1

Poslovni broj: 31 Gž-1814/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-1814/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja D. S.1 iz S., OIB: …, drugotužitelja S. S. iz S., OIB: …, trećetužiteljice D.-I. S. iz S., OIB: …, četvrtotužiteljice B. S. iz Z., OIB: …, petotužiteljice M. Š. iz Z., OIB: …, šestotužiteljice Lj. S. iz Z., OIB: … i sedmotužitelja D. S.2 iz S., N. B., OIB: …, svi zastupani po punomoćniku D. K., odvjetniku iz B., Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1040/20-7 od 28. listopada 2020. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 6. lipnja 2023. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1040/20-7 od 28. listopada 2020. godine.

 

II              Odbijaju se tužitelji sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

Obrazloženje

 

1.Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

              "Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1-5 koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji D. S.1 pok. N., OIB: …, B. S. ud. M., OIB: …, M. Š. iz Z., OIB: …, Lj. S. ud. V., OIB: …, D. S.2 pok. B., OIB: … stekli suvlasničke udjele, svaki za 1/5, na dijelu kat. čest. 549/2 k.o. T., u površini od 498 m², opisanom u Skici lica mjesta izrađenoj od vještaka geometarske struke S. I., koja je sastavni dio ove presude, kao "stare kuće" i označeno točkama A, R, P, O, M, N, S, Š, T, U, V, Z, Ž te pink bojom, da je tužitelj D. S.1 stekao pravo vlasništva na dijelu kat. čest. 549/2 k.o. T. u površini od 423 m², u istoj Skici opisanom kao "staro gumno" i označenom točkama A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K, L, M, N, O, P, R, A i žutom bojom, te da su tužitelji B. S. ud. M., M. Š., D. S.2 pok. B., stekli suvlasničke udjele svaki za 1/3 dijela, na dijelu kat. čest. 549/2 površine 1175 m², opisanom u Skici kao "smreke" i označenom točkama A1, B1, C1, D1, E1, F1, G1, H1, I1, J1, K1, A1 i zelenom bojom, te se ovlašćuju tužitelji da temeljem ove presude i po njenoj pravomoćnosti u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu provedu upis u knjigu položenih isprava radi stjecanja prava vlasništva sukladno udjelima navedenim u ovoj presudi."

r i j e š i o j e

Nalaže se tužiteljima ad. 1-5 isplatiti tuženici parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kuna, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv ove presude žale se tužitelji iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti je ovaj sud našao da je u postupku pred sudom prvog stupnja počinjena ta, a i druge povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

5. Prvostupanjski sud navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka mjernika od 10. svibnja 2016. (l.s. 60-61) proizlazi da je nakon obavljenog očevida i uvida u katastarski operat izvršio detaljno snimanje predmeta spora te nakon obrade podataka utvrdio i označio sljedeće:

- na skici 1 označena kat. čest. 549/2 zv. "stare kuće" položena u k.o. T., slovima A, R, P, O, M, N, S, Š, T, U, V, Z, Ž i crvenom bojom, a koja nekretnina je ograđena djelomično sa betonskim zidom i suhozidom u ukupnoj površini od 498 m², sa južne strane graniči sa pristupnim putom, sa zapadne strane sa javnim seoskim putom kroz L., sa sjeverne strane graniči sa posjedom D. S.1 i sa istočne strane sa kućom i dvorištem D. S.3 pok. Đ. Na predmetnoj nekretnini nalazi se stara prizemna stambena zgrada sa pomoćnim objektima i jedna stambena zgrada dok se preostali dio koristi kao dvorište;

- na skici 2 označena kat. čest. 549/2 i čest. zgr. 72 zv. "staro gumno" položena u k.o. T., slovima A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K, L, M, N, O, P, R, A i žutom bojom, a koja nekretnina je djelomično ograđena sa betonskim zidom na kojem se nalazi žičana ograda i suhozidom u ukupnoj površini od 481 m², sa zapadne i sjeverne strane graniči sa javnim seoskim putom kroz L., sa istočne strane sa posjedom S. M. i Lj., a sa južne strane sa starim kućama S. D. pok. Đ. i sa starim kućama tužitelja, a na kojoj nekretnini se nalazi 11 maslina, 2 badema, 2 šljive, 1 dunja i 1 orah;

- na skici 3 označena kat. čest. 549/2 zv. "smreke" položena u k.o. T., slovima A1, B1, C1, D1, E1, F1, G1, H1, I1, J1, K1, A1 i zelenom bojom, a koja nekretnina je djelomično ograđena sa betonskim zidom i suhozidom u ukupnoj površini od 1175 m² i na kojoj se nalazi nisko raslinje, sa južen strane graniči sa posjedom Lj. S., sa zapadne strane sa posjedom Lj. V. i M. Ž. i J., sa sjeverne strane sa posjedom D. S.1, a sa istočne strane sa posjedom D. S.3 pok. Đ.

 

6. Prema činjeničnim navodima tužbe, realne dijelove utužene nekretnine, posjedovali su prednici tužitelja i to počevši od pradjeda tužitelja T. S. rođenog oko 1830., a zatim djed tužitelja D. S.4 rođen oko 1860., potom D. sin N. S. rođen 1904. kojeg da su naslijedili tužitelji D. i D. S., sin M. kojeg da je naslijedila supruga B. S., sin B. S. kojeg da je naslijedio sin D. S.2 i sin V. S. kojeg da je naslijedila supruga Lj. S., međutim tužitelji u okviru provedenog dokaznog postupka nisu dokazali te činjenice, a koje ističu u tužbi. Naime, saslušani svjedoci A. S. i V. J. u svojim iskazima nisu uopće spominjali pradjeda tužitelja a niti su imali saznanja o imenu djeda tužitelja već je samo svjedokinja A. S. iskazala da je staru kuću radio djed od tužitelja bez da je navela kako se isti zvao i tko bi istoga naslijedio. Isto tako, svjedokinja A. S. nije određeno iskazivala o duljini trajanja posjeda djeda tužitelja odnosno koje godine bi djed tužitelja stupio u posjed ove nekretnine, a ni kada bi otac tužitelja a potom i sam tužitelj stupili u posjed iste, dok svjedok V. J. nije uopće iskazivao o periodu prije oca tužitelja N. S. Dakle, sud na temelju uopćenih iskaza saslušanih svjedoka nije mogao utvrditi pravni slijed prijenosa posjeda s prednika tužitelja do samog tužitelja, a niti je mogao zaključivati o kakvoći posjeda pa da bi utvrđivao da li su ispunjene pretpostavke za redovnu/izvanrednu dosjelost. Osim toga, saslušani svjedoci nisu iskazivali ništa vezano za činjenicu točno koje dijelove predmetne nekretnine bi koristili koji od tužitelja, pa da bi sud utvrdio da tužiteljima svakom pojedinačno pripadaju upravo oni realni dijelovi utužene nekretnine kako to tužitelji traže tužbom.

 

7. U okviru dokaznih prijedloga stranaka, odnosno primjenom pravila o teretu dokazivanja (vodeći računa o činjenici da je teret dokaza o trajanju i kvaliteti posjeda na tužitelju), sud nije mogao zaključiti da bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, poglavito kad se uzme u obzir sve naprijed izloženo u odnosu na saslušane svjedoke, zatim da spisu nije priložena povijest posjedovanja za utuženu nekretninu kao i da predmetna nekretnina nije obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju iza smrti oca tužitelja, pok. N. S. pa da bi iz istog bilo razvidno da je ista predstavljala imovinu N. S.

 

8. Ova odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

 

9. Odgovara da po odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP, je prvotno bilo propisano da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa  se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma, ali valja reći da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. godine ukinuta ta odredba s napomenom da se dosjelost treba računati tek od 8. listopada 1991. godine.

 

10. Međutim, obzirom da su sudovi u Republici Hrvatskoj dužni primjenjivati pravnu stečevinu Europske unije, u međuvremenu je Europski sud za ljudska prava donio presudu u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske, a u kojem predmetu je tužitelj podnio tužbu 1997. godine, dakle u vrijeme važenja odredbe ZVDSP koja je propisivala da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. godine, pa je Europski sud zauzeo stajalište da se podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo i koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebalo, a obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice pogreške koje je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis.

 

11. Međutim, nakon te presude, Europski sud za ljudska prava je donio još dvije presude i to u predmetu Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske, te Jakeljić protiv Republike Hrvatske, a u kojima su tužbe podnesene nakon 17. studenog 1999. godine kada je Ustavni sud Republike Hrvatski ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP, i u kojim predmetima Europski sud za ljudska prava smatra da nije od važnosti da li je postupak pokrenut pred domaćim sudom prije ili nakon 17. studenog 1999. godine, nego je zauzeto stajalište da dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu neprekidno teče do 17. studenog 1999. godine kad je Ustavni sud ukinuo do tada važeću odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP i pod dodatnom pretpostavkom da time nisu povrijeđena prava trećih osoba, to jest da ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes koji u ovoj pravnoj stvari ne postoji.

 

12. Također, u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (pa tako Rev-x-974/2017 od 7. svibnja 2019. godine) je također zauzeto stajalište da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. godine ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog zakona.

 

13. Pretvorba društvenog vlasništva na nekretninama koje su do 16. listopada 1990. godine kao stupanjem na snagu ZID Zakona o šumama (Narodne novine broj 41/90) predstavljale šume odnosno šumsko zemljište izvršena je tim zakonom. Tako je odredbom čl. 16. st. 1. tog zakona određeno da šume i šumska zemljišta, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, a što ovdje nije slučaj jer je bila upisana općenarodna imovina, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske te radi obavljanja djelatnosti gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u državnom vlasništvu, isti zakonom je osnovano javno poduzeće pod nazivom Hrvatske šume. Dakle, stupanjem na snagu tog zakona šume i šumska zemljišta koja su bila u društvenom vlasništvu po sili zakona su postala vlasništvo Republike Hrvatske bez obzira na to tko je do tada bio nositelj prava korištenja (pa kao takav upisan i u zemljišnim knjigama) na tim nekretninama.

 

14. Nije prijeporno da predmetna nekretnina nije upisana u zemljišnoj knjizi kao što valja reći da je tužena postala vlasnik temeljem zakona i neovisno o tome da li se ta nekretnina nalazi u zoni građevinskog zemljišta ili izvan njega pri čemu iz stanja spisa proizlazi da je predmetna nekretnina bila obuhvaćena programom gospodarenja šuma.

 

15. Svaka stranka treba dokazati postojanje onih činjenica koje joj idu u prilog, s tim da sukladno čl. 221.a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenica zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

16. Tužitelji ni ne tvrde da su oni zakoniti posjednici već tvrde da su, pa i putem svojih prednika, već 150 godina samostalni i pošteni posjednici utuženih nekretnina, dakle, svoj tužbeni zahtjev temelje na institutu izvanredne dosjelosti a što znači da moraju dokazati da su u samostalnom neprekinutom i poštenom posjedu utuženih nekretnina u razdoblju od 40 godina pri čemu se poštenje  pretpostavlja.

 

17. U ovom predmetu među strankama nije ni bilo prijeporno da za predmetnu nekretninu nisu osnovane zemljišne knjige pri čemu sami tužitelji u tužbi tvrde da nisu ni upisani kao posjednici utuženog dijela nekretnine, dakle, nije od strane tužitelja dostavljen posjedovni list iz kojeg bi proizlazilo da bi bili upisani kao posjednici i koji izvod iz posjedovnog lista bi imao karakter i dokaznu snagu iz 230. ZPP.

 

18. U ovoj pravnoj stvari bilo je predloženo saslušanje samo dva svjedoka koja su i saslušana i to svjedok A. S. i V. J. koji su isključivo iskazivali vezano uz dio nekretnine kč. 549/2 koji je u nalazu i mišljenju vještaka označen kao "detalj 1" i to vezano uz to tko je sagradio objekt koji se nalazi na tom dijelu nekretnine tzv. "stara kuća".

 

19. Iz iskaza svjedoka A. S. proizlazi da je ona prvo iskazala da je tu "staru kuću" radio djed od tužitelja koji prema navodima tužbe se je zvao D. S.4 da bi kasnije u tijeku svog iskaza navela da je tu "staru kuću" podignuo pokojni N. a to je otac pok. prvotužitelja koji prema rješenju o nasljeđivanju koje prileži spisu je preminuo 1975. godine.

 

20. I saslušani svjedok V. J. je navela da su tu "staru kuću" radila dva brata a među njima i N., dakle otac pok. prvotužitelja, s tim da je navela "da barem tako misli da je djed od tužitelja živio u tim starim kućama", pa stoga i ovaj sud prihvaća da ta "stara kuća" bila sagrađena od strane pokojnog oca pokojnog prvotužitelja D. S.5 pri čemu ovi svjedoci nisu iskazivali o vremenu kada je ta kuća sagrađena.

 

21. Jedino iz iskaza svjedokinje S. A. u dijelu kada navodi da kada je pokojni N. sagradio kuću da je ona bila još dijete, a rođena je 1926. godine, te obzirom na vrijeme potrebno za dosijedanje od 40 godina moglo bi se eventualno zaključiti da je rok potreban za izvanrednu dosjelost protekao ili prije smrti pokojnog N. koji je preminuo, kao što je prethodno rečeno 1975. godine ili nakon njegove smrti, ali nije na sudu da to nagađa već da tužitelj dokaže.

 

22. Gradnja kuće na utuženom dijelu nekretnine je najvidljivija manifestacija posjedovanja neke nekretnine, a obzirom na iskaze ovih svjedoka ne mogu se prihvatiti tvrdnje tužitelja da utužene nekretnine posjeduju već 150 godina, dakle, da su posjedovali djed i pradjed tužitelja kao što se ne može niti osnovano zaključiti da nakon smrti pok. N. 1975. godine je bilo tko koristio utuženi dio nekretnine koji je označen kao "detalj 1", a ni preostali dio nekretnina koje su označene kao "detalj 2" i "detalj 3".

 

23. Iz nalaza i mišljenja vještaka koji je vještačio u ovoj pravnoj stvari proizlazi da na nekretnini označenoj kao "detalj 1" se nalazi stara prizemna stambena zgrada s pomoćnim objektima pri čemu navodi vještaka tko koristi tu staru prizemnu stambenu zgradu nisu pravno odlučni jer zadatak je suda da to utvrdi a ne vještaka na temelju eventualnog pokazivanja na licu mjesta prilikom očevida, na nekretnini označenoj kao "detalj 2" nalazi se 11 maslina, 2 badema, 2 šljive i 1 dunja i orah dok na nekretnini označenoj kao "detalj 3" se nalazi samo raslinje, dakle, samo takvi opisi nekretnine s opisom što se nalazi na njima ne daje dovoljno pouzdanu osnovu za osnovanost tvrdnje tužitelja da se te nekretnine posjeduju i od kojeg od tužitelja.

 

24. Iz iskaza dva saslušana svjedoka proizlazi da su prije Domovinskog rata neki od tužitelja sagradili svoje obiteljske kuće, međutim, te obiteljske kuće se ne nalaze na utuženim nekretninama pa utoliko samo ta činjenica ne ukazuje na samostalno posjedovanje utuženih nekretnina i od kojeg od tužitelja.

 

25. Tužitelji su u tužbi naveli da su sastavili diobeni ugovor kojim su proveli diobu nekretnine, a koji diobeni ugovor nije niti priložen uz tužbu, međutim ni taj diobeni ugovor ne dokazuje činjenicu samostalnog posjedovanja tužitelja i kojeg od njih u odnosu na utuženu nekretninu koja se u biti sastoji od tri dijela.

 

26. Ovom sudu nije jasno kako tužitelji nisu u tužbi predložili njihovo saslušanje obzirom na njihove tvrdnje da se predmetna nekretnina već 150 godina posjeduje od njih i od njihovih pravnih prednika a od kojih pravnih prednika, prema njihovim tvrdnjama su oni i univerzalni sukcesori i vrijeme posjedovanja i kvaliteta posjeda a uzimajući u obzir adrese njihovog stanovanja iz tužbe iz kojih proizlazi relativna blizina u odnosu na mjesto prijepora trebala im je to biti poznato.

 

27. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP zaključio da tužitelji, a na kojima je bio teret dokaza, nisu dokazali neprekidno samostalno posjedovanje utužene nekretnine kroz zakonom propisano vrijeme pa je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

 

28. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).             

             

U Zagrebu, 6. lipnja 2023. godine

 

Predsjednica vijeća:

                      Vanda Senta, v.r.