1              Poslovni broj: Gž-160/2023-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-160/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. D., OIB: ..., iz S., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. R. i L. K., iz S., protiv I.-tuženika Općina S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u S., i II.-tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 9 P-155/2012-72 od 6. prosinca 2022., ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj: 9-P-155/2012-74 od 29. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 31. svibnja 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj 9 P-155/2012-72 od 6. prosinca 2022. (ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj: 9-P-155/2012-74 od 29. prosinca 2022.).

 

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

 

„I/ Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju N. D. iz S., OIB: ... isplati iznos od 224.400,00 kn/29.783,00 eura[1] na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke tj. 19. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

II/ Odbija se tužitelj N. D. sa zahtjevom za naknadom kamatama u odnosu na vremenski tijek istih od dana podnošenja tužbe pa do 19. prosinca 2022., kao neosnovanim.

 

III/ Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju N. D. nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 109.687,50 kn/14.558,03 eura, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

IV/ Odbija se tužitelj N. D. sa za zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 109.687,50 kn/14.558,03 eura, kao neosnovanim.“

 

2. Ujedno je rješenjem Općinskog suda u Sisku poslovni broj: 9 P-155/2012-72 od 6. prosinca 2022. utvrđeno da je tužba tužitelja u odnosu na I.-tuženika Općinu Sunja, povučena.

 

3. Rješenjem Općinskog suda u Sisku poslovni broj: 9-P-155/2012-74 od 29. prosinca 2022. ispravljena je presuda i rješenje ovoga suda od 19. prosinca 2022. na način da se u uvodu, redak osmi, umjesto navoda „na ročištu za objavu presude 6. prosinca 2022.“, pravilno navodi: „na ročištu za objavu presude 19. prosinca 2022.“.

 

4. Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama II. i IV. izreke zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 3) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači u pobijanom dijelu na način da se u cijelosti prihvati odbijeni dio tužbenog zahtjeva i tužitelju dosudi naknada troška postupka u cijelosti uz naknadu troška žalbenog postupka.

 

5. Žali se II.-tuženica protiv dosuđujućeg dijela presude i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se žalba uvaži te pobijana presuda preinači na način da se odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška tuženici uvećanog za trošak sastava žalbe, podredno pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema II.-tuženici radi naknade imovinske štete u iznosu od 224.400,00 kuna sa pripadajućom kamatom od dana podnošenja tužbe, kako je tužitelj zatražio podneskom od 16. rujna 2022., a koji zahtjev temelji na odredbi članka 428. a stavak 1. ZPP-a jer je konačnom odlukom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Dabić protiv Republike Hrvatske utvrđeno da mu je u ranijem tijeku postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo iz članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

8. U ovom predmetu pravomoćno je odlučeno o tužbenom zahtjevu za isplatu po osnovi izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korištenja kuće za određeni vremenski period, pa tužitelj u prijedlogu za ponavljanjem postupka nakon konačne odluke ESLJP-a ukazuje da pravnu osnovu njegova tužbena zahtjeva u sklopu izvanrednog pravnog lijeka predstavlja odlučivanje o zahtjevu za naknadom imovinske štete koji određuje u visini od 224.400,00 kuna/29.783,00 EUR-a i u odnosu na koji iznos su ukinute ranije odluke sudova kojima je taj zahtjev bio odbijen. Tužbeni zahtjev tužitelja odnosi se na štetu prouzročenu oštećenjem i otuđenjem stvari tužitelja od strane treće osobe D. V. 2003., kojem je tuženica putem svojih tijela dodijelila na privremeno korištenje nekretninu tužitelja uz pokretnine koje su se u njoj nalazile.

 

9. U ovoj fazi postupka i dalje je sporna odgovornost tuženice za štetu, odnosno da li je Republika Hrvatska odgovorna za štetu koja je tužitelju nastala postupanjem i radnjama treće osobe – privremenog korisnika, a kojem je tuženica dodijelila na privremeno korištenje nekretninu uz pokretnine tužitelja. Tuženica naime, tvrdi da nije odgovorna za takvo postupanje treće osobe, da je postupala u okviru zakonom propisanih uvjeta i obveza te da ne postoji materijalno pravna osnova iz koje bi proizlazila njezina odgovornost. Pored toga ističe da tužitelj nije dokazao da su stvari za koje traži naknadu njegovo vlasništvo te osporava visinu tužbenog zahtjeva.

 

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

11. Neutemeljeno II.-tuženica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

12. Iz provedenog postupka proizlazi:

 

- da je tužitelj suvlasnik nekretnine koju u naravi čini obiteljska kuća sa gospodarskim zgradama i zemljištem na adresi u S., ..., koju je u kolovozu 1995. za vrijeme Vojno redarstvene akcije Oluja napustio;

 

- da je predmetna nekretnina tužitelja stavljena pod privremenu upravu Republike Hrvatske temeljem pravne osnove u vidu odredaba Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine", broj 73/95, 7/96 i 100/97, dalje: ZPPUOI), koji je bio na snazi od 27. rujna 1995. do 4. kolovoza 1998., a kojim se uređivalo privremeno preuzimanje, korištenje, upravljanje i nadzor nad određenom imovinom utvrđenom tim Zakonom u cilju njezine zaštite te osiguranja potraživanja vjerovnika nastalih u vezi s tom imovinom, temeljem čega je Komisija za privremeno oduzimanje i korištenje određene imovine Općine Sunja u ožujku 1996. formalno dala na korištenje cjelokupnu imovinu tužitelja privremenom korisniku D. V., koji se uselio sa obitelji nekoliko dana nakon što ju je tužitelj napustio;

 

- da je tužitelj u kolovozu 2000. zatražio povrat svoje nekretnine i predaju u posjed pa je stambena komisija u travnju 2001. ukinula rješenje iz ožujka 1996. kojim je nekretnina dana na korištenje D. V., koji je bio dužan napustiti objekt i imovinu tužitelja po osiguranju alternativnog smještaja,

 

- da se privremeni korisnik nije iselio iz nekretnine tužitelja temeljem rješenja komisije sve do ožujka 2003., a tužitelj da je uveden u posjed iste 24. ožujka 2003., kojom prilikom je utvrdio da su gotovo sve pokretnine i stvari koje su se nalazile u kući i gospodarskim zgradama odvezene i otuđene,

 

- da je otuđenje pokretnina i stvari tužitelja provedeno od strane privremenog korisnika D. V., koji je više dana prije odlaska prevozio sve stvari iz nekretnine tužitelja tako što je dio odvozio na novu lokaciju svog smještaja, a dio dijelio drugim osobama.

 

13. Polazeći od tih činjeničnih utvrđenja, koja svoju osnovu imaju u sadržaju provedenih dokaza u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj sud, zahtjev tužitelja za naknadu štete sud prvog stupnja je ocijenio osnovanim. Naime, sud prvog stupnja zaključuje da, kada je tuženica temeljem postojeće i legitimne zakonske osnove 1996. dodijelila imovinu tužitelja na korištenje privremenom korisniku D. V., da bi potom tužitelj zatražio povrat svoje imovine u kolovozu 2000., nakon čega je stambena komisija u travnju 2001. ukinula rješenje iz ožujka 1996., da bi se privremeni korisnik iz nekretnine tužitelja iselio tek 2003. i kojom prigodom je prije izlaska iz posjeda odvozio i otuđivao pokretnine tužitelja, na što je tužitelj ukazivao tijelima tuženice koje nisu poduzele razumne korake usmjerene prema sprječavanju ili sankcioniranju takvog postupanja, tuženica je u takvim okolnostima odgovorna za štetu koja je tužitelju nastala otuđenjem i uništenjem pokretnina u ukupno utvrđenoj visini od 224.400,00 kuna/29.783,00 EUR-a kao ekvivalentu nenovčane materijalne štete. Ovo temeljem materijalno pravne osnove u vidu općih odredaba o odgovornosti za štetu propisanih Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 80/01. u nastavku: ZOO/91), kao i temeljem članka 16. stavak 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“, broj 88/02, dalje: ZID ZPPDS) te članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03 – pročišćeni tekst, 199/03 i 79/07, dalje: ZSDU) pri čemu je riječ o objektivnoj odgovornosti države za štetu u sklopu koje ista odgovara bez obzira na krivnju temeljem utvrđenog nepravilnog rada svojih tijela, činjenice nastale štete u vidu otuđenja utuženih pokretnina tužitelja i uzročno posljedične veze između okolnosti u kojima je došlo do takvog otuđenja i nepoduzimanja razumnih mjera usmjerenih prema sprječavanju radnji od strane privremenog korisnika kojem je tuženica dodijelila na raspolaganje imovinu tužitelja.

 

14. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja odgovornost tuženice pravilno temelji na odredbama ZPPUOI, kojim se uređivalo privremeno preuzimanje, korištenje, upravljanje i nadzor nad određenom imovinom utvrđenom tim Zakonom u cilju njezine zaštite te osiguranja potraživanja vjerovnika nastalih u vezi s tom imovinom. Odredbom članka 7. ZPPUOI-a je bilo propisano da su privremeni korisnici dužni imovinom koja im je povjerena upravljati pažnjom dobrog gospodara te im je bilo zabranjeno raspolagati takvom imovinom ili je opteretiti nekim teretom, dok je u članku 10. istog Zakona bilo predviđeno da nadležna komisija za privremeno preuzimanje i korištenje imovine može ukinuti rješenje kojim se privremeno oduzeta imovina daje na privremeno korištenje, ako privremeni korisnici imovinom ne upravljaju s pažnjom dobrog gospodara ili ako inače s imovinom postupaju suprotno odredbama Zakona o privremenom oduzimanju.

 

15. Pravilno se sud prvog stupnja poziva i na odredbu članka 16. st. 2. ZID ZPPDS kojom je bilo propisano da je nadležno ministarstvo dužno do 30. listopada 2002. donijeti rješenja o ukidanju rješenja i vraćanju u posjed imovine vlasniku koji je podnio zahtjev za povrat imovine prije stupanja na snagu tog Zakona, kao i odredbu članka 16. st. 4. istog Zakona kojom je propisano da je vlasniku koji je podnio zahtjev za povrat imovine, a koje se imovina u navedenim rokovima ne vrati u posjed, država dužna naknaditi zbog toga pretrpljenu štetu. Osim toga, odredbom članka 13. ZSDU, je bilo propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave naknađuje Republika Hrvatska.

 

16. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj pretrpio štetu na način kako pravilno utvrđuje i obrazlaže sud prvog stupnja, to se suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice ne može smatrati da tuženica nije odgovorna za štetu tužitelju sukladno odredbi članka 155. ZOO-a jer da tužitelj nije dokazao da je umanjena njegova imovina, kao ni sukladno odredbi članka 13. ZSDU jer da nije utvrđen nepravilan i nezakonit rad tijela državne uprave.

 

17. Naime, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor tuženice vezano za pitanje odgovornosti zaključivši da iako je tuženica dodjelu imovine tužitelja trećoj osobi provela u skladu sa tada važećom i zakonitom materijalnom pravnom osnovom, njezino postupanje i djelovanje nije moguće odvojiti od posljedice koja je za tužitelja nastala uslijed takvog postupanja, a što proizlazi i iz obrazloženja presude ESLJP-a u predmetu tužitelja protiv tuženice. Pri tome je sud imao na umu da vlasništvo i imovina određenog pojedinca predstavljaju kategoriju koja je zaštićena ne samo zakonom već i Ustavom te međunarodnim ugovorima (članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) te kada je tuženica raspolagala imovinom tužitelja na način da ju je dodijelila trećoj osobi, da je tada bila dužna poduzeti sve moguće, raspoložive i razumne mjere u cilju sprječavanja uništavanja i otuđenja iste.

 

18. Dakle, otuđivanje i odvoz pokretnina i stvari iz nekretnine tužitelja predstavljalo je radnju koja je tijelima vlasti tuženice mogla i trebala biti poznata kod činjenice da je i sam tužitelj redarstvenim vlastima ukazivao na isto, a tuženica koja je raspolagala njegovom nekretninom i dala ju na korištenje trećoj osobi, nije tužitelju vratila imovinu u vremenskom okviru u kojem je bila dužna osigurati privremenom korisniku alternativni smještaj te ga iseliti niti osigurala zaštitu i spriječila otuđivanje pokretnina tužitelja, odnosno poduzela radnje radi sankcioniranja takvog postupanja. Stoga sud prvog stupnja pravilno otklanja prigovor tuženice da ne odgovara za radnje treće osobe, jer treću osobu predstavlja privremeni korisnik kojem je upravo tuženica dala na raspolaganje imovinu tužitelja radi čega je bila dužna i voditi brigu te poduzeti razumne mjere kako bi se spriječila situacija u kojoj dolazi do uništavanja i otuđivanja oduzete imovine. Kako je tuženica raspolagala imovinom tužitelja na način da je privremenom korisniku dodijelila nekretninu, zemljište i objekte u vlasništvu tužitelja, tada je takvom odlukom dodijelila i raspolagala i pokretninama koje su se nalazile u kući i gospodarskim zgradama i koje su bile vlasništvo tužitelja. Prilikom uvođenja u posjed tužitelju su vraćene nekretnine, ali ne i pokretnine koje su otuđene pa je tuženica odgovorna za štetu i temeljem članka 16. st. 4. ZID ZPPDS. Pri tome tuženica nije ničim dokazala okolnosti koje bi otklonile odgovornost tuženice.

 

19. Sud prvog stupnja je pravilno otklonio i prigovor tuženice u pogledu vlasništva tužitelja. U postupku je utvrđeno da je tužitelj zemljišnoknjižni suvlasnik obiteljske kuće na adresi prebivališta u Sunji, Petrinjcima 23, da su prije 1995. u obiteljskoj kući tužitelja osim tužitelja i njegove obitelji živjeli njegovi roditelji i brat sa obitelji, da je otac preminuo, a brat imao u posjedu jednu spavaću sobu sa kupaonom na katu kuće jer se oženio i odselio. Da je tužitelj bio vlasnik pokretnina koje su se nalazile na toj nekretnini, sud prvog stupnja je utvrdio putem iskaza saslušanih svjedoka koji su jasno ukazali da je tužitelj bio osobno vlasnikom svih pokretnina koje utužuje, pri čemu su svjedoci poimenice navodili i potvrđivali takve činjenice, a iste su potvrđene i zapisnikom Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo sastavljenim pri preuzimanju nekretnine od strane tužitelja, uz prisutnost svjedoka 24. ožujka 2003., kao i iskazom samog tužitelja. Naime, u postupku je utvrđeno da je tužitelj prilikom ulaska u posjed nekretnine 24. ožujka 2003. zatekao stanje bez gotovo svih pokretnina i stvari koje su se na njoj nalazile kada je napustio posjed 1995., a iz iskaza svjedoka proizlazi da su svjedočili činjenici odvoženja pokretnina i stvari tužitelja od strane privremenog korisnika. Osim toga, tuženica ničim ne dokazuje tvrdnju da tužitelj nije bio vlasnik pokretnina za koje traži naknadu štete niti dokazuje da bi ijedna bila vlasništvo druge osobe, pa prigovor tuženice sud prvog stupnja pravilno otklanja kao neosnovan.

 

20. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u okolnosti ovoga slučaja u kojem tužitelj gotovo dvadeset godina od nastanka štete, treba dokazati visinu štete, predstavljaju okolnosti u kojima je moguće i nužno primijeniti odredbu članka 223. stavak 1. ZPP-a kojom je propisano ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni. Osim toga, da je tužitelj na prihvatljiv i razuman način dokazao visinu nastale štete.

 

21. Sud prvog stupnja pri tome cijeni činjenicu što je tužitelj odmah po ulasku u posjed osigurao da se od strane trećih osoba i svjedoka sačini zapisnik u kojem su pobliže navedene pokretnine koje je posjedovao i čiji je bio vlasnik, a koje nije zatekao u tome trenutku, potom sukladno teretu dokazivanja iskazima svjedoka u cijelosti potvrdio činjenicu prema kojoj je upravo on bio vlasnikom pokretnina koje je utužio, a u odnosu na određene pokretnine dostavio i materijalnu dokumentaciju (karton tehničkog pregleda lake prikolice te uvjerenje o vlasništvu teretnog vozila marke TAM tip 110 T10) te okvirne cijene sa interneta, a koje se odnose na stvari i pokretnine koje su otuđene i uništene.

 

22. S obzirom da ukupna okvirna vrijednost pokretnina i pojedinačnih stvari u odnosu na koje je tužitelj dostavio podatke koje sud prvog stupnja poimenice nabraja i opisuje u presudi, odgovara utuženom iznosu od ukupno 224,400,00 kuna, to je i ovaj sud mišljenja da je time dokazana visina nastale štete u tome iznosu. Pri tome navodi tuženice u žalbi da postoji proturječnost u izreci presude i dosudi iznosa od 224.400,00 kuna tužitelju i obrazloženja pod točkom 131. gdje se navodi iznos od 244.400,00 kuna, nisu osnovani jer se prema stavu ovoga suda radi o očitoj omašci u pisanju suda prvog stupnja, koja ne dovodi do drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari. Osim toga, iz cjelokupnog postupka i obrazloženja pobijane odluke razvidno je da tužitelj potražuje iznos od 224.400,00 kuna, koji mu je sud konačno i dosudio.

 

23. U odnosu na žalbene navode tužitelja u svezi početka tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, sud prvog stupnja je prema stavu ovog drugostupanjskog suda pravilno primijenio materijalno pravo (članak 189. stavak  2. ZOO/91 prema kojoj se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo). Pri tome je sud prvog stupnja uzeo u obzir kako je tužitelj podnio tužbu 2003. dok se prvostupanjska odluka donosi gotovo 20 godina od pokretanja tužbe, pri čemu tužitelj ne snosi odgovornost za takvu dugotrajnost postupka te da zaštita prava na mirno uživanje imovine propisana člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju prema pravnom stajalištu ESLJP-a sadrži zahtjev (u pravilu) za punom naknadom štete. Stoga je prvostupanjski sud u tom smislu pri ocjeni da li određivanje početka tijeka zakonske zatezne kamate u slučaj poput ovoga dovodi do narušavanja pravične ravnoteže između zaštite prava vlasništva i zahtjeva javnog interesa, zaključio da je visina štete utvrđena trenutkom donošenja prvostupanjske presude i to temeljem konačnog dokaznog prijedloga tužitelja podnesenog nešto više od tri mjeseca prije dana objave presude. Stoga da bi u konkretnim okolnostima slučaja u kojima je visina štete utvrđena prvostupanjskom odlukom, dosuđivanjem tijeka kamata po tužbenom zahtjevu od dana podnošenja tužbe, takva odluka sankcionirala tuženicu na štetu tužitelja te bi realno dovela do znatnog uvećanja vrijednosti štete, usprkos činjenici prema kojoj je tužitelj takvu štetu stvarno i faktično dokazao u konačnici tek u sklopu izvanrednog pravnog lijeka odnosno ponavljanja postupka.

 

24. Gornja utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa dosuđeni iznos sa kamatama od dana presuđenja i prema stavu ovoga suda predstavlja pravičan iznos naknade štete zbog čega je sud prvog stupnja pravilno odbio zahtjev tužitelja u odnosu na tijek kamata od podnošenja tužbe do presuđenja kao neosnovan.

 

25. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 4. u vezi članka 155. i 164. ZPP-a). Sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Sud prvog stupnja pravilno ne dosuđuje tužitelju trošak sastava ustavne tužbe jer je isti nije dostavio sudu, a pravilno odbija putni trošak i trošak izbivanja iz odvjetničkog ureda za ročište 11. studenoga 2021. obrazlažući odluku time što je ovo ročište održano u stalnoj službi suda u Hrvatskoj Kostajnici uslijed izvanrednih organizacijskih razloga izazvanih potresom, koja je dio Općinskog suda u Sisku i bliže prebivalištu tužitelja od prostorija sjedišta suda u gradu Sisku, koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa je žalba tužitelja na odluku o trošku neosnovana.

 

26. Kako dakle prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji je prethodio njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

27. Tužitelju i II.-tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nisu uspjeli sa žalbama (članak 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom 154. stavak 1. ZPP-a).

 

U Splitu 31. svibnja 2023.