- 1 -

                                                                   Broj: Ppž-6545/2022

 

                                          

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

                                                                     

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj,  članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. D.T., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, od 26. studenog 2019., broj: 6 Pp J-1079/2019, u sjednici vijeća održanoj 31. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okr. D.T., preinačuje se pobijana presuda u odluci o prekršajnopravnoj sankciji na način da se okr. D.T., za prekršaj činjenično opisano u izreci pobijane presude, pravno označen kao prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji je isti proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa, izriče novčana kazna 80 (osamdeset) eura/602,76 kuna[1] (šestodvijekune i sedamdesetšestlipa), koju je okr. D.T. dužan platiti u roku 90 (devedeset) dana računajući od dana primitka ove presude, time da će se novčana kazna smatrati u cijelosti plaćenom ukoliko okrivljenik u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

II. U ostalom dijelu se odbija kao neosnovana žalba okr. D.T. te prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje.

 

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ) okr. D.T. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka 20 (dvadeset) eura/150,69 kune (stopedesetkuna i šezdesetdevetlipa), u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okr. D.T. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna od 769,00 kuna (što je predstavljalo protuvrijednost od 200 DEM) koju je dužan platiti u roku od 90 dana od primitka pravomoćne presude uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne te je dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka 250,00 kuna.

 

2. Protiv te presude okr. D.T. je osobno pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te odluke o prekršajnopravnoj sankciji i trošku postupka, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti.

 

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a okr. Danijel Tomljanović navodi da mu prvostupanjski sud nije ostavio vrijeme od tri dana radi pripreme obrane sukladno čl. 164. st. 2. PZ-a, da mu je uskraćeno pravo na branitelja i da mu nije omogućeno da ga izabere s liste dežurnih branitelja, a osobito mu je branitelj trebao biti dodijeljen na temelju čl. 15. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama jer je sudu rekao da se liječi u dnevnoj bolnici što sud nije uzeo u obzir.

 

6. Međutim, gornji žalbeni navodi su neosnovani, budući da je uvidom u spis predmeta, ovaj sud prije svega utvrdio da je okrivljenik bio uhićen po policiji neposredno nakon počinjenja djela za koji se tereti te je na temelju čl. 134. st. 3. PZ-a doveden sucu koji ga je prema izričitoj odredbi čl. 134. st. 4. PZ-a odmah ispitao na navode optužnog prijedloga (zapisnik od 22. studenog 2019.) na kojoj je iznio svoju obranu. Stoga, budući da je okrivljenik bio uhićen te pravilno doveden pred sud, prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije imao zakonsku obvezu ostaviti okrivljeniku vrijeme od najmanje tri dana radi pripremanja obrane, koja obveza se odnosi na slučajeve kada sud dostavlja poziv okrivljeniku na glavnu raspravu pa između te dostave i dana zakazane glavne rasprave, odnosno ispitivanja mora ostaviti vrijeme od najmanje tri dana radi pripremanja obrane. Ovdje je potrebno napomenuti da, iako je u ovom slučaju prvostupanjski sud tada proveo glavnu raspravu umjesto žurnog postupka (čl. 221. st. 1. t. 3. PZ-a), vođenjem glavne rasprave kao redovnog prekršajnog postupka je okrivljeniku omogućio veći stupanj kontradiktornog raspravljanja, a time i njegov povoljniji procesno pravni položaj, dakle, time je postupio u korist okrivljenika.

 

6.1. Nadalje, iz zapisnika o glavnoj raspravi od 22. studenog 2019. jasno je vidljivo da je okrivljenik, prije iznošenja svoje obrane, između ostaloga bio upoznat o svom pravu na branitelja sukladno čl. 172. st. 2. PZ-a, kojeg prava se odrekao i pristao iznositi obranu bez branitelja, a i koji zapisnik je vlastoručno potpisao bez primjedbi. Budući da prema stanju u spisu ne proizlazi da je okrivljenik osoba s duševnim smetnjama u smislu čl. 3. st. 1. t. 3. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ broj: 76/14 - Duševna smetnja je poremećaj prema važećim međunarodno priznatim klasifikacijama mentalnih poremećaja), niti to proizlazi iz ijednog liječničkog dokumenta koji je dostavio uz žalbu (okrivljenik ima dijagnoze: „Posttraumatskog stresnog poremećaja, Povratnog depresivnog poremećaja, sadašnja epizoda teška, sa psihotičnim simptomima, Somatoformni poremećaji, Psihološki i bihevioralni čimbenici u vezi s poremećajem ili bolesti svrstanim drugamo“, te se liječi u dnevnim bolnicama, str. 32 do 40 spisa), neosnovan je navod žalbe da se u konkretnom slučaju trebao okrivljeniku postaviti branitelj po službenoj dužnosti sukladno čl. 15. st. 3. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koji propisuje obvezu postavljanja odvjetnika (ili odvjetnika po službenoj dužnosti) osobi s duševnim smetnjama, u sudskim postupcima propisanim tim Zakonom.  Potrebno je istaknuti da odredba čl. 172. st.3. PZ-a propisuje da se samo nijemom ili gluhom okrivljeniku obvezno dodjeljuje branitelj po službenoj dužnosti (uz iznimke prilikom dostave presude kojom je izrečena zatvorska kazna okrivljeniku koji nema branitelja, a ne može mu se uručiti presuda – čl. 146. st. 5. PZ-a, te pravnoj osobi kada je u sukobu interesa s odgovornom osobom, čl. 114. st. 8. PZ-a), što u konkretnom predmetu nije slučaj pa je i taj žalbeni navod neosnovan.

 

6.2. Iz svega navedenog je jasno da okrivljeniku nije povrijeđeno pravo obrane koje bi utjecalo na donošenje drugačije presude.

 

6.3. Neuspješno okrivljenik žalbenim navodima pokušava osporiti svoju raspravnu sposobnost tijekom prvostupanjskog postupka na temelju dostavljenih preslika liječničke dokumentacije uz žalbu o svom zdravstvenom stanju, budući da niti iz te dokumentacije, a niti iz stanja spisa prije podnošenja žalbe, ne proizlazi da bi bila dovedena u sumnju njegova raspravna sposobnost niti njegovo zdravstveno stanje ukazuje na potrebu vještačenja njegove raspravne sposobnosti kako to predlaže u žalbi.

 

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u bitnome ponavlja svoju obranu, iznoseći okolnosti koje su prethodile njegovom upućivanju elektroničke pošte Policijskoj postaji Crikvenica u kojoj aludira na policijske službenike te postaje da su „Moroni“, a koja riječ znači „glupan, budala, idiot, kreten“, odnosno, njegovo nezadovoljstvo njihovim postupanjem u prometnom prekršajnom postupku koji se vodi protiv okrivljenika. Pritom u žalbi ističe svoje zdravstvene probleme te dostavlja preslike medicinsku dokumentaciju KBC Rijeka, Klinike za psihijatriju i potvrde o uključenosti u program dnevne bolnice, navodeći i da je tijekom prvostupanjskog postupka bio smanjene raspravne sposobnosti, pa i da je bio na trenutke raspravno nesposoban, da nije priznao krivnju niti izrazio žaljenje jer nije bio svjestan da se nalazi na suđenju i zašto mu se sudi, te da je bio u ogromnom strahu, a što je sve prvostupanjski sud trebao utvrditi vještačenjem (kombiniranim psihijatrijskim vještačenjem).

 

8. Međutim, suprotno žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud u potpunosti i pravilno točno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo i okrivljenika proglasio krivim upravo za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

8.1. Naime, prvostupanjski je sud prvenstveno na temelju uvida u materijalni dokaz i to presliku ispisa elektroničke pošte (str. 8. spisa) iz koje je razvidno da je pošiljatelj okr. D.T., a primatelj Policijska postaja Crikvenica, u kojoj je  između ostaloga napisano: „Ipak te kamere imaju malo veću moć opažanja od vaših morona“, te na temelju obrane okrivljenika u kojoj je priznao da je to napisao i poslao, za što je iskazao žaljenje zbog istoga, ali držeći da nije znao da se radi o pogrdnim izrazima, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik, koji je završio gimnaziju i zaposlen je u medicinskoj ustanovi pa je za očekivati poznavanje pogrdnog značenja te riječi, na opisani način vrijeđao i omalovažavao policijske službenike Policijske postaje Crikvenica, čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Stoga je neosnovan prijedlog žalbe o provođenju informatičkog vještačenja kojim će se utvrditi je li okrivljenik poslao predmetnu elektroničku poštu.

 

8.2. Prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

 

8.3. Slijedom iznesenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te niti za ovaj drugostupanjski sud nema mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika. 

 

9. Iz sadržaja žalbe, razvidno je da okrivljenik u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a budući da žalitelj uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

 

10. Ovaj sud nije razmatrao žalbene navode kojima se ističe nepravilna dostava presude, budući da je žalba okrivljenika ocijenjena pravodobnom.

 

11. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, povodom žalbenih navoda, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud okrivljeniku izrekao novčanu kaznu u najvišem novčanom iznosu propisanom za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja (769,00 kuna što je protuvrijednost od 200 dem), iako u postupku nije utvrđena niti jedna otegotna okolnost koja bi utjecala da novčana kazna bude izrečena u najvišem novčanom iznosu te je pri tome kao olakotnu okolnost cijenio prekršajnu nekažnjavanost žalitelja i žaljenje zbog počinjenja prekršaja. Stoga ovaj sud smatra da je izrečena novčana kazna u najvišem novčanom iznosu previsoka te da će se opća i specijalna svrha kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a postići i izricanjem niže novčane kazne i to   od 80 eura, koja je po stavu ovog suda, primjerena i dostatna kako bi utjecala na okrivljenika da se ubuduće kloni činjenja prekršaja.

 

11.1. Iz tog razloga je djelomično prihvaćena žalba okr. D.T. te preinačena pobijana presuda u odluci o novčanoj kazni kao pod t. I. izreke ove presude, koju novčanu kaznu je okrivljenik dužan platiti u roku 90 dana, a sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a, okrivljeniku je ukazano na pogodnost koju ima ukoliko uplati dvije trećine izrečene novčane kazne u tom roku, računajući od dana primitka ove presude, u kojem slučaju će se novčana kazna smatrat plaćenom u cjelini.

 

11.2. Ovdje je potrebno istaknuti da je nakon počinjenja predmetnog prekršaja stupio na snagu Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22.), koji za predmetni prekršaj iz čl. 17. propisuje blažu  najnižu novčanu kaznu ( 20 eura, a što prema fiksnom tečaju konverzije - 7.53450, iznosi 150,69 kuna), kao posljedicu uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku, dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto višu najnižu novčanu kaznu ( 50 dem što je revalorizirano 1. siječnja 2001. iznosilo 188,50 kuna). Prema načelu primjene blažeg propisa iz čl. 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se najblaži propis za počinitelja.

 

11.3. Međutim, ovaj sud prilikom donošenja drugostupanjske presude nije izmijenio pravnu kvalifikaciju i primijenio tu, izmijenjenu odredbu Zakona o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kao blažeg propisa, budući da je novčana kazna od 80 eura unutar okvira novčanih iznosa propisanih zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja te je ujedno i unutar okvira novčanih kazni propisanih novim, izmijenjenim zakonom. Stoga, prema načelu konkretnosti nema mjesta primjeni tog blažeg propisa jer po stavu ovog suda, „novi“ zakon, odnosno, Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22) u izmijenjenoj odredbi ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenika.

 

12. Ispitujući odluku o trošku prekršajnog postupka, a povodom žalbe okrivljenika, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjsko tijelo pravilno i zakonito, obvezalo okrivljenika na plaćanje paušalnog troška 250,00 kuna, a koji je određen sukladno trajanju i složenosti postupka koji su određeni Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna te po ocjeni ovog suda, ne postoje uvjeti za njihovu dosudu u nižem iznosu, odnosno za oslobađanje okrivljenika od plaćanja navedenih troškova, kako on to predlaže u žalbi.

 

13. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, a s obzirom na složenost i trajanje postupka pa 20 eura (u protuvrijednosti u kunama prema fiksnom tečaju konverzije), predstavlja gotovo najniži mogući iznos troška postupka te po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

 

              14. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. (t. II. izreke) i čl. 207. (t. I. izreke) PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 31. svibnja 2023.

 

Zapisničarka:                                                                                       Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                              Goranka Ratković, v.r.

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Crikvenici u 3 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.