Republika Hrvatska Općinski sud u Splitu

Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac

P-1310/2021

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari
tužitelja M. M. iz P., OIB: …
zastupana po punomoćniku D. B., odvjetnica u S., protiv tuženika
Z. Banka d.d., Z., OIB:
…, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva
M., K. & P. iz Z., nakon održane i zaključene javne i glavne
rasprave dana 18. travnja 2023. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i
punomoćnika tuženika, dana 1. lipnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Z. BANKA. d.d., OIB: …, u roku od 15
dana i pod prijetnjom ovrhe, tužiteljici M. M., OIB: …, na
ime preplaćenog tečaja valute švicarskog franka, temeljem ugovora o kreditu od

8.1.2007., isplatiti iznos od 21.276,97 kn / 2.823,94 EUR sve sa pripadajućom
zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose kako slijedi :

1,01 EUR / 7,60 kn od 1.4.2008. do isplate

5,30 EUR / 39,95 kn od 3.11.2008. do isplate 5,92 EUR / 44,64 kn od 1.12.2008. do isplate 9,79 EUR / 73,74 kn od 2.1.2009. do isplate 16,33 EUR / 123,06 kn od 2.2.2009. do isplate 17,65 EUR / 132,97 kn od 2.3.2009. do isplate 13,07 EUR / 98,46 kn od 1.4.2009. do isplate 2,44 EUR / 18,36 kn od 4.5.2009. do isplate 14,85 EUR / 111,88 kn od 1.6.2009. do isplate 11,72 EUR / 88,29 kn od 2.6.2009. do isplate 8,59 EUR / 64,72 kn od 3.8.2009. do isplate 10,18 EUR / 76,72 kn od 1.9.2009. do isplate 11,80 EUR / 88,92 kn od 1.10.2009. do isplate 10,29 EUR / 77,56 kn od 2.11.2009. do isplate 10,69 EUR / 80,52 kn od 25.11.2009. do isplate 12,82 EUR / 96,56 kn od 4.1.2010. do isplate 15,83 EUR / 119,27 kn od 27.1.2010. do isplate 17,44 EUR / 131,38 kn od 1.2.2010. do isplate 17,44 EUR / 131,38 kn od 1.3.2010. do isplate

*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450

2 P-1310/2021

17,44 EUR / 131,38 kn od 6.4.2010. do isplate 17,44 EUR / 131,38 kn od 3.5.2010. do isplate 12,20 EUR / 91,89 kn od 1.6.2010. do isplate 23,36 EUR / 175,97 kn od 1.7.2010. do isplate 38,24 EUR / 288,13 kn od 8.7.2010. do isplate 17,47 EUR / 131,60 kn od 2.8.2010. do isplate 18,62 EUR / 140,30 kn od 1.9.2010. do isplate 46,62 EUR / 351,23 kn od 25.9.2010. do isplate 17,44 EUR / 131,38 kn od 4.10.2010. do isplate 20,87 EUR / 157,26 kn od 2.11.2010. do isplate 38,86 EUR / 292,76 kn od 1.12.2010. do isplate 50,66 EUR / 381,71 kn od 13.12.2010. do isplate 17,41 EUR / 131,15 kn od 3.1.2011. do isplate 41,38 EUR / 311,75 kn od 31.1.2011. do isplate 17,44 EUR / 131,38 kn od 1.2.2011. do isplate 36,25 EUR / 273,13 kn od 1.3.2011. do isplate 54,55 EUR / 410,97 kn od 16.3.2011. do isplate 17,44 EUR / 131,38 kn od 1.4.2011. do isplate 32,48 EUR / 244,75 kn od 2.5.2011. do isplate 52,81 EUR / 397,88 kn od 16.5.2011. do isplate 17,81 EUR / 134,18 kn od 1.6.2011. do isplate

50,50 EUR / 380,51 kn od 30.6.2011. do isplate po stopi od 14% godišnje 17,54 EUR / 132,12 kn od 1.7.2011. do isplate 52,27 EUR / 393,83 kn od 26.7.2011. do isplate 17,44 EUR / 131,38 kn od 1.8.2011. do isplate 70,52 EUR / 531,31 kn od 19.8.2011. do isplate 17,70 EUR / 133,33 kn od 1.9.2011. do isplate 62,15 EUR / 468,26 kn od 20.9.2011. do isplate 17,53 EUR / 132,06 kn od 3.10.2011. do isplate 52,77 EUR / 397,57 kn od 19.10.2011. do isplate 17,48 EUR / 131,69 kn od 2.11.2011. do isplate 52,55 EUR / 395,92 kn od 17.11.2011. do isplate

1.575,61 EUR / 11.871,45 kn od 18.11.2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a
od 1.8.2015. po stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po
stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za
tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici
troškove parničnog postupka u iznosu od 2.188,30 eura / 16.487,75 kuna sa
zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do
isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope
koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za
tri postotna poena.

*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450

3 P-1310/2021

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 7.travnja 2021. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužiteljica 8.siječnja 2007. kao korisnik kredita sa
tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj
… a koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika N.
K. iz S. pod brojem OU-28/2007 dana 9.siječnja 2007. Nadalje, da je
temeljem navedenog ugovora tužiteljici odobren kredit u iznosu od 22.808,83 CHF u
kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na
dan isplate kredita.

3. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru
u kojem nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio
valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, a otplatu kredita je u čl. 6. Ugovora vezao
uz istu valutu.

4. Budući o navedenim odredbama Ugovora stranke nisu posebno pojedinačno
pregovarale to navedene ugovorne odredbe čini nepoštenima što proizlazi iz čl. 49.
st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača. Kako su navedene odredbe nepovoljnije za
tužiteljicu-potrošača od odredbi propisanih u Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o
potrošačkom kreditiranju to iste čini ništetnima a što je propisano u čl. 41. st. 2
Zakona o zaštiti potrošača. Ništetnost navedenih odredbi proizlazi i iz nepoštenosti
istih jer sukladno čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača posljedica nepoštenosti
ugovorne odredbe je njezina ništetnost.

4.1. Nadalje, radi se o unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem
nije bilo mogućnosti bilo kakvih pregovora pa ništetnost navedenih odredbi Ugovora
proizlazi i iz čl. 296 Zakona o obveznim odnosima a koji članak utvrđuje ništetnost
odredbi općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče
očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana, a na štetu suugovaratelja
sastavljača a to je upravo tužiteljica. Ništetne odredbe su također protivne brojnim
temeljnim načelima obveznog prava i to baš načelu savjesnosti i poštenja, načelu
ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje,
načelu zabrane zlouporabe prava.

5. Navedene odredbe su ništetne jer o istima ugovorne stranke nisu posebno
pojedinačno pregovarale te tužiteljica kao potrošač nije bila informirana o bilo kakvim
važnim rizicima koji se odnose na predmetne odredbe ugovora. Budući je znanje i
iskustvo tuženika kao banke u konkretnom kreditnom poslu superiorno u odnosu na
znanje prosječnog potrošača o tim poslovima dužnost Banke je svakog potrošača
ozbiljno informirati o smislu i sadržaju predmetne odredbe i to na način koji će u
potpunosti i nedvojbeno biti jasan i razumljiv potrošaču. Banka nije postupila na
navedeni način te je propustila informirati tužiteljicu-potrošača o svim rizicima
vezanim uz ugovaranje valutne klauzule ( za švicarski franak ).

Ovakvo postupanje Banke, dakle ugovaranje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe
na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a bez
bilo kakvog informiranja potrošača o svim rizicima tuženik je suprotno odredbama
gore navedenih Zakona i načela obveznog prava te protivno zakonodavstvu

*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450

4 P-1310/2021

Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio očiglednu
neravnopravnost i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na
štetu tužiteljice.

6. Nadalje, da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom pod poslovnim
brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u
Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.
travnja 2005. do 31. prosinca 2008.. povrijedio interese i prava potrošača korisnika
kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima
koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena
valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme
zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o
kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o
zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.
kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g., protivno odredbama tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,
89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim
odnosima. Nadalje, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem
pod brojem Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. g. odbio kao neosnovane revizije
tuženih banaka koje su izjavljene protiv naprijed navedene presude Visokog
trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g.

7. Slijedom navedenog, da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi s osnova valutne
klauzule u CHF izvršila pretplatu tuženiku koji iznos će se utvrditi u ovom postupku.

8. Podneskom od 11.travnja 2023. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti, te ističe prigovor zastare.

10. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu, knjigovodstveno-
financijskim vještačenjem po vještaku F. d.o.o., pa je temeljem tako
provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni
zahtjev osnovan.

11. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih
anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od 1.travnja 2008. do 18.studenog

2011. odnosno do dana prijevremene otplate kredita.

12. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao
kreditor dana 8.siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti
iznosa od 22.808,83 CHF uz rok otplate od 84 rate. Međutim, među strankama je
sporno je li ništetna odredba o valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu
tražbinu.

*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450

5 P-1310/2021

13. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa
predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne
odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli
prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

14. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja
se odnosi na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili
teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a
istaknut je i prigovor zastare.

15. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13.
lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja
Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki
I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od

4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje
da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.- listopada 2004.
godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki
trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje
tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu
u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.
godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a
koja je ništetna.

16. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9.
travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje
su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena,
djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj
P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

17. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se
pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi
postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne
pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj
odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su
subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite
kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači
obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 –
dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih

*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450

6 P-1310/2021

interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje
ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu
je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod
potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme
kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.

18. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je
spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene
činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.

19. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno
pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj
odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na
konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju
kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom
pristupila sklapanju ugovora.

20. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe
sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u
trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u
formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

21. Nadalje, Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-6632/17) odbio je
žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u
Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju
kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz
navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i
prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o
kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su
ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije
zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su
postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno
odredbama ZOO-a.

22. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne
odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču
nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme
zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem
riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih
promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu
na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske
narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru,
dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što
proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog

*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450

7 P-1310/2021

franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o
povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope.

23. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica
kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju
kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice
koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

24. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao
znati, a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro
obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne
odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te
odredbe ili neće.

25. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su
sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz
valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod
valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje
informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome
obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica
veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan
tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u
odnosu na kunu, nisu razumljive.

26. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet
ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik
kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.

27. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se
u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici
dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

28. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje
dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o
kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

29. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što
prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je
svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog
toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka,
a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

30. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava
tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem
ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o
kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i

*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450

8 P-1310/2021

u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

31. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim
propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje
na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što
drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv
za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi
zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za
postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe
ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i
ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor
sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili
odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi
ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

32. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je
propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog
ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i
cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule.

33. Dakle, sud je utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to
dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, a na temelju rezultata
provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja
proizlazi da je tužitelj preplatio samo zbog valutne klauzule iznos od 21.276,97 kn /

2.823,94 eura.

34. Nadalje, da ukupan zbroj se ne umanjuje za one mjesece kada nije preplate bilo,
a koji nisu ni utuženi, pa nisu ni mogli biti predmet vještačenja, slijedom čega je
odlučeno kao u izreci.

35. Naime, tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica
promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja
ugovora o kreditu. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj,
protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu. Sukladno tomu ne postoji nikakav
osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem
nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF stekao od tužitelja. Sve da takav zahtjev i
postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika
u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba
članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje
ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti
ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje
uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta
tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije

*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450

9 P-1310/2021

primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

36. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da zastara počinje teći od
pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu
interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa
potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su
povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u
konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008.,
ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je
postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7./2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu
na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala
pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., s datumom
donošenja te odluke.

37. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 7.travnja 2021., a zakon kod instituta
stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti
čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom
nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom
Republike Hrvatske donesena 14.lipnja 2018. godine, to je razvidno da je predmetna
tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u
cijelosti neosnovanim.

38. Konačno, suprotno tvrdnji tuženice da je u postupku kolektivne zaštite pravna
zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li
povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu,
da je i VTSRH u odluci poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. jasno naveo da
nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile
u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u
postupku kolektivne tužbe, i da je pogrešno primijeniti u ovom postupku odluke
donesene u postupku kolektivne zaštite automatizmom na konkretan potrošački spor
bez ispitivanja nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe, navodi se da je odlukom
Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/2018 zauzeto stajalište da sudovi nisu
dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u
postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj
razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača
iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač
osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a
kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

39. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge
organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje
registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450

10 P-1310/2021

Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl.

502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih
interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

40. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u
posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na
utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.

502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude
Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog
suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer
bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske
odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno
za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

41.Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu
pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,
Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u
spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao
trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a
koja je ništetna valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da
tužitelju isplati iznos od 21.276,97 kuna na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom
zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-
a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.

42. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u
svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po
punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi
za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u
vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva (

21.076,22 kn.)

43. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100
bodova, te sastava podneska od 4.5.2022., 20.7.2022., 11.4.2023. te pristup na
ročište 12.5.2022., 22.9.2022., 18.4.2023. po 100 bodova, odnosno sveukupno 700
bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 15,00 kuna ( Tbr. 50) iznosi

10.500,00 kuna, te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 2.625,00 kuna
sveukupno iznosi 13.125,00 kuna, uvećano za trošak vještačenja od 2.500,00 kuna
iznosi 15.625,00kuna te trošak sudskih pristojbi na tužbu od 300,00 kuna te presudu
562,75 kunu sveukupno iznosi 16.487,75 kuna.

Split, 1. lipnja 2023.

Sutkinja

Maja Anušić v.r.

*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450

11 P-1310/2021

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
- u spis

*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450