1

          Poslovni broj Gž R-1251/2020-3

 

Poslovni broj Gž R-1251/2020-3

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz M., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku iz P., protiv tuženika U. brodogradilište d.d. u stečaju, iz P., OIB: …, zastupanog po stečajnom upravitelju L. R., iz R., i umješača na strani tuženika C. o. d.d. iz Z., OIB: …, F. P., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka  izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-214/15-74 od 14. rujna 2018., u sjednici vijeća održanoj 7. lipnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-214/15-74 od 14. rujna 2018. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

             

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju ukupan novčani iznos od 1.430,11 eur/10.775,19 kn  sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, dok je u preostalom dijelu do iznosa od 19.359,88 eur/145.867,04 kn s kamatama tužbeni zahtjev odbijen (točka I izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 214,43 eur/ 1.615,62 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen (točka II izreke). Tužitelj je obvezan naknaditi umješaču na strani tuženika trošak parničnog postupka u iznosu od 65,04 eur/490,07 kn (točka III izreke).

 

2. Protiv te presude žale se obje stranke te umješač na strani tuženika.

 

3. Tužitelj presudu pobija u odbijajućem dijelu točke I i II izreke te točki III izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz  obvezu tuženika na naknadu troška parničnog postupka. 

 

4. Tuženik presudu pobija u dosuđujućem dijelu točke I i II izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP-a, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

 

5. Umješač na strani tuženika presudu pobija također u dosuđujućem dijelu točke I i II izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, uz obvezu naknade parničnog troška.

 

6. Žalbe su osnovane.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove izgubljene zarade, koju trpi iz štetnog događaja od 5. studenoga 2010., u ukupnom iznosu od 19.359,88 eur/145.867,04 kn s kamatama na pojedine iznose.

 

8. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlenik trgovačkog društva C.-S. u vremenskom razdoblju od 1. siječnja 2010. do 20. studenoga 2013., na radnom mjestu bravara;

- da je direktor trgovačkog društva C.-S. d.o.o. bio D. S., koji je bio i direktor trgovačkog društva S.-regula d.o.o.;

- da su tuženik-U. brodogradilište d.d. kao naručitelj i poduzeće S.-regula d.o.o. kao izvoditelj, 1. siječnja 2010. sklopili Ugovor broj 44/2010, kojim je naručitelj naručio, a izvoditelj se obvezao kontinuirano izvoditi radove na izradi brodskih trupova, opremanju brodova i ostalim proizvodima naručitelja, sa svojim radnicima zanimanja definiranih čl. 3. citiranog Ugovora (zavaravač II, bravar V7, električar 56);

- da je 1. siječnja 2010. sklopljen i Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji broj 01-2010 između trgovačkog društva S.-regula d.o.o. kao naručitelja i C.-S. d.o.o. kao izvoditelja, kojim su u čl. 1. dogovorili da će zajednički obavljati poslove u brodograđevnoj industriji, i to na način da će izvoditelj osigurati dogovoreni broj radnika za pojedine ugovorene poslove;

- da je tužitelj 5. studenoga 2010. obavljao svoje radne zadatke kao zaposlenik C.-S. za tuženika, u krugu tuženika, u strojarnici, kada je doživio ozljedu na radu, na način da je na tužitelja u predjelu donjeg dijela leđa pala metalna cijev;

- da je prema Izvješću o nastanku invalidnosti – profesionalne nesposobnosti za rad Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područni ured u Puli-Pola broj: 125625 od 25. listopada 2013. kod tužitelja – osiguranika, počev od 3. travnja 2013. nastala invalidnost, i to profesionalna nesposobnost za rad iz čl. 34. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98-dalje ZOMO) uz kontraindikacije: veća psihofizička naprezanja, duža statodinamička opterećenja kralježnice, dizanje i prenošenje težih tereta, rad na visini i nezaštićenim površinama;

- da se rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područni ured u Puli-Pola klasa: 141-02/13-01 urbroj: 341-13-05/3-13-008291 od 20. veljače 2014. tužitelju kod kojeg je zbog ozljede na radu i bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznaje, počevši od 3. travnja 2013. pravo na invalidsku mirovinu;

- da je poslodavac tužitelja C.-S. 20. studenoga 2013. donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, prema kojoj odluci tužitelju ugovor o radu prestaje s danom donošenja navedene odluke, odnosno s danom 20. studenoga 2013., protiv koje odluke tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava.

 

              9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja te iskaza saslušanih svjedoka, ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja kao zaposlenik C.-S. obavljao poslove u prostoru tuženika, na radnom mjestu brodobravara, kada mu je za vrijeme obavljanja redovnih radnih zadataka metalna cijev promjera 50-60 cm, dužine 1,5-2 metra, pala sa visine 4-5 metara u predio donjeg dijela leđa, kako to između ostaloga, proizlazi iz iskaza svjedoka V. P., iskaz kojega svjedoka od 31. kolovoza 2012. prileži spisu Općinskog državnog odvjetništva u Puli, te koji iskaz je pročitan u suglasnosti stranaka. Naime, imenovani svjedok je u bitnom iskazao da je predmetnog dana radio u neposrednoj blizini tužitelja u tzv. dvodnu broda te je vidio da je metalna cijev promjera 50-60 cm, dužine 1,5-2 metra pala sa visine 4-5 metara na tužitelja u predjelu donjeg dijela leđa, a upitan odakle je cijev pala naveo da su nakon što je tužitelju pružena pomoć pogledali platformu gdje su vidjeli da je bila odložena skela sa cijevima te da cijevi nisu bile zavezane.

 

              10. Nadalje, iskazima svjedoka S. K. i N. S. utvrđeno je da je prostor u kojem su bile odložene sporne cijevi osiguravao tuženik te da je za tuženika, kao i za poslove kooperantske tvrtke, odgovorna osoba bio poslovođa tuženika. Iskazom svjedoka D. U., tada rukovoditelja montaže opreme na navozima,  utvrđeno je da je za postavljanje i sigurnost skele odgovoran voditelj prostora, na tom radilištu, u to vrijeme, S. K., a inače za postavljanje i siguran rad na skeli da odgovaraju neposredni rukovoditelj i poslovođa, u pravilu zaposlenici tuženika, kao što je bio i imenovani S. K.. Iskazao je i da je za sigurnost skele odgovoran poslovođa skelar, također zaposlenik tuženika. Utvrđeno je da navedeno proizlazi i iz dopisa tuženika od 17. siječnja 2013. (list 8 spisa), kojim se tuženik očitovao na upit Općinskog državnog odvjetništva u Puli, u kojem se navodi da je sporna skela u vlasništvu tuženika te da je odgovornost za istu na osobi zaposlenika tuženika.

 

              11. Stoga je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da se predmetna cijev koja nije bila osigurana, u konkretnom slučaju ima smatrati opasnom stvari, kao što je i sam posao kojeg je tužitelj obavljao – posao bravara u prostoru brodske sekcije, tzv. dvodnu, te da u primjenu dolaze odredbe čl. 1063. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje ZOO). To pak znači da je odgovornost tuženika kao vlasnika opasne stvari objektivna, te da je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica koje ga temeljem odredbe čl. 1067. st. 2. ZOO-a mogu osloboditi odgovornosti. Tuženik takve činjenice nije dokazao, pa tako niti da bi tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja, iz kojih razloga nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika i umješača na strani tuženika o suprotnom.

              12. Međutim, budući da je iz obrazloženja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područni ured u Puli od 20. veljače 2014. razvidno da je prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka od 3. travnja 2013. kod tužitelja zbog ozljede na radu od 20% i bolesti 80%, dana 3. travnja 2013. nastala profesionalna nesposobnost za rad prema čl. 34. st. 1. ZOMO-a, sud utvrđuje da je zbog predmetne ozljede kod tužitelja nastala profesionalna nesposobnost za rad u omjeru od 20%, dok preostalih 80% profesionalnu nesposobnost za rad čini bolest tužitelja, za što da nema odgovornosti tuženika, odnosno utvrđuje odgovornost tuženika u omjeru od 20%.

 

              13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja utvrđuje da kao komparante nije bilo moguće odrediti zaposlenike tuženika, niti neke druge tvrtke iz razloga što tužitelj nije bio zaposlen kod tuženika u vrijeme štetnog događaja, niti je na nedvojbeni način dokazao da bi se zaposlio kod nekog drugog poslodavca, pa zaposlenici tuženika ili neke druge tvrtke ne bi bili adekvatni komparanti. Utvrđuje da je angažirani vještak financijske struke sačinio nalaz u dvije varijante (s omjerom odgovornosti 20%:80% i bez omjera), na način da je u jednoj varijanti dopune nalaza i mišljenja u Tabeli 1 i 2 prosječna mjesečna bruto plaća izračunata temeljem isplaćene bruto plaće tužitelja u 2010. do ozljede, te prema kojoj kada se oduzmu primanja s osnove invalidske mirovine, izgubljena zarada tužitelja u omjeru od 20%, iznosi 10.775,19 kn. U drugoj varijanti (također s omjerom 20%:80% i bez omjera) koristeći za izračun prosječnu mjesečnu neto plaću KV radnika u Republici Hrvatskoj prema podacima Državnog zavoda za statistiku, izgubljena zarada tužitelja u omjeru od 20% iznosila bi 29.173,41 kn.

 

              14. Prvostupanjski sud prihvaća varijantu osnovom koje tužitelju dosuđuje za utuženo razdoblje iznos od 10.775,19 kn, a u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

              15. Ocjena je ovoga suda da je činjenično stanje za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno, zbog čega nije moguće ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

              16. U nastavku postupka prvenstveno je potrebno voditi računa da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj St-34/2019-27 od 16. svibnja 2019., kada je ovaj postupak bio u žalbenoj fazi, da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-214/15-83 od 29. svibnja 2019. prekinut ovaj postupak temeljem odredbe čl. 212. toč. 5. ZPP-a, radi nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka i da je stečajni upravitelj pozvan preuzeti predmetnu parnicu, te je doneseno pravomoćno rješenje o nastavku ovog postupka poslovni broj P-214/15-84 od 28. siječnja 2020.

17. Međutim, kako otvaranje stečajnog postupka mijenja procesni položaj vjerovnika stečajnog dužnika koji se ogleda kroz nemogućnost ostvarenja tražbina vjerovnika stečajnog dužnika izvan stečajnog postupka, potrebno je voditi računa o mjerodavnim odredbama čl. 165., čl. 257., čl. 269. i čl. 270. Stečajnog zakona (Narodne novine broj 71/15 i 104/17-dalje SZ), na koje je ukazao i stečajni upravitelj, a glede postupovnih pretpostavki za daljnje vođenje ove parnice, s obzirom da odredbe SZ-a predstavljaju lex specialis, kao i sadržaj odredbe čl. 215. st. 2. ZPP-a.

18. Naime, odredbom čl. 269. SZ-a propisano je ako je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka već pokrenut parnični postupak o tražbini pred državnim ili arbitražnim sudom, postupak radi utvrđivanja tražbine nastavit će se preuzimanjem te parnice (st.1.). Prijedlog za nastavak parnice iz st.1. ovoga članka može podnijeti vjerovnik čija je tražbina osporena, u roku od osam dana od dana pravomoćnosti rješenja o upućivanju na parnicu, odnosno primitka drugostupanjske odluke. Osporavatelj parnicu nastavlja u ime i za račun dužnika (st.2). Ako vjerovnik osporene tražbine koji je upućen na parnicu ne predloži nastavak parnice u roku iz st.2. ovoga članka, smatrat će se da je odustao od prava na vođenje parnice (st.3.).

19. Iz navedenog sadržaja ove zakonske odredbe proizlazi da je bitan preduvjet za preuzimanje i nastavak parnice parnična radnja vjerovnika (tužitelja), koji je u tom slučaju dužan preuzeti parnicu u roku od osam dana od primitka rješenja o upućivanju na parnicu. U protivnom, nastupa (neoboriva) zakonska predmnijeva da je vjerovnik odustao od prava na vođenje parnice. Pravni standard sadržan u sintagmi „odustao od prava na vođenje parnice“ može se tumačiti i primijeniti samo tako da protekom roka u kojem vjerovnik nije preuzeo parnicu po samom zakonu nastupa postupovna posljedica slična predmnijevanom povlačenju tužbe, dakle, parnica prestaje teći, ali uz bitnu razliku da se parnica o istom predmetu spora i među istim strankama više ne može voditi, jer se zapravo smatra da je vjerovnik u takvom slučaju prihvatio dužnikovo osporavanje sporne tražbine iz stečajnog postupka i odustao od tužbenog zahtjeva (tako odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-1052/13).

 

20. Sukladno izloženom prvostupanjski sud vodit će računa o navodima stečajnog upravitelja da bi tužitelj izvršio prijavu tražbine iz ovog parničnog postupka u iznosu od 15.241,96 kn i da bi ista bila osporena na ispitnom ročištu održanom 16. rujna 2019., slijedom čega da je tužitelj rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj 10 SP 34/2019-129 od 19. rujna 2019. upućen u roku od osam dana od dana pravomoćnosti tog rješenja predložiti nastavak ovog parničnog postupka s upozorenjem da će se u suprotnom smatrati da je odustao od prava na vođenje parnice u skladu s čl. 269. SZ-a.

21. S obzirom da citirana pismena ne prileže spisu, potrebno je pozvati stečajnog upravitelja da iste priloži, te ovisno od toga, a sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama SZ-a cijeniti da li je i koja tražbina tužitelja i u kojem iznosu prijavljena u predmetnom stečajnom postupku, je li ista ispitana na ispitnom ročištu i je li osporena te da li je i kada doneseno pravomoćno rješenje o upućivanju tužitelja na parnicu.

22. Isto tako, potrebno je voditi računa da u nastavku postupka tužba može biti isključivo deklaratorna, jer je odredbom čl. 270. SZ-a propisano da se u parnici utvrđivanje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono naznačeno u prijavi ili na ispitnom ročištu.

24. Zavisno od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja cijenit će žalbene navode tužitelja kojima se za sada osnovano dovodi u dvojbu pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da bi umanjena radna sposobnost tužitelja bila u uzročnoposljedičnoj vezi sa štetnim događajem isključivo u omjeru od 20%, budući da je prvostupanjski sud neosnovano odbio provesti po tužitelju predloženi dokaz vještačenjem po vještaku liječniku specijalisti medicine rada na okolnost jesu li trajne posljedice ozljede koju je tužitelj zadobio u štetnom događaju presudne za njegovu nesposobnost za rad.

              25. Naime, prema odredbi čl. 1095. st. 2. ZOO-a ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenom određenu novčanu rentu, kao i naknadu za štetu. Ako ovu odredbu tumačimo prema pravilima potpune naknade (čl. 1090. ZOO-a), tužitelj kao oštećenik, kod utvrđenja da bi upravo zbog posljedica štetnog događaja postao nesposoban za svoje dotadašnje zanimanje i izgubio prihode koje je ostvarivao, imao bi pravo na naknadu cjelokupne štete s osnove izgubljene zarade od odgovorne osobe i neovisno o tome što utvrđeno smanjenje radne sposobnosti posljedično štetnom događaju iznosi 20%. Dakle, ostalo je u dvojbi jesu li ozljede koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju onaj pravno relevantni uzrok opće radne nesposobnosti tužitelja za poslove koje je prije obavljao.

 

              26. Stoga je s tim u svezi bilo potrebno provesti dokaz vještačenjem po vještaku medicine rada na okolnost utvrđenja je li predmetna ozljeda osnovni uzrok nastanka profesionalne nesposobnosti tužitelja za rad.

 

              27. Pri tome je za dodati i da okolnost da je poslodavac tužitelja donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja ne prekida uzročnu vezu prema kojoj postoji tuženikova odgovornost za štetu, budući da je tužitelju ugovor o radu otkazan upravo s obzirom na okolnost da njegov poslodavac nije imao mogućnost zaposliti ga na radno mjesto koje odgovara smanjenoj radnoj sposobnosti tužitelja, a do koje smanjene radne sposobnosti je došlo upravo zbog povrede na radu kod tuženika, koji zbog toga i odgovara za tako nastalu štetu; određeni gubitak na zaradi tužitelja u uzročnoj je vezi sa povredom na radu koju je zadobio kod tuženika i zbog koje je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju štetu, s time da su za sada, a s obzirom na prethodno navedeno, ostali u dvojbi omjer i visina predmetne štete.

 

              28. Nakon što dopuni činjenično stanje kako je prethodno navedeno, sud prvog stupnja donijet će novu i na zakonu osnovanu odluku.

 

              29. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 370. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

              30. Sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

 

 

U Rijeci 7. lipnja 2023.

 

 

                                                                                                                                            Predsjednik vijeća                                                                                                                                         Duško Abramović