1

Poslovni broj: 12 Gž-602/2023-2

 

Poslovni broj: 12 Gž-602/2023-2

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak Premec kao predsjednice vijeća, Dubravke Bosilj kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dijane Hofer, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. S. iz O., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica M. A., odvjetnica u V., protiv tuženika A. b. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Odvjetničkom uredu H. M. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-807/2022-9 od 26. travnja 2023. i rješenja istog suda poslovni broj: P-807/2022-10 od 26. travnja 2023. u sjednici vijeća održanoj dana 1. lipnja 2023.,

 

p r e s u d i o  i   r i j e š i o   je

 

Žalba tuženika se odbija i presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-807/2022-9 od 26. travnja 2023. kao i rješenje poslovni broj: P-807/2022-10 od 26. travnja 2023. se potvrđuju.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnim odredba Ugovora o kreditu br. 5140030245-60010459225/2006 zaključenog između parničnih stranaka dana 2. svibnja 2006., potvrđenog po javnom bilježniku D. D. iz O. pod br. OV-6432/06 dana 5. svibnja 2006. u čl. 9. kojim je ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke, toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 862,70 EUR/ 6.500,00 kn[1] (slovima: osamstošezdesetdva eura i sedamdeset centi/šesttisućapetsto kuna) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. studenog 2019. do isplate, toč. III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.299,79 EUR/9.740,53 kn (slovima: tisućudvijestodevedesetdevet eura isedamdesetdevet centi/ devettisućasedamstočetrdeset kuna i pedesettri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom od 26. travnja 2023. kao dana presuđenja pa do isplate. Pobijanim rješenjem naloženo je tuženiku na ime naknade troškova nadoknaditi daljnji parnični trošak tužiteljici u iznosu od 93,32 EUR/703,12 kn (slovima: devedesettri eura i tridesetdva centa/sedamstotri kune i dvanaest lipa) koji se odnosi na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude.

 

2. Navedenu presudu i rješenje žalbom pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitnih povreda iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr.57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – odluka US RH, 70/19, 80/2022, 114/2022 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba usvoji, pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, a tuženiku dosudi trošak postupka.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu br. br. 5140030245-60010459225/2006 zaključenog 2.svibnja 2006. između parničnih stranaka kojim je ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita time da ista nije ugovorena niti u nominalnom iznosu niti u postotku, dakle niti je određena a niti odrediva sukladno čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje ZOO) u svezi sa čl. 322. istog Zakona, uz tvrdnju da tuženik nije prijevremenom otplatom kredita pretrpio nikakvu štetu pa je sporna odredba protivna i čl. 1024. ZOO-a, a slijedom navedenog i zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tuženik stekao kao nepošteni stjecatelj.

 

6. Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku tijekom kojeg je izvršio uvid u priloženu dokumentaciju i to Ugovor o kreditu br. 5140030245-60010459225/2006 zaključen između parničnih stranaka 2. svibnja 2006., obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita, obavijest o otplaćenom kreditu, simulaciju EUR otplatnog plana, izvadak iz Odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom, a nakon ukidnog rješenja ovog suda posl. br. Gž-670/2022-2 od 6. listopada 2022. proveo je saslušanje tužiteljice i svjedoka R. M.- djelatnice tužene, utvrđuje da tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je platila nešto što nije bila dužna, dakle na institutu stjecanja bez osnova sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Obzirom na vrijeme nastanka ugovornog odnosa između stranaka sud primjenjuje odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koja određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, i st. 2 iste zakonske odredbe prema kojoj se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Zakon o obveznim odnosima u čl. 1024. propisuje da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, kao i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, time da prema st. 4. ove odredbe u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Nadalje utvrđuje da tuženik nije priložio niti jedan dokaz na okolnost troškova nastalih zbog prijevremene otplate kredita a time niti njihovu visinu, a sam Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanje naknade.

 

Iako ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništetna ukoliko su stranke o njoj posebno pregovarale i ako ta naknada ne prouzrokuje značajnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača, zaključak je suda da je tuženi proizvoljno odredio visinu naknade o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, sporna ugovorna odredba predstavlja nedorečenu formulaciju po kojoj je banka ovlaštena donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, tužena nije ničim dokazala da joj je zbog prijevremene otplate nastala šteta upravo u iznosu od 6.500,00 kn (883,20 €) te spornu odredbu Ugovora o kreditu utvrđuje ništetnom i slijedom navedenog utvrđuje da je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl.1115. ZOO-a kao i čl.96. i 102 ZZP-a, jer sporna odredba Ugovora niti je određena niti odrediva, te mu nalaže isplatu utuženog iznosa.

 

7. Pobijajući prvostupanjsku odluku tuženik ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava i to odredbe čl. 269., 270., 272 i 1024. ZOO-a tvrdnjom da se sud samo paušalno poziva na ove zakonske odredbe bez obrazloženja zašto i kako ih je primijenio pa ostaje nejasno da li se tužbeni zahtjev usvaja zbog toga što naknada za prijevremenu otplatu nije određena niti odrediva ili stoga što tuženik nije pretrpio nikakvu štetu čime da je počinjena bitna povreda odredaba ZPP- a iz čl.354.st. 2 toč. 11. jer sud nije naveo jasne razloge za osnovanost tužbenog zahtjeva zbog čega se presuda u ključnom dijelu ne može niti ispitati.

 

Ističe u žalbi i nepravilnu primjenu čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82 ZZP-a kao i čl. 85. i 84 ZZP-a tvrdnjom da je sporna odredba Ugovora jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa samim time niti ne podliježe testu nepoštenosti, čime je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava jer sud ničim ne obrazlaže u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka. Tvrdi da pobijana presuda ne sadrži niti obrazloženje zbog čega je tuženiku naloženo isplatiti upravo iznos od 6.500,00 kn/862,70 EUR, s obzirom da je iz u spisu priložene obavijest o prijevremenom zatvaranju od 15. prosinca 2019. navedeno da ista važi samo za uplatu na dan 15. prosinca 2019. i u istom je navedena naknada za prijevremenu otplatu od 883,20 €, dok je razvidno da je tužiteljica cjelokupni iznos kredita otplatila 27. studenog 2019.

 

8. Osporena odredba čl. 9 Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka od 2. svibnja 2006. glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke." Tužena je tijekom postupka isticala da prijevremenom otplatom kredita ona trpi stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja, da prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu uzima u obzir činjenicu da sredstva kojima kreditira potrošača – krajnjeg korisnika, pozajmljuje od svoje matične banke te za ta pozajmljena sredstva plaća ugovorenu kamatu, time da ona nema mogućnosti prijevremene otplate kredita koje je podigla kod matične banke već je dužna plaćati ugovorenu redovnu kamatu do kraja ugovornog razdoblja.

 

9. Prema zauzetom stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV-308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".

 

Nadalje prema zauzetom stavu Ustavnog suda RH kao npr. u odlukama br: U-III/4372/2021, U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022., proizlazi da "banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu je moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima temeljem kojih se obračunava naknada za prijevremenu otplatu kredita (u ovom konkretnom slučaju), dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao, te zaključuje da u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu".

 

Na okolnost ugovaranja i pojašnjenja prava i obveza tužiteljici vezano za osporenu ugovornu odredbu tužena je predložila saslušanje djelatnice banke R. M. koja je u svom iskazu navela da se tužiteljice ne sjeća, da je ugovor bio unaprijed pripremljen, nitko od klijenata nije tražio da se brišu pojedine odredbe time da ne zna i ne sjeća se da bi tužiteljica to tražila. Saslušana je i tužiteljica koja je u svom iskazu navela da su joj u banci kada je došla podići kredit rekli da je najpovoljniji kredit u CHF i dan joj je već napisani Ugovor pa nije ni mogla utjecati na bilo koju odredbu, nitko je nije upozorio ili joj objasnio niti kod zaključivanja kredita niti kod prijevremene otplate zašto mora platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, ostala je u čudu da mora nešto plati osim preostalog iznosa kredita, ali je ipak platila.

 

10. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

 

Prema izričitim odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. ZOO/91, članak 328. ZOO/05) koji se na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovaca primjenjuje sukladno odredbi članka 2. stavka 2. ZZP/03 i članka 2. stavka 2. ZZP/07, ako tim Zakonom nije drugačije određeno, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

 

U presudi C-621/17 Suda EU od 3. listopada 2019. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Kúria - Mađarska) – Gyula Kiss protiv CIB Bank Zrt., Emila Kissa, Gyuláné Kiss taj sud zauzima sljedeće stajalište „ Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena, ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori a u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti i sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose“.

 

Čl. 84. ZZP-a važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora između parničnih stranaka navedeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni ako su one jasne, lako razumljive i lako uočljive.

 

Prema čl. 2 Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014) kojim se propisuju vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača, propisano je da je naknada fiksni ili varijabilni iznos koji vjerovnik naplaćuje za pružene usluge, a između ostalog to je i naknada za prijevremenu otplatu kredita (čl. 3), dok je čl. 4 istog Pravilnika određeno da za trajanja ugovornog odnosa vjerovnik ne smije naplatiti naknadu koja nije bila poznata potrošaču u trenutku sklapanja ugovora te sadržana u Tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade.

 

11. Osporenom Ugovornom odredbom, osim što iz provedenog postupka proizlazi da o istoj stranke nisu pregovarale, njome se ne utvrđuje niti iznos isplatne naknade na teret tužiteljice kao potrošača, niti njezina metoda izračuna, niti je tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora znala za njezinu visinu, a što proizlazi i iz iskaza tužiteljice ali i iz iskaza svjedokinje – djelatnice tužene.

 

12. Žalbena tvrdnja da u pobijanoj presudi  sud nije obrazložio zašto dosuđuje tužiteljici upravo iznos od 6.500,00  kn valja navesti da je upravo iz obavijesti tuženika o prijevremenom zatvaranju kredita sačinjenog po tuženiku 16. studenog 2019. razvidno da je u navedenoj obavijesti prikazana i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita upravo u utuženom iznosu, a iz obavijesti tuženika o otplaćenom kreditu od 28. studenog 2019. proizlazi da je kredit otplaćen u cijelosti, time da tužena tijekom postupka nije isticala da bi tužiteljica na ime naknade za prijevremeni povrat kredita platila neki drugi iznos, a ne iznos koji proizlazi iz dostavljene dokumentacije.

 

13. Zbog prethodno navedenog i ovaj sud je suglasan sa stavom prvostupanjskog suda da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi jer o istoj stranke nisu pregovarale, ona je bila unaprijed formulirana od tužene, zbog čega tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njezin sadržaj, ne radi se o razumljivoj odredbi jer tužiteljica u trenutku zaključenja Ugovora niti je znala za visinu naknade niti metodu kako se ista obračunava, a ista uzrokuje neravnotežu između parničnih stranaka jer je tužiteljica temeljem osporene odredbe morala platiti i utuženi iznos pored ugovorenog iznosa kredita i ugovorenih kamata na isti. Kako je i odluka o troškovima postupka pravilno dosuđena sukladno čl. 154. st. 1 ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 126/2022), žalbu tužene valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st. 1 ZPP-a.

 

U Varaždinu 1. lipanj 2023.