1

Poslovni broj: 3 P-45/2021-9

 

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

            Općinski sud u Karlovcu, po sucu Draganu Novoselu, u pravnoj stvari tužiteljice N. Ć., iz K., T. U., OIB:…, zastupane po punomoćnici I. B., odvjetnici u K., protiv tuženika Z. b. d.d., T. b. J. J., Z., OIB:…, zastupanog po odvjetnicima iz OD M., K. i partneri iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene 20. travnja 2023., u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika D. B., odvjetnika u K., u zamjeni za I.B., odvjetnicu u K. i punomoćnika tuženika A. T. M., odvjetničkog vježbenika u OD M., K. i partneri iz Z., 31. svibnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.                  Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora…, kreditna partija:…, solemniziran kod javnog bilježnika M. A. iz K., pod brojem OV-…/2009 dana 17. travnja 2009., u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

 

II.               Tužena Z. b. d.d., T. b. J. J., Z., OIB: …dužna je tužiteljici N. Ć., iz K., T. U., OIB:…, isplatiti iznos od 333,00 EUR[1] / 2.508,96 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2009. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III.               Tužena Z. b. d.d., T. b. J. J., Z., OIB: …dužna je tužiteljici N. Ć., iz K., T. U., OIB:… naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu   586,23 EUR / 4.416,95 kuna , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

 

 

Obrazloženje

 

1.              Tužiteljica N. Ć. u tužbi navodi da je s tuženom bankom dana 7. travnja 2009. sklopila ugovor o namjenskom kreditu broj…, kreditna partija: …, solemniziran kod javnog bilježnika M. A. iz K., pod brojem OV-…/2009 dana 17. travnja 2009., kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 60.337,89 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odlukama o kamatnim stopama tužene. Odredbom čl. 2. st. 6. prethodno citiranog ugovora, određeno je da se „korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, dana 29. travnja 2009., naplatila iznos od 2.508,96 kn na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, a što je vidljivo iz potvrde tuženika od 25. siječnja 2021. Tužena je predmetnu odredbu čl. 2. st. 6. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 2. st. 6. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se „korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, iz dostavljene potvrde vidljivo je da je tužena dana 29. travnja 2009., od tužiteljice naplatila iznos od 2.508,96 kn na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužiteljica stoga smatra kako navedena odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu, a osim toga, visina naknade vezana je uz Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a koja je podložna jednostranim promjenama od strane tužene. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 2. st. 6. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. 

 

2.              U odgovoru na tužbu (list 27 – 29 spisa) tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Navodi da je tužitelj osporavanu naknadu platio 29.04.2009., dok je zakonski zastarni rok za potraživanja temeljem stjecanja bez osnove 5 godina, slijedom čega je razvidno da čak i kad bi sud utvrdio ništetnost osporavane odredbe ugovora, a što se osporava u cijelosti, bilo koje potraživanje na isplatu po osnovi stjecanja bez osnove tužitelj je mogao utužiti najkasnije 29.04.2014. S obzirom na navedeno tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Tuženik prije svega ističe da je citirana odredba jasna te lako razumljiva i uočljiva, stoga niti ne može biti predmetom ocjene poštenosti u smislu Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega se ne može utvrditi ni njihova ništetnost. Osim što se odredba nalazi u pisanom obliku u Ugovoru o kreditu, tužitelj je o istoj bio obaviješten i usmeno prilikom dogovaranja Ugovora o kreditu. Tuženik navodi da je j obveza plaćanja naknada i troškova bila propisana i Općim uvjetima poslovanja tuženika iz 1999. koji su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bili na snazi, koji su također bili dostupni tuženiku te su primjenjivi na predmetni kreditni odnos. No, čak i kad bi se moglo smatrati da predmetna odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva (a što se u cijelosti osporava), tužitelj ničime ne dokazuje niti argumentira da bi ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi da budući je tužitelju omogućeno korištenje kredita u iznosu od kn 449.323,17, a naknada za obradu kredita zaračunata je u iznosu od kn 2.508,96, razvidno je da je iznos tih troškova u odnosu na vrijednost ugovora o kreditu zanemariv, te nije mogao dovesti do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom sveg navedenog ne postoji osnova po kojoj bi osporavana odredba bila ništetna.

 

4.              U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu, potvrdu tužene od 25. siječnja 2021., te je saslušana tužiteljica N. Ć.

 

5.              Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao  u izreci.

 

6.1               O predmetu spora.

 

6.2.              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. među strankama zaključenog Ugovora o namjenskom kreditu od 07. travnja 2009. u dijelu u kojem je između stranaka ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, temeljem koje odredbe je tužena od tužiteljice naplatila iznos od 2.508,96 kuna na ime troškova naknade za obradu kredita, te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.508,96 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2009. pa do isplate.

 

7.              Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove  čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

 

8.              U postupku je utvrđeno i nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor,  sklopile ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana u K.., te da je tuženik temeljem naprijed citirane odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu naplatio naknadu od 2.508,96 kuna i to 29. travnja 2009.

 

9. Među strankama je sporno da li je ugovorena odredba članka 2. Ugovora ništetna ugovorna odredba, te je li tužiteljici pripada pravo na isplatu iznosa od 2.508,96 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

 

10.1              O prigovoru zastare.

 

10.2              Nije osnovan prigovor zastare. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

 

 

10.3              Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio je zaključak za zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, odnosno članak 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

 

10.4              Kako se u kolektivnom sporu radi zaštite prava i ineresa potrošača korisnika kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije se raspravljalo o ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi to zastara kojim tužitelj zahtjeva isplatu naknade za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti odluke u ovoj pravnoj stvari pa zahtjev tužitelja nije u zastari.

 

11.1.              O prigovoru mjesne nenadležnosti.

 

11.2.               U odgovoru na tužbu, tužena je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

 

11.3.              Sud nije prihvatio kao osnovan prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženoj.

 

11.4.              Naime, u konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti  Zakon o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP).

 

11.5.              Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

11.6.              Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

 

11.7.              U konkretnom slučaju ispunjeni  su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

 

11.8.              Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužena sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

 

11.9.              Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u ZZP, pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

 

11.10.              Člankom 49. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stavkom 1. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

11.11.              Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je navedeno 19 točaka među kojima se pod brojem 19 navodi odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

 

11.12.              Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

11.13.              Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu O. G. E. S. i S.E. S. v R. M. Q. i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

11.14.              Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tužene zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

 

11.15.              Odredba čl. 21. Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Z. te bi imao trošak putovanja u Z. i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

             

11.16.              Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

 

12.              Sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice N.Ć. (list 43 spisa). Tužiteljica N. Ć. u svom iskazu navodi da se sjeća da su pregovarali o ukupnom iznosu kredita i broju godina otplate kredita što ju je najviše i zanimalo i misli da se djelatnica banke također fokusirala na te odredbe, ne sjeća se je li je o čemu dalje informirala s obzirom na protek godina. Tužiteljica navodi da joj nitko nije objasnio odredbu o troškovima naknade za obradu kredita, niti je ona znala išta o toj naknadi, ali da mora napomenuti da je prvenstveno bila koncentrirana na iznos kredita i koliko godina će trajati otplata kredita te da nije posebno zapitkivala o toj naknadi. Navodi da ju se nije niti pozvalo da posebno uplati tu naknadu, tada bi znala možda nešto više o toj naknadi već da je naknada za obradu kredita naplaćena iz iznosa samoga kredita.

Tužiteljica navodi da nije posebno uočila odredbu o naknadi kredita, već se koncentrirala na iznos i godine otplate kredita, te da nije pročitala cjelokupni ugovor već se koncentrirala na ono što je njoj bilo bitno. 

 

13. Cijeneći iskaz tužiteljice, sud je istom poklonio vjeru jer je iskazivala na temelju svojih neposrednih saznanja, i iskazivala je životno i uvjerljivo.

 

 

14.              Na temelju sadržaja spisu priležeće dokumentacije utvrđeno je :

 

da su stranke, i to tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita 07. travnja 2009., zaključile Ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 60.337,09 EUR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR na dan korištenja kredita,

 

da je između stranka ugovoreno da je otplata kredita u 312 mjesečnih anuiteta,

 

da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 6,50 % godišnje te mogućnost promijene kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,

 

da je u odredbi članka 2. među strankama zaključenog Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, te da je temeljem navedene odredbe dana 29. travnja 2009. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 337,89 EUR što je u kunskoj protuvrijednosti na dan naplate iznosilo 2.508,96 kuna.

 

da je Ugovor o kreditu od 07. travnja 2009. kako je to vidljivo iz sadržaja istog tipski, standardni ugovor tuženika,

 

da se o odredbi članka 2. među strankama zaključenog Ugovora nije pregovaralo te da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao mogućnost utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja.

 

15.              Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba članka 2. među strankama zaključenog Ugovora kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, temeljem koje je dana 29. travnja 2009. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 337,89 EUR što je u kunskoj protuvrijednosti na dan naplate iznosilo 2.508,96 kuna.

 

16.              Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se o sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog ugovora i odredbe čl. 2. uopće nije vidljivo na što se odnosi.

 

17.              O sadržaju te ugovorne odredbe stranke nisu pregovarale niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u toj visini te koje je to troškove tuženik njome uopće pokriva, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud da li je tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije niti pozvana na plaćanje te naknade, već je istu naplatio tuženik iz iznosa kredita.

 

18.              Sporni Ugovor o kreditu zaključen je 07. travnja 2009. pa se na sadržaj tog Ugovora, u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

 

 

19.              Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 99. ZZP/07).

 

20.              Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive (čl. 99 ZZP/07). Nadalje odredbom čl. 102. st. 1 ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (čl. 102 st. 2 ZZP/07).

 

 

21.              U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08. – u nastavku teksta: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

 

22.              Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba članka 2. među strankama zaključenog Ugovora kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, temeljem koje je dana 29. travnja 2009. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 337,89 EUR što je u kunskoj protuvrijednosti na dan naplate iznosilo 2.508,96 kuna., bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredba koja po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 96. stavak ZZP, nepoštena, te u smislu odredbe članka 102. stavak 1 ZZP ništetna slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te odlučeno kao u točki I. izreke presude.

 

23.              Kako između stranka nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita naplatio tu naknadu u visini od 2.508,96 kuna i to 29. travnja 2009., to je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mu predmetnog iznosa s kamatom tekućom od dana stjecanja valjalo prihvatiti te odlučiti kao u toč. II. izreke.

 

24.              Kako je odredba Ugovora ( čl. 2. st.4.) ništetna te ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

 

25.1.              O troškovima postupaka.

 

25.2.              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2.  ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19), a koji se primjenjuje prema prijelaznim i završnim odredbama ZPP/19 na postupke koje na postupke u kojima do stupanja na snagu izmjena ZPP/19  nije donijeta prvostupanjska odluka.

 

25.3.              Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj je uspio u cijelosti.

 

25.4.              Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 , 103/14, NN 118/14, NN 107/15, 37/2022. i126/2022.), te troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

 

25.5.              Tužiteljici N. Ć. pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 99,50 kuna, sastava podneska od 24. ožujka 2021. u iznosu od 99,50 EUR, zatim trošak zastupanja na ročištima od 24. siječnja 2021. i 20. travnja 2022. u iznosima od po 99,50 EUR, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 49,75 EUR, odnosno ukupno 447,75,00 EUR, koji iznos valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 834,41 kuna/ 111,94 EUR, što ukupno iznosi 559,69 EUR/ 4.216,98 kuna. Tom trošku valja pribrojiti pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 EUR/100,00 kuna i pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 EUR/100,00 kuna, što ukupno iznosi 4.416,95 kuna/586,23 EUR.

 

25.6.              Slijedom navedenog donesena je odluka o trošku kao u točki III. izreke.

 

26.               Radi svega iznesenog presuđeno je kao u izreci.

 

U Karlovcu, 31. svibnja 2023.

                                         

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda  mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

 

 

Dostavljeno: