Poslovni broj: 10 Gž-316/2023-2

 

 

Poslovni broj: 10 Gž-316/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Tanje Novak – Premec kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R. (OIB:...) iz Č., zastupanog po punomoćniku J. P., odvjetniku iz Č., protiv tužene R. H. (OIB:...), zastupane po Građansko-upravnom odjelu Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu, radi naknade štete, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj Pn-99/2022-11 od 29. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 1. lipnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu broj Pn-99/2022-11 od 29. prosinca 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Toč. I/ izreke pobijane presude naloženo je tuženoj da tužitelju naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 1.941,73 Eur (14.630,00 kn) sa zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2012. do isplate, a toč.II/izreke obvezana je naknaditi tužitelju i prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.736.54 Eur (35.687,50 kn) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

2. Pravovremenom žalbom tužena pobija navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ista preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da je ovaj sud ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

 

3. Žalba tužene nije osnovana.

4. Naime, polazeći od činjeničnog obrazloženja tužbe radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesni, psihički i duševni integritet te pravo na dostojanstvo koju tužitelj potražuje s osnova izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 209 dana u vremenu od 10.03.2012. do 16.04.2012. u Zatvoru u Zagrebu te potom do 9.10.2012. u Zatvoru u Varaždinu, kako tvrdi - u ponižavajućim uvjetima koji se protive odredbama Ustava RH, odredbama Zakona o izvršenju kazne zatvora, kao i CPT Standardima Vijeća Europe, a imajući u vidu materijalno-pravne odredbe vezane uz predmetnu materiju koje su sadržane u odredbi čl. 19. stav. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO - NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) te čl.1100. ZOO u vezi sa čl.1046. ZOO-a, čl.23. Ustava Republike Hrvatske koji se odnosi na dužnost tužene u zaštiti dostojanstva osuđenika i zabranjuje podvrgavanje ikoga bilo kakvom obliku zlostavljanja, a čl.25. proklamira da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo, u čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja proklamira zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, u čl.14.stav.1.toč.1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (dalje: ZIKZ) koja šiti dostojanstvo osuđenika na način da normira pravo svakog zatvorenika na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, u čl. 74. stav. 1. ZIKZ-a koji propisuje da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim uvjetima, u čl.74. stav. 3. ZIKZ-a prema kojemu za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora te da prostorije u kojima borave moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane, u čl.74. stav. 5. i 6. istog Zakona koji propisuje da kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele i da pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na utvrđivanje konkretnih uvjeta smještaja tužitelja u Zatvoru u Zagrebu i Varaždinu.

4.1. Pri tom se rukovodio stajalištem Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj U-III-2594/2018 od 30. lipnja 2022. (kojom je usvojena ustavna tužba podnositelja - ovdje tužitelja i ukinute ovosudna presuda broj Gž-910/17-3 od 17. travnja 2018. i presuda prvostupanjskog suda broj 6 P-796/14-41 od 4. siječnja 2017.), a u odnosu na podnositeljeve prigovore vezane uz osobni prostor koji je podnositelj imao na raspolaganju te higijenske i sanitarne uvjete u Centru za dijagnostiku od 10. ožujka 2012. do 16. travnja 2012. te u odnosu na osobni prostor koji je podnositelj imao na raspolaganju u Zatvoru u Varaždinu od 16. travnja 2012. do 9. listopada 2012. te je po provedenom opširnom dokaznom postupku svoje materijalno-pravno stajalište utemeljio na slijedećim utvrđenjima:

 

- da je tužitelj tijekom boravka u Centru za dijagnostiku u Zagrebu bio smješten na V zatvoreničkom odjelu u sobi broj 90, sa 5-7 zatvorenika, u sobi od cca 21 m2 i volumena 49,80 m3, da se ventilacija sobe vrši prirodnim putem (soba ima četiri velika prozora od zida do zida koje zatvorenici mogu samostalno otvarati), da je kroz prozore omogućen dotok danjeg svjetla, a umjetna rasvjeta omogućena u vremenu od 7 do 23 sata ovisno o vremenu i potrebama zatvorenika, da se prostorije griju sustavom centralnog grijanja, da se u sobi nalazi određeni broj kreveta prema broju zatvorenika koji se trenutno nalaze u sobi, stol sa dvije klupe a po potrebi se dodaje i određeni broj stolica, da se u sobi nalazi i TV prijemnik, a i sanitarni čvor koji je od ostatka sobe odijeljen zidom visine 1,8 m, u kojem je zatvorenicima 24 sata dnevno dostupna topla i hladna voda, dok je tuširanje zatvorenicima omogućeno izvan zatvorske sobe u posebnom prostoru kupaonice, dva puta tjedno, da im je omogućeno pranje rublja dva puta tjedno, a dobivaju i prašak odnosno sapun ukoliko žele rublje sami prati, kao i da zatvorenici dobivaju sredstva potrebna kako za higijenu prostora u kojem borave, a i za osobnu higijenu, da je zatvorenicima osigurana prehrana koja se priprema prema unaprijed utvrđenom jelovniku koji sastavljaju voditelj odjela zdravstvene zaštite, voditelj odjela prehrane i predstavnik zatvorenika, da zatvorenici dobivaju tri obroka dnevno, a ovisno o mišljenju liječnika i četvrti obrok, da ukupna kalorijska vrijednost obroka varira između tri tisuće do tri tisućepetstotina kalorija, da se hrana prethodno kuša po ovlaštenim službenim osobama te se vode zabilješke o tom u knjizi evidencije hrane, da se hrana pregledava i od strane Zavoda za javno zdravstvo, da Centar za dijagnostiku nema posebne blagovaonice već zatvorenici hranu dobivaju u zatvorskim sobama, da osim servirane im hrane zatvorenici mogu kupovati hranu u zatvorskoj prodavaonici, da im se omogućava da u sobama igraju društvene igre, a u vrijeme dnevnog odmora omogućen im je boravak u prostoriji za organizirano korištenje slobodnog vremena sukladno dnevnom rasporedu, zatim korištenje knjižnice Zatvora u Zagrebu, čitanje dnevnog i tjednog tiska kao i praćenje radio i TV programa, kulturno-umjetničkih priredbi te zadovoljavanje vjerskih potreba i dušobrižništvo dvaput mjesečno u Zatvoru u Zagrebu, a svakodnevno im je omogućen i boravak vani na svježem zraku u trajanju od dva sata. Zatvorenicima je omogućena zdravstvena zaštita, te zatvorenici prilikom dolaska u Centar obavljaju prvi liječnički pregled i razgovor s zatvorskim liječnikom opće medicine, koji utvrđuje zdravstveno stanje zatvorenika te potrebu za eventualnim dodatnim specijalističkim pregledima, da su im pored liječnika opće medicine na raspolaganju i dva stomatologa i jedan liječnik – psihijatar, da im je omogućeno telefoniranje sa članovima obitelji tjedno u trajanju od 8 minuta (a po odobrenju upravitelja i češće), a neograničeno sa svojim odvjetnikom i tijelima za zaštitu ljudskih prava i upravnim tijelima u RH, a da imaju pravo na posjetu svojih članova obitelji dva puta mjesečno po jedan sat, a sa svojim odvjetnikom – neograničeno. Zbog sudjelovanja u nizu dijagnostičkih postupaka i razgovora (psihologijska obrada socijalnog radnika, obrada pravnika te obrada liječnika), zatvorenici tijekom dijagnostičke obrade nisu radno angažirani;

 

- da je tužitelj tijekom boravka u Zatvoru u Varaždinu u vremenu od 16.4.2012. do 18.9.2012. bio smješten u sobi broj 5 koja ima cca 19 m2, sanitarni čvor od cca 23 m2, te u kojoj je prosječno boravilo 8 osoba, a od 18.9.2012. do 3.10.2012. da je boravio u sobi broj 7, površine cca 17 m2, sa sanitarnim čvorom od cca 20,5 m2, u kojoj je prosječno boravilo 6 osoba, da sve sobe imaju centralno grijanje, da su prozračne, sa mogućnošću svakodobnog otvaranja prozora, dnevno i umjetno svijetlo, da su zatvorenici trebali održavati higijenu u sobi sami, za to su im bila omogućena higijenska sredstva, kao i da su dobivali zatvorsku posteljinu koja se mijenja svaki tjedan, a mogli su imati i vlastitu posteljinu, zatim da im je bila osigurana prehrana, da na odjelu postoji veliki hodnik koji se koristi kao dnevni boravak, koji ima stolove i stolice, tako da su zatvorenici mogli tamo konzumirati hranu, a i boraviti u tom prostoru, igrati društvene igre i posuđivati knjige u knjižnici i čitati, da nisu bili zatvoreni u sobama, već je odjel otvoreni cijeli dan, s mogućnošću provođenja vremena i vani na svježem zraku dnevno po dva sata tijekom kojeg su se mogli baviti sportom - nogometom, stolnim tenisom, vježbanjem na spravama itd., da su im bile omogućene posjete, telefoniranje, uređenje sobe nekim svojim privatnim stvarima, prijem paketa, a kod ispunjenja određenih uvjeta i uspješnosti programa i pravo na izlaz izvan zatvora, tj. u mjesto u kojem se nalazi zatvor i izlaz u mjesto prebivališta radi posjete članova obitelji u trajanju od 48 sati, time da tužitelj nije ostvario uvjete za korištenje izvanzatvorskih pogodnosti, da se hrana pripremala prema unaprijed utvrđenim jelovnicima, u tri obroka dnevno, a za radno angažirane zatvorenike bio je predviđen i međuobrok, da je hrana redovito ispitivana od strane Zavoda za javno zdravstvo, da je tužitelju omogućen redovni kontakt sa stručnom savjetnicom za tretman radi rješavanja pitanja posjeta, telefona, higijene, pogodnosti, obiteljske situacije, te bilo kakvih drugih problema, kao i radi razgovora i pomoći glede pripreme za izlazak iz zatvora.

 

- da tužitelj tijekom boravka u Centru za dijagnostiku u Zagrebu tužitelj nije stavio nikakvu pritužbu niti na postupanje prema njemu od strane službenih osoba, a niti na uvjete boravka u Centru, a tijekom boravka u Zatvoru u Varaždinu tužitelj je zahtjevom od 18.5.2012. zatražio sudsku zaštitu pozivom na odredbu čl. 74. stav. 3. ZIKZ - zbog prikraćivanja i ograničavanja prava na propisanu kvadraturu i kubikažu spavaonice, koji je zahtjev tužitelja prihvaćen rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Centra za izvršenje kazne zatvora broj Ik.I.427/12-5 od 5.7.2012. koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Varaždinu Kž I-135/12-3 od 26.7.2012.

 

5. Utvrdivši da u vremenu tužiteljevog boravka u zatvoru doduše nisu bili zadovoljeni propisani standardi spavaonice iz čl. 74. stav. 3. ZIKZ-a no da su iste bile suhe i uredne, sa dovoljno danjeg i umjetnog svjetla, grijane sustavom centralnog grijanja, sa mogućnošću stalnog provjetravanja, sa sanitarnim čvorom smještenim u zasebnoj prostoriji, sa dostupnom pitkom vodom tijekom 24 sata dnevno i mogućnošću da tužitelj svakodnevno održava osobnu higijenu, da je imao mogućnost boravka na svježem zraku svakog dana, dva sata dnevno, a da je prilikom izdržavanja kazne u Zatvoru u Varaždinu tijekom cijelog dana mogao boraviti izvan sobe-spavaonice, da mu je omogućeno igranje društvenih igara, sportskim i drugim slobodnim aktivnostima, a omogućeno mu je i ostvarenje propisanog prava na kontakte tj. posjete u zatvoru; da je kao zatvorenik imao adekvatnu prehranu, sukladnu propisanim standardima kako glede kvantitete tako i glede kvalitete hrane, kao i da je osigurana adekvatna konzumacija iste, doduše u sobama, ali uz za to osigurane uvjete, tj. osigurane stolove i stolice, a imao je i mogućnost samostalne nabave hrane za vlastite potrebe i prema vlastitim mogućnostima, a također je imao osiguranu odgovarajuću zdravstvenu skrb.

 

5.1. Prvostupanjski sud se istodobno rukovodio stajalištem iz ranije citirane odluke Ustavnog suda RH broj U-III-2594/2018 od 30. lipnja 2022., utemeljenom i na jamstvima sadržanim u čl. 23. i 25. Ustava te čl. 3. Konvencije, ranijim Odlukama Ustavnog suda RH broj U-III-890/2012 od 4. svibnja 2016. i U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. ("Narodne novine" broj 54/16 i 8/18), mjerodavnim načelima i standardima za ocjenu prenapučenosti zatvora iznesenim od strane Europskog suda za ljudska prava u predmetima M. protiv H., A. A. protiv M., V. protiv U., L. protiv H., L. protiv H. i U. protiv H., a kojim je Ustavni sud RH utvrdio da je tužitelj tijekom 35 dana koje je proveo u Centru za dijagnostiku (od 10. ožujka 2012. do 16. travnja 2012.) imao na raspolaganju manje od 4 m2 osobnog prostora, a neutvrđeni broj dana i manje od 3 m2, da je 22 sata dnevno boravio u zatvorskoj sobi u sklopu koje se nalazio sanitarni čvor koji nije bio u potpunosti odvojen od ostatka prostorije, kao i da se u sobi posluživala i konzumirala hrana, a da je i u vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Varaždinu boravio u prenapučenom prostoru obzirom da je od 16. travnja 2012. do 9. listopada 2012. neprekidno boravio u zatvorskim sobama u kojima je imao na raspolaganju manje od 3 m 2 osobnog prostora, koje se razdoblje smatra duljim boravkom, to je utvrdio da je tužitelj u navedenom razdoblju bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan i da su takvi uvjeti nedvojbeno nečovječni i ponižavajući i da su tužitelju povrijeđena ustavna prava iz čl. 23. i 25. Ustava te čl. 3. Konvencije.

 

5.2. Prosuđujući iznesena činjenična utvrđenja pozivom na odredbe čl. 19. i čl.1100.stav.1. i 2. ZOO-a, imajući u vidu težinu povrede prava osobnosti tužitelja i vremensko trajanje iste, prvostupanjski sud je utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu štete u traženom iznosu od 14.630,00 kn (1.941,73 Eur); odnosno u traženoj visini od 70,00 kn (9,29 Eur) po svakom danu provedenom u zatvoru, te mu je dosudio i zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja odštetnog zahtjeva sukladno daljnjoj odredbi čl. 1103. ZOO-a.

 

6. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH; 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 80/22 uz izuzetke propisane odredbama čl.107. stav. 2., 3. i 4. ZID ZPP/22) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužene.

 

7. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a valja navesti da tužena u žalbi tek iznosi zakonski opis iste (iako iznesene manjkavosti ne razrađuje niti konkretizira u odnosu na obilježja pobijane presude niti u odnosu na sadržaj prvostupanjskog postupka) pa valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tužene utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužena niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

 

7.1. U preostalom dijelu žalba tužene svedena je na osporavanje primijenjenog materijalnog prava isticanjem stajališta da je prvostupanjski sud propustio valorizirati odlučne činjenice kao što su pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima – te je u tom kontekstu detaljno iznijela odnosna činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i naglasila da se u svemu postupalo sukladno Pravilniku o standardima smještaja i prehrane zatvorenika (Narodne novine broj 92/02) a da je prvostupanjski sud zanemario da je smještaj zatvorenika u zatvorima u Republici Hrvatskoj prvenstveno i jedino uvjetovan objektivnim okolnostima - prekapacitiranošću zatvorskog sustava. Pozivajući se na europsku sudsku praksu tužena smatra i da prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir da li je trpljenje ili poniženje u konkretnom slučaju prešlo onaj neizbježni element trpljenja ili poniženja koje je povezano s danim oblikom legitimnog postupanja ili kažnjavanja, koje nužno uključuju mjere lišavanja slobode, odnosno, jesu li metode i način izvršenja mjere izložile tužitelja nelagodi ili trpljenju onog intenziteta koji bi prelazio neizbježnu razinu trpljenja inherentnu lišenju slobode.

 

7.2. Nastojeći potkrijepiti prethodno izneseno žalbeno stajalište tužena preocjenjuje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, no način na koji tužena osporava analizu provedenih dokaza i način na koji obrazlaže žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, bez da se referira na konkretna utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda, ovaj sud ne prihvaća osnovanim. Naprotiv, žalbeni navodi tužene ne sadrže ni argumentirane niti vjerodostojne tvrdnje koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju jer način na koji u žalbi nastoji iskaze svjedoka pripisati u dokaznu snagu svoje teze da utvrđene smještajne manjkavosti u odnosu na tužitelja nisu takvog značaja da bi mogli utjecati na njegovo pravo osobnosti a što bi opravdavalo dosuđenje neimovinske štete te zaključci tužene u odnosu na postojanje određenih činjenica i njihove dokazne snage ne mogu se prihvatiti utemeljenim, jer nemaju uporišta u provedenim dokazima na koje se sama žaliteljica poziva.

 

8. Obzirom na sadržajnu koncepciju žalbe tužene drži se potrebnim posebno naglasiti da je prema načelnom stajalištu i prihvaćenom standardu Europskog suda za ljudska prava (prihvaćenim po Ustavnom sudu Republike Hrvatske) za ocjenu prenapučenosti zatvora utvrđen na temelju čl.3. Konvencije kao relevantni minimalni standard - 3 m2 podne površine po zatvoreniku  u smještaju u kojem boravi više zatvorenika, a ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojima boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije. Tuženica bi mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora i to samo ako su kumulativno ispunjeni slijedeći čimbenici - smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna; takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe i da je tužitelj  smješten u ustanovu koja se općenito gledano smatra primjerenom ustanovom za zatvor i ne postoje drugi otegotni aspekti njegova boravka u zatvoru. No pri tom valja naglasiti da nepostojanje bilo kojeg od navedenih elemenata stvara samo po sebi jaku pretpostavku da su uvjeti u zatvoru ponižavajuće postupanje i u suprotnosti s čl. 3. Konvencije.

 

8.1. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u kojima je tužitelj tijekom ukupno 6 mjeseci i 28 dana svakodnevno boravio u prostoru koji ne udovoljava zahtjevima propisanim odredbom čl. 74. stav. 3. ZIKZ to po ocjeni ovog suda, sloboda kretanja izvan sobe i prikladne aktivnosti izvan sobe sa svim pogodnostima koje su tužitelju omogućene kroz vrijeme izdržavanja kazne zatvora, ne mogu anulirati povredu ustavnog i konvencijskog prava tužitelja da se s njim kao osuđenikom postupa čovječno poštujući njegovo dostojanstvo, odnosno da ga nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Suprotno žalbenom stajalištu tužene uvjeti boravka u zatvoru tužitelja su izložili teškoćama koje nadilaze neizbježnu razinu patnje svojstvene lišenju slobode i stoga predstavljaju ponižavajuće postupanje zabranjeno čl. 3. Konvencije, a čime je povrijeđeno njegovo dostojanstvo. Kako se pod pravima osobnosti u smislu odredbe čl.19. st.1. i 2. ZOO-a razumijevaju između ostalog i pravo na dostojanstvo, to je nedvojbeno za ovaj sud da je tužitelju povrijeđeno pravo na dostojanstvo te da težina povrede i okolnosti slučaja u smislu odredbe čl.1100. st.1. ZOO-a opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade.

 

9. Imajući u vidu izneseno, kraj činjenice što niti jedan žalbeni razlog zbog kojeg tužena pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, valjalo je njezinu žalbu odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl. 368. stav. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu, a i odluku o troškovima koju tužena pobija očigledno tek za slučaj uspjeha sa žalbom u odnosu na meritum predmetne pravne stvari jer ne pobija ni način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka.

 

U Varaždinu 1. lipnja 2023.