- 1 -              Poslovni broj: Usž-1242/22-5

Poslovni broj: Usž-1242/22-5

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Arme Vagner Popović i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada D., D., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koje zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, D., V. A. M. S. R., Argentina, B. A., koju zastupa punomoćnica M. M. iz D., i Centra za restrukturiranje i prodaju, Z., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1357/21 od 26. listopada 2021., na sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2023.

p r e s u d i o   j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1357/21 od 26. listopada 2021.

Obrazloženje

1.              Presudom prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/17-01/125, urbroj: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 11. siječnja 2021. (točka I. izreke) te naloženo tužitelju da zainteresiranoj osobi V. A. M. S. R. naknadi na ime troškova upravnog spora 3.125,00 kn.

2.              Navedenim rješenjem tuženika povodom žalbe tužitelja poništeno je djelomično rješenje Ureda državne uprave u D.-n. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, klasa: UP/I-943-01/97-01/698, urbroj: 2117-04-01-17-41 od 7. veljače 2017., u dijelu pod točkama 1., 2., 3., 4., 5. i 6. izreke koja se odnosi na poslovne prostore površina 22,36 m2, 72,94 m2, 58,48 m2 i 50,18 m2, koji se nalaze u zgradi anagrafske oznake Š.4, sagrađena na kč.br. 1611 k.o. D., upisane u zk.ul. 702 i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak (točka I. izreke) dok je odnosu na ostale poslovne prostore pobijano rješenje ostalo neizmijenjeno (točka II. izreke).

3.              Navedenim prvostupanjskim djelomičnim rješenjem zainteresiranoj osobi V. A. M. S. R. i njenoj pravnoj prednici sada pok. H. S., svakoj za po 100/258000 idealnog dijela daju se u vlasništvo dijelovi imovine oduzetog poduzeća D. p. d.d. D. i to poslovni prostori pobliže označenih u izreci toga rješenja koji se nalaze u prizemlju zgrade č.zgr. 792 upisane u zk.ul. 2639 k.o. G. na adresi D., N. T. 9-11 i u izreci opisanih poslovnih prostora u zgradi č.zgr. 1611 upisana u zk.ul. 702 k.o. D., na adresi D., Š. 4, te je određen obveznik naknade, zemljišnoknjižna provedba rješenja te odlučeno o troškovima postupka. 

4.               Tužitelj je protiv pobijane presude prvostupanjskog suda podnio žalbu iz svih zakonom propisanim razloga. Smatra pogrešnim da predmetne nekretnine treba u primjeni Zakona o naknadi tretirati kao poslovni prostor u smislu članka 40. stavak 1. Zakona o naknadi jer je utvrđeno da se u trenutku oduzimanja radilo o stambenim zgradama koje danas predstavljaju poslovni prostor. Ukazuje da je u identičnim predmetima donesena različita odluka od strane tuženika i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, o čemu prvostupanjski sud nije vodio računa već se pozvao na upravnosudsku praksu po kojoj se u ovim situacijama primjenjuje članak 40. stavak 1. Zakona o naknadi. Ističe da se ovdje radi o dioničaru D. p., da se radi o imovini koja je nacionalizirana pravnoj osobi, a ne osobama kojima se sada naturalno vraća u idealnim dijelovima pa smatra da se nisu ispunile pretpostavke za povrat navedenih poslovnih prostora.

5.               Tuženik i zainteresirane osobe, iako uredno pozvane, nisu dale odgovor na žalbu.

6.              Žalba nije osnovana.

7.              Prvostupanjski sud je potvrdio zakonitim rješenje tuženika kojim je pravilno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o imovini nacionaliziranog poduzeća D. p. D. koja prema sadašnjem načinu korištenja predstavlja postojeće poslovne prostore, da nije u postupku pretvorbe unesena u kapital bilo kojeg društva, slijedom čega nalazi osnovanim stajalište upravnih tijela da u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredbe članka 40. stavak 1. a u vezi članka 49. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01, 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi). Prvostupanjski sud je također prihvatio osnovanim utvrđenje tuženika da činjenično stanje u pogledu površina poslovnih prostora koji su predmet naknade nije utvrđeno kao i pravna osnov stjecanja prava vlasništva društva C. d.o.o. na predmetnim poslovnim prostorima, zbog čega je poništeno djelomično rješenje prvostupanjskog upravnog tijela u navedenim točkama izreke i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu ostavljeno na snazi.

8.              Iz spisa predmeta proizlazi pravilno utvrđenim da su ovlaštenice naknade kao nasljednice prvog nasljednog reda bivšeg dioničara poduzeća D. p. d.d. D. i to iza svoga oca odnosno supruga A. S., a kako je riječ o poduzeću koje je nacionalizirano i preneseno u društveno vlasništvo temeljem Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća od 25. studenoga 1946. i o dijelu imovine tog poduzeća koje u pretvorbi nije ušlo u sastav društvenog kapitala bilo kojeg poduzeća, time su ostvarene pretpostavke za naturalni povrat.

9.              Neosnovan je žalbeni prigovor tužitelja da nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 40. Zakona o naknadi jer su u vrijeme oduzimanja predmetne nekretnine predstavljale stanove. Navedeno iz razloga što se kao opće načelo u postupcima naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine primjenjuje odredba članka 49. Zakona o naknadi, prema kojoj se imovina koja je predmet naknade daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja, a koju zakonsku odredbu je imalo u vidu i prvostupanjsko upravno tijelo prilikom odlučivanja o zahtjevu za povrat.

10.              Također tužitelj se neosnovano poziva i na drugačiju praksu tuženika, i ovoga Suda u sličnim predmetima budući da je stajalište zauzeto u predmetnom postupku i sporu sukladno stajalištu koje je izraženo u presudama ovog Suda posl. br. Usž-1660/17 od 20. travnja 2018., na koju se poziva i tuženik te posl. br. Usž-1661/17 od 22. studenoga 2017. Na pravilnost primjene mjerodavnog prava upućuje i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske, koje je izraženo u odluci broj U-III-628/2000 od 28. veljače 2002.

11.               Kako žalbenim razlozima tužitelj nije doveo u sumnju zakonitost presude prvostupanjskog suda, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

12.              Trebalo je stoga temeljem odredbe članka 74. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 1. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić, v.r.