- 1 -              Poslovni broj: Usž-331/23-2

Poslovni broj: Usž-331/23-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja O. Č., Č., kojeg zastupa H. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 7 UsI-1413/2021-11 od 14. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 7 UsI-1413/2021-11 od 14. studenog 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.              Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/20-01/259, urbroj: 513-04-21-2 od 30. rujna 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda O., klasa: UP/I-471-02/19-01/4, urbroj: 513-07-14-02-05/5-20-7 od 29. svibnja 2020. te vraćanje na ponovni postupak (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Rješenjem tuženika od 30. rujna 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 29. svibnja 2020. kojim su tužitelju, kao poreznom obvezniku, utvrđene porezne obveze pobliže navedene u izreci tog rješenja u odnosu na navedena razdoblja u pobliže naznačenim iznosima. Također je tužitelju prvostupanjskim rješenjem naloženo da uplati iznose s osnove utvrđenih obveza i da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje porezne osnovice. U izreci prvostupanjskog rješenja se navodi da će se rješenje izvršiti u roku od osam dana nakon isteka roka za žalbu, odnosno da će se ako tužitelj ne uplati dužne iznose u određenom roku naplata izvršiti ovrhom.

3.              Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u članku 66. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).

4.              Nastavno u žalbi tužitelj navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetnih u postupku. Tužitelj iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda zbog svih zakonom propisanih razloga nepravilna i nezakonita u cijelosti. Tužitelj prije svega upire na nedostatak valjanog obrazloženja pobijane presude, odnosno da su razlozi navedeni u obrazloženju paušalni, nelogični, životno neuvjerljivi i arbitrarni, jer se uglavnom prihvaćaju svi zaključci i stajališta poreznih tijela, bez valjane i relevantne argumentacije. S time u vezi se tužitelj poziva na sve razloge koje je već isticao u tužbi, kao i tijekom upravnog spora, a na istim razlozima ustraje i u žalbi. Prije svega tužitelja smatra da niti porezna tijela, a niti prvostupanjski sud nisu dali valjano obrazloženje zbog kojih priloženu dokumentaciju nisu ocijenili vjerodostojnom u odnosu na pobliže navedene poslovne događaje. Smatra da su zaključci poreznih tijela paušalni i uopćeni, odnosno izvedeni na temelju "metode uzorka". Dodaje i da je izostala analiza poslovnih događaja pojedinačno vezano uz priloženu poslovnu dokumentaciju, slijedom čega zaključuje da nije jasno na temelju kojih podataka je izveden zaključak o vjerodostojnosti/nevjerodostojnosti dokumentacije koja se odnosi na konkretne poslovne događaje. Tužitelj posebno ističe i da poslovni događaji nisu konkretizirani, jer nisu pobliže opisani, već je u bitnom navedeno razdoblje koje je obuhvaćeno poreznim nadzorom.

5.              Zaključno tužitelj smatra da su porezna tijela i prvostupanjski sud o bitnim činjenicama izvodili zaključke na razini vjerojatnosti, a što se protivi temeljnim načelima postupka, uključujući i načelo utvrđivanja materijalne istine. Dodaje i da prema stajalištu iznesenom u upravno-sudskoj praksi, obrazloženje presude donesene u upravnom sporu ne može nadomjestiti nedostatke rješenja donesenog u upravnom postupku, a niti propuste učinjene u upravnom postupku.

6.              Tužitelj dalje u žalbi dodaje i da je iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude jasno vidljivo da je više osoba koristilo privatni automobil u službene svrhe, što je i navedeno u evidencijama o loko vožnji, ali se poslovna dokumentacija ocjenjuje nevjerodostojnom samo u odnosu na zaposlenika M. P., odnosno utvrđuje da pojedini evidentirani poslovni događaji nisu nastali. Dalje tužitelj ističe u žalbi da iz podataka spisa proizlazi da je predmet poreznog nadzora bio korištenje privatnih automobila u službene svrhe za sve zaposlenike tužitelja, iako ostaje nejasno na temelju kojih podataka je porezno tijelo utvrdilo da pojedini evidentirani poslovni događaji nisu nastali. Dodaje da je takav zaključak pogrešan, a i protivan podacima spisa predmeta koji ne upućuju na zaključak da za tvrdnju o korištenju privatnog automobila u službene svrhe na način kako to tužitelj evidentira u poslovnoj dokumentaciji nedostaju vjerodostojni dokazi.

7.              Dalje u žalbi tužitelj daje osvrt na sve navode istaknute u pobijanoj presudi, koje izričito osporava, a zaključuje i da prvostupanjski sud u upravnom sporu svojim zaključcima pokušava otkloniti nedostatke i nepravilnosti poreznog nadzora i na taj način otkloniti učinjene propuste.

8.              Dalje u žalbi tužitelj daje osvrt i na iznesena stajališta suda vezano uz uvjete i korištenje prava na subvenciju iz sklopljenih ugovora, pri čemu ističe razloge kojima se protivi utvrđenju poreznih tijela da iz cjelokupne dokumentacije spisa predmeta ne proizlazi da se radi o socijalnim potporama, a te zaključke je prihvatio i prvostupanjski sud, bez valjano i relevantnog obrazloženja. Stoga se tužitelj izričito protivi osnovi na temelju kojih su u predmetnom slučaju utvrđene porezne obveze, a posebno prigovara tome da zbog izostanka valjanog obrazloženja, zakonitost pobijane presude nije moguće ispitati.

9.              Tužitelj predlaže da ovaj Sud preinači pobijanu presudu, sam riješi o predmetnoj stvari na način da poništi tuženikovo rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili prvostupanjskom porezno tijelu, uz naknadu troška upravnog spora. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

10.              Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

11.              Žalba nije osnovana.

12.              Ispitujući zakonitost osporene presude i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

13.              Ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanom odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.

14.              Ovo stoga jer prema podacima spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno je ocijenio prvostupanjski sud da tužbeni zahtjev nije osnovan, zbog čega ga je odbio pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a.

15.              Također valja reći da tužitelj neosnovano prigovara bitnoj povredi pravila sudskog postupka, jer članak 66. stavka 2. ZUS-a propisuje da bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kad upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude, što ovdje nije slučaj.

16.              Također valja reći da ni ostali prigovori tužitelja istaknuti u žalbi, koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava nisu osnovani iz razloga koje je prvostupanjski sud iscrpno naveo u obrazloženju pobijane presude vezano uz iste prigovore koje je tužitelj isticao i u tužbi, kao i tijekom upravnog spora, a sa iznesenim zaključcima i stajalištima prvostupanjskog suda je ovaj Sud u cijelosti suglasan.

17.              Protivno žalbenom navodu, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao valjane, dostatne i relevantne razloge za svoje zaključke, a time je postupio u skladu s pravilima propisanim u članku 60. stavku 4. ZUS-a.

18.              Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza u odnosu na porez na dohodak i pripadajućih doprinosa za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2017., o čemu je sastavljen zapisnik, klasa: UP/I-471-02/19-01/4, urbroj: 513-07-14-02-05-20-4 od 24. travnja 2020. koji prileži spisu predmeta. Iz navedenog zapisnika proizlazi da je tijekom poreznog nadzora utvrđeno da se evidencija o loko vožnji vezano za korištenje privatnog automobila u službene svrhe od strane M. P. ne smatra vjerodostojnom knjigovodstvenom dokumentacijom. Također je utvrđeno da se izvršene isplate M. P. koji je zaposlen kao tužitelja kao komunalni redar (sin načelnika općine Z. P. koji zastupa O. Č.) smatraju plaćom koja podliježe obračunu poreza na dohodak i doprinosa. Ovo stoga jer je utvrđeno da ukupno prijeđena kilometraža za loko vožnju u pobliže naznačenom razdoblju nisu potkrijepljene vjerodostojnim dokazima u odnosu na M. P. da je službeno i privatno vozilo koristio u službene svrhe. S te osnove je utvrđeno da su nevjerodostojni podaci o prijeđenoj kilometraži na ime loko vožnje, a na ime korištenja privatnog vozila u službene svrhe je tužitelj isplatio naknadu koju je knjižio na kontu 32141, tijekom 2016. u iznosu od 20.495,10 kn (od čega je 5.586,00 kn isplaćeno M. P.), a tijekom 2017. u iznosu od 77.683,96 kn (od čega je 68.399,76 kn isplaćeno M. P.). Nadalje je utvrđeno da se isplate u ukupnom iznosu od 16.000,00 kn izvršene fizičkim osobama (iznos od 8.000,00 kn isplaćen je M. P., 3.000,00 kn I. P., 2.000,00 kn J. C., 2.000,00 kn A. P. i 1.000,00 kn A. B.) na ime subvencioniranja kredita smatraju dohotkom koji podliježe obračunu pripadajućeg poreza i doprinosa, a koji se u odnosu na zaposlenike O. Č. M. P. i J. C. smatraju plaćom, a u odnosu na ostale fizičke osobe se smatraju njihovim drugim dohotkom jer je utvrđeno da se ne radi o socijalnim potporama.

19.              Dalje u obrazloženju pobijane presude sud iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih se evidencije o loko vožnji vezano za korištenje privatnog automobila, registarske oznake BM … u službene svrhe od strane M. P. koji je zaposlen kod tužitelja na radnom mjestu komunalni redar ne smatraju vjerodostojnom knjigovodstvenom dokumentacijom jer ne dokazuje stvarno nastale poslovne događaje na način propisan u članku 10. stavku 4. Pravilnika o proračunskom računovodstvu i računskom planu ("Narodne novine", 124/14., 115/15. i 87/16. – dalje: Pravilnik). Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pobliže navodi primijenjene mjerodavne odredbe Pravilnika, a iznosi dostatne i relevantne razloge zbog kojih su zaključci poreznog tijela vezano uz utvrđenje da pojedini poslovni događaji naznačeni u evidencijama loko vožnje za navedenog zaposlenika uopće nisu nastali, prihvaćena pravilnima. Slijedno tome je prihvaćen i zaključak da zaposlenik M. P. navedeno privatno vozilo nije koristio u službene svrhe.

20.              Slijedom iznesenog, a s obzirom da iz poslovne dokumentacije tužitelja ne proizlazi da su radnje, odnosno vožnje doista i obavljene, odnosno da su obavljene u službene svrhe, to je prvostupanjski sud prihvatio razloge zbog kojih je porezno tijelo sve vožnje koje nisu imale prateću vjerodostojnu dokumentaciju iskazalo kao plaću, a s time da tužitelj niti tijekom poreznog nadzora, a niti u upravnom sporu nije dostavio dokaze da su opisani poslovni događaji u nadziranom razdoblju doista i nastali.

21.              Nadalje je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude obrazložio razloge i osnovu da se isplata s osnove isplaćenih naknada za korištenje osobnog automobila smatra plaćom, navodeći pri tome i koje mjerodavne odredbe Zakona o porezu na dohodak je u predmetnom slučaju primijenio. Također je dodao i da se prema članku 8. stavku 2. točki 1. b) Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 116/16.), koji zakon je mjerodavan za isplate s osnove subvencioniranih stambenih kredita jer su isplaćene u 2017., predmetne isplate ne smatraju dohotkom jer sufinanciranje stambenih kredita ne pripada pravima propisanim Zakonom o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", 157/13., 153/14., 99/15. i 52/16.). Stoga je utvrđeno da se isplate za subvencioniranje stambenih kredita smatraju dohotkom koji podliježe obračunu na način da se isplate zaposlenicima smatraju plaćom, a ostalim fizičkim osobama drugim dohotkom.

22.              Slijedom navedenog je porezno tijelo imalo zakonsku osnovu za donošenje rješenja kojim se utvrđuje plaćanje ukupnog porezna za sve navedene iznose plaće i dohotke, a iz obrazloženja rješenja jasno proizlazi i s koje osnove su porezne obveze utvrđene.

23.              U osvrtu na žalbeni navod tužitelja da obrazloženje poreznih rješenja ne sadrži dostatne i relevantne razloge za iznesene zaključke i stajališta upravnih tijela, odnosno da ne sadrže sve propisane elemente, valja reći da, nakon iscrpne analize rješenja poreznih tijela u svjetlu odredbi mjerodavnog Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. – dalje: ZUP), Sud ne nalazi osnovanom tvrdnju tužitelja o manjkavosti obrazloženja rješenja javnopravnih tijela budući da iscrpna i sveobuhvatna obrazloženja oba rješenja sadrže sve elemente propisane člankom 98. stavkom 5. ZUP-a.

24.              Stoga, ovaj Sud u odnosu na druge žalbene navode o učinjenim propustima tijekom upravnog postupka, odnosno postupanju protivnom temeljnim načelima upravnog postupka, a o čemu ovisi i pravilna primjena materijalnog prava, valja istaknuti da podaci spisa predmeta ne upućuju na osnovanost takvih navoda. Protivno navedenom žalbenom prigovoru, iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj sudjelovao u upravnom postupku, odnosno tijekom provedenog poreznog nadzora i da je imao mogućnost iznositi činjenice i okolnosti koje je smatrao odlučnima u konkretnom slučaju, odnosno da mu tijekom provedenog upravnog postupka nije uskraćeno pravo na iznošenje prigovora koji se tiču činjenica i okolnosti koje tužitelj smatra odlučnim za donošenje pravilne i zakonite odluke.

25.              Osim iznesenog, valja naglasiti da je tužitelj u prvostupanjskom upravnom sporu imao mogućnost iznositi sve činjenice i okolnosti koje smatra od značaja za odlučivanje u konkretnom slučaju te predložiti dokaze koji bi eventualno doveli u sumnju pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, ali tužitelj na opisani način nije postupio.

26.              Stoga, ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni navodi nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost pobijane presude, odnosno da ne dovode do drukčijeg ishoda ovog upravnog spora.

27.              Stoga, ovaj Sud ocjenjuje da je pobijana presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primjene mjerodavnog prava, a što tužitelj u žalbi iznesenim navodima nije doveo u sumnju.

28.              Slijedom navedenog, utvrdivši da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

29.              S obzirom da tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka pozivom na članak 79. stavak 4. ZUS-a.

U Zagrebu 1. lipnja 2023.

 

                                                                                                        Predsjednik vijeća

Ante Galić