Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja
S. K., OIB: ..., iz S., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. i J. d.o.o. u O., protiv tuženika banke, OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. svibnja 2023. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja u zamjeni A. D., odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu M. i J. d.o.o. u O., i punomoćnika tužene u zamjeni M. Š., odvjetnika u Odvjetničkom društvu O. & R. u O., po objavi 29. svibnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu bez
depozita br.: ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 6. travnja 2007. između parničnih stranaka tužitelja S. K. iz S. 12, OIB: ..., kao korisnika kredita i prednika tuženika banke iz Zagreba, OIB: ..., kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.
II. Nalaže se tuženiku banci, OIB: ..., Z., isplatiti tužitelju S. K., OIB: ..., iz S., iznos od 574,73 EUR (slovima: petsto sedamdeset četiri eura sedamdeset tri centa) / 4.330,28 kn 1 (slovima: četiri tisuće tristo trideset kuna dvadeset osam lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od
15% za razdoblje od 28. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1.
siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne
stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.
1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po
stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku banci, OIB: ..., Z., naknaditi tužitelju S. K., OIB: ..., iz S., prouzročeni trošak u iznosu 524,26 EUR (slovima: petsto dvadeset četiri eura dvadeset šest centi) / 3.950,00 (slovima: tri tisuće devetsto pedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2023. do isplate, po stopi
koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve
u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 7. veljače 2022. navodi da je kao korisnik kredita 6. travnja
2007. sklopio Ugovor o kreditu bez depozita br.: ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom bankom, iz O., kasnije banka iz Z., a danas banka iz Z., kao kreditorom, a u podružnici banke u O. Ugovor o kreditu bez depozita br.: ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Z. Š. iz O. 19. travnja 2007. pod brojem: OV-2257/1-2007. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiriti u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Ugovoreni rok otplate kredita je 20 godina.
Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Ugovorom je
pod „VII. Troškovi, u članku 7. stavku 1.„ ugovoreno sljedeće: „Korisnik kredita
obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje
bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“ Prilikom
isplate kredita 28. ožujka 2007. tuženik je tužitelju naplatio 1,20% od iznosa kredita,
iznos od 960 CHF u protuvrijednosti hrvatskih kuna na dan naplate, 4.330,28 kn.
Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer
tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve
pozivom na odredbu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.) (dalje: ZOO-2005). Osim navedenog, a
obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto
je određena baš u visini od 1,20% od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
neodređena i neodrediva te time suprotna i članku 270. ZOO-2005. Kako se radilo o
tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila
ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju
ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti
pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama
od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani
tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog,
predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe članka 81.
stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07.) (dalje
ZZP-2003), kao i temeljem odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13. od 5. travnja
1993 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se
ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako
suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani
potrošača, dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je
osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, to je time
stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve
navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u odluci u
spojenim predmetima C-224/19 i C259/19. Kako o svim odredbama ugovora mora
postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao
utjecaj tužitelja na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-2005. Dakle,
u ovom slučaju nametnuo je tužitelju obvezu s kojom se on nije usuglasio. Opisano
postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede
načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u članku 7. ZOO-2005. Ugovaranje
opisanih naknada suprotno je i načelu iz članka 6. ZOO-2005 o zabrani zloupotrebe
prava, kao i načelu iz članka 10. stavka 3. ZOO-2005. Uslijed nepoštene i ništetne
ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu bez depozita br.: ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. travnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 1,20% od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetne naknade tužitelju 28. ožujka 2007. naplatio iznos od 4.330,28 kn, što predstavlja iznos od 1,20% od iznosa kredita, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos.
Sukladno tomu, a pozivom na odredbu članka 323. ZOO-2005 tužitelj predlaže da
sud nakon provođenja dokaznog postupka donese presudu:
"Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu bez depozita
br.: ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 6. travnja 2007. između parničnih stranaka tužitelja S. K. iz S., OIB: ..., kao korisnika kredita i tuženika banke iz Z., OIB ..., kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.„
Nalaže se tuženiku banci iz Z., OIB ..., da tužitelju S. K. iz S., OIB ..., isplati iznos od 4.330,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15% za razdoblje od 28. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za
razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te
parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi
koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3
postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o
kreditu broj ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: ugovor o kreditu), 6. travnja 2007. U cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. U odnosu na ništetnost odredbe o troškovima obrade kredita tuženik prvenstveno ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,20% iznosa odobrenog kredita, stoga sporni članak 7. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Tuženik, kao i svaka druga kredita institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Također, predmetna naknada je navedena u točno određenom iznosu od 1,20% iznosa kredita. Kod ugovaranja ove naknade postojala je sloboda ugovaranja, što je kasnije doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju i priznao kao pravo banaka da naplate naknadu za obradu kredita. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 7. ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnih iznosa. Podredno, sve i da je predmetna odredba ništetna, tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno članku 326. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08. – dalje: ZOO), obzirom bi uzrok ništetnosti bila
zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Kako bi se neka odredba
u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno
ispunjeni uvjeti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj
96/03., dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se,
suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna
neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je
prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te mogao
sam odlučiti odgovara li mu ta odredba koja predstavlja naknadu koja se naplaćuje
odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od
prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući
rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz
razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.
Tuženik spori navod tužitelja da je tuženik postupio nepošteno i nesavjesno
ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama
ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti
slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila
nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Tužitelj samo
paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer se o njoj
nije pojedinačno pregovaralo, što je apsolutno netočno. Tuženik je o svim
relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i
potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula
nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj
obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom
trenutku bio svjestan te obveze. U prilog navedenom, tuženik dostavlja presudu
Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od 5. ožujka
2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje
ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita, a koju presudu je potvrdio Županijski
sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od 24. veljače 2021. Tuženik
prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja
troškova naknade pa do isplate. Naime, sukladno članku 1115. ZOO-a zatezne
kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od
dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje
(nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao
vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom
postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje
stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja
tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom
sklapanja ugovora. Tuženik ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda
Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog
ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba
smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja
zahtjeva. Tuženik smatra da je ovdje riječ o identičnoj pravnoj situaciji te da se
navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku
zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudi posl.
broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi Općinskog suda u Splitu posl. br. P-
1798/19 od 23. travnja 2021. Tuženik ističe i prigovor zastare jer se kod ništetnosti
primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana
plaćanja. Stoga su potraživanja tužitelja u zastari. Slijedom navedenog, tuženik
predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove
postupka tuženiku.
3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je izvršio
uvid u isplatni nalog od 28. ožujka 2007. (stranica 5 spisa), pročitao dopis tuženika
od 14. prosinca 2021. (stranica 6 spisa), Ugovor o kreditu bez depozita br.:
... od 6. travnja 2007. (stranica 7-16 spisa), iskaz svjedokinje Z. K. (str. 49-50 spisa), iskaz tužitelja (stranica 50-51 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7.
stavka 1. Ugovora o kreditu od 6. travnja 2007. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje
se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga,
koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed", te isplata iznosa od 4.330,28kn
na ime ništetne odredbe.
5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su 6. travnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika -
banka O. - kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu bez depozita br.: ... kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 80.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,
- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema
Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,2%
jednokratno, unaprijed (članka 7. stavak 1.),
- da je kredit odobren za adaptaciju nekretnine.
6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje
jednokratnih troškova obrade u visini 1,20% iznosa kredita, sadržana u članku 7.
stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade.
6.1. Prije svega valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za
obradu kredita (članak 7. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao
utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je
saslušao tužitelja i svjedokinju Z. K., djelatnicu tuženika.
6.2. Svjedokinja Z. K. je iskazala da je od 1. kolovoza 2005. počela raditi u banci, koja je kasnije postala banka, da bi se danas radilo o banci, da je 2007. godine radila kao osobni bankar time da trenutno radi kao viši voditelj poslovnih odnosa, te kao v.d. poslovnice. Ne sjeća se je li sudjelovala u pregovorima i sklapanju ugovora o kreditu s ovdje tužiteljem, niti ga osobno poznaje. Jednokratna naknada predstavlja redovan trošak obrade kredita i određena je tarifom banke. Ne sjeća se je li tužitelj u trenutku sklapanja ugovor o kreditu mogao pregovarati oko visine te naknade. Pravilo je da klijent podnosi zahtjev za kredit, zatim se vrši obrada kredita koje podrazumijeva prikupljanje dokumentacije za obradu kredita, potom se kredit odobrava od strane banke, a potom sklapa ugovor o kreditu sa klijentom. Banka je imala tzv. šprance, odnosno obrasce ugovora o kreditu u koje su pravnici banke unosili podatke o klijentu (ime i prezime, adresa), visina kredita, rok otplate, kamatnoj stopi, vjerojatno su postojali i dijelovi špranci koje se nisu mijenjali ali ne zna sada koji. Ugovor o kreditu je dan klijentu na uvid i isti ga je nosio na ovjeru kod javnog bilježnika gdje je od strane javnog bilježnika postojala mogućnost da mu objasni elemente ugovora, a mogao se i sam informirati oko odredbi ugovora prije potpisivanja. Ne sjeća se da li je postojala obveza djelatnika banke da objasni odredbe ugovora o kreditu klijentu. Jednokratna naknada se plaćala prilikom same isplate kredita i najčešće se isplaćivala iz kredita. Prema tarifi banke jednokratna naknada određivala u postotku od iznosa kredita, time da se ne sjeća temeljem kojih parametara je određivana visina odnosno postotak jednokratne naknade. Ne sjeća se da li je banka za svaku uslugu koju je pružala klijentima naplaćivala naknade. Klijenti su općenito upoznati s odredbama jednokratne naknade, naime na brošurama banke stajalo je da postoji i obveza plaćanja jednokratne naknade i u kojem postotku i na taj način su klijenti bili upoznati sa samom naknadom. S tom naknadom bili su upoznati i u odredbama koje je sadržavao ugovor o kreditu. Ne može se sjetiti jesu li od strane banke klijentima pojašnjeno što znači ta naknada, odnosno jesu li isti mogli pregovarati o visini. Nakon što joj je od strane suda dan na uvid ugovor o kreditu iskazala je da nije potpisala isti niti parafirala.
6.3. Tužitelj je iskazao da se ne sjeća točno s kojom je bankom sklopio kredit, ali
zna sigurno da se nije radilo o banci. Kredit mu je trebao za dovršenje kuće u
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
S.. Otišao je u banku gdje je u svezi kredita pregovarao sa djelatnicom banke, svjedokinjom Z. K. koja mu je bila osobni bankar za kredit. Ona mu je rekla da donese podatke o svojoj plaći i gdje radi, što joj je i donio. Supruga mu je bila jamac, a banka mu je sjela i hipotekom na kuću. Nije pregovarao o odredbi ugovora koja se tiče jednokratne naknade za obradu kredita. Nije mu rečeno na što se ta naknada odnosi, a ne sjeća se ni da bi mu bilo rečeno koja je visina iste. Misli
da mu je iznos jednokratne naknade odbijen od kredita, time da se ne sjeća u kojem
iznosu. Nije pročitao ugovor o kreditu, prije sklapanja ugovora o kreditu nije pitao
mogu li se određene odredbe ugovora o kreditu mijenjati. Nije pitao može li se sporna
jednokratna naknada isključiti iz ugovora ili smanjiti. Naime, radilo se o kreditu koji je
u ono vrijeme bio vrlo povoljan i bio je sretan što ga može dobiti. Nisu mu od strane
banke objasnili rizik sklapanja ugovora glede tečaja valute. Također nisu mu ništa
objasnili niti o jednokratnoj naknadi za sklapanje kredita. Po struci je plinomonter, ne
zna izračunati 1,2% od glavnice kredita. Nije se interesirao da mu se objasne
pojedine odredbe ugovora o kreditu, bila mu je bitna samo kolika će biti kamata, a za
drugo ne zna.
6.4. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne
novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s
tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a
što tuženik nije dokazao, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se
radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj
obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih
usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno. Dakle, radi se o naknadi koju je
određivala sama banka i sastavni je dio Odluke banke, na što ukazuje i svjedokinja
Z. K. kad navodi da je prema tarifi banke jednokratna naknada određivana u postotku od iznosa kredita.
6.5. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od
nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju
mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi
Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da
članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje
definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene
jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču
ne mora biti samo gramatički razumljiva.
6.6. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora
sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima
se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja
ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti
(…)."
6.7. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog
toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o
pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi
pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora
ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o
unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
6.8. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene
ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s
navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača
zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku
navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet
ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora
koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u
usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti
obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u
smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za
potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom
činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.
Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst,
imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom
kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja
kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu
činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog
ugovornog odnosa.
6.9. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga
kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"),
odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba
zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva
tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.
Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na
stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene
tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom
utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat
pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za
obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i
odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve
navedeno, odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene
poštenosti.
6.10. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03,
ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne
značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna
odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na
koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve
popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog
ugovora.
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
6.11. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81.
stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i
pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva
ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na
umu da ugovorna odredba članka 7. stavka 1., ne sadrže nikakvih podataka o
stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se
zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u
pojedinačnim pregovorima.
6.12. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne
može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi
ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji
na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,20%). Naime,
značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno
oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen
potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja
nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
6.13. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO) ne predviđaju
plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti
tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na
drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita,
nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj
položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi
članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i
poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga
potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed
formuliranog standardnog ugovora trgovca.
6.14. Tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora,
ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su
tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su
sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu
neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili
ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i
nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način
je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj
unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije
pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno sukladno odredbi članka
219. stavka 1. ZPP-a nije dokazao.
6.15. Naime, na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da stranke nisu
posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila
unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika, pri čemu i iz iskaza
svjedokinje, djelatnice tuženika, proizlazi da se radilo o odredbi koja je bila određena
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
tarifom banke i o kojoj nije bilo moguće pregovarati. Prema tome, tuženik, na kojem
je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i
visini te naknade, tijekom postupka to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće
nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe
Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži
odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci
naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% iznosa kredita. Stoga iz tako
provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni
bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za
obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent
mogao ih je uzeti ili ostaviti.
6.16. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima
uopće radi, u visini od čak 1,20% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda
prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača.
6.17. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je
omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali
sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba
poštena.
6.18. Budući se o odredbi članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno
pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao
utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se
o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 82. točka 11. ZZP-a.
7. Na ime ništetne odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu tužitelj je
tuženiku 28. ožujka 2007. ispatio iznos od 4.330,28 kn koji iznosi 1,20% od iznosa
kredita, što je vidljivo iz isplatnog naloga (stranica 5 spisa).
8. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka
7. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita te je u
cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio
na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-
a, odnosno na isplatu iznosa od 4.330,28 kn.
9. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji
način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom
poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti
ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza
vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na
osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući
opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove,
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od
dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno odredbi članka
1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana
plaćanja te naknade.
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
9.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je
utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju.
Sud je postupanje tuženika ocijenio nepoštenim pa je zatezna kamata tužitelju
priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa.
9.2. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je
sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1.
siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2.
ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3.
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj
114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj
156/22.)
10. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužitelja zastarijeva u
općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 255. ZOO-a. Kako se
radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a, u
kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih
njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda
Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u
konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom
presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka
1. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije
protekao.
11. Nije osnovan niti navod tuženika kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu
ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu
ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa
tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. ZOO-a važećoj u
vrijeme njegova sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je
efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog
ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj
ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim
zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je
izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u
ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.
12. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i
članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92.,
112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. –
pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19.,
80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
(''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. - dalje: Tarifa), a
prema vrijednosti predmeta spora od 4.330,28 kn. Tako je tužitelju priznat trošak
sastava tužbe u iznosu 750,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska
od 20. siječnja 2023. u iznosu 750,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na
ročište 12. travnja 2023. u iznosu 750,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa
na ročište 2. svibnja 2023. u iznosu 750,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), što uvećano
Poslovni broj: 98 P-97/2022-11
za 25% PDV-a iznosi 3.750,00 kn. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za
tužbu u iznosu 100,00 kn i na presudu u iznosu 100,00 kn pa ukupan trošak tužitelja
iznosi 3.950,00 kn. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su mu i zatezne kamate
koje teku od 29. svibnja 2023., kao dana donošenja prvostupanjske odluke, pa do
isplate.
13. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.
U O. 29. svibnja 2023.
Sutkinja: Ljiljana Jakša
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci
koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra
izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a
uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena
onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP).
Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na
internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana,
računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj
rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11.
ZPP).
Ova presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog
prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2.
Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3.
Zakona o parničnom postupku.
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostavljeno:
1. OD M. i J. d.o.o. u O.
2. H. M., odvjetnik u Z.
