Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Poslovni broj: 20 Gž-793/2022-3

1

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 20 -793/2022-3

 

 

 

                                           R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz R., , OIB: , koju zastupaju punomoćnici I. P. i T. P., odvjetnici iz R., , protiv tuženice A. B. d.d., , Z., OIB: , zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima u O. društvu Ć. i Š. iz Z., , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1036/2021-28 od 2. svibnja 2022., u sjednici održanoj 7. lipnja 2023.,

 

r i j e š i o  j e

 

I Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1036/2021-28 od 2. svibnja 2022. pod toč. I., II., III. i V. izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

 

II Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu broj 306-1059/2004 od dana 30. 11. 2004. godine koji je solemniziran kod javnog bilježnika M. G. D., broj: OU-2641/2004 dana 07.12.2004. godine, a koji je zaključen između tužitelja J. M. iz R., , OIB: i tuženika A. B. d.d. sa sjedištem u Z., , OIB: , (ranijeg naziva H. A.-A.-B. d.d.), ništetan dio čl. 6 ugovora koji glasi „Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

II. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu broj 306-1059/2004 od dana 30.11.2004. godine koji je solemniziran kod javnog bilježnika M. G. D., broj: OU-2641/2004 dana 07.12.2004. godine, a koji je zaključen između tužitelja J. M. iz R., , OIB: i tuženika A. B. d.d. sa sjedištem u Z., , OIB: , (ranijeg naziva H. A.-A.-B. d.d.), ništetne odredbe kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak, sadržane u čl. 3. navedenog ugovora, a koje glase: - „u kunama obračunatim po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke.“- „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d. na dan dospijeća.“

III. Nalaže se tuženiku A. B. d.d. sa sjedištem u Z., , OIB: , da tužitelju J. M. iz R., , OIB: , isplati iznos od 81.573,02 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 11,82 kuna od 01.01.2005. do isplate,

- na iznos od 9,01 kuna od 06.01.2009. do isplate,

- na iznos od 28,74 kuna od 06.02.2009. do isplate,

- na iznos od 37,65 kuna od 10.03.2009. do isplate,

- na iznos od 13,09 kuna od 09.04.2009. do isplate,

- na iznos od 17,79 kuna od 08.05.2009. do isplate,

- na iznos od 8,35 kuna od 12.01.2010. do isplate,

- na iznos od 39,98 kuna od 11.02.2010. do isplate,

- na iznos od 32,73 kuna od 10.03.2010. do isplate,

- na iznos od 75,71 kuna od 16.04.2010. do isplate,

- na iznos od 67,58 kuna od 19.05.2010. do isplate,

- na iznos od 83,48 kuna od 27.08.2010. do isplate,

- na iznos od 221,12 kuna od 27.08.2010. do isplate,

- na iznos od 192,86 kuna od 27.08.2010. do isplate,

- na iznos od 279,53 kuna od 23.10.2010. do isplate,

- na iznos od 249,68 kuna od 23.10.2010. do isplate,

- na iznos od 201,61 kuna od 18.11.2010. do isplate,

- na iznos od 303,32 kuna od 16.03.2011. do isplate,

- na iznos od 436,74 kuna od 16.03.2011. do isplate,

- na iznos od 344,41 kuna od 17.03.2011. do isplate,

- na iznos od 380,10 kuna od 17.03.2011. do isplate,

- na iznos od 338,90 kuna od 09.07.2011. do isplate,

- na iznos od 346,53 kuna od 14.07.2011. do isplate,

- na iznos od 521,60 kuna od 14.07.2011. do isplate,

- na iznos od 538,82 kuna od 14.07.2011. do isplate,

- na iznos od 685,26 kuna od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 610,33 kuna od 30.10.2011. do isplate,

- na iznos od 528,22 kuna od 30.10.2011. do isplate,

- na iznos od 523,33 kuna od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 517,09 kuna od 29.12.2011. do isplate,

- na iznos od 556,82 kuna od 31.01.2012. do isplate,

- na iznos od 591,51 kuna od 18.02.2012. do isplate,

- na iznos od 596,31 kuna od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 572,60 kuna od 28.04.2012. do isplate,

- na iznos od 588,92 kuna od 17.05.2012. do isplate,

- na iznos od 600,14 kuna od 29.06.2012. do isplate,

- na iznos od 581,75 kuna od 19.07.2012. do isplate,

- na iznos od 586,83 kuna od 30.08.2012. do isplate,

- na iznos od 573,07 kuna od 27.09.2012. do isplate,

- na iznos od 543,53 kuna od 27.10.2012. do isplate,

- na iznos od 575,85 kuna od 28.11.2012. do isplate,

- na iznos od 591,49 kuna od 21.12.2012. do isplate,

- na iznos od 580,44 kuna od 18.01.2013. do isplate,

- na iznos od 519,95 kuna od 19.02.2013. do isplate,

- na iznos od 571,70 kuna od 19.03.2013. do isplate,

- na iznos od 576,42 kuna od 19.04.2013. do isplate,

- na iznos od 556,39 kuna od 22.05.2013. do isplate,

- na iznos od 493,65 kuna od 20.06.2013. do isplate,

- na iznos od 492,23 kuna od 20.07.2013. do isplate,

- na iznos od 507,88 kuna od 22.08.2013. do isplate,

- na iznos od 532,87 kuna od 21.09.2013. do isplate,

- na iznos od 567,45 kuna od 19.10.2013. do isplate,

- na iznos od 549,93 kuna od 21.11.2013. do isplate,

- na iznos od 562,70 kuna od 19.12.2013. do isplate,

- na iznos od 577,18 kuna od 22.01.2014. do isplate,

- na iznos od 554,30 kuna od 22.02.2014 do isplate,

- na iznos od 572,03 kuna od 21.03.2014 do isplate,

- na iznos od 566,23 kuna od 19.04.2014 do isplate,

- na iznos od 546,61 kuna od 22.05.2014 do isplate,

- na iznos od 540,33 kuna od 21.06.2014 do isplate,

- na iznos od 543,17 kuna od 19.07.2014 do isplate,

- na iznos od 565,43 kuna od 20.08.2014 do isplate,

- na iznos od 584,16 kuna od 20.09.2014 do isplate,

- na iznos od 580,28 kuna od 21.10.2014 do isplate,

- na iznos od 596,49 kuna od 21.11.2014 do isplate,

- na iznos od 607,50 kuna od 20.12.2014 do isplate,

- na iznos od 601,01 kuna od 21.01.2015 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 21.02.2015 do isplate,

- na iznos od 602,82 kuna od 21.03.2015 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 21.04.2015 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 21.05.2015 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 19.06.2015 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 21.07.2015 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 21.08.2015 do isplate,

- na iznos od 602,82 kuna od 19.09.2015 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 21.10.2015 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 21.11.2015 do isplate,

- na iznos od 602,82 kuna od 19.12.2015 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 21.01.2016 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 20.02.2016 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 23.03.2016 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 21.04.2016 do isplate,

- na iznos od 602,81 kuna od 21.05.2016 do isplate,

- na iznos od 761,39 kuna od 21.06.2016 do isplate,

- na iznos od 820,65 kuna od 05.07.2016 do isplate,

- na iznos od 807,51 kuna od 05.08.2016 do isplate,

- na iznos od 782,67 kuna od 10.09.2016 do isplate,

- na iznos od 807,75 kuna od 07.10.2016 do isplate,

- na iznos od 812,45 kuna od 08.11.2016 do isplate,

- na iznos od 849,24 kuna od 08.12.2016 do isplate,

- na iznos od 863,64 kuna od 06.01.2017 do isplate,

- na iznos od 852,10 kuna od 08.02.2017 do isplate,

- na iznos od 837,37 kuna od 01.03.2017 do isplate,

- na iznos od 831,56 kuna od 07.04.2017 do isplate,

- na iznos od 806,36 kuna od 10.05.2017 do isplate,

- na iznos od 769,67 kuna od 03.06.2017 do isplate,

- na iznos od 758,66 kuna od 04.07.2017 do isplate,

- na iznos od 655,44 kuna od 02.08.2017 do isplate,

- na iznos od 642,25 kuna od 09.09.2017 do isplate,

- na iznos od 665,59 kuna od 13.10.2017 do isplate,

- na iznos od 634,50 kuna od 11.11.2017 do isplate,

- na iznos od 634,61 kuna od 07.12.2017 do isplate,

- na iznos od 619,70 kuna od 09.01.2018 do isplate,

- na iznos od 607,00 kuna od 08.02.2018 do isplate,

- na iznos od 625,65 kuna od 03.03.2018 do isplate,

- na iznos od 576,39 kuna od 10.04.2018 do isplate,

- na iznos od 525,37 kuna od 05.05.2018 do isplate,

- na iznos od 617,90 kuna od 05.06.2018 do isplate,

- na iznos od 599,38 kuna od 03.07.2018 do isplate,

- na iznos od 596,53 kuna od 01.08.2018 do isplate,

- na iznos od 665,52 kuna od 09.09.2018 do isplate,

- na iznos od 674,79 kuna od 06.10.2018 do isplate,

- na iznos od 656,57 kuna od 06.11.2018 do isplate,

- na iznos od 671,21 kuna od 04.12.2018 do isplate,

- na iznos od 682,85 kuna od 04.01.2019 do isplate,

- na iznos od 654,76 kuna od 02.02.2019 do isplate,

- na iznos od 662,33 kuna od 05.03.2019 do isplate,

- na iznos od 704,11 kuna od 02.04.2019. do isplate,

- na iznos od 655,85 kuna od 07.05.2019 do isplate,

- na iznos od 686,65 kuna od 05.06.2019 do isplate,

- na iznos od 712,01 kuna od 05.07.2019 do isplate,

- na iznos od 718,87 kuna od 01.08.2019 do isplate,

- na iznos od 758,67 kuna od 07.09.2019 do isplate,

- na iznos od 779,74 kuna od 08.10.2019 do isplate,

- na iznos od 750,39 kuna od 09.11.2019 do isplate,

- na iznos od 753,25 kuna od 07.12.2019 do isplate,

- na iznos od 784,07 kuna od 08.01.2020 do isplate,

- na iznos od 829,28 kuna od 08.02.2020 do isplate,

- na iznos od 854,19 kuna od 07.03.2020 do isplate,

- na iznos od 928,18 kuna od 28.05.2020 do isplate,

- na iznos od 909,00 kuna od 30.05.2020 do isplate,

- na iznos od 884,43 kuna od 20.06.2020 do isplate,

- na iznos od 887,51 kuna od 11.07.2020 do isplate,

- na iznos od 839,29 kuna od 07.08.2020 do isplate,

- na iznos od 846,24 kuna od 10.09.2020 do isplate,

- na iznos od 846,69 kuna od 10.10.2020 do isplate,

- na iznos od 881,71 kuna od 10.11.2020 do isplate,

- na iznos od 843,02 kuna od 01.12.2020 do isplate,

- na iznos od 828,36 kuna od 05.01.2021 do isplate,

- na iznos od 853,56 kuna od 03.02.2021 do isplate,

- na iznos od 813,07 kuna od 02.03.2021 do isplate.“

IV. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu do zahtijevanog iznosa od 103.881,36 kn tj. zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 22.308,34 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 54,43 kuna od 16.10.2007. do isplate,

- na iznos od 54,28 kuna od 13.11.2007. do isplate,

- na iznos od 54,92 kuna od 28.12.2007. do isplate,

- na iznos od 54,50 kuna od 16.01.2008. do isplate,

- na iznos od 55,44 kuna od 21.02.2008. do isplate,

- na iznos od 55,90 kuna od 26.03.2008. do isplate,

- na iznos od 214,19 kuna od 09.04.2008. do isplate,

- na iznos od 208,65 kuna od 17.06.2008. do isplate,

- na iznos od 206,26 kuna od 17.06.2008. do isplate,

- na iznos od 208,55 kuna od 24.07.2008. do isplate,

- na iznos od 204,52 kuna od 19.09.2008. do isplate,

- na iznos od 204,40 kuna od 19.09.2008. do isplate,

- na iznos od 206,35 kuna od 08.10.2008. do isplate,

- na iznos od 350,11 kuna od 06.11.2008. do isplate,

- na iznos od 332,03 kuna od 07.12.2008. do isplate,

- na iznos od 353,96 kuna od 06.01.2009. do isplate,

- na iznos od 356,85 kuna od 06.02.2009. do isplate,

- na iznos od 357,96 kuna od 10.03.2009. do isplate,

- na iznos od 353,14 kuna od 09.04.2009. do isplate,

- na iznos od 353,41 kuna od 08.05.2009. do isplate,

- na iznos od 346,41 kuna od 09.06.2009. do isplate,

- na iznos od 341,10 kuna od 03.07.2009. do isplate,

- na iznos od 341,84 kuna od 05.08.2009. do isplate,

- na iznos od 343,82 kuna od 09.09.2009. do isplate,

- na iznos od 343,03 kuna od 10.10.2009. do isplate,

- na iznos od 339,91 kuna od 10.11.2009. do isplate,

- na iznos od 344,13 kuna od 12.12.2009. do isplate,

- na iznos od 347,35 kuna od 12.01.2010. do isplate,

- na iznos od 352,15 kuna od 11.02.2010. do isplate,

- na iznos od 350,31 kuna od 10.03.2010. do isplate,

- na iznos od 356,96 kuna od 16.04.2010. do isplate,

- na iznos od 354,97 kuna od 19.05.2010. do isplate,

- na iznos od 356,99 kuna od 27.06.2010. do isplate,

- na iznos od 379,49 kuna od 27.08.2010. do isplate,

- na iznos od 374,01 kuna od 27.08.2010. do isplate,

- na iznos od 387,80 kuna od 23.10.2010. do isplate,

- na iznos od 382,06 kuna od 23.10.2010. do isplate,

- na iznos od 373,25 kuna od 18.11.2010. do isplate,

- na iznos od 389,44 kuna od 16.03.2011. do isplate,

- na iznos od 344,94 kuna od 16.03.2011. do isplate,

- na iznos od 331,39 kuna od 17.03.2011. do isplate,

- na iznos od 335,61 kuna od 17.03.2011. do isplate,

- na iznos od 329,17 kuna od 09.07.2011. do isplate,

- na iznos od 329,46 kuna od 14.07.2011. do isplate,

- na iznos od 352,66 kuna od 14.07.2011. do isplate,

- na iznos od 354,13 kuna od 14.07.2011. do isplate,

- na iznos od 373,24 kuna od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 362,12 kuna od 30.10.2011. do isplate,

- na iznos od 350,09 kuna od 30.10.2011. do isplate,

- na iznos od 296,14 kuna od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 294,68 kuna od 29.12.2011. do isplate,

- na iznos od 298,37 kuna od 31.01.2012. do isplate,

- na iznos od 301,47 kuna od 18.02.2012. do isplate,

- na iznos od 301,23 kuna od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 297,73 kuna od 28.04.2012. do isplate,

- na iznos od 298,66 kuna od 17.05.2012. do isplate,

- na iznos od 299,08 kuna od 29.06.2012. do isplate,

- na iznos od 296,19 kuna od 19.07.2012. do isplate,

- na iznos od 295,85 kuna od 30.08.2012. do isplate,

- na iznos od 293,43 kuna od 27.09.2012. do isplate,

- na iznos od 289,34 kuna od 27.10.2012. do isplate,

- na iznos od 292,01 kuna od 28.11.2012. do isplate,

- na iznos od 292,76 kuna od 21.12.2012. do isplate,

- na iznos od 290,65 kuna od 18.01.2013. do isplate,

- na iznos od 283,11 kuna od 19.02.2013. do isplate,

- na iznos od 287,85 kuna od 19.03.2013. do isplate,

- na iznos od 287,40 kuna od 19.04.2013. do isplate,

- na iznos od 284,29 kuna od 22.05.2013. do isplate,

- na iznos od 276,55 kuna od 20.06.2013. do isplate,

- na iznos od 275,47 kuna od 20.07.2013. do isplate,

- na iznos od 276,14 kuna od 22.08.2013. do isplate,

- na iznos od 277,86 kuna od 21.09.2013. do isplate,

- na iznos od 280,51 kuna od 19.10.2013. do isplate,

- na iznos od 277,58 kuna od 21.11.2013. do isplate,

- na iznos od 277,91 kuna od 19.12.2013. do isplate,

- na iznos od 278,40 kuna od 22.01.2014. do isplate,

V. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od10.677,98 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja od 2. svibnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu mu parničnog troška.“

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe  da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ovo stoga što presuda proturječi sama sebi budući da prvostupanjski sud smatra kako tuženica nije tužiteljici na transparentan način objasnila značajke valutne klauzule u chf. Nadalje, tuženica je predložila saslušanje svjedoka na okolnosti pregovora između stranaka i to djelatnika tuženice, kao i javnog bilježnika koje dokazne prijedloge prvostupanjski sud nije proveo. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku ostvarena je i zato što je prvostupanjski sud neosnovano i neobrazloženo odbio sve prigovore tuženice na nalaz i mišljenje vještaka jer nije u svezi tih prigovora vještak izradio dopunski nalaz i mišljenje niti je pozvan na raspravu pa je na taj način tuženici onemogućeno raspravljanje stoga što prvostupanjski sud nije postupio sukladno odredbi čl. 260. Zakona o parničnom postupku. Ukazuje se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-294/2014 od 9. travnja 2005., kao i praksu ostalih sudova u Republici Hrvatskoj. Stoga je prvostupanjski sud neosnovano usvojio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne, a ne i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja. Žaliteljica smatra da je osnovan prigovor zastare jer se u konkretnom slučaju ne može primijeniti pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Nadalje, ovdje se radi o sporu radi stjecanja bez osnove, a ne i o naknadi štete te je u svakom individualnom sporu trebalo sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja da bi se moglo utvrditi i obrazložiti jesu li pojedine ugovorne odredbe ništetne ili ne što je u konkretnom slučaju izostalo pa je i na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je mogla izabrati kredit s fiksnom, a ne promjenjivom kamatom. Stoga je i sporan pravni interes tužiteljice za podnošenjem ove tužbe. Na ovaj način tužiteljica je dovedena u bitno povoljniji položaj od drugih potrošača koji su kredite zaključivali u kunama ili eur-ima. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i to Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o bankama, Zakon o kreditnim institucijama i Zakon o obveznim odnosima jer predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja zato što su se potrošači educirali tijekom pregovora s tuženicom koja nije mogla predvidjeti kretanje na tržištu u svezi promjena kamatne stope i valutnih rizika. To je imao na umu i zakonodavac prilikom donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u svezi konverzije kredita i primjene kamatne stope u tom slučaju. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i u pogledu dosuđene zakonske zatezne kamate. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. S pravom žalba tuženice ističe da je u konkretnom slučaju počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22, dalje ZID ZPP), jer joj je onemogućeno raspravljanje zato što je prvostupanjski sud odbio provesti dokaze predložene po tuženici na okolnost informiranosti tužiteljice tijekom pregovora i sklapanja Ugovora o kreditu.

6. Naime, predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti određenih dijelova odredaba Ugovora o kreditu od 30. studenoga 2004., kao i za isplatu iznosa od 81.573,02 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po osnovi razlike između obveza plaćenih prema otplatnom planu tuženica i obveza koje bi egzistirale da su anuiteti za cijelo razdoblje otplate kredita računali primjenom visine tečaja u vrijeme isplate kredita zbog ništetnosti ugovornih o valutnoj klauzuli iz Ugovora kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženice.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženica u odgovoru na tužbu od 20. srpnja 2021. (l.s. 195-211) predložila saslušanje djelatnice tuženice koja je s tužiteljicom pregovarala o uvjetima kredita te istoj objasnila smisao i posljedice odredbi Ugovora o kreditu i to svjedokinje M. S. (ranije G.) s tim da se iz obrazloženja presude može zaključiti da je odbijeno izvođenje tih dokaza zbog direktnog učinka odluka o kolektivnoj tužbi.

8. Međutim, iz recentnih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III5458/2021 i U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. u bitnom proizlazi da je Ustavni sud, kada je razmatrao prigovore banaka o nesaslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio, imajući u vidu narav i predmet kolektivnog spora (i u skladu s tamo citiranim stajalištima Suda Europske unije o potrebi uvažavanja razlike između kolektivnih sporova i pojedinačnih potrošačkih sporova), da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog spora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi  utjecali na njegov ishod ili pravičnost. Stoga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika (točke 91. - 91.1. i 94. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

9. Slijedom navedenoga, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. Tako stoga što nije zadaća Ustavnog suda utvrđivati činjenice i ocjenjivati dokaze umjesto sudova (odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-4820/2010 od 1. listopada 2015., www.usud.hr).

9.1. Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

9.2. Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu (usporedi, u odnosu na uskratu prava na dokazivanje ili osporavanje jedine i odlučne okolnosti na kojoj se temelje osporene presude, s povredom prava na jednakost oružja utvrđenog odlukom Ustavnog suda broj: U-III- 1285/2021 od 15. srpnja 2021., www.usud.hr, točkama 18. - 18.1.; te u odnosu na uskratu prava stranke da dokazuje kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke čija primjena vodi do lišenja imovine, prvo u postupku sanacije banke, a poslije u svim naknadnim postupcima koje je po okončanju postupka sanacije vodila pred hrvatskim sudovima, vidi razloge za utvrđenu povredu prava na pristup sudu u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Hrvatske, br. 1920/14, §§ 62. - 65., 72. - 73., presuda od 19. studenoga 2020.).

10. Ustavni sud najprije ističe da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja broj: UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021., www.usud.hr, i tamo citiranu praksu).

11. Suprotno tome, na temelju dosad riješenih ustavnosudskih predmeta, ali i više desetaka ustavnosudskih postupaka koji su s istovrsnim ili bitno sličnim prigovorima banaka o povredi prava na jednakost oružja u tijeku pred Ustavnim sudom, Ustavni sud utvrđuje da na razini prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova postoji neujednačena sudska praksa o pitanju proceduralne obveze izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenika banaka na okolnosti sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu i obaviještenosti potrošača.

11.1. Naime, u nekim pojedinačnim potrošačkim sporovima sudovi su prihvaćali dokazne prijedloge za saslušanjem zaposlenika banaka koji su sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu te u skladu s danim iskazom ocijenili njegovu dokaznu vrijednost za donošenje odluke u konkretnom sporu i utvrdili povredu prava potrošača na obaviještenost (u ustavnosudskim predmetima brojeva U-III-4934/2019, U-III-2751/2019 i U-III-4934/2019). Tako primjerice, u predmetu broj: U-III-3673/2019 u kojem zaposlenik banke potvrđuje da se ne sjeća da bi davao bilo kakve obavijesti potrošačima s kojima je sklapao ugovore pa tako ni konkretnom korisniku kredita, zaključeno je da banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču. Navedeno upućuje da u nekim potrošačkim sporovima sudovi nisu apriorno doveli u sumnju dokaznu vrijednost iskaza zaposlenika banaka i da su pravilo o teretu dokazivanja na okolnost obaviještenosti potrošača primjenjivali nakon što je dokaz saslušanjem zaposlenika banaka doista i izveden. Isto tako, u predmetu broj: U-III-3662/2019, osobni bankar koji je sklapao ugovor s potrošačem izrijekom potvrđuje da potrošačima nije davao nikakve obavijesti o osporenim ugovornim odredbama (pored toga, i da potrošači u postupku pregovaranja nisu mogli utjecati na uvjete ugovora, izuzev roka otplate), što je omogućilo sudu da do razine potpune izvjesnosti utvrdi kako je nedvojbeno da tužena banka nije dala obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama.

11.2. Ustavni sud dalje ističe da su neki sudovi dodatno izvodili i dokaze saslušanjem drugih zaposlenika banaka koji nemaju saznanja o sklapanju potrošačkog ugovora, već su iskazivali o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora (kao u predmetu broj: U-III-2267/2019) i koji po svojoj dokaznoj vrijednosti stoga nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora, zbog čega, s aspekta načela jednakosti oružja, i da je takav dokazni prijedlog koji nema utjecaja na ishod postupka odbijen, navedeno ne bi dovelo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Slično tome, Ustavni je sud već u predmetu broj: U-III-1085/2021 utvrdio da, neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, nesaslušanje predloženog zaposlenika banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka jer je uvidom u pribavljeni parnični spis svakako utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice ni s čim nije tvrdila ni dokazivala da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču.

11.3. Ustavni sud ipak primjećuje da u nekim predmetima sudovi sami pažljivo pristupaju ocjeni relevantnosti i odlučnosti ovog dokaznog prijedloga za predmet i ishod spora tako što prije svega od tužene banke ili zaposlenika banke koji pristupi raspravi traže da se očituju je li predloženi svjedok sudjelovao u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu. Tako primjerice u predmetu broj: U-III-2661/2021 Ustavni sud nije našao ništa proizvoljno u primjeni pravila o teretu dokazivanja i ocjeni redovnog suda o tome da banka nije dokazala je li potrošaču dala odgovarajuće obavijesti prije sklapanja konkretnog ugovora jer je na raspravi saslušani zaposlenik banke izjavio da nema saznanja o okolnostima sklapanja konkretnog ugovora s obzirom na to da nije sudjelovao u njegovom sklapanju, kao ni u predmetu broj: U-III-2381/2021 u kojem je predložena zaposlenica banke izjavila da je u mjerodavno vrijeme bila regionalni direktor za poslovanje sa stanovništvom i da "nije bila nadležna za područje na kojem je taj ugovor sklopljen".

11.4. S druge strane, neki sudovi apriorno smatraju da dokaze saslušanjem zaposlenika banaka nije potrebno izvoditi i da se odlučne i relevantne okolnosti pojedinačnih potrošačkih sporova mogu utvrditi samo na temelju predočenih isprava (materijalnih dokaza) te primjenom presuda iz kolektivnog spora koje imaju direktni učinak u ovim parnicama (tako primjerice u ustavnosudskim predmetima brojeva UIII-40/2020 i U-III-727/2020, u kojima nisu bile ispunjene pretpostavke za ispitivanje prigovora o odbijanju dokaznih prijedloga u biti stvari zbog neiscrpljenja dopuštenog pravnog puta u smislu čl. 62. stavka 2. Ustavnog zakona; ili su bili supstancijalno neobrazloženi jer podnositeljica ustavnom tužbom nije obrazložila na koju je okolnost odbijeni dokazni prijedlog predložen i od kakvog je utjecaja na ishod i pravičnost postupka).

12. Nadalje, Ustavni sud ističe da je u odluci broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. također prihvatio kao neproizvoljno stajalište Trgovačkog suda u Zagrebu o tome da iskaze zaposlenika banaka, s obzirom na to da su egzistencijalno ovisni o svojim poslodavcima, valja tumačiti "restriktivno", pri čemu je Ustavni sud imao u vidu da je u skladu s čl. 5. st. 1. i 2. Direktive 2008/48/EZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima (Službeni list L 133, 22. svibnja 2008.), čl. 13. st. 1. i 14. stavcima 2. i 3. kasnije donesene Direktive 2014/17/EU od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite (Službeni list L 60, 28. veljače 2014.), te čl. A.2. i A.4. Europskog standardiziranog informativnog obrasca koji čini prilog Direktivi 2014/17/EU, određeno da se obavijesti potrošačima o promjenjivoj kamatnoj stopi (EKS koji uključuju referentnu stopu, kamatnu maržu i troškove) i valutnoj klauzuli (detaljni podatci o zaduženju s valutnom klauzulom i utjecaju fluktuacije tečaja na određivanje maksimalne novčane obveze i njezinom rasponu) daju prije sklapanja ugovora na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju (vidi detaljnije toč. 90.1. - 90.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

12.1. Međutim, navedeni standardi o obavještavanju potrošača u pisanom obliku ili na nekom drugom trajnom mediju uspostavljeni navedenim dvjema direktivama nisu bili izravno primjenjivi u Republici Hrvatskoj u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu koji su obuhvaćeni izrekama presuda iz kolektivnog spora (razdoblje od 2003. do najkasnije prosinca 2008.) zbog čega ni Sud Europske unije nije vremenski nadležan odgovoriti na pitanja o tumačenju prava na obaviještenost uspostavljenom tim direktivama, koja se odnose na ugovore o kreditu sklopljene u Republici Hrvatskoj prije pristupanja Europskoj uniji (vidi, u povodu prethodnog pitanja hrvatskog suda, rješenje Suda Europske unije od 26. rujna 2019. u predmetu broj: C-277/19 - Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg). Dalje, primjena Direktive 2008/48/EZ svakako je isključena u odnosu na ugovore o kreditu koji već postoje na dan stupanja na snagu nacionalnih provedbenih mjera (članak 30. stavak 1.), a prvi domaći provedbeni propis koji je uveo obvezu prethodnog obavještavanja potrošača samo u odnosu na EKS bio je čl. 5. Odluke Hrvatske narodne banke od 2. siječnja 2009. o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima (Narodne novine broj 1/09) i koji stoga nije primjenjiv na ranije zaključene ugovore. Dodatno, Direktiva 2014/17/EU izrijekom propisuje isključenje od primjene na ugovore o kreditu koji već postoje prije 21. ožujka 2016. (čl. 43. st. 1.).

12.2. Slijedom navedenoga, a s obzirom na to da se obveza obavještavanja korisnika kredita u kolektivnom sporu (prema presudama Vrhovnog suda broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.) temeljila na primjeni mjerodavnih Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09., 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) u vezi s utvrđenom povredom općih načela obveznog prava kao što su "načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava, načelo savjesnosti i poštenja", odnosno načela odredivosti novčanih činidaba u smislu čl. 46. st. 2. i 50. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 111/93 - članak 646. Zakona o trgovačkim društvima, 3/9, 107/95, – čl. 113. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima, 7/96 i 91/96, – čl. 394. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 112/99 i 88/01, - članak 50. Zakona o arbitraži) i čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05), te da ni u kolektivnom sporu nije utvrđeno postojanje zakonske odredbe koja je u vrijeme zaključenja ugovora koji su bili predmet kolektivnog spora obvezivala banke na davanje obavijesti u pisanom obliku ili na drugom trajnom mediju, proizlazi da se na banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ne može primijeniti standard dokazivanja obaviještenosti potrošača "u pisanom obliku ili drugom trajnom mediju" kako je uveden u sekundarnom pravu EUa i naknadno proveden u hrvatskom zakonodavstvu.

12.3. Stoga banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

13. Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

13.1. Međutim, čl. 29. st. 1. Ustava sudovima nameće dužnost da na primjeren način razmotre podneske, argumente i dokaze koje su stranke predočile sudu. U tom smislu, Ustavni je sud ovlašten, razmatrajući postupak kao cjelinu, ispitati je li primjena pravila o teretu dokazivanja bila arbitrarna ili na drugi način nerazumna, odnosno je li nametnula nedostižan (prekomjeran) teret dokazivanja (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda broj: U-III-4004/2021 od 13. travnja 2022., www.usud.hr, točke 21. - 21.4.), osobito u situaciji u kojoj se konačna odluka o zahtjevu postavljenom u sudskom sporu temelji na pravilima o teretu dokazivanja (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-2443/2016 od 18. travnja 2019., www.usud.hr, točku 27. i tamo citirani predmet Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, §§ 174. i 175., presuda od 15. studenoga 2007.). Tako stoga što primjena pravila o teretu dokazivanja, sagledavajući postupak koji je posrijedi kao cjelinu, također mora biti u skladu s načelom jednakosti oružja (Turek protiv Slovačke, br. 57986/00, § 116., presuda od 14. veljače 2006.).

13.2. U tom smislu, Ustavni sud ističe da članak 221.a ZPP-a ovlašćuje parnični sud zaključiti o postojanju neke činjenice koja se ne može sa sigurnošću utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja, međutim, postavlja uvjet da se ta činjenica ne može utvrditi "na temelju izvedenih dokaza" i pritom upućuje na obvezu savjesne i brižljive ocjene svih dokaza u skladu s čl. 8. ZPP-a (tako i Vrhovni sud u predmetu broj Rev-2221/2011). Stoga je Vrhovni sud u svojoj dosljednoj praksi, u pogledu ovlaštenja suda da odluči o postojanju neke činjenice ili o tužbenom zahtjevu primjenom pravila iz članka 221.a ZPP-a, uspostavio sljedeći proceduralni zahtjev: "... da bi se mogla primijeniti odredba čl. 221.a ZPP, moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: 1. da je sud izveo (predložene) dokaze i 2. da na temelju izvedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi neku odlučnu činjenicu koju je tužitelj predložio, odredba čl. 221.a ZPP nije se mogla primijeniti." (vidi ukidna rješenja Vrhovnog suda u predmetima broj Rev-204/2007, Rev x-1128/2015, Rev-950/2021 i dr.).

13.3. Slijedom navedenoga, ako je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, a sud odluku temelji na zaključku da tu okolnost banka nije ni s čim dokazala u smislu članka 221.a ZPP-a, onda primjena pravila iz članka 221.a ZPP-a podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača i tužitelja, a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeni ima li mjesta primjeni članka 221.a ZPP-a.

13.4. Drugim riječima, u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

14. Nadalje, tuženica osnovano ističe kako je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP ostvarena tako što prvostupanjski sud nije pozvao vještaka financijske struke da se očituje u svezi prigovora tuženice.

14.1. Ovo stoga što u situaciji kada je tuženica istakla obrazložene prigovore na nalaz i mišljenje vještaka trebalo je postupiti u skladu s odredbom čl. 260. st. 1. ZPP.

14.2. Glede toga navesti je kako prvostupanjski sud ne mora postupiti u skladu s odredbom čl. 260. st. 1. ZPP jedino u situaciji kada stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-54/2007 od 5. rujna 2007.), a što u ovdje nije slučaj.

15. Što se pak tiče prigovora zastare odgovoriti je tuženici kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

16. Stoga je trebalo, na temelju čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu pod toč. I., II., III. i V. izreke s time da će prvostupanjski sud u nastavku postupka, vodeći računa o svemu iznesenom, otkloniti bitnu povredu na koju je ukazano te će najprije raspraviti kao prethodno pitanje eventualnu ništetnost ugovornih odredbi u dijelu koji se odnose na promjenjivu ugovornu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Ako se radi o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, trebalo bi raspraviti i utvrditi je li (ne)osnovan prigovor zastare, nakon čega će donijeti novu presudu, s tim da će se o troškovima u povodu žalbi stranaka odlučiti u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP) vodeći pritom računa i o Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/22 i 88/22).

16. U nepobijanom dijelu pod toč. IV. i VI. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

 

Zadar, 7. lipnja 2023.

 

 

           Predsjednica vijeća

 

         Sanja Dujmović, v.r.

 

 

 

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu