Poslovni broj  Pr-169/2019-50

 

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

   Žrtava fašizma 7                                                                      Poslovni broj  Pr-169/2019-50

     51000 Rijeka   

 

   U   I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

                            P R E S U D A  

 

                                                        I

 

                                   RJ E Š ENJ E 

 

              Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice R. D. iz B., B. 11, OIB: ...., kao nasljednice iz pokojnog tužitelja J. D. iz M., P. L. 2, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom uredu B. G., K. B. i M. M. u R., protiv tužene L. R. d.d. iz R., R. 1, OIB: ..., zastupane po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. M. i B. M. u R., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. travnja 2023., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice K. B., odvjetnika u R. i zamjenika punomoćnika tužene M. M., odvjetničkog vježbenika u R., 5. lipnja 2023.,

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­

 

    p r e s u d i o   j e      

 

I.               Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete isplati iznos od 6.768,86 eura / 51.000,00 kuna[1], s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od dana utuženja, odnosno 15. lipnja 2018. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

II.              Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.208,16 eura / 24.171,88 kuna[2], s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od dana presuđenja (5. lipnja 2023.) pa do isplate, sve u roku od 8 dana, dok se iznad odmjerenog iznosa zahtjev tužiteljice za naknadu troška odbija.

 

III.              Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 2.189,93 EUR / 16.500,03 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu kojim se zahtjeva da se tuženiku naloži isplatiti tužiteljici iznose iz točke I. i II. izreke «pod prijetnjom ovrhe».

 

 

                                                                                      i

 

         r i j e š i o  j e

 

              Dopušta se preinaka tužbe (sadržajem podneska od 26. listopada 2020.) povećanjem tužbenog zahtjeva. 

 

 

 

 

         Obrazloženje

 

1.              Prvotni tužitelj J. D. podnio je 15. lipnja 2018. tužbu protiv tužene u kojoj navodi da kod iste bio dugogodišnji radnik, da je od 1.6.1968. pa sve do umirovljenja  (15.11.1991.) obavljao poslove RTS radnika (prve godine zaposlenja da je radio kao LTR radnik), da je tijekom svog rada dolazio u kontakt sa azbestom obzirom da je radio na iskrcaju /ukrcaju/ skladištenju azbestnog tereta (azbestu kao sirovini kao i proizvoda koji su sadržavali azbest). Isto tako tvrdi da skladišni prostor u kojem je radio da je bio onečišćen česticama azbesta obzirom da su azbestne ploče koje su se nalazile na krovu skladišta učestalo padale zbog dotrajalosti, mrvile se i prašile, te da je bio prisiljen udisati tu prašinu. Zbog izloženosti česticama azbesta da je obolio od profesionalne bolesti — azbestoze i to dijagnoza J92.O — pleularni plak uz azbestozu. Nadalje, smatra obzirom se radi o profesionalnoj bolesti koju je dobio kod tuženika da ostvaruje pravo na pravičnu novčanu naknadu štete od tuženika. Ističe da trpi bolove koji mu remete normalan život.(kašlje, otežano diše), da trpi strah obzirom da je bolest takva da progredira te da će u konačnici imati smrtni ishod, da je kod njega zbog bolesti prisutno smanjenje životnog aktiviteta u iznosu od minimalno 10%, da mora često odlaziti na kontrole kod specijaliste pulmologa, otorinolaringologa, te se podvrgavati Rtg snimanjima, spirometriji, vađenjima krvi te drugim dijagnostičkim pretragama zbog čega ima i imat će troškove puta i liječenja. S osnova troškova puta i troškova liječenja potražuje naknadu, primjenom čl. 223. ZPP-a (slobodna ocjena) od strane suda. Potražuje s osnova povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje 45.000,00 kuna, a s osnova troškova puta i liječenja 1.000,00 kuna. Tužbeni zahtjev postavlja na iznos od 46.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom. Potražuje i trošak postupka.

 

2.              U odgovoru na tužbu (stranice 64 i 65 spisa) tužena, u bitnom, pobija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kako u pogledu osnove, tako i glede visine, da tužitelj u tužbi paušalno navodi kako je tijekom svog rada dolazio u kontakt s azbestom obzirom da je radio na iskrcaju/ukrcaju/skladištenju azbestnog tereta (azbestu kao sirovini kao i proizvoda koji su sadržavali azbest), da ne postoji osnova tužiteljevog potraživanja jer da tužitelj ne prilaže niti jedan dokaz koji bi ukazivao da je kod nje skladišten azbestni teret ili da bi se kroz L. R. prevozio azbestni teret kao sirovina. Osporava da bi tužitelj obolio od profesionalne bolesti na radnom mjestu. Nadalje, sve i da se utvrdi da bi u L. R., u vrijeme tužiteljeva rada bio zastupljen azbest kao teret, tužena posebno ističe da, obzirom da je tužitelj bio zaposlenik na radnom mjestu RTS radnika - rukovatelja tehničkim sredstvima, da isti zbog prirode svoga posla nije niti mogao biti izložen azbestnoj prašini. Protivi se saslušanju u tužbi predloženih (navedenih) svjedoka jer da su isti kao njezini radnici izravno zainteresirani za uspjeh tužitelja u sporu i pristrani. Ukazuje da tužitelj kao osoba u starosti od 83 godine boluje od brojnih kroničnih i akutnih bolesti. U nastavku odgovora na tužbu analizira koje lijekove tužitelj uzima obzirom na dijagnoze i njegovo zdravstveno stanje, te da je iz kartona pacijenta razvidno da odbija uzimati marivarin, unatoč preporuci kardiologa dr. K., pa prema tome da tužitelj sebe izlaže neposrednoj opasnosti ne uzimajući propisanu terapiju marivarinom, da su sve daljnje tvrdnje tužitelja o bolovima i strahu te smanjenju životnog aktiviteta koje osjeća zbog azbestoze, zbog ostalih dijagnoza tužitelja neutemeljene. Završno, zbog nepostojanja osnova tužbenog zahtjeva i zbog nepostojanja simptoma tužitelja koji bi bili posljedica azbestoze, predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan i naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka.

 

3.              U odnosu na aktivnu legitimaciju spora, tužitelj J. D. je tijekom (prethodnog) postupka umro 19. studenog 2018. (Izvadak iz matice umrlih – str. 103 spisa),  pa je parnica nastavljena procesnim rješenjem od 25. ožujka 2019. u odnosu na rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika S. M. od 31. siječnja 2019. (posl.br. O-4220/2018, UPP/OS-126/18, str. 107 i dr. spisa) proglašenu nasljednicu (kćer ostavitelja) R. D..

 

4.                  Tijekom glavne rasprave podneskom od 26. listopada 2020. (str. 361 i 362) tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev sa u tužbi postavljenih 46.000,00 kuna na 67.500,00 kuna. Tuženik se preinaci tužbe protivio (podnesak od 2.11.2020. – str. 365 spisa).

 

5.              Postavljenim tuženim zahtjevom od 26. listopada 2020. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u skladu s novim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovakvu preinaku tužbe sud je dopustio (donošenjem odluke sa sadržajem izreke rješenja) na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske došlo nakon zaključenja prethodnog postupka. Točno je da je u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018. broj Su IV-148/2018 zaključeno da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, a nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, ne može tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. ZPP-a. Međutim, valja reći da je čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne novine broj: 70/19, dalje: ZID ZPP) izmijenjena ranija odredba čl. 190. ZPP-a na način da je dodan novi stavak 2. kojim je propisano da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja izmjena se primjenjuje i u ovome postupku na temelju čl. 117. st. 2. ZID ZPP-a, pa je po shvaćanju ovoga suda preinaku valjalo dozvoliti, odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede visine odlučiti prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu. Prednik tužiteljice u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama, niti stručnim znanjem potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe, koja je uslijedila nakon izmjene orijentacijskih kriterija tužiteljici nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo te ovaj sud ocjenjuje da tužiteljica (odnosno njezin prednik – prvotni tužitelj) bez svoje krivnje nisu mogli preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022.). Nuzgredno se napominje da podnesak od 18. travnja 2023. (stranica 414 spisa) ne predstavlja novu preinaku tužbe obzirom je istim tužiteljica tužbeni zahtjev samo postavila u, od 1. siječnja 2023., jedinoj službenoj valuti u Republici Hrvatskoj (euro). Također, potonjim podneskom je razjašnjeno da se iznos od 8.826,07 eura / 66.500,00 kuna odnosi na zahtjev radi povrede prava osobnosti, a 132,72 eura / 1.000,00 kuna na imovinsku štetu na ime troškova puta i liječenja.

 

6.              Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja tijekom dokaznog postupka izvršen je uvidu u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju, tj. isprave koje prileži spisu. Proveden je dokaz vještačenjem po Institutu d.o.o,, a njemu stalnoj sudskoj vještakinji specijalisti medicine rada i sporta prim.dr.sc. J. M., dr.med., čiji Nalaz i mišljenje od 21. travnja 2020. prileži na stranicama od 336 do 342 spisa, a pisano očitovanje od 8. listopada 2020. na stranici 360 spisa, potom dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku specijalisti radiologije i pulmologije prof.dr.sc.prim. I. M., čiji Nalaz i mišljenje od 28. travnja 2021. prileži na stranicama od 380 do 383 spisa te je vještak i saslušan na ročištu 18. travnja 2023. (str. 409. - 411). Provedeni su i dokazi saslušanjem na ročištu 21. listopada 2019. (stranice 213 i 214. spisa) svjedoka A. R., D. Ć. i M. T., dok je na ročištu 28.1.2020. (stranica 334) saslušan svjedok M. M..

 

7.              Predmet spora je zahtjev tužiteljice (nasljednice podnositelja tužbe) za naknadu štete uz tvrdnju aktivne strane spora da je njezin sada pokojni otac J. D. kao dugogodišnji radnik tuženika obolio od azbestoze, da se radi o profesionalnoj bolesti i da ima pravo na pravičnu naknadu neimovinske i imovinske štete.

 

8.              Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev parcijalno osnovanim.

 

9.              Među strankama nije sporno da je pok. J. D. bio dugogodišnji radnik tuženika (od 1958. do 1991., kada je umirovljen – preslika radne knjižice, listovi 332 - 333). Također je nesporno da je pok. J. D. 26. srpnja 2016. utvrđena profesionalna bolest pleuralni plak uz azbestozu J 92.0 Lista profesionalnih bolesti točka 49.1. (datum mišljenja Pro vita - ordinacije medicine rada o profesionalnoj bolesti 26. srpnja 2016. – list 6 spisa), dok je pok. J. D. profesionalna bolest pod šifrom J. 92.0 priznata od strane H.... i to 21. kolovoza 2018. (pod evidencijskim brojem 101402607188/2018), prethodno utvrđena 26. srpnja 2018. (navedeno proizlazi iz Prijave o profesionalnoj bolesti od 15. lipnja 2018. - stranice 71 i 72 spisa).

 

10.              Sporno je među strankama je li tuženik odgovoran za štetu nastalu pok. J. D. uslijed bolesti uzrokovane azbestom, a posljedično tome i uzročno posljedična veza između bolesti uzrokovane azbestom koja se kod pok. J. D. javila 2016. i njegova rada kod tuženika. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

 

11.              Iz sadržaja naprijed navedene preslike radne knjižice J. D. (listovi 332 i 333 spisa), osim činjenice da je navedeni radio kod tuženika u kontinuitetu od 1958. do 1991., proizlazi da je na početku D. bio nekvalificirani radnik, zatim polukvalificirani lučko transportni radnik - LTR (1960.), a potom PKV vozač mot. Vozila i te naposljetku kvalificirani vozač (1971.), dakle RTS radnik. 

 

12.              Odredbom članka 111. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14.i 127/17., dalje: ZR) regulirano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Člankom 25. stavci 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 – dalje: ZZR) normirano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Dakle, tim pravnim normama materijalnog prava propisana je odgovornost poslodavca za štetu radniku po načelu uzročnosti, jednako kao i odgovornost imatelja opasne stvari, što supstancijalno znači da postoji oboriva presumpcija poslodavčeve krivnje i da teret dokazivanja suprotnog leži na poslodavcu (tuženiku).

 

13.              U odnosu na u dokaznom postupku saslušane svjedoke sud je pošao od iskaza svjedoka M. M. čiji sadržaj je u cijelosti prihvatio kao uvjerljiv i istinit. Naime, navedeni svjedok je okolnosno kazivao o neposredno percipiranim činjenicama istaknuvši, između ostalog, da je radio zajedno s J. D., da su radili s azbestom, da je azbest bio u vrećama i oni da su ga prebacivali iz broda u kamione i vagone za daljnji transport, da je bilo i oštećenih vreća. Tvrdi da nisu nosili nikakve maske, niti da se znalo da je to štetno. On da je radio kod tuženika 30 godina cijelo vrijeme kao LTR radnik, a J. D. da je prvo bio LTR, i to prije nego što je on došao raditi, a kasnije da je vozio traktor, da su se na prikolicu traktora ukrcavale vreće, da je J. uvijek bio tamo, da se znalo dogoditi da mu se vreće po putu sruše pa da ih sam Josip ukrcavao. Osim toga, ističe da je došao raditi '73 i da je već zatekao J. D. kako vozi traktor. Svjedoku da je poznato da su prekrcavali vreće azbesta jer da je to pisalo na dokumentaciji za prekrcaj, a oni da su morali znati koji teret prekrcavaju. Bitno je istaknuti u odnosu na svjedoka M. da na sadržaj njegovog iskaza na ročištu 28. siječnja 2020. prisutne stranke nisu isticale nikakve primjedbe (zapisnik s lista 334 spisa). Uz to, iskaz ovog svjedoka sukladan je, u pogledu poslova koje je pok. J. D. obavljao kod tuženika i vremenu obavljanja, sadržaju njegove radne knjižice (točka 11. obrazloženja). S iskazom svjedoka M. suglasan je iskaz svjedoka M. T. (str. 213 i 214 spisa), osobito vezano uz osobna i neposredna opažanja o prekrcavanjima azbesta kao tereta u vrećama, zatim činjenice da su se vreće znale oštetiti prilikom manipulacije s teretom te da je s tim teretom radio i pok. J. D.. Svjedoku Turini, također, bilo je poznato da je pok. D. ranije bio transportni radnik kao i on, a kasnije da je radio kao traktorist u skladištu. Stoga sud iskaz i ovog svjedoka prihvaća.

 

14.              Glede isticanja tuženika da bi oba svjedoka (M. i T.) kao radnici tuženika bili izravno zainteresirani za uspjeh aktivne strane ovog spora, prije svega, nužno je odgovoriti da u dokaznom postupku tuženik ničim nije dokazao da ti svjedoci uopće i poznaju tužiteljicu, a kamo li da su u tako dobrim (bliskim) odnosima te da bi zato ili iz kojeg drugog razloga (s aspekata vlastitih interesa) sadržaje svojih iskaza prilagodili njezinoj procesnoj situaciji i da su za takvo postupanje imali konkretnu korist da u ulozi svjedoka koji su neposredno prije davanja iskaza upozoreni na dužnost kazivanja istine, sebe izložili potencijalnom kaznenom progonu radi počinjenja kaznenog djela davanja lažnog iskaza.

 

15.              Nadalje, spram iskaza svjedoka A. R. i D. Ć. valja istaknuti da njihovi sadržaji nisu relevantni za ovaj spor u smislu utvrđenja odlučnih činjenica jer su isti bili zaposleni na radnom mjestu referenta za zaštitu na radu i zaštitu od požara i upravni referent, te time nisu bili upoznati s neposrednim radom, odnosno radnim operacijama J. D. (prednika tužiteljice), a posebno uzevši u obzir činjenicu da su isti zaposleni kod tuženika tek početkom 80-tih godina, dok je tužitelj tamo radio već od 1958.

 

16.              Imajući u vidu navedeno (u točki 13. obrazloženja), prvostupanjski sud utvrđuje da je sada pok. J. D. obavljao poslove lučko-transportnog radnika (LTR) kod tuženika tijekom 60-tih godina 20. stoljeća, a potom 70-tih godina i nadalje do umirovljenja 1991. da je radio na poslovima RTS radnika vozeći transportni traktor, slijedom čega ovaj sud zaključuje da je postojala pozitivna radna atmosfera na prisutnost azbestne prašine u nepoznatoj koncentraciji. Navedeno iz razloga što iz suglasnih iskaza saslušanih svjedoka M. i Turine (neposrednih radnih kolega s prednikom tužiteljice) slijedi zaključak da je sada pok. J. D. tijekom radnog staža koji je proveo na radu kod tuženika, bio u kontaktu s azbestom i azbestnim prašinama i to prilikom prekrcavanja azbesta kao tereta u vrećama iz brodova u kamione te vagone za daljnji transport, da je bilo i oštećenih vreća, da je D. potom dok je vozio radni traktor osobno ukrcavao vreće s azbestom koje bi mu se srušile s prikolice tijekom vožnje.

 

17.              Na okolnost utvrđenja postojanja uzročne veze između rada pok. J. D. kod tuženika i njegova oboljenja, proveden je dokaz medicinskom vještačenjem po Institutu .... d.o.o,, a njemu stalnoj sudskoj vještakinji specijalisti medicine rada i sporta prim.dr.sc. J. M., dr.med., koja u Nalazu i mišljenju od 21. travnja 2020. (stranica 336 - 342 spisa) izričito navodi kako smatra da postoji uzročno-posljedična veza između rada kod tuženika i bolesti sad pok. J. D. – zadebljanja poplućnice (peluralnog plaka) s azbestozom jer da su zadovoljeni svi uvjeti za priznavanje zadebljanja (plakova) poplućnice i azbestoze kao profesionalnih bolesti. Vještakinja dalje navodi da je sada pok. J. D. bio neposredno izložen azbestu na radnom mjestu u razdoblju od 1958. diskontinuirano, ali ukupno više od šest mjeseci (povremeno rukovanje azbestom kao teretom na radnom mjestu lučko-transportnog radnika i vozača traktora u razdoblju od 1958. do 1991.), zadebljanje (plakovi) poplućnice i azbestoza da su dokazani specifičnim dijagnostičkim postupkom, da su se javili više desetljeća nakon početka izloženosti azbestu, a drugi mogući uzroci pločastih kalcificiranih plakova poplućnice i fibroznih promjena centralnih i donjih dijelova pluća da nisu utvrđeni, uz navod da trajne posljedice preboljele upale pluća i poplućnice da imaju drugačije karakteristike i lokalizaciju od azbestne bolesti pluća i poplućnice. Završno, vještakinja ističe kako smrt J. D. nije uzročno povezana s profesionalnom bolesti uzrokovanom azbestozom, već da je uzrokovana karcinomom gušterače.

 

18.               Sud je nalaz i mišljenje vještaka prim.dr.sc. J. M., dr.med. prihvatio kao stručan i objektivan, te sačinjen sukladno materijalnoj dokumentaciji u spisu kao i postavljenom zadatku, uz napomenu da je primjedbe tuženika na ista otklonila u svom pisanom očitovanju od 8. listopada 2020. (stranica 360 spisa) navodeći, u bitnom, da je karakteristika svih bolesti izazvanih azbestom da se pojavljuje tek više godina, pa i više desetljeća nakon početka izloženosti azbestu, što znači da će se bolest u nekim slučajevima javiti i više godina i nakon što je intenzivnija izloženost azbestu prestala, često u razdobljima umirovljenja radnika koji su tijekom radnog vijeka bili izloženi azbestu, što je slučaj i u ovom predmetu. U odnosu na tuženikov ustrajanje kod već iznesenih prigovora i daljnje neprihvaćanje predmetnog nalaza vještakinje valja istaknuti da s tim u vezi tuženik nastavno nije isticao nikakve daljnje dokaze pa tako niti predlagao eventualno provođenja novog vještačenja, nadvještačenja i sl.

 

19.               Slijedom navedenog, sud smatra utvrđenim postojanje uzročne veze između rada J. D., prednika tužiteljice, kod tuženika i njegova oboljenja od azbestoze, tj. da je dokazan rad na radnim mjestima na kojima je zbog tehnološkog procesa rada radnik izložen djelovanju azbesta. Naime, činjenica jest da je u cijelom svijetu uporaba i promet azbesta bio intenzivan tijekom vremena u kojem je tužitelj radio, pa tako i kod tuženika, te se azbest ugrađivao u brodove u brodogradilištima, automobile i druge industrijske proizvode, pa se ukazuje logičnim i vjerojatnim da je azbest u navedenom razdoblju postojao u procesu rada kod tuženika. Upravo ova okolnost utvrđena nalazom vještaka odlučna je u ovom postupku, jer je na isti način nedvojbeno, povezano sa iskazima svjedoka M. i T. utvrđeno postojanje azbesta u poslu kod tuženika na kojem je radio i tužitelj.

 

20.              Nužno je naglasiti da je prema Pravilniku o uvjetima i načinu praćenja zdravstvenog stanja, dijagnostičkim postupcima kod sumnje na postojanje profesionalne bolesti uzrokovanih azbestom, te mjerilima za priznavanje profesionalnih bolesti uzrokovanih azbestom (a prema Zakonu o obveznom zdravstvenom nadzoru radnika profesionalno izloženih azbestu – „Narodne novine“ broj 134/08) potrebno ispuniti mjerila, a to su: pozitivna radna atmosfera, vrijeme latencije najmanje deset godina, duljina izloženosti najmanje šest mjeseci diskontinuirano ili kontinuirano, pozitivni radiološki nalaz te isključiti dijagnostičke benigne mezotheliome.

 

21. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da su u odnosu na prednika tužiteljice, J. D., ispunjena naprijed navedena mjerila, slijedom čega je utvrđena uzročno posljedična veza između imenovanog i njegova rada kod tuženika.

 

22.               Odgovornost tuženika za štetu koja se zahtijeva u ovoj pravnoj stvari, kao poslodavca pok. J. D. kroz njegov radni vijek, temelji se na odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 19/83, 17/86, 46/92, 26/93 i 29/94) i na odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04), koji propisi su bili na snazi u vrijeme rada prednika tužitelja M. T. kod tuženika kao poslodavca, koja odredba propisuje da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu i profesionalnom bolešću po načelu objektivne odgovornosti. Iznimno poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti prema općim propisima obveznog prava, ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, a na koje poslodavac unatoč provedenoj zaštiti na radu nije mogao utjecati (st. 2. istog članka). Ovdje se napominje kako se ove odredbe na konkretni slučaj primjenjuju kao lex specialis, iz čega proizlazi da se odgovornost tuženika za štetu tužitelju ocjenjuje prema pravilima odgovornosti po principu uzročnosti.

 

23.               Pojam profesionalne bolesti definiran je u čl. 38. Zakona o mirovinskom osiguranju, čl. 7. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu te u čl. 2. Zakona o listi profesionalnih bolesti, te se istom smatra bolest za koju se dokaže da je posljedica djelovanja štetnosti u procesu rada i/ili radnom okolišu, odnosno bolest za koju je poznato da može biti posljedica djelovanja štetnosti koje su u vezi s procesom rada i/ili radnim okolišem, a intenzitet štetnosti i duljina trajanja izloženosti toj štetnosti je na razini za koju je poznato da uzrokuje oštećenja zdravlja.

 

24.              Kako je prednik tužiteljice gotovo cijeli svoj radni vijek radio kod tuženika, na naprijed navedenim poslovima lučko-transportnog radnika i vozača traktora, prilikom čega je bio u doticaju, izravnom ili neizravnom, s azbestnim česticama, to je odgovornost tuženika u smislu naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti na radu u cijelosti dokazana.

 

25.              Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao da šteta nastala predniku tužitelja odnosno da uzrok oboljenja potječe od nekog uzroka koji ne bi bio u svezi s djelatnošću koju je obavljao za tuženika, nije dokazao ni barem djelomični doprinos treće osobe ili samog prednika tužitelja nastanku bolesti, slijedom čega nema uvjeta za oslobođenje tuženika od odgovornosti za nastalu štetu u smislu odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO). Pored toga, obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, upravo na tuženiku je temeljem čl. 221.a ZPP-a bio teret dokaza u vezi okolnosti učestalosti pojavljivanja azbesta u tijeku istovara, utovara i prijevoza, jer tužiteljica, odnosno njezin prednik ne može po prirodi stvari raspolagati takvim podacima, već upravo tuženik koji se istom djelatnošću bavio, iz čega bi (pored utvrđenja vještaka i navoda svjedoka da se azbest pojavljivao u poslu), tuženik trebao dokazati postojanje činjenice koja njemu ide u prilog - da je rad sa azbestom bio u takvoj razini učestalosti da je isključena mogućnost oboljenja tužitelja, što je izostalo, pa je pravilno sud prvog stupnja utvrdio odgovornost tuženika za štetu.

 

26.              Stav je ovog suda je da azbest, obzirom na svoja štetna svojstva, opasna stvar, zbog čega i rad s njim predstavlja opasnu djelatnost, a kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi prednik tužitelja obolio od profesionalne bolesti uzrokovane utjecajem azbesta negdje drugdje, već upravo pri radu kod tuženika, slijedom čega dijagnosticirana azbestoza kod imenovanog predstavlja profesionalno oboljenje za čije posljedice tuženik odgovara po principu objektivne odgovornosti (čl. 6. ZZR-a).

 

27.               Da bi se neka bolest mogla odrediti kao profesionalna bolest, mora postojati uzročna veza između obavljanja određene profesionalne djelatnosti radnika i nastanka bolesti, a navedena okolnost utvrđena je Nalazom i mišljenjem vještaka prim.dr.sc. J. M., dr.med.

 

28.              Odredbom čl. 19. ZOO-a propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te da se pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Odredbom člankom 1100. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kada nje nema. Stavkom 2. istog članka je propisano da će pri odlučivanju o visini pravične naknade sud voditi brigu o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

29.               Članak 1046. u svezi čl. 19. i odredba čl. 1100. ZOO-a reguliraju štetu po osnovu povrede prava osobnosti (neimovinsku štetu), dok odredba čl. 1093. st. 2. ZOO-a regulira naknadu imovinske štete u dijelu naknade troškova liječenja od zadobivenih ozljeda te drugih potrebnih troškova u svezi s liječenjem.

 

30.               U vezi s naprijed navedenim odredbama materijalnog prava tužiteljica potražuje naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te naknadu imovinske štete s osnova troškova puta i liječenja.

 

31.               Prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva sud je cijenio Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za radiologiju i pulmologiju, prof.dr.sc.prim I. M., čiji je Nalaz i mišljenje od 28. travnja 2021. (stranice od 380 do 383 spisa) prihvatio kao objektivan i sačinjen u skladu s pravilima struke te postavljenog zadatka, uz napomenu da je primjedbe stranaka na isti otklonio u svom iskazu pred sudom na ročištu održanom 18. travnja 2023. (stranica 407 i 408 spisa) sadržaj kojeg iskaza je sud, također, prihvatio kao istinit. U odnosu na tuženikov neprihvaćanje iskaza te nalaza i mišljenja predmetnog vještaka M. valja istaknuti da s tim u vezi tuženik nastavno nije isticao nikakve daljnje dokaze pa tako niti predlagao eventualno provođenja novog vještačenja, nadvještačenja i sl.

 

32.              Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 5. ožujka 2020. donio pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-5 koje glasi: „Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni ZOO-a/05 kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“ Međutim, sud mora imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovoru o osiguranju i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade štete. I u sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1613/10-2 od 18. veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

 

33.              Cijeneći mišljenje vještaka o duševnim bolovima zbog smanjena životne aktivnosti kao posljedica azbestoze kod prednika tužiteljice u omjeru od 20% te straha srednjeg intenziteta u smislu zabrinutosti od očekivane progresije bolesti koja se očituje radiološkim znacima razvoja plućne fibroze, u trajanju kumulativno mjesec dana svake godine od dijagnoze bolesti 2011., te uzimajući u obzir da je Josip Doričić preminuo 19. studenog 2018., dakle kumulativno je kod prednika tužiteljice strah srednjeg intenziteta trajao osam mjeseci tijekom osam godina, stav je suda da tužiteljici kao nasljednici pok. Josipa Doričića na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pripada novčana naknada u iznosu od 50.000,00 kuna, dakle 6.636,14 eura.

 

34.              Na navedeni iznos tužitelju je dosuđena zatezna kamata od 15. lipnja 2018. temeljem čl. 1103. ZOO-a kao dana podnošenja tužbe.

 

35.              U odnosu na zatraženi trošak puta i liječenja, a imajući u vidu jasno mišljenje vještaka I. M. da su troškovi puta i liječenja prednika tužiteljice bili opravdani, te uzimajući u obzir u njegovom nalazu navedenu (i opisanu) medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na obavljene preglede i s tim u vezi izrađene nalaze za J. D. počev od 2011. i specijalističkog nalaza dr. T. Š. – B., pa sve do nalaza dr. Ž. S. P., spes.med. rada i sporta iz Z. od 18. srpnja 2018., a koje troškove puta i liječenja je temeljem prethodno navedene dokumentacije sada pok. D. za života doista i snosio, pa je zatraženi iznos od 1.000,00 kuna (132,72 eura) i dosuđen primjenom članka 223. ZPP-a, obzirom da se smislu odredbe članka 1046. ZOO-a glede tog nastalog troška radilo o stvarnom umanjenju imovine J. D. (obična šteta).

 

36.              Slijedom navedenog, tužiteljici po osnovi naknade štete pripada iznos od 51.000,00 kuna, odnosno 6.768,86 eura, pa je zato valjalo tužbeni zahtjev djelomično prihvatiti, te presuditi kao u točki I. izreke, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen. Također, nije osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, u dijelovima, da se tuženiku naloži isplatiti dužne iznose (glavnog potraživanja i troškova postupka) «pod prijetnjom ovrhe» jer su kondemnatorne presude (kao primjerice predmetna odluka) osnov za ovrhu na temelju izričite odredbe članaka 22., čl. 23. i čl. 29. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17, 131/20 i 114/22), a ne po osnovi «klauzule» - pod prijetnjom ovrhe. Zbog navedenog odlučeno je točkom III. izreke. 

 

37.              Tužiteljici pripadaju i zatezne kamate jer članak 29. stavak 1. ZOO-a propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. prema članku 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 114/22) i članku 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 156/22) kojima je noveliran članak 29. stavci 2. i 8. ZOO-a. 

 

38.              Odluka o trošku (točka II. dispozitiva) temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa).

 

39.              Tužiteljica je u ovom postupku tražila ukupan iznos od 8.958,79 eura, dok je uspjela s iznosom od 6.768,86 eura. Slijedom navedenog, a vodeći računa o odredbi članka 28. stavak 2. ZIDZPP-a/19, sud zaključuje kako je tužiteljica u ovoj parnici uspjela sa 75,56 %, jer je u odnosu na osnovu potraživanja uspjela sa 100,00 %, dok je u odnosu na visinu potraživanja uspjela sa 75,56 % (100% + 75,56 % = 175,56% : 2 = 87,78%). Sukladno tome, tuženik je uspio s 12,22 % (100% - 87,78 % = 12,22%). Kada se od uspjeha tužiteljice odbije uspjeh tuženika proizlazi kako je tuženik u obvezi naknadi parnični trošak tužiteljici u dijelu od 75,56 % (87,78% - 12,22% = 75,56 %), što je u suglasju s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a. U trenutku donošenja ove odluke o trošku na snazi su (od 5.11.2022.) Izmjene Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 126/22) i posebno T.br.50. – vrijednost boda 15,00 kuna, a što je primjenom fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro, sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj - "Narodne Novine" broj 57/22 i 88/22) te članka 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 85/22) jednako sumi od 1,99 eura, u vezi s T.br.48. st. 3. Tarife koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

40.              Sud je priznao tužiteljici zatražene troškovnikom (str. 415 spisa) troškove zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to za sastav; tužbe (Tbr. 7.1. Tarife), obrazloženog podneska od 15.10.2018. kojim se očitovala na odgovor na tužbu, podnesaka od 27.5.2020. i 14.5.2021. (sva tri prema Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištima 20.5.2019., 21.10.2019., 28.1.2020., 30.9.2020., 30.11.2020., 26.1.2023. i 18.4.2023. (svih sedam prema Tbr. 9.1. Tarife), svaka stavka po 199,00 eura (11 x 199,00 = 2.189,00 eura), zatim sastav podnesaka od 28.11.2018., 24.12.2019., 22.9.2020., 26.10.2020., 23.11.2020., 30.8.2021. i 25.11.2022. (svih sedam prema Tbr. 8.3. Tarife, jer se radi o podnescima koji se imaju supsumirati prema sadržajima pod ostale podneske predviđene u Tbr. 8.t.3. Tarife, a ne pod Tbr. 8.t.1.), svaka stavka po 49,75 eura (7 x 49,75 = 348,25 eura), zatim pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 634,31 eura (Tbr. 42. Tarife), sveukupno 3.171,56 eura, te umanjeno razmjerno uspjehu u sporu (75,56 %) iznos od 2.396,43 eura. Nadalje, tužiteljici je valjalo u cijelosti priznati trošak dva medicinska vještačenja u iznosu od 703,43 eura / 5.300,00 kuna, kao i troškove preslike zdravstvenog kartona u iznosu od 8,30 eura / 62,50 kuna, te pristupa vještaka M. 18.4.2023. na ročište radi saslušanja – 100,00 eura, odnosno sveukupno parnični trošak u iznosu od 3.208,16 eura / 24.171,88 kuna, sve sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te fiksnom tečaju konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) prema članku 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

 

41.              U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška je odbijen kao neosnovan. Nadalje, neiskorišteni iznos uplaćenih predujmova od 92,91 euro / 700,00 kuna ne ulazi u trošak postupka, pa će ta svota biti tužiteljici vraćena.

 

42.              Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj i Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj sa fiksnim tečajem konverzije od 7,53450 kuna za 1 euro primijenjeni su i vezano uz odluku o meritumu spora.

 

43.              Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a te čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 114/22) i čl. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 156/22).

 

44.               Paricijski rok u ovom postupku iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19 – na snazi od 1. rujna 2019.), obzirom je predmetna tužba podnesena 15. lipnja 2018.

 

 

          U Rijeci 5. lipnja 2023.

 

Sudac:

 

                                                                                                      Robert Mihelj

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka istih. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

 

Dostaviti:

- tužiteljici – po pun. - e.Komunikacijom

- tuženiku - po pun. - e.Komunikacijom