno iznesenu kronologiju, optuženici V. Z. i Đ. Z. nisu u pravu kada istovjetnim žalbenim navodima tvrde da je optužnica u ovom predmetu rezultat nepropisno provedenog postupka njezinog potvrđivanja te da im je time ujedno povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav). Naime, točno je da su istrage u oba ova postupka protiv imenovanih optuženika vođene odvojeno, a potom su ti postupci spojeni u jedan postupak. Istrage su, između ostalih, vođene i za kaznena djela pravno kvalificirana kao zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97., za koja je protiv istih, između ostalih, podignuta optužnica ODO Požega broj K-DO-59/05-51 od 31. ožujka 2009., sve sukladno tada važećem Zakonu o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. - pročišćeni tekst i 115/06. - dalje: ZKP/97). Međutim, nakon što je ta optužnica postala pravomoćna, ovlašteni ju je tužitelj izmijenio, no u odnosu na iste činjenično opisane događaje, sada inkriminirajući optuženom V. Z. kaznena djela iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. u vezi članka 37. KZ/97., članka 293. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97., članka 292. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97. i članka 312. stavka 1. KZ/97., a optuženoj Đ. Z. (tada K.) kaznena djela iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. u vezi članka 37. KZ/97., članka 293. stavaka 1. i 2. KZ/97., članka 292. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/97. i članka 312. stavka 1. KZ/97., sve sukladno pravu i ovlasti tužitelja da optužnicom disponira do samog završetka dokaznog postupka, pa tako i da je izmijeni u pravnoj oznaci djela. Što se tiče drugog predmeta, razmatranjem spisa predmeta utvrđeno je da su optuženici V. Z. i Đ. Z. ispitani upravo o onim činjeničnim događajima koji su obuhvaćeni optužnicom USKOK-a broj K-US-62/13 (KPO-US-7/13) od 2. prosinca 2014. Osim toga, treba napomenuti da se bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., na koju očito upiru ovi žalitelji, može počiniti samo ako sud pri pripremanju rasprave ili u njenom tijeku ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP/08. ili ako je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu, pri čemu ovu povredu nije moguće isticati u odnosu na stadij kaznenog postupka koji se odnosi na samo optuživanje.

 

21. Optuženi V. Z. i optužena Đ. Z. u svojim žalbama nadalje ističu da je knjigovodstvenim vještačenjem potvrđeno da je pravna osoba K.-I. d.d. za eskontirane mjenice pravne osobe V. k. d.o.o. izdala P. banci d.d. vlastite instrumente osiguranja - mjenice i zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika, kao i to da P. banka d.d. nije pravnoj osobi K.-I. d.d. doznačila sredstva od eskonta mjenica pravne osobe V. k. d.o.o., nego su istima podmirene mjenice Ž. u. za c. izdane za pravnu osobu K.-I. d.d. i eskontirane u P. banci d.d., a kako su oni već pravomoćno osuđeni za eskont mjenica Ž. u. za c., da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari presudom Općinskog suda u Požegi od 13. srpnja 2007. broj K-90/2007.

 

21.1. Međutim, uvidom u pravomoćnu presudu koju čine presuda Općinskog suda u Požegi od 13. srpnja 2007. broj K-90/2007 te presuda i rješenje Županijskog suda u Požegi od 13. veljače 2008. broj Kž-144/07 utvrđeno je da je riječ o postupanju u približno istom, ali ne i u istom vremenskom razdoblju kao u ovom predmetu (od 17. rujna 2002. do 8. veljače 2006.), kao i to da su optuženici V. Z. i Đ. Z. postupali u istom svojstvu kao i ovdje. No, tom presudom optuženi V. Z. proglašen je krivim zbog kaznenog djela poticanja na zlouporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 37. i člankom 61. KZ/97., a optužena Đ. Z. za kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 61. KZ/97., i to zajedno s optuženim M. I., koji je postupao u svojstvu ravnatelja Ž. u. za c. P., dok su u tom predmetu oštećenici P.-s. županija, Ž. u. za c. P.-s. županije i L. o. d.d.. Budući da se ne radi o istom oštećeniku kao u ovom aktualnom predmetu, da su djela za koja su ranije pravomoćno proglašeni krivima počinjena u sudioništvu s drugom osobom na različitoj javnoj funkciji te da se radi o drugačijim kaznenim djelima od onih za koja su ovdje osuđeni, to se u konkretnom slučaju ne radi o produljenom kaznenom djelu, nego o više odvojenih, samostalnih kaznenih djela. Kako, dakle, s obzirom na sve izloženo, nisu ispunjeni svi objektivni i subjektivni elementi nužni za postojanje produljenog kaznenog djela, citirana pravomoćna presuda Općinskog suda u Požegi ne predstavlja presuđenu stvar, odnosno slijedom iznesenog nije počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženih V. Z. i Đ. Z. iz članka 469. točke 3. ZKP/08.-17.

 

22. Optuženi V. Z. i optužena Đ. Z. u svojim žalbama nadalje tvrde da su, osim toga, za istovrsno postupanje pravomoćnom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 27. listopada 2014. broj Kž-114/2014 oslobođeni optužbe jer je utvrđeno da ne postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97.  s nekim od kaznenih djela iz KZ/11.

 

22.1. Kao što je već prethodno navedeno u ovoj odluci, u ovom kaznenom postupku dopuštenom izmjenom optužnice pravna oznaka djela izmijenjena je prije početka rasprave te su optuženici V. Z. i Đ. Z. pobijanom presudom proglašeni krivima svaki za kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. u vezi s člankom 37. i člankom 61. stavcima 1. i 2. KZ/97. Budući da ta kaznena djela imaju svoj pravni kontinuitet u KZ/11., i to u kaznenom djelu zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. KZ/11., nije ostvarena niti povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08.-17.

 

23. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženici V. Z. i Đ. Z. navode da dokumentacija na temelju koje je provedeno knjigovodstveno vještačenje u ovom predmetu nije bila cjelovita te da nije sagledan cjelokupni poslovni odnos između pravnih osoba K.-I. d.d. i V. k. d.o.o., što je u svom iskazu potvrdila i vještakinja D. V.. Zatim navode da građevinsko vještačenje nije provedeno pravovremeno i u ovom predmetu, već je uzeto vještačenje koje je rađeno za potrebe stečajnog postupka, i to s velikim protekom vremena od gotovo dvije godine od otvaranja stečajnog postupka nad pravnom osobom K.-I. d.d. Uz to tvrde da je prvostupanjski sud kao dokaz prihvatio elaborat istog građevinskog vještaka A. B. za istu nekretninu iz svibnja 2005. u vrijednosti od 4.198.551,12 kuna, pa je iz navedenog, po njihovom mišljenju, jasno da su mjenice pravne osobe V. k. d.o.o. izdane ispravno te na temelju postojećih potraživanja od pravne osobe K.-I. d.d. za prodano zemljište, izvedene radove i materijal dobavljen na gradilište. Budući da je USKOK odustao od optužbe u odnosu na optuženike koji su naveli da je u privremenim situacijama iskazano točno stanje na gradilištu, proizlazi da su, kako to zaključno ističu ovi žalitelji, te situacije bile ispravne.

 

23.1. U žalbi optužene Đ. Z. podnesenoj po braniteljici, odvjetnici V. K. dodatno se ističe da je građevinski vještak A. B. 17. svibnja 2005. izradio elaborat o procijenjenoj vrijednosti nekretnina prema kojemu je utvrđena vrijednost građevinskog objekta u iznosu od 3.120.377,10 kuna, bez vrijednosti neugrađenog građevinskog materijala i bez PDV-a. Međutim, da se pobijana presuda temelji na nalazu i mišljenju tog istog vještaka iz 2008. koji je sačinjen za potrebe ovog postupka, i to pet godina nakon što je građevinska situacija okončana, a u kojem je utvrdio vrijednost izvedenih radova odnosno objekta u iznosu od 1.342.559,34 kuna bez PDV-a. Nadalje se navodi da prilikom izrade tog nalaza vještak nije napravio analizu količina utrošenog građevinskog materijala s količinama označenima u privremenim situacijama, da nije provjerio količinu izvedenih građevinskih radova s onim radovima koji su označeni u specifikaciji priloženoj privremenim situacijama, a i da je izražena količina zatečenog građevinskog materijala iz nalaza u suprotnosti s iskazima saslušanih svjedoka o količini građevinskog materijala koji se nalazio na gradilištu. Osim toga, tvrdi se da postoji značajna razlika u procjeni vrijednosti izgrađenog objekta po tim dvjema procjenama. U konačnici smatra da nalaz i mišljenje vještaka B. koji je izrađen za potrebe ovog postupka nije vjerodostojan pa da tako uopće nije razvidno po kojoj osnovi prvostupanjski sud smatra dokazanim da vrijednost izvedenih radova iznosi svega 1.342.559,34 kuna bez PDV-a, a ne onako kako je to razvidno iz I. privremene situacije koja je vjerodostojna, što je, po mišljenju ovog žalitelja, dodatno potvrđeno odustankom optužbe od kaznenog progona u odnosu na optuženike K. P., A. H. i H. S..

 

23.2. Prije svega, ovi žalitelji nisu u pravu kada tvrde da su optuženici A. H. i H. S. naveli da je u privremenim situacijama iskazano točno stanje na gradilištu, što da je u konačnici rezultiralo i odustankom državnog odvjetnika od kaznenog progona u odnosu na iste. Naime, optuženi A. H. u svojoj je obrani naveo da su u I. privremenoj situaciji koja im je dostavljena iz društva K.-I. d.d. izvedeni radovi uglavnom točno naznačeni, u razlici od nekih 5-6 tisuća kuna, dok radovi iz II. privremene situacije nikada nisu napravljeni i tu II. privremenu situaciju nisu potpisali niti on, a niti nadzorni inženjer. Nakon što je zaprimio II. privremenu situaciju iz društva K.-I. d.d. 1. prosinca 2003., ostao je „paf“ jer ti radovi nikada nisu bili izvedeni te je ista ostala na stolu A. Š., a kada ga je nazvala optužena Đ. Z. i pitala zašto nije potpisao II. privremenu situaciju, odgovorio joj je da nije iz razloga što nije bilo osnova za potpis budući da po istoj nisu izvedeni nikakvi građevinski radovi. I optuženi H. S. u svojoj je obrani naveo da mu je II. privremenu situaciju donio optuženi A. H., no kako ista nije imala podlogu u izvedenim radovima niti u građevinskoj knjizi, nisu je potpisali ni on ni optuženi A. H.. Nazvali su ga i optuženi V. Z. i optužena Đ. Z. i pitali su ga zašto nije potpisana, na što im je on odgovorio da obiđu gradilište i da vide zašto nije potpisana. Istaknuo je i to da je po primitku II. privremene situacije odmah uzeo primjerak iste i otišao kod direktora društva V. K. d.o.o., optuženog V. F. te mu je rekao da se takva privremena situacija ne potpisuje te je on nije potpisao. Također je naveo da misli da su nakon I. privremene situacije na navedenom gradilištu izvedeni samo oni radovi koji se odnose na zaštitu  izvedenih građevinskih radova.

 

23.2.1. Svoju odluku o odustanku od kaznenog progona u odnosu na optuženike A. H. i H. S. državni odvjetnik obrazložio je time što nije dokazano da su oni ovjerili I. privremenu situaciju s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi za društvo K.-I. d.d. budući da su u svojim obranama naveli da se vrijednost situacije odnosila, kako na radove, tako i na materijal, a u dokumentaciji priloženoj I. privremenoj situaciji navedeno je uz pojedine vrste radova „materijal 70 %“. Što se tiče II. privremene situacije, optuženici H. i S. su porekli da su imali učešća u sačinjavanju iste budući da su njihovi potpisi skenirani na dokumentu, a originalan dokument nikada nije pronađen.

 

23.3. Stoga, a uzevši u obzir prethodno izneseno, po ocjeni suda drugog stupnja, potpuno su promašene žalbene tvrdnje optuženih V. Z. i Đ. Z. da je vjerodostojnost I. i II. privremene situacije potvrđena odustankom državnog odvjetnika od kaznenog progona u odnosu na optuženike kojima je optužbom državnog odvjetnika bilo stavljeno na teret njihovo sačinjavanje i ovjera.

 

23.4. Što se tiče polemiziranja ovih žalitelja s utvrđenjima stalnog sudskog vještaka i procjenitelja, građ. inž. A. B., prije svega valja reći da je imenovani vještak po nalogu istražnog suca Županijskog suda u Požegi od 20. studenog 2007. broj Kio-49/05 u ovom predmetu u veljači 2008. izradio pisani nalaz i mišljenje u kojemu je iznio svoja utvrđenja u pogledu količine i obujma izvedenih radova na gradilištu Javno-poslovnog centra u V., a u odnosu na privremene situacije i građevinsku knjigu za to gradilište te utvrđenja vrijednosti izvedenih radova i utrošenog građevinskog materijala koji je eventualno ostao na gradilištu neutrošen. Do navedenih utvrđenja došao je na temelju obavljenog očevida 27. studenog 2007. te inventure neutrošenog materijala na gradilištu obavljene 12. i 13. veljače 2008. te uvida u raspoloživu dokumentaciju, i to ugovor o građenju, građevinsku knjigu, ponudbeni troškovnik te projektnu dokumentaciju. Budući da količine ugrađenog građevinskog materijala i rada u objekt u velikom dijelu nije bilo moguće izmjeriti, isto je utvrdio na temelju projektne dokumentacije i stupnja dovršenosti pojedine vrste radova, dok je vrijednost neugrađenog građevinskog materijala utvrdio očevidom. Prilikom ispitivanja na raspravi 6. veljače 2017. pojasnio je da je izvršio usporedbu izvedenih radova po građevinskoj knjizi i građevinskom dnevniku i provjere na mjestu izvršenja građevinskih radova s onim što je iskazano u I. privremenoj situaciji izvedenih građevinskih radova te je utvrdio da ta količina građevinskih radova iskazanih u I. privremenoj situaciji nije izvedena onako kako je to naveo u svom zaključku na stranici 9 svog vještačkog nalaza. Svoj vještački nalaz izradio je na temelju građevinske knjige u koju su evidentirani izvedeni građevinski radovi na poslovnom objektu za koji se vodila ta građevinska knjiga i istu je uspoređivao s onim što je evidentirano u privremenim situacijama kao izvedeni građevinski radovi. U svoj nalaz izvedenih radova i utvrđenog građevinskog materijala uključio je i građevinski materijal koji je toga dana zatekao na gradilištu, a koje je već bilo zatvoreno i konzervirano. Sve ono što su mogli provjeriti mjerenjima su provjerili, a ono što nisu mogli provjeriti, kao što su dubina iskopa i temelji, greda i željeza koji su ugrađeni u betonske deke, to nisu provjeravali, već je u svom nalazu prihvatio da su te količine ugrađene onako kako je to i naznačeno u građevinskoj knjizi.

 

23.5. Što se tiče elaborata istoga vještaka o procijenjenoj vrijednosti nekretnina iz svibnja 2005. (listovi 2536 do 2545 spisa predmeta), prije svega valja reći da je riječ o materijalnom dokazu koji je u spis priložila obrana optužene Đ. Z. (uz podnesak od 12. rujna 2017. - listovi 2534 do 2535 spisa predmeta). Iz istoga proizlazi da je elaborat izrađen na zahtjev društva K.-I. d.d. sa svrhom utvrđivanja „sadašnje tržišne vrijednosti predmetne nekretnine koju ona može postići u vrijeme procjene“, kao i to da je očevid izvršen 17. svibnja 2005. I sam vještak B. je prilikom ispitivanja na raspravi u ovom postupku 6. veljače 2017. potvrdio da je taj elaborat izradio za potrebe stečajnog postupka koji se provodio nad društvom K.-I. d.d.

 

23.6. Dakle, pisani nalaz i mišljenje vještaka A. B. iz veljače 2008. odnosi se na utvrđenu vrijednost do tada izvršenih radova na tom objektu uspoređenu s vrijednošću radova navedenih u I. i II. privremenoj situaciji, dok se elaborat istoga vještaka iz svibnja 2005. odnosi na procjenu tržišne vrijednosti cjelokupne nekretnine koju čine poslovni objekt u izgradnji i građevinsko zemljište na dan 17. svibnja 2005., a koji je izrađen za potrebe stečajnog postupka nad društvom K.-I. d.d., o čemu se vještak A. B. očitovao na raspravi 6. veljače 2017. Stoga se ne može prihvatiti kao osnovana tvrdnja optužene Đ. Z. u žalbi podnesenoj po braniteljici, odvjetnici V. K. da prvostupanjski sud uopće nije usporedio ta dva nalaza i mišljenja istoga vještaka. Točno je da je obrana optužene Đ. Z. na raspravi 5. rujna 2017. predložila da se ponovo pozove i ispita građevinski vještak A. B. na okolnosti razlika između elaborata iz 2005. te nalaza i mišljenja iz 2008. te da je vijeće prvostupanjskog suda tada donijelo rješenje da će se o potrebi provođenja dopunskog ispitivanja vještaka A. B. odlučiti tijekom daljnjeg dokaznog postupka, no da o tome naknadno nije odlučeno. Međutim, kada se ima u vidu da se, kao što je već prethodno navedeno, vještak B. o toj okolnosti već očitovao na raspravi 6. veljače 2017., ova žaliteljica nije u pravu kada nadalje tvrdi da je zbog neodlučivanja o izvođenju tog njezinog dokaznog prijedloga činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Osim toga, i na zapisniku s posljednje rasprave održane u ovom predmetu od 12. ožujka 2018. konstatirano je da nema daljnjih dokaznih prijedloga nazočnih stranaka.

 

23.7. Što se tiče žalbenih prigovora optuženih V. Z. i Đ. Z. u odnosu na rezultate knjigovodstvenog vještačenja i na njima utemeljene zaključke prvostupanjskog suda, valja reći da je stalna sudska vještakinja dipl. oecc. D. V. (koja je po nalogu prvostupanjskog suda provela obnovu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja) prilikom ispitivanja na raspravi 9. lipnja 2017. navela da u njezinom pisanom nalazu i mišljenju od 8. svibnja 2017. nema bitnih razlika u odnosu na prethodno vještačenje (vještaka B. Š.), poglavito ne u financijskim iznosima s obzirom na to da su oboje imali na raspolaganju identičnu dokumentaciju, kao i to da se u spisu ne nalazi cjelokupna dokumentacija poslovnog odnosa društava K.-I. d.d. i V. K. d.o.o. s obzirom na to da predmet vještačenja nije niti bio cjelokupan poslovni odnos između tih dvaju subjekata, nego su to bili oni dijelovi tog poslovnog odnosa apostrofirani nalogom za vještačenje. Dakle, činjenica da predmetom knjigovodstvenog vještačenja nije bila cjelokupna dokumentacija koja se odnosi na sveukupni poslovni odnos između društava K.-I. d.d. i V. K. d.o.o. i analiziranje sveukupnog odnosa tih društava, što je uostalom potvrdila i imenovana vještakinja, nije od utjecaja na pravilnost rezultata tako provedenog vještačenja i, posljedično tome, zaključaka prvostupanjskog suda utemeljenih na istima. Naime, sve ono što je bilo odlučno za utvrđivanje ovdje optuženicima inkriminiranih okolnosti proizašlih iz odnosa između društava K.-I. d.d. i V. K. d.o.o. te Općine V., uključujući i dokumentaciju, bilo je predmetom vještačenja (kako knjigovodstvenog, tako i građevinskog), dok oni odnosi između navedenih subjekata koji nisu u vezi s ovim inkriminacijama nisu niti trebali biti uključeni u ovo razmatranje.

 

24. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi optuženog V. Z. i optužene Đ. Z. da oni nisu nikoga poticali na protupravno postupanje. Naime, upravo suprotno proizlazi iz obrana, sada pokojnog, optuženog J. P. i optuženog V. F. koje su u tom dijelu u bitnome suglasne. Naime, sada pokojni J. P. u svojoj je obrani naveo da ga je 30. prosinca 2003. u svoj ured pozvao optuženi V. Z., a kada je došao tamo, zatekao je optuženog V. F.. Optuženi V. Z. rekao mu je tom prilikom da bi društvo V. k. d.o.o. trebalo izdati mjenice za osiguranje kredita u banci te da su te mjenice već potpisali i on i optuženi V. F., a da bi na iste i on (optuženi J. P.) trebao staviti svoj potpis kao jamac u ime Općine V., što je on i učinio jer mu je optuženi V. Z. rekao da se te mjenice u banci neće koristiti, da će oni svoje obveze prema banci redovito ispunjavati, a mjenice će služiti samo kao osiguranje vraćanja kredita, nakon čega će biti vraćene izdavatelju mjenica. Nadalje je naveo kako nije znao da će pet mjenica koje je tada potpisao biti eskontirane jer mu to tada nitko nije rekao te nakon svega smatra da ga je optuženi V. Z. prevario s pričom da će mjenice poslužiti samo kao jamstvo te da neće biti naplaćene. Premda je znao da je za davanje jamstva u ime Općine V. trebao sazvati Poglavarstvo Općine te da su se mjenice trebale evidentirati u Knjizi evidencija nastalih obveza Općine, naveo je da nije postupio u skladu s time jer ga je tako uputio optuženi V. Z.. Što se tiče drugih dviju mjenica na kojima je potpisao jamstvo u ime Općine V., i to jedne na iznos od 650.000,00 kuna, a druge na iznos od 546.000,00 kuna, rekao je da mu je jednu mjenicu u ured donijela optužena Đ. Z. tražeći ga da je potpiše. Kada on to nije želio, ona je u njegovom uredu plakala moleći ga da je potpiše, a kada on to ni tada nije htio, ona je zvala optuženog V. Z. koji ga je uvjerio da potpiše i tu mjenicu jer da u vezi toga neće biti nikakvih problema. Drugu mjenicu optužena Đ. Z. poslala mu je po njegovom sinu, koji je bio zaposlen u društvu K.-I. d.d. kao voditelj prodaje i tu mjenicu mu je sin donio. Ni tu mjenicu nije htio odmah potpisati, nego je telefonom nazvao optuženu Đ. Z. da mu objasni o čemu se radi, a ona mu je garantirala da niti ta mjenica neće biti slana na plaćanje, zbog čega ju je tada potpisao. Istaknuo je još i to da po njegovim saznanjima ni optuženi V. F. nije znao da će biti izdane mjenice, nego je i on bio pozvan u prostor društva K.-I. d.d. gdje su ih dočekale već priređene mjenice koje je trebalo samo potpisati. I optuženi V. F. u svojoj je obrani također naveo da je pet mjenica potpisao u prostoru društva K.-I. d.d., istaknuvši da te mjenice nikada nisu niti bile u društvu V. k. d.o.o. tako da ih niti nisu mogli evidentirati, nego su ga one, po pozivu, čekale u društvu K.-I. d.d.. U odnosu na sljedeće dvije mjenice, naveo je kako mu je predočeno da se iste odnose na plaćanje obveza izgradnje poslovnog centra, dok se ne dobije kredit. Istaknuo je da je imao puno povjerenje u to što su mu govorili optuženi V. Z. i optužena Đ. Z. jer je iz njegove obitelji troje ljudi radilo u društvu K.-I. d.d., a kada se eventualno nije slagao s nekom od predloženih radnji koje je trebao napraviti kao direktor društva V. k. d.o.o., načelnik Općine V., optuženi J. P., rekao bi mu da će mu optuženi V. Z. dati otkaz ukoliko ne pristane i ne potpiše to što se od njega traži.

 

24.1. Uzevši, dakle, u obzir prethodno izložene suglasne navode obrana, sada pokojnog, optuženog J. P. i optuženog V. F., sasvim je jasno da su upravo optuženi V. Z. i optužena Đ. Z. bili inicijatori potpisivanja spornih mjenica i cjelokupne inkriminirane djelatnosti koja je potom uslijedila, s ciljem da na taj način protupravno pribave novčana sredstva u velikom iznosu, a koja su bila potrebna za podmirenje dospjelih obveza društva K.-I. d.d. na štetu Općine V., na koju je u konačnici i pao teret otplate tih mjenica. Pri tome su koristili utjecaj koji je društvo K.-I. d.d. imalo u Općini V. u inkriminirano vrijeme, kao i svoja poznanstva s optuženicima J. P. i V. F.. Što se tiče ovog potonjeg, vrlo su indikativni navodi obrane optuženog V. F. da su njih trojica (misleći na sebe i optuženike V. Z. i J. P.) bili veliki prijatelji, zajedno su igrali nogomet, a kada su ga optuženici V. Z. i J. P. pozvali i rekli mu da žele da bude direktor društva V. k. d.o.o., rekao im je da on to ne može jer da nema ni kvalifikacija ni stručnosti za tako nešto, na što mu je optuženi V. Z. rekao da on ništa ne mora brinuti, da će sve organizirati on i optuženi J. P., nakon čega su odluke o poslovanju tog društva praktično donosili optuženici V. Z. i J. P..

 

25. Optuženi V. Z. smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i stoga što on nije odgovorna osoba u smislu odredbe članka 89. stavka 7. KZ/97.

 

25.1. Naime, svojstvo službene osobe iz članka 89. stavka 3. KZ/97. bitno je obilježje kaznenog djela iz članka 337. KZ/97. Pri tome, optuženi V. Z. zanemaruje činjenicu da pobijanom presudom on niti nije proglašen krivim kao počinitelj tog tzv. delicta propria, nego kao poticatelj drugoga (optuženog J. P.) na kazneno djelo iz članka 337. stavaka 1. i 4. u vezi članka 61. KZ/97. Budući da poticatelj na takvo kazneno djelo može biti bilo koja osoba, bez obzira na svojstvo, to niti ovaj žalbeni navod optuženog V. Z. nije osnovan.

 

U odnosu na žalbu optuženog V. F., osim zbog odluke o kazni:

 

26. Optuženi V. F. u svojoj žalbi ističe da je u obrazloženju pobijane presude navedeno koji su dokazi izvedeni u tijeku dokaznog postupka, no kako potom nije navedeno što proizlazi iz te materijalne dokumentacije, da se ne može razlučiti koje je činjenice prvostupanjski sud uopće utvrđivao i na temelju kojih dokaza je stvorio takav zaključak. Tako je izvršen uvid u Ugovor o gradnji broj VG-..., no isti nije analiziran, a upravo iz tog dokumenta, po njegovom mišljenju, proizlazi obveza društva V. k. d.o.o. kao investitora na izdavanje mjenica kao sredstva osiguranja plaćanja. Isto tako smatra da nije analiziran niti poziv društva V. k. d.o.o. za nadmetanje izravnom pogodbom za dugoročni kredit objavljen u Narodnim novinama u iznosu od 19.360.114,70 kuna, kojim bi se kreditirala izgradnja javno poslovne katnice u V., kao ni ostali dokumenti vezani uz korespondenciju društva V. k. d.o.o. s bankama u cilju odobravanja kredita za izgradnju javno poslovne zgrade, a iz kojih je razvidno nastojanje žalitelja da ishodi kredit od HBOR-a i drugih banaka. Ovaj žalitelj smatra da navedene činjenice u potpunosti derogiraju zaključak prvostupanjskog suda o postojanju njegove svijesti da se izdana sredstva osiguranja neće moći naplatiti po njihovom dospijeću. Nadalje, po mišljenju ovog žalitelja, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naveo ni što proizlazi iz preslike I. privremene situacije u koju je također izvršio uvid, čime je zanemario činjenicu da je u tijeku dokaznog postupka izveden niz dokaza na temelju kojih su optuženici A. H. i H. S. oslobođeni od optužbe da bi sačinili istu. Zbog svega navedenoga ovaj žalitelj smatra da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. jer je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna razlozima te da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

 

26.1. Prije svega, valja napomenuti da u obrazloženju pobijane presude nije potrebno reproducirati sadržaj svih dokaza koji su izvedeni u tijeku dokaznog postupka i navesti utvrđenja koja iz istih proizlaze, nego samo one dokaze koji su bitni za utvrđivanje odlučnih činjenica u kaznenom postupku. Budući da je prvostupanjski sud prilikom obrazlaganja pobijane odluke postupio sukladno odredbi članka 459. stavka 5. ZKP/08.-17., to žalbene tvrdnje optuženog V. F. kojima se upire na nedostatke u obrazloženju pobijane odluke nisu osnovane.

 

26.2. Ovaj žalitelj također nije u pravu kada tvrdi da prvostupanjski sud nije naveo ni što proizlazi iz preslike I. privremene situacije, a u koju je također izvršio uvid. Naime, u dijelu obrazloženja pobijane presude u kojemu su izložena utvrđenja koja proizlaze iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za knjigovodstvo D. V. navedeno je, između ostaloga, što proizlazi, kako iz I., tako i iz II. privremene situacije (stranice 29. do 32. pobijane presude). To je, osim toga, navedeno i na stranici 34. pobijane presude (u dijelu u kojemu je navedeno što je utvrđeno uvidom u Pregled ugovorenih situiranih i izvedenih radova sačinjen 31. svibnja 2006. od stručnog povjerenstva).

 

26.3. Osim što je potpuno promašena, na ovu nadovezujuća tvrdnja optuženog V. F. da je u tijeku dokaznog postupka izveden čitav niz dokaza na temelju kojih su optuženici A. H. i H. S. oslobođeni od optužbe da bi sačinili I. privremenu situaciju, ista nije niti osnovana. Prije svega, u odnosu na ovu dvojicu optuženika prvostupanjski sud nije donio oslobađajuću, nego odbijajuću presudu, i to zbog odustanka ovlaštenog tužitelja od kaznenog progona. Kada se, nadalje, imaju u vidu razlozi kojima se rukovodio ovlašteni tužitelj prilikom donošenja svoje odluke o odustanku od optužbe u odnosu na optuženike A. H. i H. S., jasno je da ti razlozi ni na koji način ne ekskulpiraju optuženog V. F. od njegove kaznene odgovornosti niti njegovu kaznenu odgovornost na bilo koji način dovode u pitanje. Naime, iz izlaganja zastupnice ovlaštenog tužitelja na raspravi pred prvostupanjskim sudom 12. ožujka 2018. proizlazi da je odluka o odustanku od kaznenog progona u odnosu na optuženike A. H. i H. S. donesena stoga što provedenim dokazima nisu utvrđeni navodi iz optužbe da je I. privremena situacija sačinjena, odnosno ovjerena od strane optuženika H. i S. s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi za društvo K.- I. d.d. Zbog toga, po stanovištu ovlaštenog tužitelja, ne proizlazi razložan zaključak da su optuženici H. i S., sačinjavanjem odnosno ovjerom I. privremene situacije, pomogli u počinjenju kaznenog djela inkriminiranog optuženom J. P.. Što se tiče II. privremene situacije, ovlašteni tužitelj istaknuo je da su optuženici H. i S. osporili da su imali učešća u sačinjavanju iste budući da su njihovi potpisi na dokumentu skenirani, a originalan dokument nije nikada pronađen, zbog čega onda ne proizlazi razložan zaključak o pomaganju tih optuženika pri počinjenju inkriminiranog kaznenog djela sačinjavanjem II. privremene situacije.

 

27. Optuženi V. F. u svojoj žalbi potom citira navod stalne sudske vještakinje za knjigovodstvo D. V.: „Ja se nikada nisam izjasnila da su mjenice u visini od 4.500.000,00 kn izdane u svrhu plaćanja navedenih situacija, već su iste K. I. poslužile i knjižene kao plaćanje I i dijela II-privremene situacije...Sa stajališta knjigovodstva nakon ovjere navedene situacije ona je bila knjigovodstveno ispravan dokument za knjiženje...“ Ističe da je, ako je tako, a radovi su bili izvedeni, nejasno iz čega je prvostupanjski sud zaključio da bi on priznavao nedokumentirana i nepostojeća potraživanja društva K.-I. d.d. Smatra da je pobijana presuda stoga nerazumljiva i kontradiktorna, čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17.

 

27.1. Premda je i ovaj žalbeni prigovor istaknut u okviru žalbene osnove bitne postupovne povrede, istim se zapravo osporava pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda na temelju utvrđenih odlučnih činjenica. Međutim, optuženi V. F. ovdje potpuno promašeno izdvaja ovaj dio navoda stalne sudske vještakinje za knjigovodstvo D. V. iz cjeline svega onoga što je ona navela na raspravi pred prvostupanjskim sudom 9. lipnja 2017. i prikazuje ga u kontekstu koji odgovara njegovom nastojanju da se ekskulpira od kaznene odgovornosti. Naime, u žalbi citirane navode ove vještakinje treba razmatrati i analizirati te dovesti u vezu s ostalim izvedenim dokazima imajući u vidu cjelinu svega onoga što je vještakinja V. utvrdila svojim vještačenjem. Tako je, očitujući se o knjiženju I. i II. privremene situacije u poslovnim knjigama društva K.-I. d.d., vještakinja V. navela da je I. privremena situacija na iznos od 3,901.346,26 kuna u poslovnim knjigama društva K.-I. d.d. knjižena u prosincu 2003., dok je ovjerena u siječnju 2004. Pojasnila je da je sa stajališta knjigovodstva ista nakon ovjere bila knjigovodstveno ispravan dokument za knjiženje, ali tek u siječnju 2004. U odnosu na II. privremenu situaciju na iznos od 5,126.137,06 kuna navela je da je i ona također knjižena u prosincu 2003., iako je ovjerena 12. kolovoza 2004., i to na iznos od 3,500.127,04 kuna. Nakon knjiženja tih dviju privremenih situacija koje nisu bile ovjerene, a posljedično tome niti spremne za knjiženje, u poslovnim je knjigama društva K.-I. d.d. na taj način prikazano potraživanje od društva V. k. d.o.o. koje ih 30. prosinca 2003. plaća mjenicama u iznosu od 4,500.000,00 kuna. Svoju konstataciju da su izdavanjem i plaćanjem mjenicama u navedenom iznosu zatvorene I. privremena situacija i dio II. privremene situacije, temeljila je na činjenici da je u poslovnim knjigama društva K.-I. d.d. na kontu 1.200 ( koji konto se odnosi na potraživanje od kupaca), primitak mjenica u iznosu od 4,500.000,00 kuna knjižen kao plaćanje upravo I. privremene situacije i dijela II. privremene situacije.

 

27.1.1. Ovdje, dakle, valja imati na umu dvije stvari o kojima je iskazivala vještakinja V.. Prvo, da bi neki dokument bio knjigovodstveno ispravan za knjiženje, potrebno je da prethodno bude ovjeren. Međutim, kao drugo, samim time što je neki dokument knjigovodstveno ispravan za knjiženje (što, dakle, podrazumijeva da je prethodno ovjeren) ne znači da taj dokument istovremeno odražava i pravo stanje stvari, odnosno da činjenice koje su u njemu navedene odgovaraju istini. U konkretnom slučaju je, a kako to proizlazi iz utvrđenja ove vještakinje, primitak mjenica u iznosu od 4,500.000,00 kuna u poslovnim knjigama društva K.-I. d.d. knjižen kao plaćanje I. privremene situacije i dijela II. privremene situacije, i to prije nego što su iste bile ovjerene. To, međutim, ne znači da je takvo knjiženje odraz postojanja stvarnog dužničko-vjerovničkog odnosa između društava K.-I. d.d. i V. K. d.o.o. u smislu da su radovi navedeni u I. i II. privremenoj situaciji doista i izvedeni. Sama vještakinja je, naime, navela (što uostalom svojom žalbom apostrofira i optuženi V. F.) da se ona nikada nije izjasnila da su mjenice u iznosu od 4,5000.000,00 kuna doista izdane u svrhu plaćanja navedenih situacija, nego su iste u društvu K.-I. d.d. poslužile te su i knjižene kao plaćanje I. i dijela II. privremene situacije.

 

28. Optuženi V. F. nije u pravu niti kada u svojoj žalbi tvrdi da nije obrazloženo iz čega proizlazi utvrđenje da je on postupao s namjerom da društvu K.-I. d.d. pribavi protupravnu imovinsku korist, zbog čega, po njegovoj ocjeni, pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i proturječni, čime da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17.

 

28.1. Ovo stoga što je prvostupanjski sud za svoje utvrđenje u pogledu dokazanosti subjektivnog elementa kaznenog djela za koje je optuženi V. F. proglašen krivim dao jasne, dostatne i valjane razloge. Druga je stvar što optuženi V. F. takve razloge ne prihvaća kao valjane, čime zapravo osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i u tom dijelu. Međutim, bez uspjeha. Naime, a kako je to pravilno zaključio i valjano obrazložio prvostupanjski sud, sam optuženi V. F. je u svojoj obrani u cijelosti priznao radnje koje su mu u ovom postupku stavljene na teret, pa tako i da je sve inkriminirane mu mjenice potpisao, iako je znao da društvo V. k. d.o.o. nije imalo novčanih sredstava za izgradnju poslovno-javne katnice te da izdaje sredstva osiguranja plaćanja bez valjane osnove u stvarnim dužničko-vjerovničkim odnosima, kao i to da se izdana sredstva osiguranja plaćanja neće moći naplatiti po njihovom dospijeću. Njegovu svijest o nedopuštenom postupanju potvrđuje i sam njegov pokušaj ekskulpacije tvrdnjama da nije mogao samostalno donositi poslovne odluke u društvu V. k.  d.o.o., nego su te odluke donosili optuženici J. P. i V. Z., kojima je vjerovao, kao i navod njegove obrane da mu je optuženi V. Z. na njegovu intervenciju da društvo V. k. d.o.o. nema sredstava za izgradnju javno-poslovne katnice rekao da on za to ništa ne brine te da će o tome voditi brigu on i optuženi J. P.. Dakle, iz ovakve obrane samog optuženog V. F. nedvojbeno proizlazi njegova svijest o postupanju upravo s ciljem da društvu K.-I. d.d. pribavi protupravnu imovinsku korist.

 

29. Optuženi V. F. u svojoj žalbi nadalje ističe da je izdavanjem mjenica postupao u skladu s obvezama iz Ugovora o gradnji broj VG-..., zbog čega smatra neprihvatljivima utvrđenja prvostupanjskog suda o nezakonitom postupanju. U prilog tome ističe da nijednom odredbom Zakona o mjenici nije propisano da izdavatelj mjenice mora imati novčano pokriće na žiro ili nekom drugom računu u trenutku izdavanja mjenice. Kako se radilo o osiguranju plaćanja izvedenih radova, iste su izdane uz pretpostavku da će u međuvremenu biti i odobren zatraženi kredit. Smatra da je drugo pitanje da li bi se u konkretnom slučaju eventualno radilo o kaznenom djelu sklapanja štetnog ugovora iz članka 294. KZ/97., što, međutim, nije predmetom optužbe, dok se njegovo postupanje ni na koji način ne može podvesti pod kazneno djelo za koje je optužen. Stoga je, po njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, čime je počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.-17.

 

29.1. Kao što je već prethodno navedeno, sam optuženi V. F. je u svojoj obrani priznao da je inkriminirane mu mjenice potpisao iako je znao da za takvo što nije bilo valjane osnove u stvarnim dužničko-vjerovničkim odnosima te da se izdana sredstva osiguranja plaćanja neće moći naplatiti po njihovom dospijeću. Prema tome, potpuno je promašeno njegovo žalbeno pozivanje na odredbe ugovora kojega je potpisao, a koji je formalno bio osnova za izdavanje I. i II. privremene situacije, koje su pak bile osnova za izdavanje i naplatu inkriminiranih mu mjenica. Stoga ni ugovor o gradnji broj VG-... sam po sebi nije štetan ugovor u smislu odredbe članka 294. KZ/97., nego je u konkretnom slučaju protupravno bilo žaliteljevo potpisivanje mjenica koje su poslužile za naplatu nepostojeće tražbine društva K.-I. d.d. prema društvu V. k. d.o.o., a sve s konačnim ciljem da se na taj način podmire dospjele obveze društva K.-I. d.d. prema drugim subjektima, a na krajnju štetu Općine V., koja je u konkretnoj situaciji bila jamac za izdane mjenice. Prema tome, ni izloženi žalbeni prigovori, kojima se zapravo osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi, nisu osnovani. S obzirom na prethodno navedeno, u tom pogledu potpuno je neosnovana i žalbena tvrdnja optuženog V. F. da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je on izdao sporne mjenice u odnosu na neizvedene radove i neisporučenu robu.

 

30. Optuženi V. F. smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio i u odnosu na plaćanje robe po računu broj ... izdanom od strane društva K.-I. d.d. Naime, a kako to obrazlaže ovaj žalitelj, zaključkom Poglavarstva Općine V. od 28. listopada 1999. društvo V. k. d.o.o. imenovano je nositeljem investicije izgradnje kolektora, uz koje poslove su paralelno izvođeni i radovi na sekundarnoj kanalizaciji naselja V., za što je bila potrebna veća količina betonskih cijevi i rubnjaka, dok je, u skladu s projektima i potrebama gradilišta, društvo K.-I. d.d. planiralo i proizvodnju betonskih cijevi i rubnjaka u odnosu na koje je ispostavilo društvu V. k. d.o.o. sporni račun na iznos od 546.499,00 kuna. Činjenica je da društvo V. k. d.o.o. sporne cijevi i rubnjake nije izuzelo sa skladišta društva K.-I. d.d., ali to, po ocjeni ovog žalitelja, ne znači da tu robu ne bi naknadno preuzeo i ugradio prema projektu da takvi radovi nisu obustavljeni zbog stečaja ugovornih strana. Smatra da u prilog tome govori i činjenica da je K. P., koji je kao voditelj prodaje sačinio sporni račun, istom presudom oslobođen od optužbe za to da bi taj račun sadržavao neistinite podatke, pa ostaje nejasno zašto se takav kriterij mijenja u odnosu na njega (optuženog V. F.), koji je tako ispostavljeni račun i platio.

 

30.1. Prije svega, stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo D. V. je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 8. svibnja 2017. pojasnila da navedeni račun nema prateću poslovnu dokumentaciju u smislu otpremnice ili bilo kojeg drugog potpisanog i ovjerenog dokumenta, a iz kojeg bi se na nedvojben način moglo utvrditi da je isporuka materijala koji je naveden u računu doista i izvršena, tako da je taj račun i s knjigovodstvenog stajališta jednostrani akt te se može smatrati da se poslovni događaj doista nije niti dogodio. Nadalje je navela da je pregledom analitičke kartice društva V. k. d.o.o., kao kupca od društva K.-I. d.d. za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2004., utvrdila da taj račun nije niti proknjižen u poslovnim knjigama društva V. k. d.o.o. kao ulazni račun, no da je, unatoč tome, društvo K.-I. d.d. 29. rujna 2004. dostavilo društvu V. k. d.o.o. obavijest o ustupanju potraživanja u kojoj je navedeno da je na društvo P. f. d.o.o. u cijelosti prenijelo sva svoja potraživanja prema društvu V. k. d.o.o. u ukupnom iznosu od 546.499,00 kuna, a što je sve razvidno iz računa navedenih u prilogu. Osim što su prethodno izloženi žalbeni navodi tog optuženika u suprotnosti s nalazom i mišljenjem knjigovodstvene vještakinje, isti su u suprotnosti i sa samom obranom tog optuženika u kojoj je nedvosmisleno naveo da nikada nije naručio robu u odnosu na koju je izdao mjenicu koja je kasnije eskontirana društvu P. f. d.o.o..

 

30.2. Potpuno je promašeno žalbeno upiranje optuženog V. F. na okolnost da je u odnosu na optuženog K. P. donesena drugačija odluka nego li je to učinjeno u odnosu na njega te njegovo neosnovano nastojanje da se isti razlozi trebaju primijeniti i na njega (žalitelja). Prije svega, u odnosu na optuženog K. P. nije donesena oslobađajuća presuda, nego presuda kojom se optužba odbija, i to zbog odustanka ovlaštenog tužitelja od kaznenog progona. Do tog je odustanka, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluke zastupnice ovlaštenog tužitelja na raspravi pred prvostupanjskim sudom 12. ožujka 2018., došlo zbog toga što nije dokazano da je optuženi K. P., dobivši nalog od optužene Đ. Z. da u ime društva K.-I. d.d. sačini taj račun, znao s kojom je namjerom to naloženo, tj. da će račun poslužiti isključivo za protupravno pribavljanje sredstava društvu K.-I. d.d. Ovo stoga što je tijekom dokaznog postupka dokazano samo sačinjavanje navedenog računa, odnosno da je optuženi K. P. po obavijesti o ustupanju potraživanja sačinio dopis uz koji je društvu P. f. d.o.o. dostavljena mjenica na iznos od 546.499,00 kuna, iz čega proizlazi da je optuženi K. P. obavio samo niz tehničkih poslova vezano uz navedeni događaj, što je nedostatno za zaključak o postojanju njegove krivnje. Dakle, razlozi odustanka ovlaštenog tužitelja od kaznenog progona u odnosu na optuženog K. P., koji je, osim toga, u ovoj inkriminaciji imao i potpuno drugačiju ulogu od optuženog V. F., ne mogu se automatski preslikati na optuženog V. F. i, slijedom toga, izvesti isti zaključci o kaznenopravnoj odgovornosti za jednog i za drugog.

 

31. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi nisu s uspjehom dovedeni u pitanje žalbama optuženih V. Z., Đ. Z. i V. F..

 

32. Međutim, ispitivanjem pobijane presude, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-22., ovaj sud utvrdio je da je na štetu tih optuženika povrijeđen kazneni zakon u odredbi članka 469. točke 4. ZKP/08.-22.  Naime, imajući u vidu da je nakon počinjenja kaznenih djela za koja su navedeni optuženici pobijanom presudom proglašeni krivima na snagu stupio novi Kazneni zakon, prvostupanjski sud je, sukladno članku 3. KZ/11., pravilno utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta činjenično opisanih radnji koje su u optužnici pravno označene kao kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. KZ/97. u istoimenom kaznenom djelu iz članka 291. stavaka 1. i 2. KZ/11. Međutim, polazeći od iznosa sada zakonom određenih vrijednosti koje ova kaznena djela čine kvalificiranima, a zbog veće količine neprava koja je potrebna za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, za konkretne su počinitelje blaže odredbe KZ/11. Stoga je i njihove radnje trebalo pravno označiti sukladno odredbama KZ/11., prema kojima, i to sukladno članku 87. stavku 29. KZ/11., zakonsko obilježje „znatna imovinska korist“ kod konkretnih kaznenih djela postoji kada vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kuna (dok je u vrijeme važenja odredaba KZ/97., sukladno pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenoga 1997. broj Su-726-IV/97., to bio iznos koji prelazi 30.000,00 kuna). Slijedom navedenog je prvostupanjska presuda preinačena u pravnoj oznaci djela na način kako je to opisano u točki II. izreke ove odluke.

 

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu:

 

33. Žaleći se zbog odluke o kazni USKOK ističe da, kada se u omjer s propisanim rasponom kazne za kaznena djela za koja su optuženici proglašeni krivima stavi opseg i trajanje radnji koje su u sklopu produljenih kaznenih djela, svatko u svome dijelu odgovornosti, poduzimali optuženici V. Z., Đ. Z. i V. F., sve okolnosti koje je prvostupanjski sud naveo kao olakotne i otegotne nisu pravilno valorizirane niti omogućuju ostvarivanje zahtjeva specijalne i generalne prevencije.

 

33.1. S druge strane, u okviru žalbene osnove zbog odluke o kazni optuženi V. Z. i optužena Đ. Z. ističu da prvostupanjski sud nije vodio dovoljno računa o svi odlučnim okolnostima niti je uzet u obzir protek vremena od počinjenja djela, dok optuženi V. Z. ističe još i to da tvrdnja o visini štete kao otegotnoj okolnosti trpi svekoliku kritiku.

 

33.2. Žaleći se zbog odluke o kazni i optuženi V. F. ističe da zbog činjenice da je pogrešno primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, niti odluka o kazni nije osnovana. Osim toga smatra da je ista prestroga te da nije adekvatna okolnostima počinjenja kaznenog djela, kriminalnoj količini i osobi samog optuženika. Osobito stoga što na njegovoj strani nisu utvrđene otegotne okolnosti, a ujedno nije navedeno koje su mu to olakotne okolnosti cijenjene kao takve.

 

33.3. Odluka o kazni ispitana je, kako u okviru žalbama USKOK-a i optuženika istaknute žalbene osnove, tako i s obzirom na preinaku pobijane presude u pravnoj oznaci djela za koja su optuženici sada proglašeni krivima.

 

33.4. Uzevši u obzir sve po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženog V. Z. - primjereno držanje pred sudom te očinstvo troje djece od kojih je jedno maloljetno, kao i one otegotne - višestruka osuđivanost zbog kaznenih djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja te protiv službene dužnosti, koje kazne zatvora je i izdržao, okolnost da je ovo kazneno djelo počinio u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi za društvo u kojemu je bio vlasnik većinskog paketa dionica i predsjednik uprave, visinu pribavljene imovinske koristi za društvo K.-I. d.d. i prekršajnu kažnjavanost te imajući u vidu preinaku pobijane presude u pravnoj oznaci djela, ocjena je ovoga suda da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njome ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Što se tiče optužene Đ. Z., ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud na njezinoj strani pravilo utvrdio kao olakotne okolnosti njezino primjereno držanje pred sudom, majčinstvo jednog maloljetnog djeteta te okolnost prekršajne nekažnjavanosti, a kao otegotne okolnosti višestruku osuđivanost zbog kaznenih djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, koje kazne zatvora je i izdržala, okolnost da je ovo kazneno djelo počinila u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi za društvo u kojemu je bila član uprave te visinu protupravne imovinske koristi koja je pribavljena za društvo K.-I. d.d. Kada se uz to uzme u obzir i preinaka pobijane presude u pravnoj oznaci djela, ocjena je ovoga suda da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci također primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretne optuženice kao počiniteljice te je za očekivati da će se njome ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Optuženom V. F. prvostupanjski sud je pravilno cijenio olakotnim njegovo primjereno držanje pred sudom, dosadašnju neosuđivanost i prekršajnu nekažnjavanost te obiteljske i imovinske prilike, dok otegotnih okolnosti na njegovoj strani nije našao. Stoga je, uzevši u obzir i preinaku djela u pravnoj oznaci, ocjena ovoga suda da je i njemu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njome ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

33.5. Stoga, a imajući u vidu naprijed navedeno, nije prihvaćena žalba USKOK-a zbog odluke o kazni. Taj se, naime, žalitelj zalaže za strože kažnjavanje, pri čemu ne navodi niti jednu novu okolnost koja bi postupanju ovih optuženika davala teži značaj. Jednako tako, nisu prihvaćene niti žalbe optuženih V. Z., Đ. Z. i V. F. izjavljene iz iste osnove. Naime, protek vremena od počinjenja inkriminacija, na koji se u svojim žalbama pozivaju optuženici V. Z. i Đ. Z., ne opravdava izricanje im još blažih kazni,  kada se uzme u obzir značaj i brojnost svih utvrđenih odlučnih okolnosti na njihovoj strani u smislu članka 47. KZ/11., a osobito iznos protupravno ostvarene imovinske koristi za društvo K.-I. d.d., a na štetu Općine V. koja je (kako to proizlazi iz cjelokupnog stanja spisa) godinama nakon počinjenja ovih inkriminacija namirivala iznose iz mjenica kojima je bio blokiran njezin račun upravo uslijed postupanja ovih optuženika. Drugim žalbenim navodima optuženici V. Z., Đ. Z. i V. F. ne ističu ništa novo i drugačije, nego samo preocjenjuju sve one okolnosti koje su bile poznate i prvostupanjskom sudu prilikom donošenja odluke o kazni u pobijanoj presudi.

 

34. Žaleći se zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, pri čemu je u izjavljenim žalbama pogrešno naznačeno da se radi o oduzimanju imovinske koristi, optuženici V. Z. i Đ. Z. navode da je ista posve neutemeljena jer prvostupanjski sud nije poduzeo potrebne dokazne radnje da stvarno izvidi situaciju u tom pogledu. Ukoliko je Općina V. platila čak manje od onoga što je pravna osoba K.-I. d.d. faktički izvela na projektima, onda, po mišljenju ovih žalitelja, nema niti štete za Općinu V. niti koristi za društvo K.-I. d.d. .

 

34.1. Premda optuženi V. F. u svojoj žalbi nije izrijekom naznačio da se žali zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, ta žalbena osnova proizlazi iz sadržaja njegove žalbe. On, naime, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio u pogledu iznosa štete koju su optuženici navodno nanijeli Općini V.. Naime, iako je ista u stečajnim postupcima stekla nekretnine u odnosu na tražbinu, vrijednost tih istih nekretnina nije uračunata kao namirenje dijela tražbine.

 

34.2. Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio iznos štete za koji je oštećena Općina V. uslijed protupravnog postupanja optuženika oslonivši se u tom smislu prvenstveno na utvrđenja knjigovodstvene vještakinje D. V. kao stručne, i za ishod ovog postupka, nezainteresirane osobe. Što se tiče prethodno istaknutih žalbenih tvrdnji optuženog V. F., valja imati na umu da je ta vještakinja prilikom ispitivanja na raspravi 16. siječnja 2018. navela da je iz izvješća stečajnog upravitelja razvidno da je evidentirano potraživanje Općine V. u iznosu od 10,526.346,15 kuna, koje je priznato u iznosu od 10,259.418,60 kuna, dok je namireno samo potraživanje u iznosu od 17.441,01 kuna. Vještakinja je istaknula i to da u spisu i priloženoj dokumentaciji nema podataka o tome iz čega se sastoje potraživanja od navedenih 10 milijuna kuna i je li bilo koje od potraživanja iz ovog postupka sastavni dio tako prijavljene i u konačnici priznate tražbine.

 

34.3. S obzirom na izloženo, odluka prvostupanjskog suda o imovinskopravnom zahtjevu je pravilna i zakonita te nije dovedena u pitanje žalbama optuženih V. Z., Đ. Z. i V. F..

 

35. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno te imajući u vidu da niti ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-22., osim opisane povrede kaznenog zakona na štetu optuženih V. Z., Đ. Z. i V. F., nisu utvrđene druge povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-22., odlučeno je kao pod točkama II., III. i IV. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 7. lipnja 2023.

 

                                                                                         Predsjednik vijeća:

                                                                                                                                 Dražen Tripalo, v.r.