Poslovni broj: 31 Gž-3947/2022-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-3947/2022-2

 

 

R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz V. G., OIB: …, zastupane po punomoćnici J. N., odvjetnici u Z., protiv tuženika E. & S. B. d.d., R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude i dijela rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4100/2021-20 od 4. srpnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 6. lipnja 2023. godine

 

r i j e š i o   j e

 

I              Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4100/2021-20 od 4. srpnja 2022. godine pod točkama I, II i IV izreke te se u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

II              Ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4100/2021-20 od 4. srpnja 2022. godine pod točkama II i III izreke te se u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.

 

III              Ostavlja se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

              "I. Utvrđuju se ništenim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj … od 2. siječnja 2006. sklopljenog između tužiteljice M. B., kao korisnika kredita, i tuženika E. & S. B. d.d., kao kreditora, a kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2. i 7.

II. Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d. isplatiti tužiteljici M. B. iznos od 13.998,02 kn zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 51,49 kn od 2. studenog 2008.,

- 68,37 kn od 2. siječnja 2009.,

- 75,24 kn od 2. veljače 2009.,

- 82,18 kn od 2. ožujka 2009.,

- 61,47 kn od 2. travnja 2009.,

- 60,06 kn od 2. svibnja 2009.,

- 37,42 kn od 2. lipnja 2009.,

- 10,89 kn od 2. srpnja 2009.,

- 21,80 kn od 2. kolovoza 2009.,

- 41,03 kn od 2. rujna 2009.,

- 22,32 kn od 2. listopada 2009.,

- 20,49 kn od 2. studenog 2009.,

- 42,73 kn od 2. prosinca 2009.,

- 60,57 kn od 2. siječnja 2010.,

- 83,90 kn od 2. veljače 2010.,

- 78,27 kn od 2. ožujka 2010.,

- 118,40 kn od 2. travnja 2010.,

- 109,71 kn od 2. svibnja 2010.,

- 119,24 kn od 2. lipnja 2010.,

- 209,85 kn od 8. srpnja 2010.,

- 169,28 kn od 7. kolovoza 2010.,

- 265,85 kn od 7. rujna 2010.,

- 236,16 kn od 6. listopada 2010.,

- 196,62 kn od 6. studenog 2010.,

- 295,15 kn od 8. prosinca 2010.,

- 364,25 kn od 8. siječnja 2011.,

- 322,78 kn od 5. veljače 2011.,

- 329,67 kn od 5. ožujka 2011.,

- 298,92 kn od 7. travnja 2011.,

- 332,24 kn od 6. svibnja 2011.,

- 456,63 kn od 7. lipnja 2011.,

- 409,94 kn od 6. srpnja 2011.,

- 641,91 kn od 5. kolovoza 2011.,

- 652,28 kn od 6. rujna 2011.,

- 447,33 kn od 7. listopada 2011.,

- 455,38 kn od 8. studenog 2011.,

- 431,16 kn od 7. prosinca 2011.,

- 468,68 kn od 10. siječnja 2012.,

- 501,97 kn od 8. veljače 2012. te na iznos od

- 5.346,39 kn od 24. veljače 2012., sve do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.329,54 kn zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, sve zatraženo na ime preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope.

IV. Odbija se tuženikov prigovor prijeboja njegove tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta zbog razlike u tečaju CHF kada je isti bio niži od početnog tečaja i to u iznosu od 2.109,41 kn zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

r i j e š i o j e

I. Tužba je povučena u dijelu u kojem je tužiteljica zahtijevala utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj … od 2. siječnja 2006. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora.

II. Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d. da tužiteljici M. B. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 5.835,10 kn u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika E. & S. B. d.d. za naknadu parničnog troška s osnova djelomičnog povlačenja tužbe."

 

2. Protiv ove presude pod točkama I, II i IV izreke te rješenja pod točkama II i III izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda i rješenje preinače sukladno žalbenim navodima ili ukinu uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica s tuženikom dana 2.1.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj … (stranica 12-15, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim joj je odobren kredit u iznosu od 21.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, dok je plaćanje anuiteta ugovoreno u kunskoj protuvrijednosti korištenjem kreditorovog srednjeg tečaja važećeg za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika. Nesporno je i to da je u čl. 8. toga Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,49% godišnje.

 

5. Sud nije smatrao potrebnim provoditi dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke, koji dokaz je tužiteljica predložila provesti na sve okolnosti iz tužbe, a tuženik na okolnost informiranosti tužiteljice i postupanju tuženika u fazi pregovora, niti dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika, kao svjedoka, koje je tuženik predložio saslušati na iste okolnosti na koje je predložio i saslušanje tužiteljice, a sve imajući u vidu stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a radi čega da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača.

 

6. Prvostupanjski sud pozivom na pravomoćnu presudu donesenu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pruža tužiteljici traženu pravnu zaštitu.

 

7. Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da u ovoj pravnoj stvari nije bilo potrebe izvoditi dokaz saslušanjem tužiteljice kao i svjedoka koje je predložila tužena. Odgovara da iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine u kojoj je u odnosu na prigovore banaka da u pojedinačnom potrošačkom sporu nisu izvedeni dokazi na okolnost "je li ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, i je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja", Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio da "nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP".

 

8. Ustavni sud je u svojoj odluci U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine u odnosu na prigovor banke da joj je neizvođenjem dokaza na okolnosti koje su pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu povrijeđeno pravo na jednakost oružja, prihvatio kao neproizvoljno navedeno obrazloženje Vrhovnog suda navodeći da je "Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača, te bi drugačije tumačenje bilo u suprotnosti s obvezujućim "direktnim" učinkom presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava koje je propisan čl. 502.c ZPP i stoga bi lišilo to pravno sredstvo kolektivne zaštite potrošača svake svrhe.

 

9. Iz istih razloga je u predmetu U-III-1170/21 odbačen kao očito neosnovan prigovor banke da joj je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju standardnog (formuliranog) ugovora, odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu, jer su te okolnosti pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu i stoga se uslijed primjene čl. 502.c ZPP na te okolnosti ne mogu ponovo izvoditi dokazi u pojedinačnom potrošačkom sporu.

 

10. I Ustavni sud u svojoj odluci U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. godine a kada je razmatrao prigovore banaka o saslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio, imajući u vidu narav i predmet kolektivnog spora, da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bili predmetom kolektivnog ugovora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njihov ishod ili pravičnost. Stoga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka) nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koje okolnosti su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika.

 

11. Također, Ustavni sud je u svojoj odluci poslovni broj U-III-482/2010 od 1. listopada 2015. godine naglasio da ako se odluka o nepoštenosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorima) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informativnog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti odredaba konkretnog ugovora.

 

12. Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuću obavijest o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presude iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u ni jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

 

13. Stoga, banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu je Ustavni sud primijetio da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao, ali u takvim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaje te i takve informacije koje su potrošaču trebale biti dane, ocijeniti od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predložila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

 

14. Dakle, ukoliko postoje proturječni iskazi na sudu je da primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdi da li su takve obavijesti dane, te ako jesu da li su bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati (informiranim), a sve imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama.

 

15. Stoga, prvostupanjsku presudu je trebalo ukinuti i pod točkom IV Izreke obzirom da za sada nije poznato da li tužitelj kao vjerovnik ima tražbinu prema tuženiku kao dužniku, kao i u odluci o parničnom trošku.

 

16. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će prihvatiti one dokazne prijedloge tuženika koji su usmjereni na utvrđivanje onih činjenica na koje mu je ukazao ovaj sud uzimajući u obzir da je i VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-1279/2022-2 od 14. veljače 2023. godine prihvatio sva stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je ovaj sud naveo u obrazloženju svoje odluke iako valja reći da je u točki 23.1. naveo da je na okolnost "pojedinačnog pregovaranja u navedenoj odredbi" potrebno saslušati službenicu banke i javnog bilježnika a koju potrebu saslušanja na te okolnosti Ustavni sud je izričito otklonio.

 

17. Zbog navedenog, a temeljem čl. 370. i čl. 380. toč. 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

18. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U Zagrebu, 6. lipnja 2023. godine

 

Predsjednica vijeća:

         Vanda Senta, v.r.