REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 91 Pž-309/2023-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Mirte Matić, predsjednika vijeća, Nevenke Marković, suca izvjestitelja i Kristine
Saganić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, OIB 61817894937,
Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik
u Zagrebu, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju
zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva,
odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni
broj P-44/2021 od 2. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 31. svibnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-44/2021 od 2. prosinca 2022. u točki III.
izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog
postupka u iznosu od 2.455,38 EUR (dvijetisućečetristopedesetpet eura i
tridesetosam centi) / 18.500,00 kn (osamnaesttisućapetsto kuna).

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-44/2021
od 2. prosinca 2022. u točki I. i II. izreke te u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen
zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.835,22 EUR
(šesttisućaosamstotridesetpet eura i dvadesetdva centa) / 51.500,00 kn (pedeset-
jednatisućatisućapetsto kuna) i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1,
OIB: 61817894937, vlasnik nekretnine koja se sastoji od zk.č.br. 177 k.o. Grad
Zagreb, oznake KUĆA POPISNI BROJ 217 I ZID KIPNI TRG BR. 1, površine 22,8
čhv, odnosno 82 m2, upisane u zk.ul. 1 k.o. Grad Zagreb, što je tužena REPUBLIKA
HRVATSKA, OIB: 52634238587, dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva
tužitelja na opisanoj zk.č.br. 177 k.o. Grad Zagreb, oznake KUĆA POPISNI BROJ

______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 91 Pž-309/2023-3 2

217 I ZID KIŠNI TRG BR. 1, površine 22,8 čhv, odnosno 82 m2, upisanoj u zk.ul. 1,
k.o. Grad Zagreb.“

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu
od 6.835,22 EUR (šesttisućaosamstotridesetpet eura i dvadesetva centa) /

51.500,00 kn (pedesetjednatisućapetsto kuna) sa zateznim kamatama od 31. svibnja

2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu
od 2.488,55 EUR (dvijetisućečetristosamdesetosam eura i pedesetpet centa) /

18.750,00 kn (osamnaesttisućasedamstopedesetkuna), u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog
postupka u iznosu od 497,71 EUR (četristodevedesetsedam eura i sedamdesetjedan
cent) / 3.750,00 kn (tritisućesedamstopedeset kuna).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-44/2021 od 2.
prosinca 2022. utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine koja se sastoji od zk.č.br.
177, k.o. Grad Zagreb, oznake KUĆA POPISNI BROJ 217 I ZID KUPNI TRG BR. 1,
površine 22,8 čhv, odnosno 82 m2, upisane u z.k.ul. 1 k.o. Grad Zagreb, što je
tuženica dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini (točka I.
izreke). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog
postupka u iznosu od 85.000,00 kn / 11.281,44 EUR sa zateznim kamatama od 2.
prosinca 2022. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom III. izreke
odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka
u iznosu od 70.000,00 kn.

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne
primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu na način da
odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine presudu i vrati predmet prvostupanjskom
sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u vida
troška sastava žalbe u iznosu od 22.500,00 kn.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. Predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao
neosnovanu i potvrdi presudu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na
žalbu u ukupnom iznosu od 2.375,00 EUR / 17.894,44 kn.

4. Žalba je osnovana.

Poslovni broj: 91 Pž-309/2023-3 3

5. Presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14,
70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj
dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2.
točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava
(članak 356. ZPP-a).

6. Iz obrazloženja presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora
utvrđenje prava vlasništva na nekretnini u Zagrebu, Ilirski trg 1, kuća popisni broj 217
i zid Kipni trg 1 sagrađenoj na z.k.č.br. 177, upisano u z.k.ul. br. 1 k.o. Grad Zagreb
koja je bila u društvenom vlasništvu, a na kojoj je sada upisana tuženica kao
vlasnica.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da je tuženica
upisana kao zemljišnoknjižna vlasnica predmetne nekretnine; da je prije njenog upisa
prava vlasništva nekretnina bila u društvenom vlasništvu od 1947. godine; da na
predmetnoj nekretnini nije bilo prava upravljanja, korištenja i raspolaganja te da nije
sporan ni identitet nekretnine. Utvrdio je da je sporna osnova tužbenog zahtjeva.

8. Uvidom u isprave u spisu prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetna
nekretnina bila upisana kao vlasništvo pravnog prednika tužitelja (Općine slobodnog i
kraljevskog grada Zagreba) još 1927. godine, koji je promijenio naziv u Općinu Grada
Zagreba 1935. godine, ali da je ta nekretnina i tada bila u vlasništvu pravnog
prednika tužitelja. Nadalje je utvrdio i da je na predmetnoj nekretnini upisana
Općenarodna imovina i da je tuženica upisana kao vlasnica 2007. godine na temelju
odredbe članka 362. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Na
temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj bio vlasnik i posjednik
predmetne nekretnine od 1921. do 1947. godine.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da
je tužitelj bio posjednik i 1975. godine, kada je kao posjednik bio upisan njegov
pravni prednik Stanoinvest i kada je davao predmetni poslovni prostor u zakup, dok
je na temelju daljnjih ugovora o zakupu utvrdio da je tužitelj upravljao i raspolagao
predmetnom nekretninom na način da ju je davao u zakupe u kontinuiranim
trajanjima od 1975. do studenog 2021. godine kada je istekao posljednji ugovor o
zakupu. Stoga je utvrdio da je tužitelj posjedovao predmetnu nekretninu od barem

1975. godine do studenog 2021., odnosno u trajanju od 45 godina, dok tuženica u
smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a nije predložila nijedan dokaz kojim bi
dokazala svoja pobijanja, odnosno da tužitelj ne posjeduje predmetnu nekretninu,
odnosno da ju posjeduje tuženica ili da barem poziva tužitelja na iseljenje i predaju u
posjed ili tome slično.

10. Budući da je prema zaključku prvostupanjskog suda tužitelj samostalno i
neprekidno posjedovao nekretninu barem od 1975. godine, zaključio je da je 40
godina nastupilo 2015. godine, zbog čega se u konkretnom slučaju sukladno odredbi
članka 388. stavka 1. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima primjenjuju
odredbe tog Zakona.

Poslovni broj: 91 Pž-309/2023-3 4

11. Prvostupanjski sud je naveo da je odredbom članka 3. Zakona o
preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“
Republike Hrvatske broj 53/91 od 8. listopada 1991.) stavljena izvan snage odredba
članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima te da je ZV/1996 u
odredbi članka 388. stavka bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću
nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i
vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, a koju odredbu je ukinuo Ustavni sud

17. studenog 1999.

12. S tim u vezi prvostupanjski sud navodi da se u odnosu na navedene
propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba
izjasnio Europski sud za ljudska prava u presudama Gashi protiv Hrvatske, Trgo
protiv Hrvatske i Radomilja i dr. protiv Hrvatske, a u kojim presudama je zauzeto
pravno shvaćanje da u tim okolnostima podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio
na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto kao neustavno ne bi trebao s obzirom
na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice
greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Kao posljedica
njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću
na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je
time pogodovala njena vlastita greška, pa Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške
koju su počinila državna tijela mora snositi država, a greške se ne smiju ispravljati na
trošak dotičnog pojedinca, posebice kad ne postoji drugi suprotstavljeni privatni
interes.

13. S tim u vezi, naveo je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo
pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su
prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti
računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava
osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona,
kao i da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i
ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na
temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo,
posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih
osoba.

14. Također je naveo da je prema zaključku sjednice Građanskog odjela
Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-Iv-56/19 od 14. veljače 2019.
zauzeto pravno shvaćanje da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću
(kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te
sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjenje već u vrijeme
podnošenja tužbe. Budući da je tužba podnesena 13. siječnja 2021., a prema
zaključku prvostupanjskog suda tužitelj je stekao na temelju zakona vlasništvo 2015.
godine, prvostupanjski sud je zaključio da su pretpostavke za stjecanje prava
vlasništva na temelju zakona ispunjene prije podnošenja tužbe.

15. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim.

Poslovni broj: 91 Pž-309/2023-3 5

16. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da je Grad Zagreb nije fizička, „treća
osoba“, iz navedenih presuda Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda, već da se financira iz proračuna Republike Hrvatske te je dio vlasti. Stoga
ističe da se samim time u širem smislu Grad Zagreb u praksi Europskog suda ne
smatra „trećim osobama“. Ističe i da analizom presuda Vrhovnog suda Republike
Hrvatske koje navodi prvostupanjski sud u presudi, proizlazi da se one ne mogu
primijeniti na konkretan slučaj jer se u njima navodi da rizik bilo kakve greške koju su
počinila državna tijela mora snositi država i da se one ne smiju ispravljati na teret
pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe
koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u slučaju kada
ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. Ukazuje da u
konkretnom slučaju tužitelj nije pojedinac, niti da je u vrijeme ukidanja sporne
odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stekao pravo vlasništva, a
niti može postojati greška javnopravnog tijela, jer je tužitelj javnopravno tijelo, a i vodi
se spor za predmetnu nekretninu koju su pokrenula druga tijela. Poziva se i na
odluku ovog suda poslovni broj Pž-80/2021-3 od 10. siječnja 2022. u kojoj je izraženo
pravno stajalište da presude Europskog suda nisu primjenjive na konkretan slučaj iz
navedenih razloga. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju u rok za stjecanje
prava dosjelošću ne uračunava posjedovanje prije 8. listopada 1991. Nadalje navodi
da je tužitelj još od uknjižbe prava vlasništva u zemljišnu knjigu u korist Republike
Hrvatske, dakle, od 2008. godine znao i morao znati da nije vlasnik predmetne
nekretnine i da mu ne pripada pravo na posjed te da tužitelj nije ni bio u posjedu
predmetne nekretnine, već je koristio svoj položaj prema trećima neistinito se
legitimiravši kao vlasnik. Ističe i da je tuženik tijekom postupka isticao da je Prvostolni
Kaptol Zagrebački podnio prijedlog radi zabilježbe postupka povrata oduzete
imovine, koji je odbijen rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu
Zemljišnoknjižni odjel poslovni broj Z-5692/10 koji se sada nalazi u žalbenom
postupku zbog čega ostaje sporna činjenica primjenjuju li se u odnosu na predmetnu
nekretninu odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske
komunističke vladavine. Ističe da je netočni zaključak prvostupanjskog suda da
tuženik ne osporava da je tužitelj bio u posjedu predmetne nekretnine od 1921.-1947.
godine jer je on to osporavao. Navodi i da Stanoinvest nije imao upisano pravo
uporabe ili korištenja i da nije mogao upravljati predmetnom nekretninom te ju davati
u zakup te da niti tužitelj kao nevlasnik nije mogao sklapati ugovore o zakupu s
trećima. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka navodi da je
prvostupanjski sud prekoračio ovlast prilikom određivanja kamata na zatražene
troškove postupka jer ih tužitelj nije ni zatražio. Nadalje navodi da je prvostupanjski
sud neosnovano tužitelju priznao trošak sastava podneska od 3. ožujka 2022. u
punom iznosu jer on nije bio potreban niti je bio obrazloženi. Osporava i priznati
trošak za zastupanje tužitelja na ročištu od 26. travnja 2022. jer to ročište nije bilo
potrebno budući da je prethodni postupak trebao biti zaključen na ročištu od 11.
siječnja 2022. Ističe i da je prvostupanjski sud arbitrarno naložio tuženiku rok od 30
dana radi očitovanja da li osporava identitet nekretnine budući da to nije bilo ni
sporno između stranaka, a na koji način je umjesto da je na ročištu od 10. lipnja

2022. zaključio glavnu raspravu uzrokovao još jedan nesvrsishodni trak ročišta od

19. listopada 2022., na kojem se nije ni raspravljalo.

Poslovni broj: 91 Pž-309/2023-3 6

17. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da je prvostupanjski sud
pravilno utvrdio da je predmetna nekretnina u tužiteljevom vlasništvu te da je tužitelj
bio njen vlasnik i posjednik od 1921. do 1947. godine, kao i da je tu nekretninu davao
u zakupe u neprekidnim trajanjima od 1975. do 2021. godine. Nadalje, navodi da se
iz žalbenih navoda ne može zaključiti na temelju čega tuženica tvrdi da bi ona
upravljala predmetnom nekretninom ako nije nikada sklopila nijedan ugovor o
zakupu, a koja nekretnina se već desetljećima koristi kao ugostiteljski objekt. U
odnosu na žalbene navode da tuženica nije mogla sklopiti ugovor o zakupu sa
društvom G.S. USLUGE d.o.o. radi nepodmirenih dugova tog društva navodi da ti
navodi predstavljaju nove činjenice koje tuženica ne može iznijeti tek u žalbi
sukladno odredbi članka 352. stavka 1. ZPP-a. Navodi i da prvostupanjski sud
suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno nije odredio prekid postupka. U
odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud tužitelju dosudio i zatezne
kamate na troškove parničnog postupka iako to tužitelj nije tražio, navodi da je tužitelj
već u samoj tužbi zatražio i zatezne kamate na troškove postupka, na koji način nije
prekoračen tužbeni zahtjev.

18. Tuženica u žalbi osnovano ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno u
rok za stjecanje dosjelošću predmetne nekretnine koja je na dan 8. listopada 1991.
bila u društvenom vlasništvu računao i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

19. Naime, odluke Europskog suda za ljudska prava Gashi protiv Hrvatske,
Trgo protiv Hrvatske, Radomilja i dr. protiv Hrvatske, na koje se prvostupanjski sud
poziva u obrazloženju pobijane presude, odnose se na situacije u kojima se s jedne
strane nalazi pojedinac, a s druge strane tijelo javne vlasti. U tom slučaju je normalno
i logično da pogreška tijela javne vlasti ne može ići na štetu pojedinca, posebno ako
ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

20. No, u ovom slučaju spor se vodi između dva tijela javne vlasti zbog čega
se ne može govoriti o „pogrešci tijela javne vlasti“ u smislu odluka Gashi protiv
Hrvatske, Trgo protiv Hrvatske i drugim odlukama na koje se poziva prvostupanjski
sud. Naime, pojam „država“ u smislu navedenih odluka Europskog suda za ljudska
prava ne odnosi se samo na Republiku Hrvatsku i njena ministarstva, već su njime
obuhvaćeni i postupci svih tijela javne vlasti što uključuje i sudove te gradove,
općine, županije itd. To je jasno kada se sagleda sadržaj tih odluka koje redom
govore o pravu, odnosno interesu pojedinca i postupanju tijela javne vlasti na štetu
tog pojedinca (tako i u odluci ovog suda poslovni broj Pž-80/2021-3 od 10. siječnja

2022.).

21. Stoga se u konkretnom slučaju u rok za sjecanje prava dosjelošću ne računa vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

22. Prema odredbi članka 159. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 129/00,
114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje:
ZV) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima
zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a
posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je

Poslovni broj: 91 Pž-309/2023-3 7

posjed pokretne stvari zakonit, isitnit i pošten, steče je dosjelošću protekom tri
godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnog
samostalnog posjedovanja (stavak 2.). Samostalni posjednik pokretne stvari kojem je
posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a
takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog
posjedovanja (stavak 3.) Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike
Hrvatske, županija, i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne)
samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stari u vlasništvu crkve ili
drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili
druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto njegov
zakonit, isitnit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno traje
dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 2. tog članka (stavak 4.).

23. Prema odredbama članka 160. stavaka 1. i 2. ZV-a vrijeme potrebno za
dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari,
a završava istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a u koje
vrijeme se uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno
posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni
samostalni posjednici.

24. U vezi sa navedenim, prema odredbama članka 18. stavaka 1., 2. i 3. ZV-a
posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na
posjed), istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom ni zlouporabom
povjerenja, a pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao nit je s obzirom na
okolnost imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali
poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada.

25. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da prema zaključku sjednice
Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj SU-IV-56/19 od

14. veljače 2019. pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću moraju biti
ispunjene već u vrijeme podnošenja tužbe. Stoga kako je u konkretnom slučaju tužba
podnesena 13. siječnja 2021., dok je rok dosjedanja počeo teći tek nakon 8.
listopada 1991., do dana podnošenja tužbe nedvojbeno ne bi protekao rok iz
odredbe članka 159. stavka 4. ZV-a, odnosno rok od četrdeset godina, a koji rok se u
konkretnom slučaju primjenjuje jer tužitelj nije dokazao zakonitost svog pojeda,
odnosno na temelju kojeg valjanog pravnog temelja je upravo imao u posjedu
predmetnu nekretninu, a koja činjenica je bila sporna između stranaka.

26. S tim u vezi ovaj sud ukazuje da između stranaka nije sporno da je
rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-29560/07 od 29.
listopada 2008. dopuštena, povodom prijedloga od 18. travnja 2007., uknjižba prava
vlasništva na predmetnoj nekretnini za korist tuženice na temelju odredbe članka
362 stavka 3. ZV-a. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju u rok dosjelosti ne
računa i vrijeme prije 8. listopada 1991., u kojem su tužitelj i njegovi pravni prednici
posjedovali predmetnu nekretninu, već tek vrijeme od 8. listopada 1991., a tuženica
je na temelju rješenja od 29. listopada 2008. upisana u zemljišne knjige kao vlasnica
predmetne nekretnine, tužitelju je u tom trenutku prestalo poštenje jer je onda saznao
da mu ne pripada pravo na posjed predmetne nekretnine. Naime, načelo povjerenja

Poslovni broj: 91 Pž-309/2023-3 8

u zemljišne knjige se očituje u predmnijevi da zemljišne knjige odražavaju potpuno i
istinito stanje u pogledu vlasništva te svih drugih stvarnih prava vezanih za
nekretninu. Zemljišne knjige su javne i svatko ima pravo uvida u njih (članak 7.
Zakona o zemljišnim knjigama). Stoga nitko nema pravo isticati da mu zemljišno
knjižno stanje nije bilo poznato. S obzirom na navedeno, tužitelju je u tom trenutku
nedvojbeno prestalo i poštenje kao jedna od zakonom određene kakvoće posjeda za
stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

27. Slijedom svega navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje
vlasništva dosjelošću zbog čega je valjalo primjenom odredbe članka 373. točke 3.
ZPP-a preinačiti presudu u točki I. izreke i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

28. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je sukladno odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka.

29. Tuženica ima pravo na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155.
ZPP-a na naknadu troškova sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8/1 i 42. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,
103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; dalje: Tarifa) u iznosu od 10.000.00 kn, zastupanja
na ročištu od 11. siječnja 2022., 26. travnja 2022., 10. lipnja 2022. i 19. listopada

2022., svako prema Tbr. 9/1 i 42. Tarife u iznosu od 10.000,00 kn te sastava
podneska od 31. siječnja 2022. i 5. srpnja 2022., svaki prema Tbr. 8/1 i 42. Tarife u
iznosu od 750,00 kn, što ukupno iznosi 51.500,00 kn.

30. Tuženica nema pravo na naknadu troška sastava podnesaka od 31.
siječnja 2022. i 5. srpnja 2022., svaki u visini pune vrijednosti (10.000,00 kn), budući
da oni ne predstavljaju podneske u smislu Tbr, 8/1 Tarife, zbog čega joj za njihov
sastav pripada trošak prema Tbr. 8/3 Tarife.

31. Stoga opravdani troškovi parničnog postupka tuženice iznose 51.500,00
kn zbog čega je primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo preinačiti
presudu u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova
parničnog postupka u iznosu od 51.500,00 kn i naložiti tužitelju da tuženici naknadi
troškove u tom iznosu, dok je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a u
preostalom dijelu te točke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu preostalih
troškova parničnog postupka u iznosu od 18.500,00 kn valjalo odbiti njenu žalbu kao
neosnovanu i potvrditi presudu.

32. Na troškove parničnog (prvostupanjskog) postupka tuženica je zahtijevala
zatezne kamate slijedom čega joj je na iznos od 51.500,00 kn valjalo primjenom
odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13,
93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) dosuditi zatezne kamate tekuće od dana donošenja
drugostupanjske odluke do isplate po stopi prema odredbi članka 29. stavka 2.
Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18,
126/21, 114/22 i 156/22) propisanoj za ostale odnose.

33. Tuženica ima pravo i na naknadu troškova žalbenog postupka i to na
trošak sastava žalbe prema Tbr. 10/1 i 42. Tarife u iznosu od 18.750,00 kn. Nema

Poslovni broj: 91 Pž-309/2023-3 9

pravo na razliku od zatraženog troška sastava žalbe u iznosu od 22.500,00 kn i
priznatog troška u iznosu od 18.750,00 kn jer je taj trošak postavila u previsokom
iznosu.

34. Stoga je valjalo naložiti tužitelju naknaditi tuženici troškove žalbenog
postupka u iznosu od 18.750,00 kn, dok je u dijelu za naknadu troškova žalbenog
postupka u preostalom iznosu od 3.750,00 valjalo odbiti njen zahtjev kao neosnovan.

35. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici
Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) nužno je prilagoditi sudske odluke
vezano uz uvođenje eura kao službene valute (članak 43. i 48.). Stoga je iznose
izražene u kunama u uvodu i izreci ove presude valjalo uz primjenu fiksnog tečaja
konverzije 7,53450 valjalo preračunati u eure sukladno općim pravilima za
preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. Zakona o uvođenju eura kao
službene valute u Republici Hrvatskoj.

Zagreb, 31. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća
Mirta Matić, v.r.