Poslovni broj: 13 Gž-238/2023-2

             

    Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

      Zadar, Borelli 9                                                     Poslovni broj: 13 Gž-238/2023-2

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te, Blanke Pervan, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB …, iz S., …, zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici u S., …, protiv tuženice R. A. d.d., OIB …, …, Z., zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku M. V., odvjetnici u O. društvu G. & G. iz Z., …, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1098/2021-18 od 30. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 31. svibnja 2023.

                                                   r i j e š i o   j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1098/2021-18 od 30. studenoga 2022. i predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, s tim što će se o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., …, OIB: …, da isplati tužitelju B. M. iz S., …, OIB: …, preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 20.698,18 kn / 2.747,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. ZOO-a tekućim i to:

-na iznos od 9,48 kn počev od 31.03.2008.g.pa do isplate

-na iznos od 77,06 kn počev od 31.10.2008.g.pa do isplate

-na iznos od 6,03 kn počev od 30.11.2008.g.pa do isplate

-na iznos od 96,32 kn počev od 31.12.2008.g.pa do isplate

-na iznos od 110,19 kn počev od 31.01.2009.g.pa do isplate

-na iznos od 116,47 kn počev od 28.02.2009.g.pa do isplate

-na iznos od 99,19 kn počev od 31.03.2009.g.pa do isplate

-na iznos od 102,49 kn počev od 30.04.2009.g.pa do isplate

-na iznos od 76,05 kn počev od 31.05.2009.g.pa do isplate

-na iznos od 56,59 kn počev od 30.06.2009.g.pa do isplate

-na iznos od 61,77 kn počev od 31.07.2009.g.pa do isplate

-na iznos od 72,03 kn počev od 31.08.2009.g.pa do isplate

-na iznos od 71,13 kn počev od 30.09.2008.g. pa do isplate

-na iznos od 60,77 kn počev od 31.10.2009.g.pa do isplate

-na iznos od 80,22 kn počev od 30.11.2009.g.pa do isplate

-na iznos od 95,83 kn počev od 31.12.2009.g.pa do isplate

-na iznos od 118,02 kn počev od 31.01.2010.g.pa do isplate

-na iznos od 112,93 kn počev od 28.02.2010.g.pa do isplate

-na iznos od 143,04 kn počev od 31.03.2010.g.pa do isplate

-na iznos od 137,33 kn počev od 30.04.2010.g.pa do isplate

-na iznos od 148,47 kn počev od 31.05.2010.g.pa do isplate

-na iznos od 244,85 kn počev od 30.06.2010.g.pa do isplate

-na iznos od 225,01 kn počev od 31.07.2010.g. pa do isplate

-na iznos od 285,63 kn počev od 31.08.2010.g.pa do isplate

-na iznos od 264,68 kn počev od 30.09.2010.g.pa do isplate

-na iznos od 231,00 kn počev od 31.10.2010.g.pa do isplate

-na iznos od 302,07 kn počev od 30.11.2010.g.pa do isplate

-na iznos od 392,50 kn počev od 31.12.2010.g.pa do isplate

-na iznos od 328,47 kn počev od 31.01.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 350,93 kn počev od 28.02.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 322,37 kn počev od 31.03.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 327,50 kn počev od 30.04.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 448,71 kn počev od 31.05.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 460,52 kn počev od 30.06.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 561,80 kn počev od 31.07.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 509,77 kn počev od 31.08.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 452,82 kn počev od 30.09.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 446,71 kn počev od 31.10.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 442,33 kn počev od 30.11.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 469,49 kn počev od 31.12.2011.g.pa do isplate

-na iznos od 493,17 kn počev od 31.01.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 496,35 kn počev od 29.02.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 479,96 kn počev od 31.03.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 491,02 kn počev od 30.04.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 498,59 kn počev od 31.05.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 485,86 kn počev od 30.06.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 489,21 kn počev od 31.07.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 479,66 kn počev od 31.08.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 459,04 kn počev od 30.09.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 481,02 kn počev od 31.10.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 491,58 kn počev od 30.11.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 484,18 kn počev od 31.12.2012.g.pa do isplate

-na iznos od 442,70 kn počev od 31.01.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 477,94 kn počev od 28.02.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 481,02 kn počev od 31.03.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 467,21 kn počev od 30.04.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 424,25 kn počev od 31.05.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 423,16 kn počev od 30.06.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 433,71 kn počev od 31.07.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 450,62 kn počev od 31.08.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 474,05 kn počev od 30.09.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 461,97 kn počev od 31.10.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 470,53 kn počev od 30.11.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 480,23 kn počev od 31.12.2013.g.pa do isplate

-na iznos od 462,58 kn počev od 16.01.2014.g.pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka 7.960,59 kn / 1.056,55 EUR, u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja te naloži tužitelju da tuženici naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa troškom sastava žalba, koji popisuje, a sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženice zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Navodi kako je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku, jer obrazloženje presude ne sadrži što sve obrazloženja mora sadržavati, kao i ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istoga Zakona, budući da se ista ne može ispitati. Navodi kako je u odgovoru na tužbu istaknula da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu te je imao mogućnost izbora, a na koje okolnosti je dostavila isprave u spis i predložila saslušanje tužitelja. Sud prvog stupnja pogrešno navodi kako stranke nisu imale prigovor na nalaz i mišljenje vještaka, budući da je tuženica u podnesku od 22. kolovoza 2022. istakla prigovor, koji sud prvog stupnja ni na koji način ne otklanja. Ističe i kako je već u odgovoru na tužbu istaknula prigovor zastare, o kojem prigovoru se sud prvog stupnja ni na koji način ne očituje, kao što ni na koji način ne obrazlaže zašto tuženicu smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima u pogledu početka tijeka zatezne kamate. Ukazivala je i na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, u kojem tuženici nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Pogrešno su primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima. Sud prvog stupnja uopće nije proveo test poštenosti, iako tuženica smatra da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo i da je ona jasna, lako razumljiva i uočljiva. Ističe i da je pogrešna odluka o troškovima postupka, a posebno ukazuje kako je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak sudske pristojbe za presudu. Ako je tužitelj istu pristojbu platio u polovini iznosa u roku od tri dana može imati pravo na povrat samo onog iznosa kojeg je uistinu platio a ne dvostruko većeg iznosa.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Po ocjeni ovog suda, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22), na koju upire žalba tuženice.

 

6. Naime, predmet spora je isplata iznosa od 2.747,12 EUR (20.698,18 kn) s pripadajućim zateznim kamatama na ime stjecanja bez osnove, kao posljedice ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 158-50-3866071 od 5. siječnja 2007. kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i otplata anuiteta prema tečaju CHF naspram kune na dan plaćanja.

 

7. Iz spisa proizlazi da je tuženica u odgovoru na tužbu predložila saslušanje tužitelja i svjedokinje S. N., djelatnice banke, a na pripremnom ročištu umjesto svjedokinje N. predložila je saslušanje svjedokinje M. Š., a na okolnost da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora, i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu, kao i posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, na koje je tužitelj pristao, koje dokazne prijedloge je sud prvog stupnja odbio provesti, bez da je o tome dao razloge.

7.1. Valja napomenuti da je tijekom postupka, a nakon što je prvostupanjski sud odlučio o neprovođenju predloženih dokaza za saslušanjem tužitelja i svjedokinje, tuženica odustala od dokaza za saslušanjem svjedokinje M. Š., što po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema učinka, s obzirom da je odustajanje uslijedilo nakon što je taj dokazni prijedlog sud prvog stupnja već odbio provesti.

8. Iz recentnih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-5458/2021 i U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. u bitnom proizlazi da je Ustavni sud, kada je razmatrao prigovore banaka o nesaslušavanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio, imajući u vidu narav i predmet kolektivnog spora (i u skladu s tamo citiranim stajalištima Suda Europske unije o potrebi uvažavanja razlike između kolektivnih sporova i pojedinačnih potrošačkih sporova), da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog spora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod ili pravičnost. Stoga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika (točke 91. - 91.1. i 94. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

9. Slijedom navedenoga, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. Tako stoga što nije zadaća Ustavnog suda utvrđivati činjenice i ocjenjivati dokaze umjesto sudova (odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-4820/2010 od 1. listopada 2015., www.usud.hr).

 

9.1. Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

9.2. Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu (usporedi, u odnosu na uskratu prava na dokazivanje ili osporavanje jedine i odlučne okolnosti na kojoj se temelje osporene presude, s povredom prava na jednakost oružja utvrđenom odlukom Ustavnog suda broj: U-III-1285/2021 od 15. srpnja 2021., www.usud.hr, točkama 18. - 18.1.; te u odnosu na uskratu prava stranke da dokazuje kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke čija primjena vodi do lišenja imovine, prvo u postupku sanacije banke, a poslije u svim naknadnim postupcima koje je po okončanju postupka sanacije vodila pred hrvatskim sudovima, vidi razloge za utvrđenu povredu prava na pristup sudu u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Hrvatske, br. 1920/14, §§ 62. - 65., 72. - 73., presuda od 19. studenoga 2020.).

 

10. Ustavni sud najprije ističe da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., www.usud.hr, i tamo citiranu praksu).

 

11. Suprotno tome, na temelju dosad riješenih ustavnosudskih predmeta, ali i više desetaka ustavnosudskih postupaka koji su s istovrsnim ili bitno sličnim prigovorima banaka o povredi prava na jednakost oružja u tijeku pred Ustavnim sudom, Ustavni sud utvrđuje da na razini prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova postoji neujednačena sudska praksa o pitanju proceduralne obveze izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenika banaka na okolnosti sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu i obaviještenosti potrošača.

 

11.1. Naime, u nekim pojedinačnim potrošačkim sporovima sudovi su prihvaćali dokazne prijedloge za saslušanjem zaposlenika banaka koji su sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu te u skladu s danim iskazom ocijenili njegovu dokaznu vrijednost za donošenje odluke u konkretnom sporu i utvrdili povredu prava potrošača na obaviještenost (u ustavnosudskim predmetima brojeva U-III-4934/2019, U-III-2751/2019 i U-III-4934/2019). Tako primjerice, u predmetu broj: U-III-3673/2019 u kojem zaposlenik banke potvrđuje da se ne sjeća da bi davao bilo kakve obavijesti potrošačima s kojima je sklapao ugovore pa tako ni konkretnom korisniku kredita, zaključeno je da banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču. Navedeno upućuje da u nekim potrošačkim sporovima sudovi nisu apriorno doveli u sumnju dokaznu vrijednost iskaza zaposlenika banaka i da su pravilo o teretu dokazivanja na okolnost obaviještenosti potrošača primjenjivali nakon što je dokaz saslušanjem zaposlenika banaka doista i izveden. Isto tako, u predmetu broj: U-III-3662/2019, osobni bankar koji je sklapao ugovor s potrošačem izrijekom potvrđuje da potrošačima nije davao nikakve obavijesti o osporenim ugovornim odredbama (pored toga, i da potrošači u postupku pregovaranja nisu mogli utjecati na uvjete ugovora, izuzev roka otplate), što je omogućilo sudu da do razine potpune izvjesnosti utvrdi kako je nedvojbeno da tužena banka nije dala obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama.

11.2. Ustavni sud dalje ističe da su neki sudovi dodatno izvodili i dokaze saslušanjem drugih zaposlenika banaka koji nemaju saznanja o sklapanju potrošačkog ugovora, već su iskazivali o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora (kao u predmetu broj: U-III-2267/2019) i koji po svojoj dokaznoj vrijednosti stoga nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora, zbog čega, s aspekta načela jednakosti oružja, i da je takav dokazni prijedlog koji nema utjecaja na ishod postupka odbijen, navedeno ne bi dovelo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Slično tome, Ustavni je sud već u predmetu broj: U-III-1085/2021 utvrdio da, neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, nesaslušanje predloženog zaposlenika banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka jer je uvidom u pribavljeni parnični spis svakako utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice ni s čim nije tvrdila ni dokazivala da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču.

 

11.3. Ustavni sud ipak primjećuje da u nekim predmetima sudovi sami pažljivo pristupaju ocjeni relevantnosti i odlučnosti ovog dokaznog prijedloga za predmet i ishod spora tako što prije svega od tužene banke ili zaposlenika banke koji pristupi raspravi traže da se očituju je li predloženi svjedok sudjelovao u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu. Tako primjerice u predmetu broj: U-III-2661/2021 Ustavni sud nije našao ništa proizvoljno u primjeni pravila o teretu dokazivanja i ocjeni redovnog suda o tome da banka nije dokazala je li potrošaču dala odgovarajuće obavijesti prije sklapanja konkretnog ugovora jer je na raspravi saslušani zaposlenik banke izjavio da nema saznanja o okolnostima sklapanja konkretnog ugovora s obzirom na to da nije sudjelovao u njegovom sklapanju, kao ni u predmetu broj: U-III-2381/2021 u kojem je predložena zaposlenica banke izjavila da je u mjerodavno vrijeme bila regionalni direktor za poslovanje sa stanovništvom i da "nije bila nadležna za područje na kojem je taj ugovor sklopljen".

 

11.4. S druge strane, neki sudovi apriorno smatraju da dokaze saslušanjem zaposlenika banaka nije potrebno izvoditi i da se odlučne i relevantne okolnosti pojedinačnih potrošačkih sporova mogu utvrditi samo na temelju predočenih isprava (materijalnih dokaza) te primjenom presuda iz kolektivnog spora koje imaju direktni učinak u ovim parnicama (tako primjerice u ustavnosudskim predmetima brojeva U-III-40/2020 i U-III-727/2020, u kojima nisu bile ispunjene pretpostavke za ispitivanje prigovora o odbijanju dokaznih prijedloga u biti stvari zbog neiscrpljenja dopuštenog pravnog puta u smislu članka 62. stavka 2. Ustavnog zakona; ili su bili supstancijalno neobrazloženi jer podnositeljica ustavnom tužbom nije obrazložila na koju je okolnost odbijeni dokazni prijedlog predložen i od kakvog je utjecaja na ishod i pravičnost postupka).

12. Nadalje, Ustavni sud ističe da je u odluci broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. također prihvatio kao neproizvoljno stajalište Trgovačkog suda u Zagrebu o tome da iskaze zaposlenika banaka, s obzirom na to da su egzistencijalno ovisni o svojim poslodavcima, valja tumačiti "restriktivno", pri čemu je Ustavni sud imao u vidu da je u skladu s člankom 5. stavcima 1. i 2. Direktive 2008/48/EZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima ("Službeni list" L 133, 22. svibnja 2008.), člancima 13. stavku 1. i 14. stavcima 2. i 3. kasnije donesene Direktive 2014/17/EU od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite ("Službeni list" L 60, 28. veljače 2014.), te člancima A.2. i A.4. Europskog standardiziranog informativnog obrasca koji čini prilog Direktivi 2014/17/EU, određeno da se obavijesti potrošačima o promjenjivoj kamatnoj stopi (EKS koji uključuju referentnu stopu, kamatnu maržu i troškove) i valutnoj klauzuli (detaljni podatci o zaduženju s valutnom klauzulom i utjecaju fluktuacije tečaja na određivanje maksimalne novčane obveze i njezinom rasponu) daju prije sklapanja ugovora na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju (vidi detaljnije točke 90.1. - 90.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

12.1. Međutim, navedeni standardi o obavještavanju potrošača u pisanom obliku ili na nekom drugom trajnom mediju uspostavljeni navedenim dvjema direktivama nisu bili izravno primjenjivi u Republici Hrvatskoj u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu koji su obuhvaćeni izrekama presuda iz kolektivnog spora (razdoblje od 2003. godine do najkasnije prosinca 2008. godine) zbog čega ni Sud Europske unije nije vremenski nadležan odgovoriti na pitanja o tumačenju prava na obaviještenost uspostavljenom tim direktivama, koja se odnose na ugovore o kreditu sklopljene u Republici Hrvatskoj prije pristupanja Europskoj uniji (vidi, u povodu prethodnog pitanja hrvatskog suda, rješenje Suda Europske unije od 26. rujna 2019. u predmetu broj: C-277/19 - Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg). Dalje, primjena Direktive 2008/48/EZ svakako je isključena u odnosu na ugovore o kreditu koji već postoje na dan stupanja na snagu nacionalnih provedbenih mjera (članak 30. stavak 1.), a prvi domaći provedbeni propis koji je uveo obvezu prethodnog obavještavanja potrošača samo u odnosu na EKS bio je članak 5. Odluke Hrvatske narodne banke od 2. siječnja 2009. o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima ("Narodne novine" broj 1/09.) i koji stoga nije primjenjiv na ranije zaključene ugovore. Dodatno, Direktiva 2014/17/EU izrijekom propisuje isključenje od primjene na ugovore o kreditu koji već postoje prije 21. ožujka 2016. (članak 43. stavak 1.).

12.2. Slijedom navedenoga, a s obzirom na to da se obveza obavještavanja korisnika kredita u kolektivnom sporu (prema presudama Vrhovnog suda broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. i broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.) temeljila na primjeni mjerodavnih ZoZP-a/03 i ZoZP-a/07 u vezi s utvrđenom povredom općih načela obveznog prava kao što su "načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava, načelo savjesnosti i poštenja", odnosno načela odredivosti novčanih činidaba u smislu članaka 46. stavka. 2. i 50. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93. - članak 646. Zakona o trgovačkim društvima, 3/94., 107/95. - članak 113. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima, 7/96., 91/96. - članak 394.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 112/99. i 88/01. - članak 50. Zakona o arbitraži; u daljnjem tekstu: ZOO/91) i članaka 269. stavka 2. i 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO/05), te da ni u kolektivnom sporu nije utvrđeno postojanje zakonske odredbe koja je u vrijeme zaključenja ugovora koji su bili predmet kolektivnog spora obvezivala banke na davanje obavijesti u pisanom obliku ili na drugom trajnom mediju, proizlazi da se na banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ne može primijeniti standard dokazivanja obaviještenosti potrošača "u pisanom obliku ili drugom trajnom mediju" kako je uveden u sekundarnom pravu EU-a i naknadno proveden u hrvatskom zakonodavstvu.

12.3. Stoga banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

 

13. Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

 

13.3. Slijedom navedenoga, ako je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, to podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača i tužitelja, a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu.

 

14. Stoga je trebalo, na temelju čl. 369. st. 1. ZPP, ukinuti pobijanu presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom radi održavanja nove glavne rasprave.

15. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja otkloniti će bitnu povredu u postupanju na koju mu je ukazano, s time da će u nastavku postupka, vodeći računa o svemu iznesenom, upotpuniti činjenično stanje prema uputi ovoga suda, nakon čega će donijeti novu presudu, s tim da će se o troškovima u povodu žalbe tuženice odlučiti u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zadar, 31. svibnja 2023.

 

 

                                                                                                                                                                                                                                                                                        Predsjednik vijeća

 

                                                                      Igor Delin, v.r.