- 1 -              Rev 450/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 450/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. P. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Č., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-133/2021-3 od 4. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-23/20-8 od 19. lipnja 2020., u sjednici održanoj 6. lipnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženice, preinačuju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-133/2021-3 od 4. listopada 2021. i presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-23/20-8 od 19. lipnja 2020. i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužiteljici P. K., OIB: ... iznos od 79.530,00 Kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31 srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:

1.500,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate

1.800,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate

1.500,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate

2.250,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate

2.250,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate

2.400,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate

2.250,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate

2.100,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate

300,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate

1.800,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate

2.100,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate

1.950,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate

2.100,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate

1.200,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate

2.250,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate

2.100,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate

1.200,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate

1.650,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate

3.000,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate

2.550,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate

600,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate

1.650,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate

1.350,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate

1.800,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate

1.800,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate

1.650,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate

300,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate

2.550,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate

680,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate

850,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate

1.870,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate

3.060,00 Kn od 1. ožujka 2018. do isplate

3.400,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate

2.890,00 Kn od 1. svibnja 2018. do isplate

3.230,00 Kn od 1. lipnja 2018. do isplate

1.870,00 Kn od 1. srpnja 2018. do isplate

3.400,00 Kn od 1. kolovoza 2018. do isplate

2.550,00 Kn od 1. rujna 2018. do isplate

2.720,00 Kn od 1. listopada 2018. do isplate

2.040,00 Kn od 1. studenog 2018. do isplate

1.020,00 Kn od 1. prosinca 2018. do isplate.

 

2. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužiteljici troškove ovoga postupka u iznosu od 6.250,00 Kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 19. lipnja 2020. do isplate.“.

 

II. Nalaže se tužiteljici da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 630,43 eura /što iznosi 4.750,00 kuna/, u roku od 8 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužiteljici P. K., OIB: ... iznos od 79.530,00 Kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31 srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:

1.500,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate

1.800,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate

1.500,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate

2.250,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate

2.250,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate

2.400,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate

2.250,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate

2.100,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate

300,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate

1.800,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate

2.100,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate

1.950,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate

2.100,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate

1.200,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate

2.250,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate

2.100,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate

1.200,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate

1.650,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate

3.000,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate

2.550,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate

600,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate

1.650,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate

1.350,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate

1.800,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate

1.800,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate

1.650,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate

300,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate

2.550,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate

680,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate

850,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate

1.870,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate

3.060,00 Kn od 1. ožujka 2018. do isplate

3.400,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate

2.890,00 Kn od 1. svibnja 2018. do isplate

3.230,00 Kn od 1. lipnja 2018. do isplate

1.870,00 Kn od 1. srpnja 2018. do isplate

3.400,00 Kn od 1. kolovoza 2018. do isplate

2.550,00 Kn od 1. rujna 2018. do isplate

2.720,00 Kn od 1. listopada 2018. do isplate

2.040,00 Kn od 1. studenog 2018. do isplate

1.020,00 Kn od 1. prosinca 2018. do isplate.

 

2. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužiteljici troškove ovoga postupka u iznosu od 6.250,00 Kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 19. lipnja 2020. do isplate.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Ovaj sud rješenjem broj Revd-1612/2022-2 od 3. svibnja 2022. dopustio je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

 

„1. Smatra li se svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove policijski službenici Republike Hrvatske (temeljem Zakona o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu) vrše u zonama koje su, iako fizički smještene na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa te se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe Republike Hrvatske, kao da su obavljene u općini u Republici Hrvatskoj koja je najbliža tom graničnom prijelazu, radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13, 104/13, 150/13, 71/16 i 123/16) i čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17, 12/2018, 2/19 i 119/19) ili se smatra radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji rad nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka?

 

2. Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a kojim je dano tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji, primjenjivati i prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na drugim graničnim prijelazima?

 

3. Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a kojim je dano tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji, primjenjivati prilikom donošenja odluke za tražbine dospjele nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2017. godine?“.

 

3.1. Odmah je za uvidjeti da se u prvom dopuštenom pravnom pitanju očitom omaškom problematizirao predmetni spor u svjetlu regulacije međudržavnih sporazuma Republike Hrvatske sa Republikom Slovenijom, no iz cjelokupnog sadržaja nižestupanjskih odluka jasno je da se predmetni granični prijelaz nalazi na teritoriju Republike Mađarske, pa će se, a kako će to biti dolje i obrazloženo, prilikom davanja odgovora na to pitanje uzeti u obzir regulacija propisana međunarodnim sporazumom sklopljenim između Republike Hrvatske i Republike Mađarske.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovome odlučivanju temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/2022), zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila osnovanost revizije i predložila istu kao neosnovanu odbiti te je potražila troškove sastava odgovora na reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu dodatka za rad na terenu u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 1. prosinca 2018., budući da ju je tuženica, kao policijsku službenicu, uputila na rad na granični prijelaz L. (Republika Mađarska)-G. 2, radi obavljanja hrvatske granične kontrole na državnom području Republike Mađarske, na temelju Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima od 9. srpnja 2004., pozivom na članak 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 89/2012,104/2013 - dalje u tekstu: KU/12/13), koji je bio u primjeni od 2. kolovoza 2012. te Dodatke I. i II. KU/12, odnosno pozivom na članak 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17 i 12/18 - dalje: KU/17) koji je stupio na snagu 1. studenog 2017., s tim da zahtjeve za isplatu terenskog dodatka tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tuženica pogrešno primijenila naprijed citirane odredbu KU-a.

 

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena proizlazi da je u ovom stadiju postupka sporno je li granični prijelaz L. (Republika Mađarska)-G. 2., stalno mjesto rada tužitelja i zavisno od toga smatra li se njihov rad na tom mjestu radom na terenu, jer, prema tvrdnji tužiteljice, ne radi se o stalnom mjestu rada, dok se prema tvrdnji tužene radi o stalnom mjestu rada.

 

9. Iz postupka koji je prethodio reviziji u bitnome proizlazi:

 

- da je tužiteljica zaposlena u Policijskoj upravi m. i to kao policijski službenik za graničnu kontrolu s time da je u određenom razdoblju bila raspoređena na rad u Policijsku postaju P.,

- da na području navedene policijske postaje postoji i granični prijelazi sa Republikom Mađarskom (P.) i to prijelaz L. - G. 2,

- da se na navedenom graničnom prijelazu obavljaju kontrole od strane službenika granične policije, a to sukladno dogovoru Republike Hrvatske sa Republikom Mađarskom na način da naši policijski službenici obavljaju dio granične kontrole fizički na teritoriju druge države tj. Republike Mađarske (L.), a sve radi lakšeg obavljanja poslova kontrole i to počevši od 2004. odnosno 2013.,

- da je tužiteljica redovnim rasporedom rada bila raspoređivana tijekom mjeseca na rad upravo na područje teritorija susjedne države i to rješenjem o rasporedu svojih nadređenih iz Policijske postaje P.,

- da je rad tužiteljice na području teritorija susjedne države trajao svaki puta kada su bili raspoređeni najmanje 8 sati odnosno da su bili raspoređeni u turnusima rada po 12 sati,

- da je u spornom razdoblju visina terenskog dodatka bila određena u iznosu od 150,00 kn do 2017., a nakon toga u visini od 170,00 kn.

 

10. Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je temeljem čl. 56. ranijeg KU/12/13 odnosno čl. 50. KU/17, u kojima je ugovoreno da službenik odnosno namještenik, za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, bez obzira na to koliko je dana radio, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

11.1. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda, kao pravilan prihvatio je i drugostupanjski sud, pri čemu su se nižestupanjski sudovi pozvali i na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u svezi primjene odredbe čl. 56 KU/12/13., broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i tumačenje broj 22/56 od 11. studenog 2016., a prema kojem tumačenju službenik, koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u konkretnom slučaju D. u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn, ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnica isključuju, smatrajući da se navedeno tumačenje može primijeniti i u predmetnom slučaju graničnog prijelaza L.-G., te da sama udaljenost radne stanice u drugoj državi, nije odlučna.

 

11.2. Uz navedeno sudovi smatraju da čl. 25. st. 3. Zakon o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13, 27/16), čl. 6. st. 2. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju kontrole graničnog prometa u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu („Narodne novine“, broj 6/04), kao i Uredba o graničnim prijelazima Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 117/11), nisu od odlučne važnosti za ovaj postupak jer je tužitelj, kao policijski službenik, upućen na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njihova stalnog boravka, pa s obzirom na vrijeme provedeno na terenu imaju pravo na dodatak za rad na terenu, sukladno navedenim odredbama KU/12/13 i KU/17, jer granični prijelaz lociran u mjestu L. na teritoriju Republike Mađarske nije u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje, dok u ovom slučaju nema mjesta primjeni Tumačenje broj 1/50 od 4. veljače 2019., imajući u vidu utuženo razdoblje, koje prethodi njegovom donošenju.

 

12. Tuženica, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, smatra da se međunarodni granični prijelaz GP G. 2, iako lokacijski i geografski smješten na području R. Mađarske, u pravnom, organizacijskom i funkcionalnom smislu nalazi u nadležnosti PU M., Policijske postaje P., te stoga granični policajac koji obavlja kontrolu na međunarodnim graničnim prijelazima, obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, u nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, a međunarodni granični prijelaz predstavlja njegovo radno mjesto i područje rada, a sve njegove službene radnje se smatraju da su poduzete u najbližoj graničnoj hrvatskoj općini, koja se nalazi pod ingerencijom PP P. Stoga se rad tužitelja ne može tretirati kao rad na terenu po osnovi kojeg bi ostvario pravo na dodatak iz članka 50. Kolektivnog ugovora, a u prilog iznesenom shvaćanju poziva se i na Tumačenje Komisije broj 1/50 od 4. veljače 2019., prema kojem policijski službenici nemaju pravo na terenski dodatak jer obavljaju poslove svog radnog mjesta u stalnom mjestu rada, a koje je međudržavnim sporazumom, kao zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, locirano na teritoriju druge države.

 

13. Tužiteljica pak smatra da je navedenim shvaćanjem tuženice (da se određeni geografski dijelovi druge države smatraju dijelom jurisdikcije Republike Hrvatske, odnosno da se u pravnom smislu nadležnost Policijske postaje P. proteže na državno područje Republike Hrvatske), bez odluke Hrvatskog sabora „došlo do izmjene granice Republike Hrvatske (doduše u korist Republike Hrvatske)“. Osporava tvrdnju tuženice da se granični prijelaz G. 2, iako lokacijski i geografski smješten na području R. Mađarske, u pravnom, organizacijskom i funkcionalnom smislu nalazi u nadležnosti PU M., Policijske postaje P., jer je Ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Mađarske o uspostavi graničnog prijelaza G. - L. II za kontrolu graničnog prometa osoba na zajedničkom mjestu na autocesti („Narodne novine, Međunarodni ugovori“, broj 1/2006) kojim je u čl. 1. propisano da će ugovorne strane granične kontrole obavljati na državnom području Republike Mađarske, a čl. 6. st. 2. Zakona o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju kontrole graničnog prometa u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu je propisano da se sve službene radnje koje u području rada obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su obavljene u općini susjedne države koja je najbliža graničnom prijelazu.

 

14. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

 

15. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova i tužiteljice nije pravilno, pa ga kao takvog ne može prihvatiti ni ovaj sud.

 

16. Za primjenu materijalnog prava i za odgovoriti na postavljena pitanja, osim sadržaja navedenih odredbi Kolektivnih ugovora mjerodavne su i odredbe: Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju kontrole graničnog prometa u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu („Narodne novine“, broj 6/2004), Uredba o objavi protokola između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Mađarske o provedbi ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju granične kontrole u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu - u daljnjem tekstu Zakon o potvrđivanju Međunarodnog ugovora s Republikom Mađarskom, Zakon o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/2013, 27/2016), Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova („Narodne novine“, broj 70/12, 140/13, 50/14, 32/15, 11/7, 129/17, 5/18, 66/18 i 109/18), Uredba o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14, 32/15 i 11/17), Uredba o graničnim prijelazima Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 79/13).

 

17. Zakonom o nadzoru državne granice uređuje se nadzor državne granice, poslovi granične policije u unutrašnjosti države, međunarodna granična policijska suradnja i suradnja službi na državnoj granici. U čl. 25. st. 3. propisano je da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnom instrumentu, obavljati i na području druge države, uz uvjete međusobnog reciprociteta s susjednom državom, kako to predviđa odredba čl. 37. st. 2. istog zakona. To znači i da se određeni geografski dijelovi druge države mogu pravno smatrati dijelom jurisdikcije druge države u određene svrhe.

 

18. Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova u točki 17.6.2 Policijska postaja P. ustrojena je kao mješovita policijska postaja III kategorije radi, među ostalim, obavljanja poslova zaštite i kontrole prelaska državne granice i poslova prekograničnog kriminaliteta, poslova suzbijanju nezakonitih migracija. Odredbom čl. 204. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja Policijska postaja P. nadležna je za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Mađarskom u dužini od 47 km.

 

19. Ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Mađarske o uspostavi graničnog prijelaza G. - L. II za kontrolu graničnog prometa osoba na zajedničkom mjestu na autocesti u čl. 1. propisano je da će ugovorne strane granične kontrole obavljati na državnom području Republike Mađarske. Tim međunarodnim ugovorom (s R. Mađarskom) određeno je mjesto gdje službene osobe obavljaju svoje ovlasti, a odredbom čl. 2. t. 4. i t. 8. Zakona o potvrđivanju Međunarodnog ugovora s Republikom Mađarskom definirano je „područje rada“ kao dio državnog područja domaće države na kojem službene osobe susjedne države imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa, a „službeno mjesto za obavljanje kontrole graničnog prometa“ je objekt ili dio graničnog prijelaza namijenjen obavljanju kontrole graničnog prometa. Područje rada - zona obilježena je državnim obilježjima Republike Hrvatske, a granični policajci imaju službene odore s obilježjima Republike Hrvatske i službeno naoružanje, te primjenjuju sve propise Republike Hrvatske za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području. Određeni izuzeci u vršenju službenih radnji predviđeni su međunarodnim ugovorima i njima se ograničavaju određena postupanja samo prema državljanima matične države (R. Mađarske) u kojoj je lociran međunarodni granični prijelaz, ali se ta ograničenja po načelu reciprociteta primjenjuju i na državljane Republike Hrvatske kad prema njima postupaju mađarski granični policajci kod obavljanja granične kontrole.

 

20.1. Odredbom čl. 6. st. 2. Zakona o potvrđivanju Međunarodnog ugovora sa Republikom Mađarskom određeno je da se sve službene radnje, koje u području rada obave službene osobe susjedne države, smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države koja je najbliža graničnom prijelazu. Prema toj odredbi službena postupanja i rad hrvatskih službenih osoba u području rada - zoni imaju značaj redovnog rada u stalnom mjestu rada, jer se smatraju da su obavljene u hrvatskoj općini koja je najbliža graničnom prijelazu, u ovom slučaju općini G., koja je u nadležnosti Policijske postaje P., u kojoj je tužitelj i raspoređeni.

 

20.2. Prema odredbi čl. 187. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja Policijska postaja P. je nadležna i za područje Općine G. Tužiteljica je redovno raspoređena na rad u PP P., (dakle nije tamo upućena na rad već raspoređena), te pokrivaju područje nadležnost cijele PP P., što obuhvaća i Općinu G., pa posljedično tome sukladno čl. 6. st. 2. međunarodnog ugovora njegovo mjesto rada pokriva i rad na graničnim prijelazima koji su ustrojeni po međunarodnim ugovorima i nacionalnim propisima, konkretno graničnom prijelazu G. - L. II.

 

20.3. Uredbom o graničnim prijelazima Republike Hrvatske u čl. 15. određen je granični prijelaz G. 2., kao stalni granični prijelaz za međunarodni promet putnika u cestovnom prometu na granici s Republikom Mađarskom, slijedom čega proizlazi da nadležnost PP P. obuhvaća i međunarodni granični prijelaz G. 2.

 

21. Pod pojmom „stalno mjesto rada“ prema odredbi čl. 50. st. 2. KU-a podrazumijeva se „mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela“.

 

21.1. Stalno mjesto rada tužiteljice određeno je rješenjima MUP-a kojima je tužitelj raspoređivan u policijsku postaju na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu, a Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova, Pravilnicima o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova, Uredbom o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, Rješenjem policijske uprave M. o podjeli područja policijskih postaja na sektore, ophodne, pozorničke i kontaktne rajone broj 511-21-03-4064/12 od 20. rujna 2012., i međunarodnim ugovorima, konkretno s Republikom Mađarskom, definirane su zajedničke lokacije (zone i područja rada) na graničnim prijelazima, na kojima hrvatski policijski službenici, bez obzira što su fizički i geografski locirani na teritoriju druge države, imaju ovlasti i prava kao da obavljaju svoj posao na teritoriju Republike Hrvatske. Prema navedenom, rad policijskog službenika za graničnu kontrolu redovno i stalno je (a ne povremeno, po povremenoj uputi) vezan uz granični prijelaz koji je ustrojen Uredbom o graničnim prijelazima Republike Hrvatske i koji je pod ingerencijom hrvatske policijske postaje, bez obzira gdje je granični prijelaz geografski smješten. Stoga je jedino ispravno i razumski prihvatljivo shvaćanje prema kojem granični policajac obavlja svoj redovan i stalan rad na graničnim prijelazima na koje je raspoređen te se takav rad ne može smatrati radom na terenu.

 

22. U navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tužitelji su svoje poslove obavljali u funkcionalnom i pravnom smislu u sklopu Policijske postaje P., jer se sve službene radnje koje u području rada - zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države koja je najbliža graničnom prijelazu, kako je to i propisano čl. 6. st. 2. Zakona o potvrđivanju Međunarodnog ugovora s Republikom Mađarskom, a to je u ovom slučaju Općina G.

 

23. Imajući u vidu i ranije izraženo shvaćanje revizijskog suda, (Revr-1446/14-2, Revr-391/09, Rev-88/09., i dr.) prema kojem se radom na terenu ne može se smatrati rad na koji je tužitelj bio upućen na rad u drugo mjesto rada u okviru iste policijske uprave, a zbog toga mu nisu nastali nikakvi posebni troškovi, u ovoj pravnoj i činjeničnoj situaciji granični policajac koji obavlja kontrolu na međunarodnim graničnim prijelazima, obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, u nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, a međunarodni granični prijelaz predstavlja njegovo radno mjesto i područje rada, a sve njegove službene radnje smatraju se poduzetim u najbližoj graničnoj hrvatskoj općini, koja se nalazi pod ingerencijom PP P., konkretno Općini G. Iz navedenog razloga, kako je tužiteljica redovno raspoređena u policijsku postaju (a ne povremeno upućivana ili upućena) koja je nadležna za općinu na kojoj se nalazi granični prijelaz, tada se rad tužiteljice ne može tretirati kao rad na terenu po osnovi kojeg bi ostvarila pravo na dodatak iz čl. 50. i čl. 56. ranije citiranih Kolektivnih ugovora, a to tim više što pri dolasku na posao ne prelazi nikakvu graničnu kontrolu sukladno pozitivnim propisima nacionalnih država i propisima Europske unije.

 

24. Iz navedenih razloga, držeći se ograničenja ispitivanja pobijane presude (čl. 391. st. 1. ZPP-a) samo na postavljena pitanja, nisu prihvatljivi navodi tužiteljice iz odgovora na reviziju, pri čemu se navodi da je Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014., dano isključivo za policijske službenike Postaje granične policije Z. Z., koji su redovno raspoređeni na radno mjesto u okviru PGP, ali su po posebnom rasporedu rada (izvanredno, privremeno, povremeno) upućeni na rad u D. na granični prijelaz, neprimjenjivo u ovom slučaju jer se radi o potpuno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a o čemu se više izjasnio ovaj sud u odluci broj Rev-1206/2022 od 17. siječnja 2023.

 

25. Stoga odgovor na prvo postavljeno pitanje (uz njegovu korekciju u smislu toč. 3.1. ovoga obrazloženja) glasi:

 

Svakodnevno redovno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske - a koje poslove policijski službenici Republike Hrvatske (temeljem Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju kontrole graničnog prometa u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu) vrše u zonama koje su, iako fizički smještene na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa te se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe Republike Hrvatske, smatraju kao da su obavljene u općini u Republici Hrvatskoj koja je najbliža tom graničnom prijelazu - smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave m., Policijske postaje P. obuhvaća područje graničnog prijelaza G. II koji predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na mađarskom državnom području.

 

26. Odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje glasi:

 

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.

 

27. Budući da tužiteljica tužbeni zahtjev za isplatu na ime terenskog dodatka za utuženo razdoblje temelji na neosnovanoj tvrdnji po kojoj je rad policijskog službenika na graničnom prijelazu na području druge države rad izvan stalnog mjesta rada i boravišta policijskog službenika, pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su za utuženo razdoblje tužbeni zahtjev tužiteljice, temeljen na odredbama čl. 50. i 56. citiranih KU-a, ocijenili osnovanim u cijelosti.

 

28. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženice, preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

 

29. Tužena je u cijelosti uspjela u sporu pa joj je tužiteljica dužna po čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 2. ZPP-a naknaditi troškove postupka prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 37/22) i to troškove odgovora na tužbu, ročišta od 8. lipnja 2020., u iznosima od po 1.000,00 kuna svaki ( Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. toč. 1., sve u svezi Tbr. 7. 1. Tarife), sastav žalbe u visini 1.250,00 kuna (Tbr. 10. t. 1., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife) i revizije u visini 1.500,00 kuna (Tbr. 10. t. 6., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife), što ukupno čini iznos od 4.750,00 kuna, što iznosi 630,43 eura (temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, kako u valuti eura, tako i kune, pri čemu je preračunavanje kunskog iznosa troška u eurski izvršeno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 € = 7,53450 kn)).

 

29.1. Tuženoj nije priznat trošak sastava dopune odgovora na tužbu i ostalih potraživanih podnesaka, jer je sve navode koje je u njima navela mogla navesti već u odgovoru na tužbu i nije joj priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, jer na to ročište nije pristupila.

 

30. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer nije uspjela u postupku.

 

Zagreb, 6. lipnja 2023.

 

                                                                                                                                            Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              dr. sc. Jadranko Jug, v.r.