Baza je ažurirana 02.03.2026. zaključno sa NN 148/25 EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: -2372/2021-3

 

 

         

 

 

 

    Republika Hrvatska

  Županijski sud u Rijeci

    Žrtava fašizma 7

      51000 Rijeka

 

 

 

Poslovni broj: -2372/2021-3

                                  U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. J. iz I.-G., OIB: , zastupanog po punomoćniku T. Š., odvjetniku u I.-G., protiv tuženika: 1. D. J. sa prebivalištem na adresi T., a sa boravištem na adresi SR Njemačka, H., OIB: i 2. D. J. sa prebivalištem na adresi T., a sa boravištem na adresi SR Njemačka, H., OIB: , oboje zastupani po punomoćnici A. Č., odvjetnici u Z., radi opoziva darovanja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-355/2019-21 od 8. listopada 2021., u sjednici vijeća 7. lipnja 2023.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-355/2019-21 od 8. listopada 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točkama I i II izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je opozvan ugovor o darovanju sklopljen 6. srpnja 2009. ovjeren po javnom bilježniku M. M. iz I. G. pod brojem OU-98/09 između tužitelja kao darovatelja i 1.tuženika kao daroprimatelja kojim je tužitelj darovao 1.tuženiku ½ dijela nekretnine k.č.br. 776/5 upisane u z.k.ul. 2045 k.o. I. G., dok je točkom II izreke opozvan ugovor o darovanju sklopljen 17. kolovoza 2009. ovjeren po javnom bilježniku M. M. iz I. G. pod brojem OU-116/09 između tužitelja i 2.-tuženice, u odnosu na ½ dijela iste nekretnine.

2. Točkom III izreke naložena je uknjižba brisanja prava vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini s imena 1. i 2.-tuženika, kao i prava doživotnog uživanja u korist tužitelja uz istodobnu uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja uknjižbom prava vlasništva za korist tužitelja.

3. Točkom IV izreke tuženicima je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.800,00 kn, dok je točkom V izreke odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

4. Protiv te presude žalbu su podnijeli tuženici zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva i naloži tužitelju naknaditi parnični trošak.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za opoziv ugovora o darovanju sklopljenog 6. srpnja 2009. s 1.-tuženikom, kao daroprimcem i ugovora o darovanju sklopljenog 17. kolovoza 2009. s 2.-tuženicom, kao daroprimcem, u odnosu na nekretninu k.č.br. 776/5 z.k.ul. 2045 k.o. I. G., za brisanje upisa prava vlasništva 1. i 2.tuženika na predmetnoj nekretnini svakog u ½ dijela kao i prava doživotnog uživanja upisanog za korist tužitelja uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je ocijenio da nije počinjena koja od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

9. Tuženici u žalbi prvenstveno ističu postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP-a, na koju ovaj sud u povodu žalbe pazi i po službenoj dužnosti te ustraju kod prigovora da odlučivanje o zahtjevu tužitelja za opoziv darovanja ne ide u sudsku nadležnost, u smislu odredbe čl. 496. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), prema kojoj odredbi da se darovanje opoziva pisanom izjavom upućenom obdareniku, a potpis darodavca na izjavi mora biti ovjeren od strane javnog bilježnika.

10. Navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena, a slijedom toga nije osnovan ni prigovor tuženika o sudskoj nenadležnosti za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za opoziv darovanja. S tim u vezi Vrhovni sud Republike Hrvatske je na 7. sjednici Građanskog odjela od 15. studenog 2021. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad darodavac nije opozvao ugovor o darovanju pisanom izjavom upućenom obdareniku s time da potpis na izjavi mora biti ovjerovljen od strane javnog bilježnika, odlučivanje o tužbi i tužbenom zahtjevu na opoziv ugovora o darovanju spada u sudsku nadležnost pa stoga ovi žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

11. S tim u vezi nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju tuženici obrazlažu navodima da se sud u obrazloženju presude nije očitovao o njihovom prigovoru sudske nenadležnosti, ovo iz razloga jer u situaciji kad je sud meritorno sudio o tužbenom zahtjevu, to znači da je prigovor tuženika o sudskoj nenadležnosti otklonio kao neosnovan. Isto tako pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni te u skladu s izvedenim dokazima koje je sve sud ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

12. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je i prema shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev tužitelja pravilno prihvaćen kao osnovan.

13. U provedenom postupku prvostupanjski sud je ocijenio kao dokazane tvrdnje tužitelja da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 493. st. 1. ZOO za opoziv darovanja zbog osiromašenja tužitelja kao darovatelja te isto tako da je tužitelj dokazao da su ispunjene pretpostavke za opoziv darovanja zbog nezahvalnosti u smislu odredbe čl. 494. st. 1. ZOO. S tim u vezi prvostupanjski sud je ocijenio kao neosnovan prigovor prekluzije (pogrešno se u obrazloženju presude navodi prigovor zastare, a što i tuženici pogrešno ističu u žalbi) iz odredbe čl. 497. ZOO prema kojoj pravo na opoziv darovanja prestaje istekom godine dana od dana kada je osoba koja ima pravo na opoziv saznala za razlog opoziva ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno. U vezi tog prigovora tuženika prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj predmetnu tužbu podnio 23. srpnja 2019., dok je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je tužitelj tijekom 2018., saznao da ima maligni karcinom prostate te da je u prekluzivnom roku iz citirane zakonske odredbe pravovremeno podnio predmetnu tužbu.

14. Sud je nadalje ocijenio kao neosnovan prigovor zastare tuženika u odnosu na zahtjev tužitelja za brisanje prava vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini i za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom ugovora o darovanju, uz obrazloženje da se ne radi o brisovnoj tužbi, i rokovima za podnošenje te tužbe iz odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/19; dalje ZZK).

15. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

16. Tuženici u žalbi neosnovano ustraju kod prigovora prekluzije iz odredbe čl. 497. ZOO, koji obrazlažu navodima da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj za razloge za opoziv darovanja saznao ranije, još tijekom 2017., a ne tijekom 2018. kako to utvrđuje prvostupanjski sud, te da je pravilnom primjenom odredbe čl. 497. ZOO tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

17. Odredbom čl. 497. ZOO propisano je da pravo na opoziv darovanja prestaje istekom godine dana od dana kada je osoba koja ima pravo na opoziv saznala za razlog opoziv ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno.

18. U konkretnom slučaju tužitelj opoziv darovanja traži zbog njegovog osiromašenja (čl. 493. st. 1. ZOO), te zbog nezahvalnosti tuženika kao obdarenika (čl. 494. st. 1. ZOO).

19. Prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, a posebno iskaza brojnih saslušanih svjedoka, kao i stranačkog iskaza tužitelja i 1.-tuženika, kao stranaka u postupku utvrdio da je tužitelj u dobi od 77 godina, da njegova djeca, 1. i 2.-tuženici, imaju prebivalište u Republici Njemačkoj, da se tužitelj nakon odlaska u mirovinu, koju je stekao u Republici Njemačkoj, 2017. vratio u Republiku Hrvatsku, gdje je, u periodu od 2002. do 2007. izgradio kuću u I.-G. (predmetnu nekretninu), da je spornim darovnim ugovorima za korist tužitelja ugovoreno pravo doživotnog uživanja predmetne nekretnine, da tuženici u posjed darovane nekretnine (svaki u 1/2 dijela) nisu stupili. Sud je također utvrdio da je tužitelj obolio 2017., kada je imao operaciju srca, a potom tijekom 2018. da mu je dijagnosticiran zloćudni tumor prostate, koji je operirao, u vezi čega tužitelj i danas provodi liječenje.

20. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da prekluzivni rok od godine dana iz odredbe čl. 497. ZOO u konkretnom slučaju teče od kolovoza 2018. kada je tužitelju dijagnosticiran zloćudni tumor prostate, pri čemu je sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je od operacije prostate tužiteljevo zdravstveno stanje znatno pogoršano, da iziskuje velike troškove liječenja vezano uz odlaske na kemoterapije i druge preglede iz I.-G. u Z., troškove uzimanja brojnih lijekova, zbog kojih troškova tužitelj svojom mirovinom koja iznosi 800,00 eur ne može iste pokrivati, a isto tako pravilno je utvrđeno, da tužitelj nakon operacije prostate ne može samostalno brinuti o sebi, te kako tuženici nakon toga nisu stupili u kontakt s tužiteljem, tužitelj je sklopio brak s drugom suprugom, prvenstveno radi toga jer mu je bila potrebna pomoć druge osobe.

21. Stoga, budući da je predmetna tužba podnesena 23. srpnja 2019. neosnovan je prigovor prekluzije iz čl. 497. ZOO kod kojeg tuženici neosnovano ustraju u žalbi.

22. Tuženici u žalbi neosnovano ustraju i kod prigovora iz odredbe čl. 493. st. 4. ZOO koji obrazlažu navodima da tužitelj ne može opozvati darovanje jer da je od predaje dara (predmetne nekretnine) proteklo 10 godina.

23. Odredbom čl. 493. st. 4. ZOO,a kojom je reguliran opoziv darovanja zbog osiromašenja darovatelja propisano je da darovatelj ne može opozvati darovanje i zahtijevati povrat dara ako se namjerno ili grubom nemarnošću doveo u oskudicu ili ako je od predaje dara proteklo 10 godina za nekretnine, odnosno 5 godina za pokretnine.

24. Tuženici niti ne tvrde da se tužitelj namjerno ili grubom nemarnošću doveo u oskudicu. Što se pak tiče prigovora da je od predaje dara proteklo deset godina te da tužitelj protekom deset godina ne može opozvati darovanje treba reći da je ovaj prigovor neosnovan u odnosu na ugovor o darovanju koji je tužitelj 17. kolovoza 2009. sklopio s 2.-tuženicom. Isto tako taj prigovor je neosnovan i u odnosu na ugovor o darovanju koji je tužitelj 6. srpnja 2009. sklopio s 1.-tuženikom ovo iz razloga jer spornim ugovorima o darovanju za korist tužitelja ugovoreno je pravo doživotnog uživanja predmetne nekretnine, pri čemu iz dokaznog postupka jasno proizlazi da tuženici u posjed predmetne nekretnine nikada nisu stupili slijedom čega rok od deset godina iz odredbe čl. 493. st. 4. ZOO također nije protekao.

25. Prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za opoziv darovanja zbog osiromašenja tužitelja kao darovatelja propisane odredbom čl. 493. st. 1. ZOO. Prema toj zakonskoj odredbi, darovatelj koji nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da više nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a nema ni osobe koja ga je po zakonu dužna uzdržavati može opozvati darovanje i od obdarenika zahtijevati povrat dara.

26. U provedenom postupku je pravilno utvrđeno da tužitelj ima jedino prihode od mirovine koja iznosi 800,00 eur, a što iznosi oko 6.030,00 kn, da tužiteljeva supruga ima mirovinu u iznosu oko 1.200,00 kn. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj ima znatne troškove liječenja koji su nastali nakon operacije tumora prostate u 2018. zbog kojih troškova tužitelj nema dovoljno sredstava za život. Ovi zaključci prvostupanjskog suda žalbenim navodima tuženika ničim nisu dovedeni u sumnju jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj nakon te operacije svakodnevno odlazio na zračenje u bolnicu u Z., da troškovi odlaska u Z. osobnim automobilom iznose oko 124,00 kn, a taksijem oko 350,00 kn dnevno, da je tužitelj bio podvrgnut brojnim zračenjima što je iziskivalo oko 38 odlazaka u bolnicu u Z.. Isto tako u postupku je pravilno utvrđeno da tužitelj i danas ima terapiju brojnim lijekovima radi liječenja bolesti srca, tumora prostate i dijabetesa koja bolest je također dijagnosticirana kod tužitelja, a općepoznato je da svi lijekovi nisu oslobođeni od participacije, slijedom čega, tužitelj prilikom nabave lijekova mora doplaćivati potreban novčani iznos. Ove okolnosti upućuju na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su svi navedeni troškovi uzrokovani bolešću tužitelja objektivno doveli do njegova osiromašenja na način da tužitelj iako ostvaruje redovnu mirovinu, sredstvima iz mirovine ne može pokrivati svoje ostale životne potrebe (osobito troškove prehrane) koji su također visoki. Također iz dokaznog postupka jasno proizlazi (stranačkog iskaza tužitelja) da je tužitelj brak sa sadašnjom suprugom sklopio iz razloga jer mu je bila potrebna pomoć druge osobe, koju od tuženika tijekom bolesti nije dobivao, pa iako je, tužiteljeva supruga u obvezi uzdržavati tužitelja, jasno je da mirovinom od 1.200,00 kn mjesečno tužiteljeva supruga ne može pokriti niti svoje osnovne životne potrebe. Također treba reći da tužitelj, prema utvrđenom činjeničnom stanju prihod od imovine ne ostvaruje. Okolnost da tužitelj stanuje u predmetnoj nekretnini u I.-G. tužitelj za čiju korist je spornim ugovorima o darovanju ugovoreno pravo doživotnog uživanja predmetne nekretnine i služi mu za stanovanje, drugi prihod od te imovine ne može ostvariti. Žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani pri čemu je sud cijeneći odredbu čl. 292. st. 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19 i 47/20; dalje ObZ) prema kojoj su tuženici, kao tužiteljeva djeca u obvezi istoga uzdržavati ako nema dovoljno sredstava za život, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za opoziv darovanja zbog osiromašenja tužitelja propisane odredbom čl. 493. st. 1. ZOO, pri čemu je nesporno da tuženici na bilo koji način novčanim sredstvima ili fizički nisu pomogli u uzdržavanju tužitelja.

27. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za opoziv darovanja i zbog nezahvalnosti propisane odredbom čl. 494. ZOO. Prema odredbi čl. 494. st. 2. ZOO gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji.

28. Nije sporno da bi tuženici prema tužitelju ili nekom od članova njegove uže obitelji počinili kazneno djelo. Međutim, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su se tuženici teže ogriješili o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju (tužitelju), budući da su u opisanim okolnostima bili dužni uzdržavati tužitelja, što, tuženici nesporno nisu činili.

29. Osim toga iz dokaznog postupka proizlazi da je tuženicima bilo poznato da tužitelj boluje od teških bolesti, da je tužitelj tražio od tuženika da mu pomognu u bolesti, kako fizički, tako i materijalnim sredstvima, a što su tuženici prema izvedenim dokazima odbili, te od podnošenja tužbe nisu kontaktirali sa tužiteljem, pri čemu je sud pravilno utvrdio da iako je 1.-tuženik dolazio u Republiku Hrvatsku u mjesto T., koje se nalazi u blizini I.-G., nije niti posjetio oca, a to nije činila niti 2.-tuženica. Sve ove okolnosti u svojoj ukupnosti ukazuju da su se tuženici teže ogriješili o obvezu – dužnost uzdržavanja tužitelja koja je propisana citiranom odredbom čl. 292. st. 1. ObZ-a pri čemu se ukazuje da su tuženici, kao djeca tužitelja u opisanim okolnostima propustili i moralnu obvezu da barem povremeno posjete tužitelja kao oca tijekom njegove bolesti, što je sve od strane tuženika izostalo pri čemu okolnost da tuženici nisu bili u dobrim odnosima s tužiteljem ne opravdava ovakvo postupanje tuženika, jer je temeljna obveza djece voditi brigu o roditelju osobito tijekom bolesti roditelja.

31. Zbog tih razloga prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točkama I i II izreke, a isto tako pravilno je prihvaćen i zahtjev tužitelja za brisanje prava vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini kao i prava doživotnog uživanja za korist tužitelja, uz istodobnu uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja uknjižbom prava vlasništva na predmetnoj nekretnini za korist tužitelja, kao posljedica usvajanja zahtjeva za opoziv darovanja.

32. Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

33. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 7. lipnja 2023. 

 

             

                 Predsjednica vijeća

                      Dubravka Butković Brljačić, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu