1

Poslovni broj: 6 Gž Ob-131/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 6 Gž Ob-131/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga Željke Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Andrine Raspor Flis kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Gradišek, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz V., P., OIB: …, zastupana po punomoćniku Z. V., odvjetniku iz OD V., J., Š., S., J.& J. iz R., protiv tuženika I. D. iz A.1, C., OIB: …, zastupan po punomoćniku L. V., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja izvanbračne stečevine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P Ob-31/22 od 16. studenog 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 31. svibnja 2023. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba tužiteljice D. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P Ob-31/22 od 16. studenog 2022. godine.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika I. D. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje da je vlasnica u ½ dijela, nekretnina koje su u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, Zemljišnoknjižni odjel D., opisane kao:

- k.č.br. 965/4, k.č.br. 965/5, obje upisane u z.k.ul. 1635, k.o. Z., u 1/1 dijela,

- k.č.br. 965/2, upisana u z.k.ul. 1636, k.o. Z., u 371/651 dijela,

- k.č.br. 965/3, z.k.ul. 1763 k.o. Z., u 1/1 dijela,

- k.č.br. 965/6, z.k.ul. 1810, k.o. Z., u 1/1 dijela,

- k.č.br. 587/1, k.č.br. 587/2, k.č.br. 588/1, k.č. br. 597/1, k.č.br. 598, sve upisane u z.k. ul. 808, k.o. M., u 1/1 dijela,

- suvlasnički dio: 4471/40658 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9), 1. stan na prvom katu S3 površine 44,71 m2 u stambenoj zgradi sa pripadajućim dvorištem izgrađenoj na k.č.br. 525/75, z.k.ul. 3282, k.o. G., u 1/1 dijela, te da je vlasnica u ½ dijela, poslovnih udjela trgovačkog društva koje je u sudskom registru kod Trgovačkog suda u Splitu upisano kao:

100% poslovnih udjela u trgovačkom društvu B. d.o.o. J., MBS: …, OIB: …, kao i da je vlasnica u ½ dijela, poslovnih udjela trgovačkog društva koje je u sudskom registru kod Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku, upisano kao 100% poslovnih udjela u trgovačkom društvu D. P. d.o.o. M., MBS: …, OIB: …, što da je tuženik dužan priznati i tužiteljici izdati tabularnu ispravu, odnosno drugu ispravu podobnu za upis prava vlasništva, sa imena tuženika na ime i u korist tužiteljice, u ½ dijela, jer će u protivnom takve isprave po svojoj pravomoćnosti zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana.

 

2. Ujedno se nalaže tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 47.500,00 kuna/ 6.304,33 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. studenog 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

3. Protiv te presude žali se tužiteljica iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda ukine i traži trošak sastava žalbe.

 

4. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže da se odbije žalba tužiteljice kao neosnovana i traži trošak sastava odgovora na žalbu.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koje ukazuje tužiteljica, budući da izreka presude nije u suprotnosti s razlozima presude.

 

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

8. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

 

9. Tako je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

10. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom bila u izvanbračnoj zajednici od studenog 2002. godine do siječnja 2013. godine, u kojoj da su stekli zajedničku imovinu, te traži utvrđenje ½ suvlasničkog dijela te imovine.

 

11. Prema odredbi čl. 3. tada važećeg Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 162/98, 116/03, 17/04 – dalje: OBZ/98) izvanbračna zajednica predstavlja životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

 

12. I odredbom čl. 11. st. 1. sada važećeg Obiteljskog zakona (Narodne novine broj  107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 5/15, 103/15, 98/19, 47/20 – dalje: OBZ), odredbe toga zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili ako je nastavljena sklapanjem braka, a prema st. 2. istog članka izvanbračna zajednica koja ispunjava pretpostavke iz st. 1. toga članka stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednica te se na nju na odgovarajući način primjenjuju odredbe toga zakona o osobnim i imovinskim odnosima bračnih drugova, odnosno odredbe drugih zakona kojima se uređuju odnosi u poreznim stvarima, osobni, imovinski i drugi odnosi bračnih drugova.

 

13. U smislu tih odredbi zakona učinci izvanbračne zajednice imaju potpuno isti režim kao i učinci faktične bračne zajednice, pa ovakvi pravni odnosi u izvanbračnoj zajednici  upućuju na zaključak da je temeljna pretpostavka izvanbračne zajednice postojanje zajednice života sadržajno ista bračnoj zajednici ako traje preko tri godine, što znači da mora postojati uzajamna briga i pomaganje između izvanbračnih drugova, zajedničko stanovanje, zajedničko plaćanje režijskih troškova, troškova domaćinstva i svih drugih zajedničkih troškova, odnosno postojanje ekonomske zajednice koja se očituje u dogovornom raspolaganju zajedničkim prihodima, zajedničkom održavanju domaćinstva, te druge okolnosti koje označavaju odnose u braku.

 

14. Sama činjenica da je emotivna zajednica između stranaka trajala dulje vrijeme ne znači automatski da se radi o izvanbračnoj zajednici koja bi bila u svojim imovinskopravnim učincima izjednačena s bračnom zajednicom, jer izvanbračna zajednica osim u emocionalnom, mora u voljnom i ekonomskom smislu ispunjavati preduvjete za izjednačavanje s bračnom zajednicom.

 

15. Da bi se odnos neudate žene i neoženjenog muškarca mogao izjednačiti s bračnom zajednicom mora postojati visok stupanj međusobne povezanosti izvanbračnih drugova uvjetovan intenzitetom njihovih odnosa, što podrazumijeva zajedničko stanovanje, zajedničku svakodnevnicu, zajedničke financije i intimnu odanost i povezanost, pa i namjeru da takva zajednica bude trajna. U takvoj zajednici izvanbračni drugovi zadovoljavaju složene životne potrebe, primjerice psihičke, emocionalne, ekonomske i druge.

 

16. Međutim, iz svih provedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljica dokazala, a s obzirom da to tuženik izričito negira, postojanje zajednice koja bi bila takvog intenziteta da bi se mogla izjednačiti s bračnom zajednicom, to tim više što nije dokazala da su stranke imale zajednički račun i zajednički dogovorno raspolagali svojim prihodima, te da su zajednički snosili sve troškove života, budući da za to u spis nije priložila nikakav dokaz, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP.

 

17. Pri tome Ugovor o uređenju međusobnih imovinskih odnosa sklopljen između stranaka 23. lipnja 2011. godine u A.1, na koji se poziva tužiteljica, predstavlja uređenje njihovih međusobnih imovinskih odnosa koji se odnose na njihovu točno navedenu posebnu i zajednički stečenu imovinu i to kako na imovinu koja proistječe od darovanja, nasljeđa, raznih nagrada i slično, tako i na imovinu koja se sastoji od financijskih sredstava koja proizlaze iz njihovih pojedinačnih i iz zajedničkih trustova, a isto tako se odnosi i na uređenje njihovih budućih financija.

 

18. Iz tog ugovora proizlazi da tuženik smatra da su stranke u razdoblju od 2003. do 2010. godine imali intimno i blisko prijateljstvo, no da nisu živjeli skupa kao par u pravom domaćinstvu, da nisu imali zajedničku adresu niti ikakav stupanj financijske ovisnosti ili međuovisnosti i nisu imali nikakav međusobni dogovor za financijsku potporu, a da su otprilike od 2003. godine godišnje provodili zajedno 2-3 mjeseca i zajedno su putovali u druge države, te da nisu smatrali da se nalaze u opredijeljenoj de facto vezi, a u ugovoru je navedeno da njihova veza nije bila registrirana.

 

19. Prema tome, iz tog ugovora jasno je vidljivo da su stranke bile u poslovnom odnosu u kojem su stjecali imovinu u A.1 i da su predmetnim ugovorom uredili svoje imovinske odnose koji proizlaze iz te imovine, kako one u A.1, tako i one u Republici Hrvatskoj, time da je imovina u Republici Hrvatskoj (koja se sastoji od nekretnina u vlasništvu ili podružnice društva Doma grupe u potpunom vlasništvu, ili jednog od navedenih mirovinskih fondova), navedena kao posebna imovina tuženika.

 

20. Sama tužiteljica u svom iskazu navodi da su u vrijeme njihovog druženja stranke dolazile jedna drugoj ili u A.1 ili u A.2, te su po par mjeseci bili zajedno, a kad bi tužiteljica došla k tuženiku u A.1 on bi plaćao sve troškove, novcem koji  potječe od prihoda iz njegovih firmi, a ona je u njegovoj kući spremala i obavljala slične poslove, budući da on nije imao spremačicu. Isto tako su znali zajedno doći par mjeseci i u Republiku Hrvatsku, a predmetne nekretnine u Republici Hrvatskoj kupljene su novčanim sredstvima tuženikovih firmi koje je imao u Republici Hrvatskoj koje je zaradio dok su bili u vezi, a stan koji je tako kupljen u G. tužiteljica je uređivala i namještala, te donašala sitnice iz A.2. Ne sjeća se da bi u ugovoru sklopljenim u A.1 bila navedena i imovina tuženika koja se nalazi u Republici Hrvatskoj.

 

21. Iz iskaza tuženika proizlazi da je on živio u A.1 do 2013. godine i da je dobio a. državljanstvo, te je u Republiku Hrvatsku nakon Domovinskog rata znao dolaziti dva do tri puta godišnje, a prije toga bi dolazio u A.2 kod tužiteljice i tamo bio nekoliko dana. U Republici Hrvatskoj boravio je u svojoj kući u koju bi mu dolazila tužiteljica i kod njega ostala dva do tri tjedna, jer su oni nakon što su se upoznali 2001. ili 2002. godine bili prijatelji i malo vremena su provodili u A.1 i malo u Republici Hrvatskoj. Nekretnine koje je stekao u Republici Hrvatskoj stekao je novčanim sredstvima pribavljenim obiteljskim poslom njega i članova njegove obitelji u A.2, pri čemu tužiteljica nije ulagala svoja sredstva. Predmetni ugovor o uređenju međusobnih imovinskih odnosa tužiteljica je sklopila dobrovoljno i isti potpisala i u njemu nije navedena nikakva zajednička imovina stečena u Republici Hrvatskoj. Stranke nisu bili par i nisu bili financijski povezani, a on nije nikad smatrao da bi bili u nekakvoj izvanbračnoj vezi, te je netočno da bi bio zaručen za tužiteljicu, nego je tužiteljica želeći živjeti u A.1 pokušala ishoditi vizu za boravak, u čemu nije uspjela. Kad bi dolazila u A.1 tužiteljica bi živjela kod njega, ali bi tamo bila najviše nekoliko tjedana.

 

22. Prema tome, iz svih provedenih dokaza jasno proizlazi da tužiteljica nije dokazala da je između nje i tuženika postojala izvanbračna zajednica koja bi prema svim učincima bila adekvatna bračnoj zajednici i time rezultirala stjecanjem zajedničke imovine, budući da je i sama tužiteljica navela da je prilikom njenog dolaska u A.1 živjela u kući tuženika i da je on svojim novcem plaćao sve troškove, a da je imovinu u Republici Hrvatskoj također pribavio svojim novčanim sredstvima.

 

23. Stoga je očito da tužiteljica i tuženik nisu imali zajednički račun i zajednički snosili sve troškove života, tim više što je nesporno da su stranke veći dio godine živjeli na različitim kontinentima, te da su u Republici Hrvatskoj bili samo par tjedana zajedno i da je i tada tužiteljica stanovala kod tuženika. Pri tome sama činjenica da su stranke, kad bi tužiteljica došla u Republiku Hrvatsku živjele u istoj kući ne znači i izvanbračnu zajednicu života, s obzirom na to da stranke nisu plaćale zajednički režije i dogovorno raspolagale zajedničkim prihodima, niti je između njih postojala ekonomska zajednica.

 

24. Sukladno navedenom tužiteljica nije dovela u sumnju pravilan zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti njezinog vlasničkopravnog zahtjeva, jer nije dokazala izvanbračnu zajednicu s tuženikom, niti da je zajedno s tuženikom stjecala imovinu, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 221.a ZPP, odbio tužbeni zahtjev, pa svi suprotni navodi u žalbi tužiteljice nisu osnovani.

 

25. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

 

26. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, jer za vođenje ove parnice taj trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

             

U Zagrebu, 31. svibnja 2023. godine

 

   Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb, v.r.