Pristupanje sadržaju
OPĆINSKI SUD U SPLITU P. 3526/22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužiteljice A. Đ. iz S., O.:
…, zastupane po pun. S. K., odvjetniku u S., protiv
tuženika R. A. d.d. Z., Z.,
O.: …, zastupanog po pun. J. G., odvjetniku iz O. G. & G., Z., radi utvrđenja i isplate,
nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. travnja 2023. godine u
nazočnosti tužiteljice, pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 2. lipnja 2023.
godine,
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba
čl. 1. Ugovora o kreditu broj … od 20.6.2007.godine, zaključenog
između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos
kunske protuvrijednosti 14.625,17 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan
korištenja kredita, čl. 7. u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u
jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju
tuženika, kao kreditora, za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu
uručenom korisniku kredita po isplati kredita.
II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj … od 20.6.2007.godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna
stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 3.313,58
eura / 24.966,14 kn1, sve sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče na
iznos od:
- 0,63 eura / 4,78 kn 31.07.2007. do isplate,
- 1,28 eura / 9,66 kn 31.08.2007.g. do isplate,
- 4,55 eura / 34,31 kn 30.11.2007.g. do isplate,
- 3,90 eura / 29,37 kn 31.12.2007.g. do isplate,
1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
- 6,18 eura / 46,60 kn 31.01.2008.g. do isplate,
- 7,44 eura / 56,07 kn 29.02.2008.g. do isplate,
- 9,60 eura / 72,30 kn 31.03.2008.g. do isplate,
- 6,36 eura / 47,91 kn 30.04.2008.g. do isplate,
- 7,12 eura / 53,67 kn 31.05.2008.g. do isplate,
- 8,73 eura / 65,74 kn 30.06.2008.g. do isplate,
- 6,37 eura / 48,02 kn 31.07.2008.g. do isplate,
- 6,49 eura / 48,89 kn 31.08.2008.g. do isplate,
- 7,88 eura / 59,40 kn 30.09.2008.g. do isplate,
- 18,45 eura / 138,98 kn 31.10.2008.g. do isplate,
- 11,37 eura / 85,67 kn 30.11.2008.g. do isplate,
- 20,36 eura / 153,44 kn 31.12.2008.g. do isplate,
- 21,75 eura / 163,86 kn 31.01.2009.g. do isplate,
- 22,37 eura / 168,57 kn 28.02.2009.g. do isplate,
- 24,29 eura / 183,01 kn 31.03.2009.g. do isplate,
- 24,63 eura / 185,55 kn 30.04.2009.g. do isplate,
- 21,93 eura / 165,20 kn 31.05.2009.g. do isplate,
- 19,94 eura / 150,22 kn 30.06.2009.g. do isplate,
- 20,47 eura / 154,20 kn 31.07.2009.g. do isplate,
- 21,51 eura / 162,10 kn 31.08.2009.g. do isplate,
- 21,42 eura / 161,41 kn 30.09.2009.g. do isplate,
- 20,36 eura / 153,43 kn 31.10.2009.g. do isplate,
- 22,35 eura / 168,41 kn 30.11.2009.g. do isplate,
- 23,95 eura / 180,42 kn 31.12.2009.g. do isplate,
- 26,21 eura / 197,50 kn 31.01.2010.g. do isplate,
- 25,69 eura / 193,58 kn 28.02.2010.g. do isplate,
- 28,77 eura /216,77 kn 31.03.2010.g. do isplate,
- 28,19 eura / 212,37 kn 30.04.2010.g. do isplate,
- 29,32 eura / 220,94 kn 31.05.2010.g. do isplate,
- 39,17 eura / 295,14 kn 30.06.2010.g. do isplate,
- 37,14 eura / 279,86 kn 31.07.2010.g. do isplate,
- 43,34 eura / 326,53 kn 31.08.2010.g. do isplate,
- 41,20 eura / 310,41 kn 30.09.2010.g. do isplate,
- 37,76 eura / 284,47 kn 31.10.2010.g. do isplate,
- 45,02 eura / 339,19 kn 30.11.2010.g. do isplate,
- 54,26 eura / 408,80 kn 31.12.2010.g. do isplate,
- 47,72 eura / 359,51 kn 31.01.2011.g. do isplate,
- 50,01 eura / 376,79 kn 28.02.2011.g. do isplate,
- 47,09 eura / 354,81 kn 31.03.2011.g. do isplate,
- 47,62 eura / 358,76 kn 30.04.2011.g. do isplate,
- 60,00 eura / 452,07 kn 31.05.2011.g. do isplate,
- 61,21 eura / 461,16 kn 30.06.2011.g.do isplate,
- 70,84 eura / 533,72 kn 31.07.2011.g. do isplate,
- 65,54 eura / 493,82 kn 31.08.2011.g. do isplate,
- 59,74 eura / 450,14 kn 30.09.2011.g. do isplate,
- 57,29 eura / 431,63 kn 31.10.2011.g. do isplate,
- 56,85 eura / 428,30 kn 30.11.2011.g. do isplate,
- 59,58 eura / 448,92 kn 31.12.2011.g. do isplate,
- 61,97 eura / 466,90 kn 31.01.2012.g. do isplate,
- 62,29 eura / 469,31 kn 29.02.2012.g. do isplate, - 60,64 eura / 456,87 kn 31.03.2012.g. do isplate, - 61,75 eura / 465,27 kn 30.04.2012.g. do isplate, - 62,25 eura / 471,02 kn 31.05.2012.g. do isplate, - 61,23 eura / 461,35 kn 30.06.2012.g. do isplate, - 61,57 eura / 463,89 kn 31.07.2012.g. do isplate, - 60,61 eura / 456,65 kn 31.08.2012.g. do isplate, - 58,53 eura / 440,99 kn 30.09.2012.g. do isplate, - 60,74 eura / 457,68 kn 31.10.2012.g. do isplate, - 61,81 eura / 465,69 kn 30.11.2012.g. do isplate, - 61,06 eura / 460,07 kn 31.12.2012.g. do isplate, - 56,88 eura / 428,59 kn 31.01.2013.g. do isplate, - 60,43 eura / 455,34 kn 28.02.2013.g. do isplate, - 60,74 eura / 457,68 kn 31.03.2013.g. do isplate, - 59,35 eura / 447,19 kn 30.04.2013.g. do isplate, - 55,02 eura / 414,58 kn 31.05.2013.g. do isplate, - 54,91 eura / 413,75 kn 30.06.2013.g. do isplate, - 55,98 eura / 421,76 kn 31.07.2013.g. do isplate, - 57,68 eura / 434,60 kn 31.08.2013.g. do isplate, - 60,04 eura / 452,39 kn 30.09.2013.g. do isplate, - 58,82 eura / 443,21 kn 31.10.2013.g. do isplate, - 59,69 eura / 449,71 kn 30.11.2013.g. do isplate, - 60,66 eura / 457,08 kn 31.12.2013.g. do isplate, - 61,27 eura / 461,65 kn 31.01.2014.g. do isplate, - 62,56 eura / 471,33 kn 28.02.2014.g. do isplate, - 62,14 eura / 468,17 kn 31.03.2014.g. do isplate, - 60,71 eura / 457,45 kn 30.04.2014.g. do isplate, - 60,26 eura / 454,02 kn 31.05.2014.g. do isplate,
- 60,46 eura / 455,57 kn 30.06.2014.g. do isplate, i to po stopi: od 15%
godišnje u periodu do 31. prosinca 2007. g., od 14% godišnje u periodu od 1.
siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g., u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31.
srpnja 2015. g. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u periodu od 1. kolovoza 2015.
g. do 31.prosinca 2022. koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja
2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u
iznosu od 2.356,96 eura / 17.758,50 kuna sa zateznom kamatom propisanom
zakonom koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 7.prosinca 2018.godine ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj
je naveo da je dana 26.lipnja 2007.godine sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio
Ugovor o kreditu broj 418-50-4200627, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na
raspolaganje kredit iskazan kao 14.625,17 CHF isplaćen u kn prema srednjem tečaju
tuženika. Tuženik da je u tom standardiziranom i unaprijed formuliranom Ugovoru u
odredbi čl. 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF te je otplatu kredita u čl. 7.
Ugovora vezao uz tu valutu, a u čl. 2. da je naveo visinu kamatne stope od 5,20%
godišnje ugovorivši da je kamatna stopa promjenjiva i to na način da ovisi isključivo o
jednostranoj odluci tuženika, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih
parametara na koji način će se kamata mijenjati. Postupajući na ovakav način bez da
je prije zaključenja Ugovora pregovarao s tužiteljem i bez da je utvrdio egzaktne
parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene
kamate te na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu
na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, tuženik da je
prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
Radi opisanog ponašanja tuženika da je protiv njega vođen sudski postupak zbog
zaštite kolektivnih interesa potrošača, a time i tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu pod brojem P 1401/12 u kojem je 13. lipnja 2014. g. donesena odluka
Visokog trgovačkog suda RH, odlučujući o žalbama tuženika, na način da je
presudom pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu
kojom se utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 4) u tom postupku, u razdoblju od
10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio
nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isti sud da je
svojom presudom pod brojem Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. potvrdio presudu
Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik, kao
tuženik pod 4) u tom postupku, u razdoblju od 1. siječnja 2004. g. do 31. prosinca
2008. g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i
prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana. Tužitelj da je pomoću financijsko-knjigovodstvenog nalaza utvrdio razliku u
pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kao s osnova ništetne
odredbe o valuti CHF tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama t
je iznos koji je tuženik neosnovano stekao 23.971,11 kn. S obzirom da su nepoštene
ugovorne odredbe o valuti CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne
od samog početka odnosno od kad su ugovorene, da tužitelj ima zakonsko pravo
temeljem odredbe čl. 138. a Zakona o potrošačima, odredbe čl. 502. c Zakona o
parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u smislu individualne
pravne zaštite predložiti donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna i bez
pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-
4200627 od 20.lipnja 2007.godine zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu
kojim je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 14.625,17 CHF
po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, čl. 7. u dijelu kojim je
ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća te čl.
2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s
odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Zatražena je i isplata iznosa od
24.574,14 kn s pripadajućim kamatama.
U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu ističući
prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a s obzirom da je u čl. 13.
predmetnog Ugovora o kreditu navedeno da je slučaju spora nadležan sud mjesta
sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu.
Nadalje, opreza radi, tuženik se upustio i u osporavanje navoda iz tužbe. Tuženik
ističe da je odredba o valutnoj klauzuli CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako
uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti
i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Ovaj svoj stav tuženik detaljno obrazlaže u odgovoru na tužbu,
navodi da je, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije
tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve
informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, da je
predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika. U ovom slučaju
da je potrebno posebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom zaključenja
ugovora o kreditu, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje
za zaštitu potrošača postavlja Sud EU. U ovom slučaju stranke da su
pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o
kreditu, tužitelj da je mogao birati između ugovora uz valutu klauzulu CHF ili EUR ili
bez valutne klauzule, kunski kredit. Tuženik navodi i da je odredba o promjenjivoj
kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, metoda i kriterij promjene
kamate da su propisani tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena samim
ugovorom o kreditu, tužitelj da je potpisom ugovora izjavio da je sa tekstom tih općih
akata upoznat, a da ponovno treba istaknuti da je ugovor solemniziran, odnosno
tužitelju obrazložen od strane javnog bilježnika. S obzirom da je odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, to da nije dopušteno
ocjenjivati njezinu poštenost. Svakako, promjena kamatne stope da nije bila
posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja nego objektivnih tržišnih okolnosti,
tuženik da je na dopušten način mijenjao kamatnu stopu zbog opravdanih razloga, u
skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila
ugovorena među strankama. Stranke da nisu sklopile ugovor sa fiksnom kamatnom
stopom već sa promjenjivom kamatnom stopom, te da tužitelj ne može tražiti da mu
se vrate iznose koje je platio kao da je sklopljen ugovor sa fiksnom kamatnom
stopom. Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja, prigovorio je visini
tužbenog zahtjeva.
U podnesku od 2.veljače 2022.godine tužitelj je konačno uredio tužbeni
zahtjev i zatražio, osim utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje su navedene u
petitu tužbe, i isplatu iznosa od 24.966,14 kn s pripadajućim kamatama. Tuženik se
usprotivio preinaci tužbe povećanjem zahtjeva, istaknuo je prigovor zastare vezano
za učinjenu preinaku povećanjem zahtjeva.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-
4200627 od 20.lipnja 2007.godine sa cjelokupnom popratnom dokumentacijom te je
proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještakinji M. T.
koja je izradila pisani nalaz i mišljenje.
Dana 8.travnja 2022.godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je
prihvaćen zahtjev tužitelja u cijelosti, protiv ove presude tuženik je podnio žalbu,
dana 14.rujna 2022.godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Zadru broj Gž-
879/22 kojim se ukida prvostupanjska presuda i predmet vraća ovom sudu radi
održavanja nove glavne rasprave. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navodi
se, između ostalog, kako u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti
dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti
određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije
bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu).
U daljnjem tijeku postupka, sud je, pored već izvedenih dokaza, izveo dokaz
saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke, dok je tuženik odustao od
prijedloga da se izvede dokaz saslušanjem njegovog zaposlenika R. S..
Tužiteljica je podneskom od 1.veljače 2023.godine uredila svoj tužbeni zahtjev
u dijelu kojim je zatražena isplata, na način da se već postavljeni zahtjev u kunama
iskazuje u eurima po fiksnom tečaju konverzije.
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužiteljice je osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova
odredbi čl. 1., 2. i 7.. Ugovora o kreditu broj … od 20.lipnja
2007.godine, a koje odredbe se, prema mišljenju tužitelja, odnose na ugovaranje
valutne klauzule u valuti CHF i na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu
stopu te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za
isplatu iznosa od 24.966,14 kn sa pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog
bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i
povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.
Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i
tužitelja, kao korisnika kredita, dana 20.lipnja 2007.godine sklopljen Ugovor kreditu s
valutnom klauzulom na iznos od 14.625,17 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je
ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj
protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na
dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu
ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje te da je odredbom
tog čl. određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama
kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 2014. godine. .
Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne
klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi
ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog
bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno
ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno s danom 30.lipnja 2014. g. – zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor
zastare.
Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P
1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 4) R.
A. d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.
prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita,
tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se
nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda
je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja
2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.
travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi
čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,
89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom
sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama
sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između
ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu
bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja
kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana.
Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz
postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim
sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili
valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku
radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih
banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak
formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim
parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da
ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time
niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku
solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i
sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti
se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni
bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu,
korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i
značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali
razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN
broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).
Tužiteljica u svom iskazu navodi da je sa tuženikom zaključila predmetni
pravni posao, da je imala potrebu kupnje osobnog automobila, jeftinijeg i manjeg
vozila koje joj je trebalo za osobne potrebe, da je pronašla vozilo H. A., isto
se prodavalo odnosno bilo dostupno preko autokuće Z. u P., da je otišla
tamo te da je tamo upućena na okolnost da može podići kredit i da oni posluju sa
tuženikom. Dakle, da je upućena baš na tu banku, kao banku preko koje oni rade, da
je otišla do poslovnice tuženika u S. te da joj je tamo ponuđen samo ovaj kredit u
CHF, da je to bila jedina opcija banke, za neku drugu opciju da nije pitala jer je
stekla dojam da je ovo što je ponuđeno jedino moguće prihvatiti sa njene strane, da
tada o tome nije vodila računa, a niti znala što to znači valutna klauzula, da nije
vodila računa ni o kamatnoj stopi, da je potpisala sve što treba, prije toga da je
prikupila dokumentaciju, bila kod javnog bilježnika i tamo da joj je samo na brzinu
pročitano nešto iz ugovora, da nije imala nikakvih sumnji u banku u tom trenutku, da
nije imala nikakvu svijest o tome da bi rata mogla porasti, uglavnom, od strane banke
da su joj slane nekakve obavijesti na kuću, rata da je došla skoro dvostruka i da joj je
to bilo tegobno za plaćati, ali da je već izgubila povjerenje u banku i da nije mislila
kako bi svojim odlaskom tamo mogla bilo što drugo postići za sebe u pozitivnom
smislu, da je plaćala onako kako je bila pozvana, jednostavno, da je namakla ta
sredstva, ovaj automobil da ima i dan danas tako da nije bilo nikakve mogućnosti da
to vozilo proda radi otplate kredita, kredit da je otplatila kao što je to poznato. Na
posebno pitanje pun. tužiteljice, da li je tužiteljicu netko u autokući ili u banci upozorio
na rizik podizanja kredita u CHF, tužiteljica navodi da nije. Navodi da joj nitko nije
obrazložio kada i pod kojim uvjetima će se mijenjati kamatna stopa. Navodi da nije
mogla mijenjati sadržaj ugovora i da joj je isti ponuđen na potpis od strane banke, a
da nije niti znala odnosno imala informaciju da bi se sadržaj ugovora mogao mijenjati.
Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika tužiteljica navodi da je ona u vrijeme
podizanja kredita radila u C. za autizam S., da nije imala nikakvu firmu niti
obrt na svoje ime. Navodi da je inače po struci kiparica i da se bavila izradom
umjetničkih djela, pored toga što je bila zaposlena u C. za autizam S., a za
bavljenje umjetnošću i kiparstvom da joj nije potrebna ni firma niti obrt. Ponavlja da
joj je automobil trebao za privatne svrhe. Navodi da joj je u banci predmetni kredit
naveden u superlativu i da joj je kazano da se radi o najsigurnijoj valuti i da zbog
toga može očekivati da "sutra" može imati čak i manju ratu. Navodi da je ove rate
kredita otplaćivala samo ona, navodi da se radi o prvom kreditu koji je u životu
podigla i da ranije nije imala iskustava sa podizanjem kredita. Navodi da prije
potpisivanja sadržaj ugovora nije pročitala, da joj je ugovor pročitan kod javnog
bilježnika. Navodi da nije imala potrebu tražiti objašnjenja, da nije imala nejasnoća jer
joj je kredit ponuđen kao nešto fantastično i potpuno sigurno.
Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice kao logičnom, uvjerljivom i
vjerodostojnom. Tužiteljica je u ovom pravnom poslu imala status potrošača, radilo
se o namjenskom kreditu radi kupnje automobila u privatne svrhe, a temeljem svih
izvedenih dokaza, sud drži utvrđenim da se s tužiteljicom, kao ni s ostalim klijentima
tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o
promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema
tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u
konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi
Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.
To, nadalje, znači da je odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između
stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje
se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je
odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena
odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim
odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u
smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07,
75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne
te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.
Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog
dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez
te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje
je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća
pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje
platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o
kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u
preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od
2,95%.
S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 2. koja se odnosi
na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužitelj ima pravo potraživati
neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim
riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju
kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,20%, a temeljem odredbe čl.
323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu
koje je sud utvrdio ništetnima.
Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat
isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom
institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.
Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe
kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po
mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno
pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12
od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi
HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski
postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.
U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule
vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da
se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije
pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita,
pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima
ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među
strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska
ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem
ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju
tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u
gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u
budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita
odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita
odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice
koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom
klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za
iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute
švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže
stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu
informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
Stoga je odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno
kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 14.625,17 CHF po srednjem tečaju
kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u
kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim
na dan dospijeća trebalo utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene
nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te
je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.
I temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli u
valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao
i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika,
tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio
temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren
švicarski franak (CHF).
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-
knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.
na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne
klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama i razlike između početno
ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po
anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i
kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.
U pisanom nalazu i mišljenju od 25.kolovoza 2021.godine izrađenom temeljem
dokumentacije priložene spisu, koju vještak taksativno navodi u svom nalazu, ista
navod vještakinja je utvrdila:
-da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun
obveze tužitelja i to: 30.studenog g. na 6,20%, 31. svibnja 2008. g. na 6,75 %,
31.ožujka 2009. g. na 7,75%, 31. srpnja 2011.godine na 7,50% i 31.listopada
2011.godine na 6,75%, te zaključno: da je tužitelj u razdoblju od dospijeća 1.anuiteta
30.srpnja 2007.godine do dospijeća posljednjeg anuiteta 30.lipnja 2014.godine po
predmetnom ugovoru o kreditu trebala platiti 77.129,64 kn uz obračun kamata po
stopi od 5,20% i po početnom tečaju na dan isplate kredita 20.lipnja 2007.godine; da
je platila 102.084,14 kn uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama i uz
primjenu valutne klauzule, dakle, da je iznos od 24.954,50 kn razlika na ime
plaćenog od strane tužiteljice zbog promjene kamatne stope i primjene valutne
klauzule, da je toliko tužiteljica više platila. Sudski vještak je precizno dala prikaz više
plaćenog po anuitetima, u svom pregledu.
Nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje M. T.
tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 2.veljače 2022.godine te zatražio,
osim utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu, i isplatu razlike od
24.966,14 kn s pripadajućim kamatama.
Tuženik se usprotivio i ovako uređenom zahtjevu navodeći da je tužitelj svoju
tužbu preinačio, čemu se tuženik protivi, za slučaj da sud preinaku dopusti, tuženik
ističe prigovor zastare jer se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja
preinačene tužbe, a ranija tužba da se smatra povučenom. Prema stavu ovog suda,
konačno postavljeni zahtjev na isplatu od strane tužitelja bi u tehničkom smislu zaista
predstavljao preinaku tužbe, povećanjem zahtjeva, ali, kako se radi o usklađenju
tužbenog zahtjeva sa nalazom vještaka, to je ovakvo povećanje zahtjeva
usklađivanjem istog sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka dopušteno. U
protivnom bi, onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju
tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bio onemogućen u ostvarivanju
svog prava na pravično suđenje, dakle, to bi dovelo do prisiljavanja tužitelja da u
trenutku podnošenja tužbe i postavljanja zahtjeva na isplatu postavi nerealno visok
zahtjev u strahu da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju
svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, a sve vezano za okolnost da se tuženik jednako
kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Dakle, u ovom slučaju
povećanje zahtjeva je dopušteno, jer se radi o usklađivanju zahtjeva sa nalazom i
mišljenjem sudskog vještaka, pa to sud dopušta bez obzira na protivljenje tuženika i
u ovom slučaju se računa da je po usklađenom zahtjevu, iako povećanom, tužba
podnesena onda kada je sudu i podnesena, dakle, u ovom slučaju prigovor zastare
nije osnovan, kao ni tuženikovo protivljenje povećanju zahtjeva tužitelja.
Što se tiče istaknutog prigovora zastare čitavog zahtjeva, to je pravno pitanje
kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u
njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih
postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine
kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju
nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost
redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao
Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće
pravno mišljenje:
-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača
dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih
restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske
odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje
znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog
toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet
godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-
a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid
zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći
računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na
kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140.
ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak
radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak
da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241.
ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima
ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o
proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi
fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na
pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu
kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.
Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi
zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari,
utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi
zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na
nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.)
trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 7.prosinca
2018.godine podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225.
ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan,
temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike
više obračunatih anuiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više
obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo
ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 24.966,14 kn, te je odlučeno
kao u izreci presude pod točkom III, sada se po fiksnom tečaju konverzije radi o
iznosu od 3.313,58 eura, koji je tužiteljici valjalo dosuditi.
Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja
teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet
sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi
povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od
dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta
Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te
uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope
znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa
tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne
klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana
uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom
na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona
o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje:
ZPP), a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati
na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor. Obistinjeni trošak
tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe od 100 bodova; sastava žalbe protiv
rješenja o nenadležnosti suda od 50 bodova; zastupanja na četiri ročišta od po 100
bodova po pojedinom ročištu; trošak sastava obrazloženog podneska od 19.veljače
2021.godine i 1.veljače 2023.godine od po 100 bodova; 25% PDV-a u iznosu od
1.125,00 kn, zatraženog iznosa na ime troška vještačenja od 2.500,00 kn; sudsku
pristojbu tužbe u iznosu od 598,00 kn i sudsku pristojbu presude u iznosu od 598,00
kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 17.758,50 kn odnosno sada 2.356,96 eura po
fiksnom tečaju konverzije, koliko je na naknade parničnog troška tuženik konačno
obvezan isplatiti tužitelju, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do
isplate.
U Splitu, 2. lipnja 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika