- 1 -              Rev 1082/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1082/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica D. H. Ž., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H. & P., d.o.o. Z., protiv tuženika I. T. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2404/2020-3 od 22. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1522/2005-85 od 4. lipnja 2020., na sjednici održanoj 7. lipnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2404/2020-3 od 22. listopada 2021. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1522/2005-85 od 4. lipnja 2020. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 65.413,99 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 9. veljače 2005. do isplate (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 27.472,50 kn.

 

2. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, pobijajući je u cijelosti zbog pravnog pitanja zbog kojeg mu je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj: Revd-863/2022-2 od 1. lipnja 2022., a koje glasi:

 

„U slučaju kada jedan zakoniti suposjednik i/ili suvlasnik nekretnine na nekretnini samoincijativno, bez suglasnosti ili naknadnog odobrenja drugog suposjednika i/ili suvlasnika, izvede radove koje je trebala izvesti treća osoba, pripada li mu pravo tražiti vraćanje uloženog prema pravilima stečenog bez osnove ili ne – s obzirom na odredbe čl. 211. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94.,111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01, dalje: ZOO) odnosno iz razloga što se radi o preuzimanju duga preuzimanja tuđeg duga odnosno preuzimanju ispunjenja (čl. 446. u vezi s čl. 453. ZOO)?“.

 

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Revizijski sud, u smislu odredbe čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

6. Iz samog pitanja i navoda u reviziji proizlazi da relevantne činjenice za odluku u ovom sporu u suštini nisu sporne. Utvrđeno je da su tuženik kao kupac i društvo G. - i. d.d. Z., kao prodavatelj, 4. veljače 1992., sklopili ugovor o kupoprodaji (s aneksom tom Ugovoru od 19. travnja 1999. i od 16. studenoga 2000.) poslovnog prostora koji se nalazi u objektu „T. G.“ u Z., u naravi garaža površine 16,45 m2, koji je posebni dio objekta „T. G.“. Prodavatelj je tuženiku 19. travnja 1998. (s aneksom od 16. studenoga 2000.) izdao tabularnu izjavu za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Utvrđeno je i da je da je 1999. sklopljen Sporazum između tužitelja i većeg broja suvlasnika, među kojima je i tuženik, s jedne strane te društava G.-i. d.d. i G. g. d.d., s druge strane, o dovršetku izgradnje objekta „T. G.“ te da će suvlasnici (među kojima je i tuženik) zajedničkim sredstvima dovršiti izgradnju objekta po sistemu jednake cijene za sve njih po m2. Međutim, ovi izvođači radova nisu dovršili izgradnju objekta pa je tužitelj sklopio ugovor o gradnji od 30. ožujka 2001. s društvom I. d.d. Z. koja je dovršila objekt te je 7. lipnja 2002. izdana uporabna dozvola za cijeli objekt, što uključuje i tuženikov posebni dio (navedena garaža).

 

7. Sudovi nižeg stupnja su prihvatili tužbeni zahtjev zauzimajući stav da je tuženik dužan snositi razmjerni dio troškova (cijene) za dovršetak izgradnje objekta bez obzira na to što nije potpisnik (ugovorna strana) Sporazuma kojeg je tužitelj sklopio s društvom I. d.d. Z. i to na temelju pravila o stjecanju bez osnove u smislu čl. 210. ZOO. U istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (tužitelj je Grad Z., a tuženik je druga osoba vlasnica garaže) Županijski sud u Šibeniku je u presudi Gž-474/2009-3 od 18. lipnja 2012. zauzeo je suprotno shvaćanje, tj. da nije riječ o stjecanju bez osnove (čl. 210. ZOO) ni o poslovodstvu bez naloga (čl. 220. - 228. ZOO), već da je ugovorima i sporazumima između tužitelja i G. - i. d.d. te G. g. d.d. došlo do „preuzimanja duga - obveze potonjih od strane tužitelja u smislu čl. 446. ZOO u vezi s čl. 453. ZOO“ (prethodno je u obrazloženju navedeno da V. G. i njegovi pravni sljednici nisu dovršili izgradnju kompleksa „T. G.“).

 

8. Zbog navedenih različitih pravnih shvaćanja sudova drugog stupnja podnošenje revizije je dopušteno zbog ujednačavanja sudske prakse. Ovaj sud prihvaća pravilnom pobijanu presudu u ovoj pravnoj stvari iz slijedećih razloga.

 

9. Razumno je da svaki suvlasnik objekta snosi razmjerni dio troškova koji su bili potrebni za njegovo dovršenje i upotrebu. Bez dovršetka objekta i uporabne dozvole od 7. lipnja 2002. tuženik ne bio u mogućnosti stupiti u posjed i koristiti svoju garažu, pa je opravdano da snosi dio troškova koji su za to bili potrebni, a koje je prethodno snosio jedan suvlasnik (tužitelj).

 

10. Pozivanje tuženika na odredbu čl. 211. ZOO je nejasno, jer prema toj odredbi tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj od tuženika ne traži da mu vrati novac koji mu je platio, a znao je da to nije bio dužan. Ako tuženik ima umu ono što je tužitelj platio na temelju ugovora o gradnji od 30. ožujka 2001. društvu I. d.d. Z., onda nije riječ o isplati koju tužitelj nije bio dužan učiniti.

 

11. Prema odredbi čl. 446. st. 1. ZOO dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji je pristao vjerovnik, a do pristanka ili odbijanja ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja (čl. 446. st. 5. ZOO). Preuzimanje ispunjenja vrši se ugovorom dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obvezuje prema dužniku da ispuni njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku (čl. 453. st. 1. ZOO). U konkretnom slučaju nije utvrđeno da je sklopljen ugovor o preuzimanju duga ili preuzimanju ispunjenja. Prestanak obveze tuženika preuzimanjem duga ili preuzimanjem ispunjenja moglo je doći samo pod pretpostavkom da je tuženik s određenom trećom osobom (u ovom slučaju s tužiteljem) sklopio ugovor o preuzimanju duga ili preuzimanju ispunjenja novčane svote koju je dugovao vjerovniku (prodavatelju iz ugovora o kupoprodaji garaže). Iz presude Županijskog suda u Šibeniku Gž-474/2009-3 od 18. lipnja 2012. proizlazi da je prema shvaćanju toga suda ugovorima i sporazumima između tužitelja i G. - i. d. d. te G. g. d.d. došlo do preuzimanja duga - obveze potonjih od strane tužitelja. Obveza ovih društava prema kupcima garaža (među kojima je bio i tuženik) je bila predaja izgrađenih (dovršenih) garaža, tj. nakon što dovrše radove (u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji cijeli objekt „T. G.“ uključujući i garaže nije bio izgrađen). Sporazum iz 1999. sklopljen je između tužitelja i većeg broja suvlasnika, među kojima je i tuženik, s jedne strane te društava G.-i. d.d. i G. g. d.d., s druge strane, o dovršetku izgradnje objekta „T. G.“. Tužitelj (Grad Z.) po naravi stvari nije mogao preuzeti obvezu izvoditelja radova ni konkludentnim radnjama iz ugovora o građenju jer mu to nije predmet poslovanja niti je registriran za obavljanje takvih poslova.

 

12. Tuženik u reviziji posebno naglašava činjenicu da on nije suvlasnik objekta „T. G.“, već isključivo zakoniti posjednik garaže, ukazujući na odredbe čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15 - službeni pročišćeni tekst - dalje: ZV) jer njegovo pravo vlasništva nije upisano u zemljišnim knjigama. U ovom slučaju prema shvaćanju ovog suda ta činjenica ne oslobađa tuženika obveze jer je utvrđeno da je stekao zakonit posjed garaže (koja čini poseban dio objekta „T. G.“) na osnovi ugovora o kupoprodaji s izjavom prodavatelja kojom mu dopušta upis prava vlasništva u zemljišne knjige (clausula intanbulandi). Prema čl. 18. st. 1. ZV posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj posjedovanja, a u ovom slučaju sam tuženik naglašava da ima valjan pravni temelj. Vlasništvo određenoga posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno (čl. 66. st. 1. ZV), Ta odredba kao i one o suvlasništvu (čl. 36. do 56. ZV) trebaju se primijeniti na odgovarajući način i na tzv. „izvanknjižne“ vlasnike kao što je tuženik, jer samo od njegove volje ovisi u kojem trenutku će podnijeti zahtjev za upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Ne bi bilo prihvatljivo da troškove koji terete određene nekretnine snose samo stjecatelji koji su svoje pravo vlasništva upisali u zemljišne knjige, a da oni koji to nisu učinili budu oslobođeni obveze.

 

13. Imajući na umu navedeno, u konkretnom slučaju trebaju se primijeniti pravila o poslovodstvu bez naloga u smislu čl. 29. st. 2. ZV, premda na ishod spora ne utječe činjenica što su sudovi nižeg stupnja primijenili pravila o stjecanju bez osnove jer se u suštini dolazi do istog rezultata. U širem smislu može se govoriti i o stjecanju bez osnove jer je tuženik radnjama tužitelja (sklapanje ugovora o dovršetku radova na objektu „T. G.“ i dobivanjem uporabne dozvole) stekao mogućnost da garažu upotrebljava u svrhu za koju je namijenjena. Međutim, stjecanje bez osnove prema čl. 210. st. 1. ZOO postoji „kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe“ a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu. U ovom slučaju dio imovine tužitelja nije prešao u imovinu tuženika. Svota novca (dio imovine) koju je platio na temelju ugovora o građenju prešao je u imovinu izvoditelja radova i to ne bez osnove nego na osnovi pravnog posla.

 

14. Imajući na umu činjenicu da je tuženik kupio garažu i da svoje pravo vlasništva može upisati u zemljišne knjige na osnovi dobivene izjave prodavatelja (tabularne isprave), njegov pravni položaj u odnosu na troškove učinjene radi dovršetka radova na objektu „T. G.“ treba biti isti koji imaju ostali kupci garaža ili drugog poslovnog prostora u tom objektu, neovisno o tome jesu li pravo vlasništva upisali u zemljišne knjige (predmnijevani vlasnici) ili nisu. Dakle, sve kupce treba tretirati na jednak način, uključujući i one koji još nisu upisali svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige (a to mogu učiniti) te primijeniti pravila o poslovodstvu bez naloga (čl. 29. st. 2. ZV) u odnosu na one kupce koji nisu dali nalog tužitelju da sklopi ugovor o građenju radi dovršetka radova na objektu „T. D.“. U smislu odredbe čl. 223. st. 1. ZOO poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale ima pravo zahtijevati od onoga čiji je posao obavljao da preuzme sve obveze što ih je zaključio u njegovo ime te da mu naknadi sve nužne i korisne troškove. Dakle, dio obveze tužitelja prema izvoditelju radova treba preuzeti i tuženik razmjerno veličini svog posebnog dijela (garaže). Pritom treba reći da je 1999. sklopljen Sporazum između tužitelja i društava G.-i. d.d. i G. g. o dovršetku izgradnje objekta „T. G.“, a ugovoreno je da će suvlasnici (među kojima je i tuženik) zajedničkim sredstvima dovršiti izgradnju objekta po sistemu jednake cijene za sve njih po m2. Činjenica da ovi izvoditelji nisu dovršili radove nego je to učinilo društvo I. d.d. Z. po osnovi Ugovora o gradnji od 30. ožujka 2001. sklopljenog s tužiteljem, ne može imati za posljedicu oslobađanja tuženika obveze da snosi dio troškova (dio cijene razmjerno površini njegove garaže) bez obzira na to što nije ugovorna strana iz tog ugovora o gradnji. U ovom slučaju njegova obveza, kako je rečeno, proizlazi iz odrede čl. 223. st. 1. ZOO u vezi s čl. 29. st. 2. ZV. Time je ujedno odgovoreno na postavljeno revizijsko pitanje.

 

15. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 7. lipnja 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.