Poslovni broj: 13 Gž-1652/2020-9

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 13 Gž-1652/2020-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. N. iz K. H., (OIB: …), zastupane po punomoćniku I. U., odvjetniku u Z.1, protiv tuženika Republike Hrvatske (OIB: 52634238587), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u N. Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-66/2019-147 od 23. prosinca 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 31. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-66/2019-147 od 23. prosinca 2019. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

 

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-66/2019-147 od 23. prosinca 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

 

                                               r i j e š i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-66/2019-147 od 23. prosinca 2019. u dijelu pod točkom IV. izreke kojim tužiteljici nije priznat parnični trošak preko iznosa od 27.703,13 kn / 3.676,84 €[1]

 

 

II. Preinačava se rješenje o parničnom trošku Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-66/2019-147 od 23. prosinca 2019. u dijelu pod točkom IV. izreke kojim tužiteljici nije priznat parnični trošak u iznosu od 27.703,13 kn / 3.676,84 €), te se u tom dijelu rješava:

 

„Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak u iznosu od 3.676,84 €/ 27.703,13 kn, u roku od 15 dana.“

 

III. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje odluka o parničnom trošku Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-66/2019-147 od 23. prosinca 2019. u dijelu pod točkom III. izreke.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

  Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 278.654,36 kn/ € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2019. do isplate. Pod točkom II. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 273.654,36 kn/ € od 1. svibnja 1994. do 22. prosinca 2019. i na iznos od 5.000,00 kn/ € od 14. rujna 2009. do 22. prosinca 2019. Isto tako, rješenjem istog suda pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena za iznos od 91.345,64 kn/ € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Zatim je pod točkom III. izreke naloženo tuženici u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 148.228,37 kn/ € dok je pod točkom IV. odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 122.780,13 kn/ €.

 

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. kao i pod točkom III. rješenja kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje odnosno podredno preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Isto tako, protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. kao i u dijelu izreke pod točkom IV. rješenja kojim je odbijena sa zahtevom za naknadu parničnog troška, kojim mu nije priznat parnični trošak preko iznosa od 5.780,42 kn), žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. ZPP te predlaže pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dosuđujućem dijelu uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

5. Žalba tuženika je neosnovana dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

 

6. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa od 278.654.36 kn na ime naknade imovinske štete uzrokovane kaznenim djelom protiv opće sigurnosti ljudi i imovine podmetanjem požara koji je počinio D. R. za vrijeme vikend-dopusta iz zatvora u smislu čl. 13 st. 1. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" br. 75/93. dalje ZSDU) u vezi s čl. 154. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999. u daljnjem tekstu ZOO) koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja i pokretanja konkretnog postupka. Naime, predmetni iznos tužiteljica potražuje od tuženika stoga što je dana 1. svibnja 1994. godine oko 0,10 sati u Z.2, u dvorištu kuće u njenom vlasništvu D. R. zapalio komad papira i bacio na sijeno u gospodarskom objektu koji je u njezinom vlasništvu, zbog čega se sijeno zapalilo i nastala je velika materijalna šteta. Kako je D. R. ovu štetu počinio za vrijeme korištenja zatvorskog dopusta, tužiteljica smatra da postoji odgovornost tuženika zbog nepravilnog ili nezakonitog rada tijela državne uprave - KPD, pri odobravanju dopusta i štete koja je tužiteljici nanesena.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuju podnositelji žalbi.

 

8. U odnosu na žalbene navode da sud nije izveo sve dokaze predložene po tuženiku odnosno da nije saslušao svjedoke predlože po tuženiku (ne navodeći koje), valja reći da su svjedoci predloženi prema potrebi i da je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava tuženik naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga. Osim toga, prvostupanjski sud je sukladno prijedlogu tuženika izveo dokaze saslušanjem S. O. koji je u vrijeme štetnog događaja bio načelnik tretmana u Kaznionici u P. i M. V. koji je u vrijeme štetnog događaja bio ravnatelj Kaznionice u P., a koji su iskazivali da se ne sjećaju osuđenika D. R. niti njegovog slučaja već da mogu samo načelno svjedočiti, dok iz osobnika zatvorenika nije vidljivo kako je i zašto donesen pojedini zaključak uprave kazneno-popravnog doma o programu postupanja prema zatvoreniku, a niti kakav je bio konkretan postupak spram zatvorenika, a niti koji su to stručnjaci dali mišljenja i kakva su ta mišljenja bila, odnosno koji je to stručni kolegij sudjelovao u kreiranju zaključka o pogodnostima koja se osuđeniku omogućuju. Prema tome, u smislu odredbe čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je pravilno i savjesno odlučio koji će se dokazi izvesti radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja te je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

 

9. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

 

10. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je 1. svibnja 1994. oko 0,10 sati u Z.2, u dvorištu kuće u vlasništvu tužiteljice, D. R. zapalio komad papira i bacio ga na sijeno u gospodarskom objektu, pri čemu je tužiteljici uslijed zapaljenja nastala materijalna šteta;

- da je D. R. na dan štetnog događaja bio na vikend dopustu na koji je pušten iz zatvora 29. travnja 1994.,

- da je D. R. ovu štetu počinio za vrijeme izdržavanja kazne u Kaznionicu u P. (koju je počeo služiti 14. veljače 1994.) na koju je osuđen presudom Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ks-454/93-21 od 22. listopada 1993. zbog niza kaznenih dijela (ukupno 8) protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (jer je požarom izazvao opasnost za imovinu većeg opsega, uslijed čega je nastupila šteta velikih razmjera), počinjenih u razdoblju od 8. studenoga 1988. do 16. svibnja 1993., na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine te mu je izrečena mjera obaveznog liječenja alkoholičara,

- da je D. R. za podmetanje požara na imanju tužiteljice 1. svibnja 1994., presudom Općinskog suda u Samoboru posl.br. K-294/94 od 22. prosinca 1999. koja je postala pravomoćna 20. lipnja 2000., proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (pošto je požarom izazvao opasnost za imovinu većeg opsega, uslijed čega je nastupila imovinska šteta većeg razmjera) te je osuđen na uvjetnu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine koja se neće izvršavati ako za vrijeme od tri godine ne počini novo kazneno djelo,

- da su iz dostavljenog osobnika D. R. vidljive samo donesene odluke – zaključci uprave kaznenog popravnog doma glede osuđenog D. R. o puštanju na dopust iz zatvora i određivanju klasifikacijske grupe, međutim ne i postupak koji je prethodio donošenju navedenih odluka,

- da je prema podacima iz osobnika osuđenom D. R. između ostalog 23. veljače 1994. na prijedlog kolegija, a odlukom ravnatelja određen status klasifikacijske grupe bez pogodnosti, da bi mu 5. travnja 1994. na sastanku Stručnog tima, određena klasifikacijska grupa s pogodnostima,

- da je unatoč tome što je 23. veljače 1994. D. R. određen status klasifikacijske grupe bez pogodnosti, pušten na vikend – dopust u trajanju od dva dana od 25. ožujka 1994. do 27. ožujka 1994., iz čega proizlazi da osuđenik nije smio u ožujku 1994. koristiti vikend dopust;

- da su svjedoci S. O. koji je u vrijeme štetnog događaja bio načelnik tretmana u Kaznionici u P. i M. V. koji je u vrijeme štetnog događaja bio ravnatelj Kaznionice u P., iskazivali da se ne sjećaju osuđenika D. R. niti njegovog slučaja već da mogu samo načelno govoriti o tome na koji su način zatvorenici u to vrijeme pušteni na dopust te su naveli da odluku o puštanju osuđenika iz zatvora na dopust donosi ravnatelj ustanove na kolegiju koji se održava nakon što je stručni tim koji se sastoji od odgajatelja s liječnikom, pravosudne policije odnosno službe osiguranja, strukovnog učitelja odnosno stručnog instruktora, iznio svoje mišljenje o tome treba li ili ne osuđenika pustiti na dopust;

- da je svjedok S. O. naveo da je puštanje na dopust zatvorenika tada bilo propisano zakonom te da se bilješke stručnog tima, nalaze u osobnom listu zatvorenika o ponašanju zatvorenika, kao i odluka ravnatelja o puštanju zatvorenika na dopust koju donosi na temelju preporuke kolegija, a isto tako svjedok M. V. je iskazao da nakon što se ispune formalni uvjeti za prebacivanje osuđenika u klasifikacijsku grupu s pogodnostima da se o njemu raspravlja na kolegiju te da se zaključci kolegija unose u osobnik osuđenika.

 

11. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je D. R. primljen na izdržavanje kazne u kaznionici u P. 14. veljače 1994. jer je presudom Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Ks-454/93 od 22. listopada 1993. osuđen zbog niza kaznenih djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine, te je puštanjem na vikend dopust izvan ustanove zatvora uprava kaznenopopravnog doma kao tijelo Republike Hrvatske postupilo protivno podzakonskom aktu donesenog na temelju zakona, jer je odluka o puštanju na vikend – dopust zatvorenika donijeta prije isteka 1/4 kazne, i to već 25. ožujka 1994. u vrijeme kada je bio raspoređen u klasifikacijsku grupu bez pogodnosti, te ponovno 29. travnja 1994., a na kojem vikend dopustu je ponovio kazneno djelo za koje je tek počeo izdržavati kaznu zatvora. Stoga, osim što je postupljeno protivno Kućnom redu Kazneno popravnog doma u S. P. iz čl. 51. st. 3, prvostupanjski sud zaključuje da se iz izvedenih dokaza ne može zaključiti jesu li uopće provedene radnje (stručno mišljenje kolegija) koje sukladno čl. 159. Zakona o izvršenju sankcija izrečenih za kaznena djela, privredne prijestupe i prekršaje („Narodne novine“ 21/74., 39/74., 55/88., 19/90., 26/93., 66/93., 11/97., 128/99. i 73/00.; u daljnjem tekstu: ZISIKDPPP) i iskazima svjedoka moraju prethoditi odluci kojom se dozvoljava ili odbija dopust zatvoreniku. Naime, svjedoci ne samo da nisu imali neposrednih saznanja o predmetu D. R., već ga se uopće ne sjećaju, dok su o postupku i načinu puštanja zatvorenika na dopust iskazivali načelno, iz čega se ne može zaključiti da je takav postupak u konkretnom slučaju i proveden, a tim više što niti iz jednog materijalnog dokaza u spisu nije vidljivo kakav postupak je proveden i je li uopće proveden, slijedom čega proizlazi da je uprava kazneno popravnog doma postupajući protivno čl. 51. st. 3. Kućnog reda u vezi s čl. 156. st. 2. ZISIKDPPP-a postupila nezakonito te tuženik na kojem je teret dokaza u smislu čl. 219. ZPP-a, nije dokazao da je njezino tijelo propisano postupalo prilikom donošenje konkretnog zaključka o puštanju D. R. na dopust iz zatvora, odnosno nije dokazala da je pravilno postupala prilikom donošenja odluke o puštanju zatvorenika na dopust, slijedom čega snosi odgovornost za štetu koja je nastupila kao posljedica takvog nezakonitog, ali i nepravilnog rada u smislu odredbe čl. 13. st. 1. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93), te prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom I.

 

12. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

 

13. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se odgovornost tuženika procjenjuje primjenom odredbe čl. 13. st. 1. ZSDU-a prema kojoj: „Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska“.

 

14. Isto tako, odredbom čl. 12. ZISIKDPPP-a je propisano da je svrha izvršenja zatvora (zatvora i maloljetničkog zatvora) osposobljavanje osuđenih osoba da po povratku u slobodu žive i ponašaju se u skladu sa zakonom i ispunjavaju dužnosti građana te se u tu svrhu primjenjuju prema osuđenima odgovarajuće suvremene odgojne, popravne, medicinske, socijalne i druge mjere. Nadalje, odredbom čl. 159. st. 1. ZISIKDPPP-a propisano je da upravitelj zatvora ili ravnatelj zavoda može osuđenima davati razne pogodnosti kao nagradu za njihovo dobro ponašanje i zalaganje na radu, kao i iz drugih razloga tretmana dok je st. 2. propisano da se pogodnosti mogu sastojati u odobrenju češćih primanja pošiljaka i posjeta, primanja posjeta bez nadzora ili izvan kaznenog organa, u davanju dopusta do sedam dana, ali ne više od dva puta u istoj godini, u odobravanju slobodnog izlaska izvan kaznenog organa, djelomičnog ili potpunog korištenja neprekidnog odmora izvan kaznenog organa, a st. 3. da pogodnosti koje se sastoje u davanju dopusta, slobodnom izlasku ili potpunom korištenju neprekidnog odmora izvan ustanove, upravitelj zatvora ili ravnatelj zavoda davat će na osnovi mišljenja kolegija. Također, odredbom čl. 51. st. 3. Kućnog reda Kaznionice u P., propisano je da se korištenje vikend dopusta, jednodnevnog izlaska u grad i slobodne posjete može u pravilu odobriti osuđenoj osobi nakon izdržane ¼ kazne.

 

15. Odgovarajući na žalbene navode tuženika da je nejasno temeljem čega sud zaključuje da se iz provedenih dokaza nije postupilo sukladno odredbi čl. 159. ZISIKDPPP, valja reći da je teret dokazivanja leži na tuženiku da je udovoljeno svim pretpostavkama za donošenje navedenog zaključka uprave kazneno - popravnog doma o programu postupanja za zatvorenika D. R. od 5. travnja 1994., pa time i uvjetima koji su trebali biti zadovoljeni da bi se osuđeniku odobrio konkretni vikend dopust u trajanju od 29. travnja 1994. do 1. svibnja 1994. - prilikom kojeg je počinio materijalnu štetu, dakle na tuženiku je dokazati da je u svemu postupao pravilno i zakonito pri čemu se pod nezakonitom radnjom misli na postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno na propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni - a pod nepravilnim na činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

 

16. Na temelju provedenog dokaznog postupka i to posebno saslušanja S. O. koji je u vrijeme štetnog događaja bio načelnik tretmana u Kaznionici u P. i M. V. koji je u vrijeme štetnog događaja bio ravnatelj Kaznionice u P., kao i na temelju dostavljenih isprava odnosno dijelova „osobnika zatvorenika“ koje je sudu dostavila Kaznionica i to osobito na zaključcima uprave kazneno-popravnog doma o programu postupanja, ne može se izvući potrebno uvjerljiv, logičan ili razuman zaključak da je Kaznionica u P. i u konkretnom slučaju, prema konkretnom osuđeniku D. R. u cijelosti poštivala postupak, da nije bilo nezakonitosti niti nepravilnosti, te da je odluka o razvrstavanju D. R. u grupu s pogodnostima i time puštanju na dopust donesena na temelju mišljenja brojnih stručnjaka, a pogotovo stoga što u spis nije dostavljen niti jedan dokaz koji bi upućivao da je odluka donesena zaista na temelju mišljenja i nakon razgovora s osuđenikom odnosno da su ispunjeni zaista uvjeti za puštanje osuđenika na dopust.

 

17. Naime, navedeni svjedoci čak se i ne sjećaju zatvorenika D. R. i samo načelno, ne i u odnosu na konkretnog zatvorenika su iskazivali o postupku i načinu puštanja zatvorenika na dopust, a iz „dijelova osobnika zatvorenika“ koji bi i po prirodi stvari - prema onome čemu osobnik služi - trebao sadržavati jasno i potpuno obrazloženje (razloge) za svako bitno postupanje u odnosu na osuđenika, takvo - da bi se svaka donesena odluka mogla provjeriti kako ne bi stvarala sumnje u arbitrarnost postupanja, nije vidljivo kako je i zašto donesen pojedini zaključak uprave kazneno-popravnog doma o programu postupanja prema zatvoreniku, a niti kakav je bio konkretan postupak spram zatvorenika, a niti koji su to stručnjaci dali mišljenja i kakva su ta mišljenja bila, odnosno koji je to stručni kolegij sudjelovao u kreiranju zaključka o pogodnostima koja se osuđeniku omogućuju, a isto tako iz dijelova osobnika zatvorenika takvi razlozi nisu dokazani niti za zaključak od 5. travnja 1994. kojim je na sastanku stručnog tima određena klasifikacijska grupa s pogodnostima za zatvorenika D. R.

 

18. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije dao razloge zbog čega je izveo zaključak da je pogrešnom primjenom odredbe čl. 51. st. 3. Kućnog reda Kaznionice u P. zatvoreniku određeno korištenje vikenda jer je zatvorenik u trenutku dozvole za vikend imao već odsluženih ¼ kazne (jer se pritvor uračunava u kaznu), valja reći da jedna četvrtina izdržale kazne predstavlja minimum koji mora biti ispunjen i po čijem se ispunjenju može pristupiti razmatranjima je li zatvorenik podoban za puštanje na dopust. Dakle, to ne znači automatsko puštanje na dopust nego se tek tada razmatra je li zatvorenik podoban za puštanje na dopust. Ako su u konkretnom slučaju stručne službe tuženika zaključile da je zatvorenik podoban za dopust, a on je na dopustu ponovio kazneno djelo za koje je osuđen, tada je očito došlo do propusta u radu službi tuženika te u tom smislu nikakvi iskazi svjedoka to ne mogu opovrgnuti.

 

19. Osim toga, iako zatvorenik nije počinio štetu prilikom prvog korištenja vikend dopusta u razdoblju od 25. ožujka 1994. do 27. ožujka 1994., suprotno žalbenim navodima, ne može se prihvatiti zaključak da je i inače Kaznionica u P. u cijelosti poštivala postupak i da se procedura oko omogućavanja dopusta uvijek poštivala i da nije bilo nezakonitosti niti nepravilnosti u postupanju - kada je, suprotno tome, još i zaključkom od 23. veljače 1994. zatvorenik najprije određen u klasifikacijsku grupu bez pogodnosti, a tek 5. travnja 1994. u klasifikacijsku grupu s pogodnostima - tako da (sukladno tome) nije smio u ožujku 1994. uopće koristiti vikend dopust jer je bio u klasifikacijskoj grupi bez pogodnosti.

 

20. Isto tako, zatvoreniku predviđene pogodnosti opisane u čl. 159. ZISIKDPPP-a, među kojima i dopust, pod strogim kriterijima mogu se i moraju odobriti upravo u cilju preodgoja propisanog čl. 110. i 25. ZISIKDPPP-a, pri čemu tuženik nije dokazao da su se ostvarili ti strogi kriteriji i to posebno kraj činjenice da je zatvorenik primljen na izdržavanje kazne u Kaznionicu u P. 14. veljače 1994. jer je presudom Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ks-454/93-21 od 22. listopada 1993. osuđen (upravo) zbog niza kaznenih dijela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine jer je požarom izazvao opasnost za imovinu većeg opsega, počinjenih u razdoblju od 8. studenoga 1988. do 16. svibnja 1993., na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine te mu je izrečena mjera obaveznog liječenja alkoholičara, te da je isti pušten i pored takvih dijela sa tim sadržajem i težinom, na vikend dopuste već 25. ožujka 1994., a potom i 29. travnja 1994., kada je ponovio ono zbog čega je bio osuđen i zatvoren.

 

21. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno odbio njen zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od dana štetnog događaja odnosno od izrade nalaza i mišljenja prometnog vještaka, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud na dosuđeni iznos glavnice od ukupno 278.654,36 kn dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja jer se u konkretnom slučaju radi o nenovčanoj imovinskoj nerepariranoj šteti, te je temeljem čl. 189. st. 2. ZOO-a na utvrđeni iznos naknade imovinske (materijalne) štete valjalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja ove presude pa do isplate, imajući u vidu da je navedena šteta tek donošenjem prvostupanjske presude na pravno obvezujući način izražena u novcu, a to ne može biti već prilikom nastanka štetnog dogašaja već dnošenjem presude kojom se određuje broj novčanih jedinica koje je tuženica dužna platiti, slijedom čega su žalbeni navodi tužiteljice neosnovani.

 

22. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke, a isto tako i žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. i II.

 

23. Nadalje, tužiteljica žalbenim navodima osporava odluku o parničnom trošku navodeći da prvostupanjski sud neosnovano utvrđuje kako je povukla dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 91.345,64 kn budući da je samo snizila tužbeni zahtjev odnosno isti uskladila sa nalazima i mišljenjima vještaka. U odnosu na te žalbene navode, valja reći da je tužiteljica u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev smanjila ga za iznos od 91.345,64 kn i postupajući na taj način djelomično je povukla tužbu, u kojem slučaju u odnosu na povučeni dio tužbe nema mjesta procjenjivanju uspjeha u sporu, već tuženiku za povučeni dio tužbe pripada pravo na parnični trošak sukladno odredbi čl. 158. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a sve prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 91/04., 37/05., 59/07. i 148/09., 142/12., 103/14., 118/14.), tako da tuženiku u odnosu na činjenicu djelomičnog povlačenja tužbe (za razdoblje prije djelomičnog povlačenja) pripada trošak prema vps od 91.345,64 kn, a koji iznosi ukupno 10.500,00 kn.

 

24. Međutim, tužiteljica osnovano navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o parničnom trošku jer je pogrešno utvrdio omjer uspjeha u sporu budući se trošak obračunava u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je uspjela u većoj mjeri oduzeti postotak one stranke koja je uspjela u manjoj mjeri te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela ukupnih troškova koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, a koji dio odgovara postotku u kojem je ta stranka uspjela u postupku, pri čemu treba voditi računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, kod čega se omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Slijedom toga, tužiteljica je u odnosu na konačno postavljeni i sniženi tužbeni zahtjev uspjela u cijelosti, te joj u cijelosti pripada trošak u odnosu na vrijednost predmeta spora od 278.654,36 kn odnosno pripadao bi joj parnični trošak u ukupnom iznosu od 186.431,50 kn.

 

25. Slijedom toga, nakon izvršenog prebijanja troškova stranaka, tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 175.931,5‬0 kn/23.350,12 €. Kako joj je prvostupanjskim rješenjem u točki III. izreke dosuđen parnični trošak u iznosu od 148.228,37 kn/19.673,29 €, to joj je valjalo dosuditi još iznos od 27.703,13 kn / 3.676,84 € na ime parničnog troška.

 

26. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada joj nije priznao trošak sastava podneska od 29. travnja 2005., podneska od 27. listopada 2005., podneska od 4. studenog 2005., podneska od 3. travnja 2009. budući da su i po stavu ovog suda navedeni podnesci bili nepotrebni radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

27. Stoga je pobijana odluka o parničnom trošku u točki IV. pobijanog rješenja preinačena za iznos od 27.703,13 kn / 3.676,84 € kao pod točkom II. te je tužiteljici dosuđen i daljnji parnični trošak u iznosu od 27.703,13 kn / 3.676,84 €, a potvrđena u dijelu kojim tužiteljici nije priznat parnični trošak preko iznosa 27.703,13 kn / 3.676,84 € od te je odlučeno kao u izreci pod točkom I. izreke rješenja, dok je žalba tuženika glede odluke o trošku postupka pod točkom III. neosnovana i kao takva odbijena, a sve temeljem odredbe čl. 380. st. 2. i 3. ZPP. 

 

28. Budući da tužiteljica nije uspjela sa sporednim zahtjevom u pogledu zatražene kamate na dosuđeni iznos glavnice već samo 22% glede zatraženog troška, to je po stavu ovog suda tužiteljica uspjela s razmjerno neznatnim dijelom svog zahtjeva zbog čega joj ne pripada trošak žalbenog postupka temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 3. ZPP. te je odlučeno  kao u izreci pod točkom III. rješenja.

 

29. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. V. izreke rješenja.

 

30. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP – toč. VI. izreke)

 

U Zagrebu 31. svibnja 2023.

 

 

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.