1

                            Poslovni broj: Gž-199/2022-2

                     

              Republika Hrvatska

      Županijski sud u Dubrovniku                                                                                                 

                    Dubrovnik                                                                                   

Poslovni broj: Gž-199/2022-2

 

 

 

 

U    I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Emira Čustovića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. Š., OIB: …, Z., koju zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, Z.,  koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz O. d. Š. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-12384/19-27 od 10. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

I Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-12384/19-27 od 10. siječnja 2022.

 

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1.   Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

 

„I. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici preplaćeni iznos s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 22.847,41 kunu sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 67,64 kuna od 30.04.2009. do isplate

- 85,69 kuna od 31.05.2009. do isplate

- 64,41 kuna od 30.06.2009. do isplate

- 68,64 kuna od 31.07.2009. do isplate

- 80,61 kuna od 31.08.2009. do isplate

- 79,56 kuna od 30.09.2009. do isplate

- 68,83 kuna od 31.10.2009. do isplate

- 88,82 kuna od 30.11.2009. do isplate

- 106,66 kuna od 31.12.2009. do isplate

- 129,88 kuna od 31.01.2010. do isplate

- 125,09 kuna od 28.02.2010. do isplate

- 156,75 kuna od 31.03.2010. do isplate

- 151,82 kuna od 30.04.2010. do isplate

- 159,67 kuna od 31.05.2010. do isplate

- 263,04 kuna od 30.06.2010. do isplate

- 250,63 kuna od 31.07.2010. do isplate

- 316,71 kuna od 31.08.2010. do isplate

- 293,16 kuna od 30.09.2010. do isplate

- 252,18 kuna od 31.10.2010. do isplate

- 325,71 kuna od 30.11.2010. do isplate

- 422,61 kuna od 31.12.2010. do isplate

- 373,07 kuna od 31.01.2011. do isplate

- 392,06 kuna od 28.02.2011. do isplate

- 354,32 kuna od 31.03.2011. do isplate

- 358,94 kuna od 30.04.2011. do isplate

- 479,84 kuna od 31.05.2011. do isplate

- 504,34 kuna od 30.06.2011. do isplate

- 16.826,73 kuna od 13.07.2011. do isplate i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu 10.578,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2022. do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova."

 

2.   Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno da je ukine i predmet vrati i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.   Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

4.   Na žalbu nije odgovoreno.

 

5.   Žalba nije osnovana.

 

6.   Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naplatu novčanog potraživanja koje je tuženik stekao na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu u kojem je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

 

7.   Nakon što je utvrdio:

 

-       da su stranke zaključile ugovor o kreditu 5. siječnja 2007. godine, i to banka kao kreditor, a tužiteljica kao korisnik kredita, u iznosu kunske protuvrijednosti 20.612,36 CHF sa ugovorenom redovnom godišnjom kamatnom stopom od 5,20% koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama tuženika, i kojim je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj vrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen tužiteljici (članak 7. Ugovora),

-       da su u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;

-       da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke s odlukom Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

-       da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao,

-       da je razlika mjesečnih uplata koja je proizašla zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 22.847,41 kn,

 

prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje svote od 22.847,41 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih obroka pa do isplate kako je to navedeno u točki I izreke pobijane presude, jer je utvrdio da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula zbog čega tuženik nema pravo na naplatu tražbine po toj odredbi, već samo po početnom tečaju CHF, pa je obvezan vratiti tužiteljici utuženu svotu, koja predstavlja razliku između početnog tečaja i tečaja koji je primjenjivan prilikom otplate kredita. Odluka se temelji na odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

 

8.   Kod utvrđenja ništetnosti ugovorene valutne klauzule sud se pozvao na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Gž-6632/17 od 14. lipnja 2018. oslonom na odredbu članaka 502. c. ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštitio potrošača držeći da je sud vezan za utvrđenja iz postupka vođenog po kolektivnoj tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. da je vezan za utvrđenja da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, te da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude  kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. stavak 1. ZPP-a da se određenim postupanjem, uključujući propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi u kojem slučaju je sud vezan za utvrđenja u parnici koje će se ta osoba na njih pozvati. Pri takvom odlučivanju sud je pošao od toga da tuženik nije tvrdio niti nudio dokaze da je kod sklapanja ugovora s tužiteljicom postupao drugačije nego što je to bio predmet dokazivanja i raspravljanja o postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

 

9.   Prigovor zastare sud je otklonio jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. travnja 2012.) došlo do prekida zastara na temelju odredbe članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, to je bilo14. lipnja 2018.

 

10.             Ta odluka suda je pravilna.

 

11.             Ispitujući presudu na osnovu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje općenito ukazuje žalitelj. Nije počinjena niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj.

 

12.             Ocjenjujući važnije žalbene navode valja istaknuti slijedeće (članak 375. stavak 1. ZPP).

 

13.             Protivno shvaćanju žalitelja ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljio na pravnom utvrđenju iz presude na koju se tužiteljica pozvala. U vezi ovog postupka suda u žalbi se navodi da se sud nije mogao pozivati na presudu iz parnice donesene po kolektivnoj tužbi jer se u odredbama članka 502. c. ZPP i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da se odredbe tih članaka odnose samo na naknadu štete, a ne i na stjecanje bez osnove, a da se kasnija izmjena ZPP-a kojom je proširena primjena te odredbe ne može unatražno primjenjivati. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda oslonom i na odredbu članka 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.

 

14.             I ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja, čiji zastarni rok je opći od pet godina i počeo je teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost. Prema stajalištu ovog suda zastara, u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača („švicarac“), počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost, dakle 14. lipnja 2018. Iz navedenog jasno proizlazi da zastara nije nastupila u konkretnom slučaju.

 

15.             Ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno naložio tuženiku plaćanja zateznih kamata od dana stjecanja, jer tuženik je profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena a tima i ništetna.

 

16.             Protivno shvaćanju žalitelja prvostupanjski sud je pravilno otklonio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja koji je bio predložen na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, kao i prijedlog izvođenja dokaza vještačenjem razumne kamatne stope.

 

16.1.      U kolektivnom sporu ispitivala se valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz oglas, promidžbene poruke banaka i javne izjave, dakle nije bio predmet ispitivanja konkretnih odredbi iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestili potrošača, u konkretnom slučaju tužiteljicu, o rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a da je potrošač usprkos tome, dakle nakon što je informiran o posljedicama sklapanja ugovora s takvom odredbom ipak donio odluku  o sklapanju ugovora. Kada bi se banci onemogućilo dokazivanje ovih činjenica onda bi se zaključak o ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi temeljio na činjenicama o kojima ni u jednom sudskom postupku nije raspravljano, niti su kao takve utvrđene, dakle niti u kolektivnom sporu, jer se tamo ne raspravlja o pojedinačnim ugovorima, a ni u individualnoj parnici ako bi se banka onemogućila u takvom dokazivanju. No tuženik, koji je, dakle mogao dokazivati da je informirao tužiteljicu o svim rizicima, nije predložio dokaze  na tu okolnost, pa zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli  koji se temeljio na presudama donesenim u kolektivnim sporovima nije doveden u pitanje. Saslušanje stranaka je supsidijarni dokaz i tužiteljica nije obvezna pristupiti na ročište, a okolnosti na koje je tuženik predložio tužiteljicu su suviše općenite („na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu“).

 

16.2.      Isto tako, pravilno je sud odbio i izvođenje dokaza vještačenjem u kojem bi se utvrdila „razumna“ kamatna stopa jer u našem sustavu vrijedi načelo stranačke autonomije, odnosno dispozitivnosti ili slobode ugovaranja. Odredbom članka 2. ZOO je propisano da sudionici u pravnom poslu slobodno uređuju odnose, a ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva po stajalištu ovog suda zahtjev tuženika da sud odredi kamatnu stopu je protivan načelu slobode ugovaranja, pa je stoga bilo nepotrebno izvođenje dokaza u tom pravcu.

 

17.             Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, a u žalbi se ne navodi zbog čega je sud donio pogrešnu odluku o troškovima, samo tvrdi da je  odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari.

 

18.             Kako je žalba tuženika odbijena to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

 

 

Dubrovnik, 1. lipnja 2023.

 

 

                                                                                                                                            Predsjednik vijeća:

 

                                                                                                                                            Srđan Kuzmanić