1

Poslovni broj Gž-1111/2021-3

 

 

Poslovni broj Gž-1111/2021-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

           Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., OIB: ..... iz S., zastupanog po punomoćnicima J. J., M. B., Da.i T. H. odvjetnicima iz ZOU J. J., M. B., D. B. i T. H. iz K., protiv tuženika RH, zastupane po ODO u S., radi utvrđenja, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1576/2018 od 06. studenog 2020.,07. lipnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1576/2018 od 06. studenog  2020.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška  žalbenog postupka.

 

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđeno je da je tužitelj vlasnik dijela nekretnina kat. čest. br ..... pašnjak u površini 1930 m2 upisane u z. k. ul..... k.o P., koji je na prikazu lica mjesta od 18. listopada 2019., sačinjenom po sudskom vještaku T. Č. označen slovima A B C D E F A te da je tuženik dužan trpjeti da se tužitelj upiše kao vlasnik navedenog dijela nekretnine u zemljišnim knjigama. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.675,00 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.

 

              Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

 

              U žalbi tvrdi da sud prvog stupnja osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na iskazima svjedoka zanemarujući ostale provedene dokaze. Tužitelj ni njegovi prednici da nisu upisani posjednicima u posjedovnom listu već je tijekom čitavog razdoblja predmetna nekretnina u katastru i zemljišnim knjigama upisana kao općenarodna imovina. Ta nekretnina da je u naravi kamenjar, obrastao niskim raslinjem i na terenu nisu vidljivi nikakvi ostaci privođenja zemljišta kulturi i  nekretnina da nije omeđena vlastitim suhozidom već ju u određenom dijelu omeđuje suhozid susjedne nekretnine. Činjenica da je je predmetna nekretnina 1981. podijeljena unutar obitelji prednika tužitelja i pripala djedu tužitelja da nije odlučna jer sud prvog stupnja prilikom podjele nije utvrđivao vlasništvo već se podjela temeljila na izjavama stranaka dok se ta nekretnina ne spominje u rješenju o naknadno pronađenoj imovini.

 

              Predlaže uvaženje žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba nije osnovana.

 

  Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je predmetna nekretnina koja nosi oznaku 2343 pašnjak, upisana u zemljišnoknjižni uložak broj .... k.o P. na ime tuženika dok je u katastru u površini od 10110 m2, pod nazivom " K. P.L." upisan kao Općenarodna imovina P.,

 

- očevidom na licu mjesta je utvrđeno da je nekretnina u naravi kamenjar obrastao niskim raslinjem i da se na njezinom djelu nalazi iskopan  betonirani prostor za septičku jamu bez ploče te da se do nekretnine prilazi makadamskim putem sa asfaltne ceste i da je omeđena suhozidovima susjednih posjeda (linija označena slovima CDEFA) dok preostale granice nisu ničim označene (linija slovima ABC) i da ima površinu od 1930 m2,

 

- da je predmetna nekretnina među ostalim bila predmetom sudske diobe u obitelji prednika tužitelja (1981) te je ista pripala u vlasništvo i posjed djedu tužitelja, kojeg je naslijedio otac tužitelja i nastavno tužitelj,

 

- da je iskazom tužitelja i saslušanih svjedoka, kojima je sud u cijelosti poklonio vjeru ocjenjujući ih uvjerljivom, životnom i logičnom, utvrđeno da je predmetnu nekretninu zvanu „ M.“, koristio pradjed tužitelja do svoje smrti za ispašu stoke te je održavao suhozid koji je prema kazivanju svjedoka star 300 godina, od nikog ometan,

 

- da je dokazan samostalan i neprekidni posjed tužitelja i prednika kroz razdoblje od 100 godina,  a da tuženik nije dokazao nepoštenje tog posjeda,

 

- da su prednici tužitelja stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u smislu odredbe članka 388 stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09:dalje ZV) primjenom odredbe paragrafa1451-1493 Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), a koje se primjenjuju temeljem odredbe čl. 4. Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 06. travnja 1941.godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list 84/46) i Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06.travnja 1941. Rok za stjecanje prava vlasništva koji je počeo teći  prije 06. travnja 1941. da se nastavlja  nakon 08. listopada 1991.

 

Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije nerazumljiva ni proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Nije počinio ni relativno bitna povreda odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a zbog povrede odredbe članka 8. ZPP-a već je sud prvog stupnja savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaza zasebno i sve dokaze zajedno i donio odluku na temelju rezultata cjelokupnog postupka i to utvrđenje suda prvog stupnja u cijelosti je prihvatljivo i ovom žalbenom sudu. Prvostupanjski je sud  naveo odlučne razloge na kojima temelji utvrđenje o posjedu tužitelja i prednika na spornoj nekretnini prihvatljive ovom žalbenom sudu.

 

Sadržaj iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, vlasnika nekretnina koje graniče sa spornom nekretninom, opravdava utvrđenje suda prvog stupnja o posjedu prednika tužitelja na predmetnoj nekretnini zasigurno od 1920. i njezinom odvajanju od susjedne nekretnine suhozidom. Iako su saslušani svjedoci rođeni 1949. i 1950. godine imaju posredna saznanja o posjedu prednika tužitelja, djeda i pradjeda iz  razdoblja prije svog rođenja (djed tužitelja rođen je 1935.) kao i neposredna saznanja o posjedu djeda i roditelja tužitelja tijekom svog života i poznato im je da su   prednici tužitelja na toj nekretnini pasli stoku, a kasnije ju i obrađivali. Stanje lica mjesta ne dovodi u pitanje istinitost iskaza saslušanih svjedoka jer je nekretnina odvojena od susjednih nekretnina suhozidom i sada je kamenjar, obrastao niskim raslinjem što bi ukazivalo na ranije korištenje ispašom. Osim toga na nekretnini se nalazi i betonirani prostor za septičku jamu koju je izgradio još otac tužitelja.

 

Činjenica da predmetna nekretnina u posjedovnom listu nije upisana na ime prednika tužitelja ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja jer faktičan posjed ne mora nužno pratiti tabularan posjed dok se osnovanost zahtjeva za stjecanje prava vlasništva dosjelošću temelji na faktičnom posjedu.

 

Osim toga ni činjenica da u rješenju o naknadno pronađenoj imovini prednika tužitelja nije navedena predmetna nekretnina ostavinskom imovinom ne čini dvojbenim to utvrđenje jer se u pravilu takvim rješenjima raspoređuje ostavinska imovina koja je uknjižena na ostavitelja dok se sva druga izvanknjižna imovina kroz zemljišne knjige može prenijeti na nasljednike tek tužbom ili ispravnim postupkom.

 

Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, upravo činjenica da su prednici tuženika 1981.u postupku diobe podjelom obuhvatili i tu kat. česticu govori u prilog tvrdnji da su tu nekretninu smatrali je svojim vlasništvom jer je logično da se dioba između nasljednika provodi na svim nekretninama u knjižnom i izvanknjižnom vlasništvu.

 

Budući da je sud prvog stupnja kroz pravilnu analizu svih provedenih dokaza utvrdio posjed tužitelja na predmetnoj nekretnini u trajanju preko 100 godina, najkasnije od 1920., dok tuženik nije tvrdio ni dokazao da bi tužitelj i njegovi prednici bili nepošteni posjednici (a teret dokaza te tvrdnje je na tuženiku) pravilno je  utvrdio prvostupanjski sud da su još prednici tužitelja stekli pravo vlasništva dosjelošću.

 

Međutim, nije prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja o načinu uračunavanja vremena dosjedanja, ali to nije dovelo u pitanje zakonitost pobijane presude jer je i pravilnim uračunavanjem valjalo odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva na jednak način.

 

Protivno utvrđenju suda prvog stupnja, u rok za stjecanje prava vlasništva uračunavalo bi se  ne samo razdoblje prije 06. travnja 1941. već i nakon 06. travnja 1941. (a ne nakon 08. listopada 1991., kako utvrđuje sud prvog stupnja) s obzirom na shvaćanje izneseno u odlukama Europskog suda za ljudska prava npr. „Trgo protiv Hrvatske“ koja se odnosi se na primjenu i učinke odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću  nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, (odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999., Narodne novine broj 137/99) te presudu  Jakeljić i drugi  protiv Hrvatske, u kojoj je izraženo i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva, u smislu odredbe članka  388. stavka 4. ZV-a, nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon  17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba članka 388. stavak 4. ZV-a ukinuta, pravilnom primjenom materijalnog prava u vrijeme dosjedanja valja uračunati i razdoblje do 8. listopada 1991.

 

Prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava iznesenom u pobrojanim odlukama, a koje je u cijelosti primjenjivo i na konkretnu pravnu situaciju, tužitelj kao podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću svojih prednika na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U vezi s tim treba kazati da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država jer se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice u konkretnoj situaciji u kojoj ne  postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

 

 Budući da je  prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su se pravni prednici tužitelj nalazili u poštenom posjedu sporne nekretnine zasigurno od 1920., dakle i prije 8. listopada 1991., da kroz cijelo vrijeme posjedovanja eventualna vlasnička prava trećih osoba posjedom tužitelja nisu smetana te da se u rok za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu u konkretnom slučaju uračunava i razdoblje prije 8. listopada 1991., to su već prednici tužitelja posjedovanjem te nekretnine, primjenom paragrafa 1472. Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), a koja se primjenjuju temeljem odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 06. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list 84/46) i Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. po proteku roka od 40 godina u kojem roku se moglo steći pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom, crkvenom i općinskom vlasništvu te vlasništvu neprofitabilnih (dobrotvornih) pravnih osoba, neprekidnim posjedovanjem od 1920. do 1960., da su stekli pravo vlasništva na toj nekretnini dosjelošću već 1960. dok je tužitelj pravo vlasništva na toj nekretnini stekao nasljeđivanjem iza svoga oca, u smislu odredbe članka 128. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 143/12, 152/14,81/15:dalje ZV).

 

Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi su neosnovani.

 

Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi sa člankom 155. ZPP-a i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim navodima  nije dovedeno u pitanje.

 

              Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je tuženik  nije uspio sa žalbom.

             

Sukladno predmetnom utvrđenju, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Rijeci, 07. lipnja 2023.

 

 

              Predsjednica vijeća:

Tajan Polić