1

Poslovni broj: 27 Gž-525/2022-2

 

 

Poslovni broj: 27 Gž-525/2022-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V., OIB: ..., iz P., zastupanog po punomoćniku J. V., odvjetniku u P., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: ..., iz Z., zastupane po punomoćniku I. G., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G.1 i G.2 d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbi tužitelja i tuženice izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-6/2019-30 od 19. siječnja 2022., na sjednici vijeća 7. lipnja 2023.

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženice djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-6/2019-30 od 19. siječnja 2022.:

 

- potvrđuje u točki I.1. izreke u cijelosti,

 

- potvrđuje u točki I.2. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.605,94 EUR/12.099,99 kn (slovima: tisućušestopet eura i devedesetčetiri eurocenta/dvanaesttisućadevedesetdevet kuna i devedesetdevet lipa) sa zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče:

 

na iznos od 15,13 EUR/114,00 kn od 01. prosinca 2007. do isplate,

na iznos od 14,99 EUR/112,96 kn od 04. siječnja 2008. do isplate,

na iznos od 15,16 EUR/114,25 kn od 02. veljače 2008. do isplate,

na iznos od 15,21 EUR/114,60 kn od 03. ožujka 2008. do isplate,

na iznos od 15,29 EUR/115,77 kn od 01. travnja 2008. do isplate,

na iznos od 14,88 EUR/112,11 kn od 02. svibnja 2008. do isplate,

na iznos od 22,61 EUR/170,32 kn od 02. lipnja 2008. do isplate,

na iznos od 22,72 EUR/171,17 kn od 01. srpnja 2008. do isplate,

na iznos od 22,11 EUR/166,59 kn od 01. kolovoza 2008. do isplate,

na iznos od 22,01 EUR/165,84 kn od 02. rujna 2008. do isplate,

na iznos od 22,10 EUR/166,48 kn od 01. listopada 2008. do isplate,

na iznos od 23,71 EUR/178,63 kn od 31. listopada 2008. do isplate,

na iznos od 22,35 EUR/168,38 kn od 01. prosinca 2008. do isplate,

na iznos od 23,67 EUR/178,32 kn od 02. siječnja 2009. do isplate,

na iznos od 23,71 EUR/178,62 kn od 02. veljače 2009. do isplate,

na iznos od 23,62 EUR/177,95 kn od 28. veljače 2009. do isplate,

na iznos od 37,81 EUR/284,88 kn od 31. ožujka 2009. do isplate,

na iznos od 37,60 EUR/283,26 kn od 30. travnja 2009. do isplate,

na iznos od 36,59 EUR/275,72 kn od 31. svibnja 2009. do isplate,

na iznos od 35,76 EUR/269,40 kn od 01. srpnja 2009. do isplate,

na iznos od 35,61 EUR/268,32 kn od 01. kolovoza 2009. do isplate,

na iznos od 35,56 EUR/267,93 kn od 01. rujna 2009. do isplate,

na iznos od 35,22 EUR/265,35 kn od 02. listopada 2009. do isplate,

na iznos od 34,64 EUR/260,99 kn od 03. studenoga 2009. do isplate,

na iznos od 34,79 EUR/262,16 kn od 01. prosinca 2009. do isplate,

na iznos od 34,85 EUR/262,56 kn od 02. siječnja 2010. do isplate,

na iznos od 34,92 EUR/263,13 kn od 02. veljače 2010. do isplate,

na iznos od 34,57 EUR/260,49 kn od 01. ožujka 2010. do isplate,

na iznos od 34,94 EUR/263,23 kn od 02. travnja 2010. do isplate,

na iznos od 34,44 EUR/259,48 kn od 30. travnja 2010. do isplate,

na iznos od 34,34 EUR/258,70 kn od 01. lipnja 2010. do isplate,

na iznos od 36,18 EUR/272,57 kn od 02. srpnja 2010. do isplate,

na iznos od 35,33 EUR/266,19 kn od 31. srpnja 2010. do isplate,

na iznos od 36,29 EUR/273,44 kn od 01. rujna 2010. do isplate,

na iznos od 35,35 EUR/266,32 kn od 01. listopada 2010. do isplate,

na iznos od 34,25 EUR/258,02 kn od 02. studenoga 2010. do isplate,

na iznos od 35,37 EUR/266,50 kn od 01. prosinca 2010. do isplate,

na iznos od 36,71 EUR/276,57 kn od 03. siječnja 2011. do isplate,

na iznos od 35,04 EUR/264,02 kn od 01. veljače 2011. do isplate,

na iznos od 35,01 EUR/263,82 kn od 01. ožujka 2011. do isplate,

na iznos od 33,92 EUR/255,55 kn od 01. travnja 2011. do isplate,

na iznos od 33,65 EUR/253,53 kn od 02. svibnja 2011. do isplate,

na iznos od 35,27 EUR/265,71 kn od 01. lipnja 2011. do isplate,

na iznos od 35,05 EUR/264,06 kn od 01. srpnja 2011. do isplate,

na iznos od 33,30 EUR/250,92 kn od 01. kolovoza 2011. do isplate,

na iznos od 12,00 EUR/90,44 kn od 01. rujna 2011. do isplate,

na iznos od 11,44 EUR/86,17 kn od 01. listopada 2011. do isplate,

na iznos od 11,20 EUR/84,35 kn od 02. studenoga 2011. do isplate,

na iznos od 10,97 EUR/82,67 kn od 01. prosinca 2011. do isplate,

na iznos od 10,93 EUR/82,32 kn od 03. siječnja 2012. do isplate,

na iznos od 10,87 EUR/81,91 kn od 01. veljače 2012. do isplate,

na iznos od 10,67 EUR/80,37 kn od 29. veljače 2012. do isplate,

na iznos od 10,38 EUR/78,20 kn od 31. ožujka 2012. do isplate,

na iznos od 10,20 EUR/76,86 kn od 02. svibnja 2012. do isplate,

na iznos od 10,05 EUR/75,73 kn od 02. lipnja 2012. do isplate,

na iznos od 9,77 EUR/73,64 kn od 02. srpnja 2012. do isplate,

na iznos od 9,55 EUR/71,00 kn od 01. kolovoza 2012. do isplate,

na iznos od 9,28 EUR/69,92 kn od 01. rujna 2012. do isplate,

na iznos od 8,97 EUR/67,62 kn od 01. listopada 2012. do isplate,

na iznos od 8,86 EUR/66,77 kn od 02. studenoga 2012. do isplate,

na iznos od 8,68 EUR/65,37 kn od 01. prosinca 2012. do isplate,

na iznos od 8,42 EUR/63,45 kn od 31. prosinca 2012. do isplate,

na iznos od 8,01 EUR/60,36 kn od 31. siječnja 2013. do isplate,

na iznos od 7,93 EUR/59,75 kn od 01. ožujka 2013. do isplate,

na iznos od 7,73 EUR/58,23 kn od 02. travnja 2013. do isplate,

na iznos od 7,43 EUR/55,99 kn od 30. travnja 2013. do isplate,

na iznos od 7,03 EUR/52,96 kn od 31. svibnja 2013. do isplate,

na iznos od 6,79 EUR/51,18 kn od 30. lipnja 2013. do isplate,

na iznos od 6,60 EUR/49,73 kn od 31. srpnja 2013. do isplate,

na iznos od 6,43 EUR/48,43 kn od 31. kolovoza 2013. do isplate,

na iznos od 6,26 EUR/47,20 kn od 01. listopada 2013. do isplate,

na iznos od 5,98 EUR/45,03 kn od 02. studenoga 2013. do isplate,

na iznos od 5,77 EUR/43,45 kn od 30. studenoga 2013. do isplate,

na iznos od 5,54 EUR/41,75 kn od 02. siječnja 2014. do isplate,

na iznos od 5,31 EUR/40,02 kn od 31. siječnja 2014. do isplate,

na iznos od 5,09 EUR/38,34 kn od 28. veljače 2014. do isplate,

na iznos od 0,21 EUR/1,58 kn od 25. ožujka 2014. do isplate,

 

- preinačuje u točki I.2. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 5,10 EUR/ 38,02 kn (slovima: pet eura i deset eurocenta/tridesetosam kuna i dvije lipe) s pripadajućom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 0,04 EUR/0,30 kn od 1. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 0,05 EUR/0,34 kn od 1. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos od 0,03 EUR/0,21 kn od 1. srpnja 2007. do isplate,

- na iznos od 0,13 EUR/1,00 kn od 2. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 0,05 EUR/0,40 kn od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 0,16 EUR/1,20 kn od 3. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 0,05 EUR/0,40 kn od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 0,09 EUR/0,67 kn od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 0,35 EUR/2,60 kn od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 0,28 EUR/2,10 kn od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR/0,07 kn od 3. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR/0,11 kn od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR/0,18 kn od 2. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR/0,10 kn od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR/0,10 kn od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR/0,10 kn od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 0,001 EUR/0,01 kn od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR/0,06 kn od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 3,73 EUR/28,07 kn od 25. ožujka 2014. do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan,

 

- potvrđuje u točki II. izreke (dosuđujuća odluka o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu  od 1.474,88 EUR/11.112,50 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, te u točki III. izreke (odbijajuća odluka o trošku),

 

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 456,23 EUR/3.437,50 kn te se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

II. Tužitelju i tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I.1. izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 112-50-3994953 zaključenom između tužitelja i tuženika dana 26. ožujka 2007. i solemniziranog po javnoj bilježnici A. C. iz C. dana 27. ožujka 2007. pod poslovnim brojem OV-5563/07 (dalje: ugovor o kreditu) u dijelu koji glasi: ''...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...''. Točkom I.2. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 12.138,41 kn/1.611,04 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.550,00 kn/1.931,11 EUR. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 5.575,00 kn, te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

2.1. Tužitelj pobija navedenu presudu u odluci o trošku (točka III. izreke) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti odluku o trošku i dosuditi mu i preostali parnični trošak.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva jednostranom odlukom tuženice te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope u razdoblju od studenoga 2007. do zaključno sa ožujkom 2014., prema konačno određenom tužbenom zahtjevu, u iznosu od 12.138,41 kn/1.611,04 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate.

 

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

 

- da su parnične stranke ugovor o kreditu sklopile dana 27. ožujka 2007. (kada je izvršena solemnizacija istog po javnoj bilježnici), te da je istim tuženica kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 32.623,90 CHF po srednjem tečaju za CHF u protuvrijednosti u kunama na dan korištenja, sa rokom otplate od 84 mjeseci,

 

- da je čl. 2. ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

 

- da je predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tuženice na standardnom obrascu banke, sa priloženim planom otplate kredita,

 

- da je tuženica tijekom otplate kredita obavještavala tužitelja o promjenama kamatnih stopa odnosno povećanjima kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatu, a do kojih promjena je dolazilo zbog objektivnih tržišnih okolnosti,

 

- da je tužitelj otplatio predmetni kredit u cijelosti,

 

- da prigovor zastare nije osnovan jer je tužba podnesena 4. siječnja 2019., a prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to od 13. lipnja 2014. po pitanju promjenjive kamatne stope,

 

- da je prema nalazu financijskog vještaka E. C. tužitelj u razdoblju od studenoga 2007. (kada je tuženica prvi put povećala kamatnu stopu iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,20%) do ožujka 2014. (kada je predmetni kredit u cijelosti otplaćen) preplatio iznos redovne kamate za ukupno 2.311,20 CHF odnosno 12.138,41 kn, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici u utuženom razdoblju i iznosa koje bi tužitelj platio da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao svoju obvezu prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20%, obzirom da je ta početno ugovorena kamatna stopa jedina kamatna stopa o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale,

 

pozivajući se na učinke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojim je presudama utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a na koja se utvrđenja pozvao i tužitelj u tužbi i za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022 i 114/2022– dalje u tekstu: ZPP) te čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03), zaključuje da je ništetna nepošteno ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženice sadržana u čl. 2. ugovora o kreditu, slijedom čega je, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZOO) dosudio tužitelju preplaćeni iznos od 12.138,41 kn s osnova razlike više plaćene kamate sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

 

6.1. Prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenja da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a sročena je od strane tuženice sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta radi ostvarivanja pogodnosti i bitnog smanjenja troškova, a uzimajući u obzir da bi udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena za tužitelja izazivala visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka, te pozivajući se na aktualnu sudsku praksu zaključuje da je prorogacijska klauzula ništetna, slijedom čega je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

 

7. Tuženica u žalbi ističe relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022 i 114/2022 – dalje u tekstu: ZPP) u vezi čl. 190. i 191. ZPP-a (jer je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u podnesku od 13. listopada 2021., bez obrazloženja zašto istu tužitelj nije mogao učiniti do zaključenja prethodnog postupka), zatim u vezi čl. 502.c ZPP-a (jer se navedena odredba ne može retroaktivno primjenjivati u ovom konkretnom slučaju) i u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a (jer obrazloženje ne sadrži sve propisano tom odredbom). Navodi da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a jer je odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, a isto je obrazložio paušalnim navodima, bez navođenja zakonskih odredbi na kojima temelji svoju nadležnost, time da ističe da bi Općinski građanski sud u Zagrebu bio nadležan i prema pravilima o općemjesnoj nadležnosti sve i da je prorogacijska klauzula nepoštena. Tuženica ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. st. 11. ZPP-a u bitnome navodeći da obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su dani nejasni su i proturječni sa sadržajem isprava u spisu,

te da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio zaključke iz postupka kolektivne zaštite zanemarivši da se radi o apstraktnim i preventivnim odlukama donesenim na generalnoj razini, da nije uopće ispitao odlučne činjenice niti je otklonio njezine prigovore na nalaz vještaka, radi čega je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto tuženicu smatra nepoštenim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a, te ističe da bi tužitelj eventualno mogao imati pravo na kamate od dana podnošenja tužbe. Smatra da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. ZOO-a trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja jer je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen pa se ništetnost više ne može isticati. U žalbi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, ističe prigovor zastare, smatrajući neobrazloženim i arbitrarnim odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. u kojima su izraženi pravni stavovi da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida tijeka zastare, a na kojima prvostupanjski sud temelji svoj zaključak o neosnovanosti prigovora zastare. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, kao i odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

 

8. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i čl. 191. ZPP-a, kada je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u podnesku tužitelja od 13. listopada 2021. s prvotno postavljenog u iznosu od 12.123,24 kn na 12.138,41 kn, jer je i prema stavu ovog suda preinaka tužbe učinjena u navedenom podnesku svrsishodna za konačno rješenje spora između stranaka, obzirom je nakon provedenog financijskog vještačenja, kojim je utvrđen točan iznos preplate, tužitelj postavio konačni zahtjev za isplatu, a što je u skladu sa zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021., niti je počinjena bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud dostatnim razlozima obrazložio razloge zbog kojih je dopustio preinaku.

 

8.1. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a koju povredu tuženica obrazlaže tvrdnjom da su razlozi o određenim odlučnim činjenicama nejasni i proturječni sa sadržajem isprava u spisu, obzirom da se prvostupanjski sud samo pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a tužitelj nije dokazao svojstvo prosječnog potrošača i da se ta utvrđenja doista i mogu na njega primijeniti, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa a odnose se na doseg pravomoćne presude iz postupka kolektivne zaštite. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupku, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se poziva u obrazloženju presude u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, dok je samo u vezi ocjene prigovora zastare djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

9.1. Kako je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., utvrđena povreda propisa zaštite potrošača i ništetnost odredbi o načinu promjene kamatne stope, a predmetnim ugovorom o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka dana 26. ožujka 2007. su odredbe o redovnoj kamati sadržajno izražene na identičan način kao i ona koja je točkom IV. izreke (a koja se odnosi na tuženicu) pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, tužitelj se s pravom pozvao na pravna utvrđenja iz tog spora koja obvezuju i sudove u individualnim parnicama sukladno čl. 502.c. ZPP-a, te je tim utvrđenjima vezan i prvostupanjski sud u ovoj parnici, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženice pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa, pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

 

10. Obzirom da je odredbom 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to nisu osnovani navodi žalbe tuženice o retroaktivnoj primjeni odredbe čl. 502.c. ZPP-a, a obzirom na sadržaj točke IV. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja se odnosi na tuženicu.

 

11. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud pobijanom presudom nije doveo u pitanje valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope jer iz pobijane točke I.1. izreke jasno proizlazi da je odredba čl. 2. ugovora o kreditu utvrđena ništetnom upravo u dijelu koji se odnosi na način promjene kamatne stope odnosno utvrđena je ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženice bez da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

 

12. Nisu osnovane žalbene tvrdnje tuženice da se utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 ne mogu odnositi na predmetni ugovor jer je isti u cijelosti prestao, obzirom da činjenica da je neki ugovor prestao nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost ili ništetnost pojedinih njegovih odredbi, a koje pravno shvaćanje je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

 

13. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (u ovom konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014.).

 

13.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, i u ovom konkretnom slučaju zastarni rok za potraživanje tužitelja za isplatu temeljem stečenog bez osnova zbog promjene kamatne stope teče od 13. lipnja 2014. kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača.

 

14. Tužitelj je podneskom od 13. listopada 2021. preinačio tužbu na način da je povisio zahtjev na iznos od 12.138,41 kn (a koji se iznos odnosi na razdoblje od studenoga 2007. do ožujka 2014.) s početno utuženog iznosa od 12.123,24 kn (a koji se odnosi na razdoblje od studenoga 2007. do ožujka 2014.), a koje povišenje se smatra preinakom tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a i isto je od utjecaja na ocjenu osnovanosti prigovora zastare, obzirom da se pitanje zastare preinačenog dijela tužbe ocjenjuje samostalno i odlučan je dan kada je tužba preinačena, a ne kada je podnesena (Revx-848/2014, Revx-249/2009, Rev-21/2010).

 

14.1. Obzirom da je zastarni rok za potraživanje s osnova isplaćene promjenjive ugovorne kamate ponovno počeo teći 13. lipnja 2014. te je primjenom odredbe čl. 225. ZOO-a istekao s danom 13. lipnja 2019., to je zastarjelo potraživanje tužitelja za koje je preinačena tužba u podnesku od 13. listopada 2021. povišenjem pojedinačnih mjesečnih iznosa, radi čega je pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan, a kako je to određeno navedeno u točki I. izreke ove presude u preinačenom dijelu točke I.2. izreke prvostupanjske presude.

 

14.2. Tužitelj je konačno postavljenim zahtjevom u podnesku od 13. listopada 2021. za razdoblje od studenoga 2007. do ožujka 2014. potraživao isplatu pojedinačnih mjesečnih iznosa u skladu sa nalazom vještaka, a koji su iznosi isti ili niži od iznosa zatraženih u tužbi, pa kako za navedene iznose nije nastupila zastara, to tužitelj ima pravo na dosuđene pojedinačne mjesečne iznose u ukupnom iznosu od 1.605,94 EUR-a, a kako je to određeno navedeno u točki I. izreke ove presude u potvrđujućem dijelu točke I.2. izreke prvostupanjske presude.

 

15. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana kada je tuženici plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženica, a na čijoj su strani utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovorne odredbe, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom iznosa koji su joj plaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe. Imajući u vidu da su nalazom vještaka na listu 214 do 223 spisa utvrđeni datumi uplata tužitelja po mjesecima, a od kojih datuma je tužitelj podneskom od 13. listopada 2021. zatražio zateznu kamatu, to tužitelj upravo od datuma svake mjesečne uplate na ime otplate kredita ima pravo na isplatu zatezne kamate.  

 

16. Neosnovan je i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem donesenim na pripremnom ročištu održanom 29. travnja 2019. (list 160 prvostupanjskog spisa) pravilno odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti, uz napomenu da će odluku o tome unijeti u odluku o glavnoj stvari.

 

16.1. Naime, razmatranjem spisa, ovaj sud je utvrdio da je nesporno između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (Z.) u smislu odredbe čl. 70. ZPP-a, te da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženica status trgovca a iz kojeg ugovora tužitelj zahtijeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu, pa stoga tužitelj osnovano ukazuje na nepoštenje takve odredbe i primjenu potrošačkog prava. Prvostupanjski sud je pravilno, nakon provedenog kontradiktornog postupka, ugovornu odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ocijenio nepoštenom i posljedično tome ništetnom zaključivši da je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom da bi mu odlazak na sud u Z. uzrokovao dodatne materijalne troškove i gubitak vremena jer je udaljenost između P. kao prebivališta tužitelja do Z. kao sjedišta tuženice znatna. Naime, i prema stavu ovog suda u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, a koja je identična odredbi čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP/14), te odredbe čl. 3. i 6. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i presude Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Oceano Grupa Editorial SA protiv Rocio Murciano Quintero te Salvat Editorec SA protiv Jose M. Sanchez Alcon Prades i dr., prorogacijska odredba iz ugovora o kreditu ništetna je obzirom da iz stanja spisa proizlazi da se o njoj nije posebno pregovaralo i ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi tužitelj bio u obvezi putovati u Z., a što bi mu moglo uzrokovati financijsku neravnotežu u vidu troškova putovanja i potrebno vremena za to, radi čega su žalbeni navodi tuženice u tom dijelu neosnovani. Kako je ugovor o kreditu sklopljen u tuženičinoj podružnici P., to je prvostupanjski sud nadležan u smislu odredbe čl. 59. ZPP-a, a prema kojoj odredbi je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

 

17. Ostali žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju su promašeni obzirom da predmetni ugovor o kreditiranju nije konvertiran.

 

18. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomično odbiti žalbu tuženice i potvrditi presudu pod točkom I. izreke i pod točkom I.2. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.605,94 EUR/12.099,99 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je navedeno u točki I. izreke ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice te preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke I.2. izreke presude kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 5,10 EUR-a a kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

19. Odluku o trošku prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok je visinu odredio prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/15, 37/2022 i 126/2022, dalje: Tarifa) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/2019. i 92/2021. – dalje: Tarifa sudskih pristojbi), utvrdivši tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.550,00 kn, a koji se trošak odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za radnje pobrojane u točki 36. obrazloženja prvostupanjske presude, trošak predujma za financijsko vještačenje i trošak sudskih pristojbi (točka II. izreke prvostupanjske presude), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, kao i zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka odbio kao neosnovan (točka III. izreke prvostupanjske presude).

20. Tužitelj pobija odluku o trošku (točku III. izreke) navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu nije priznao trošak sastava podneska od 4. listopada 2022. u iznosu od 1.000,00 kn uvećano za trošak PDV-a obzirom da se radi o podnesku kojim je konačno uredio svoj tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka te mu za navedeni podnesak pripada naknada prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

 

20.1. Tuženica odluku o trošku pobija samo vezano uz osporavanje odluke o glavnoj stvari, te navodi da je prvostupanjski sud pogrešno priznao tužitelju trošak sastava opomene pred tužbu, sastava podneska od 17. rujna 2019.(u kojem je tužitelj ponovio već iznesene navode) i podneska od 13. travnja 2021. (kojim je tužitelj dostavio potvrdu o plaćenom predujmu), jer isti nisu bili nužni za vođenje ovog postupka.

 

21. Ispitivanjem odluke o troškovima u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženice, prema ocjeni ovog suda tužitelju ne pripada pravo na trošak sastava opomene pred tužbu jer ista ne predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe pa nije trošak potreban u smislu čl. 155. ZPP-a, niti pravo na trošak sastava podneska od 17. rujna 2019. jer je u istome tužitelj ponovio već ranije iznijete navode, kao niti pravo na trošak sastava podneska od 13. travnja 2021. kojim je dostavio potvrdu o plaćanju predujma za vještačenje, pa je prvostupanjski sud priznavši tužitelju trošak sastava navedenih podnesaka pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP-a. 

 

21.1. Protivno stavu prvostupanjskog suda, tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava podneska od 14. listopada 2021., a kojim je podneskom tužitelj, nakon provedenog vještačenja, postavio konačni zahtjev, i to prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, u iznosu od 250,00 kn uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 62,50 kn, odnosno ukupno 312,50 kn/41,48 EUR jer se ne radi o obrazloženom podnesku, što je podudarno sa zaključkom Građanskog odjela ovog suda od 6. rujna 2022., a ne prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife kako to tumači tužitelj u svojoj žalbi.

 

21.2. Tužitelju, stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava pripada trošak parničnog postupka u iznosu od 1.474,88 EUR/11.112,50 kn.

 

22. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja i djelomično žalbu tuženice kao neosnovane i potvrditi odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.474,88 EUR/11.112,50 kn, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženice djelomično valjalo prihvatiti kao osnovanu te preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke iznad ovom odlukom dosuđenog iznosa troška i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

 

23. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a). Tuženica je sa žalbom, a cijeneći kvalitativni i kvantitativni uspjeh, uspjela u neznatnom dijelu, pa stoga u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a nema pravo na trošak žalbenog postupka.

 

24. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22., 88/22.), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

 

U Varaždinu 7. lipnja 2023.