Pristupanje sadržaju
OPĆINSKI SUD U SPLITU P. 2388/21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz S., O.:
…, zastupanog po pun. S. K., odvjetniku u S., protiv
tuženika R. A. d.d., , O.:
…, zastupanog po odvjetnicima iz O. K. & P.
d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave,
zaključene dana 13. travnja 2023. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun.
tuženika, dana 26. svibnja 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3919547 od 13.2.2007. godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1.
ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 19.720,00 CHF,
po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u
kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima
u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na
dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati
kredita.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3919547 od 13.2.2007. godine
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je
kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 3.011,22
eura / 22.688,05 kn1, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj
1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
po stopi 15 % do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi
koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja
je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem
polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022.
obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila
prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje
zatezne kamate teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
- na iznos od 1,21 eura / 9,08 kn od 23. ožujka 2007. godine;
- na iznos od 0,05 eura / 0,34 kn od 28. veljače 2008. godine,
- na iznos od 2,97 eura / 22,34 kn od 26. ožujka 2008. godine,
- na iznos od 15,04 eura / 113,33 kn od 30. listopada 2008. godine,
- na iznos od 2,83 eura / 21,33 kn od 29. studenog 2007. godine,
- na iznos od 9,60 eura / 72,33 kn od 29. prosinca 2008. godine,
- na iznos od 14,25 eura / 107,33 kn od 29. siječnja 2009. godine,
- na iznos od 17,83 eura / 134,33 kn od 28. veljače 2009. godine,
- na iznos od 14,78 eura / 111,38 kn od 30. ožujka 2009. godine,
- na iznos od 15,84 eura / 119,38 kn od 30. travnja 2009. godine,
- na iznos od 11,33 eura / 85,38 kn od 27. svibnja 2009. godine,
- na iznos od 12,79 eura / 96,38 kn od 26. lipnja 2009. godine,
- na iznos od 11,20 eura / 84,38 kn od 29. srpnja 2009. godine,
- na iznos od 11,86 eura / 89,38 kn od 31. kolovoza 2009. godine,
- na iznos od 14,52 eura / 109,38 kn od 23. listopada 2009. godine,
- na iznos od 11,86 eura / 89,38 kn od 31. listopada 2009. godine,
- na iznos od 13,19 eura / 99,38 kn od 30. studenog 2009. godine,
- na iznos od 14,92 eura / 112,38 kn od 29. prosinca 2009. godine,
- na iznos od 17,17 eura / 129,38 kn od 29. siječnja 2010. godine,
- na iznos od 17,57 eura / 132,38 kn od 27. veljače 2010. godine,
- na iznos od 22,08 eura / 166,38 kn od 30. ožujka 2010. godine,
- na iznos od 21,29 eura / 160,38 kn od 26. travnja 2010. godine,
- na iznos od 22,48 eura / 169,38 kn od 31. svibnja 2010. godine,
- na iznos od 35,62 eura / 268,38 kn od 30. lipnja 2010. godine,
- na iznos od 29,78 eura / 224,38 kn od 28. srpnja 2010. godine,
- na iznos od 41,33 eura / 311,38 kn od 31. kolovoza 2010. godine,
- na iznos od 40,13 eura / 302,38 kn od 27. rujna 2010. godine,
- na iznos od 33,76 eura / 254,38 kn od 2. studenog 2010. godine,
- na iznos od 43,72 eura / 329,38 kn od 1. prosinca 2010. godine,
- na iznos od 56,19 eura / 423,38 kn od 4. siječnja 2011. godine,
- na iznos od 45,31 eura / 341,38 kn od 24. siječnja 2011. godine,
- na iznos od 48,49 eura / 365,38 kn od 21. veljače 2011. godine,
- na iznos od 49,42 eura / 372,38 kn od 22. ožujka 2011. godine,
- na iznos od 47,96 eura / 361,38 kn od 20. travnja 2011. godine,
- na iznos od 54,33 eura / 409,38 kn od 23. svibnja 2011. godine,
- na iznos od 65,22 eura / 491,38 kn od 30. lipnja 2011. godine,
- na iznos od 75,77 eura / 570,86 kn od 27. srpnja 2011. godine,
- na iznos od 72,18 eura / 543,86 kn od 30. kolovoza 2011. godine,
- na iznos od 64,22 eura / 483,86 kn od 29. rujna 2011. godine,
- na iznos od 62,26 eura / 469,08 kn od 28. listopada 2011. godine,
- na iznos od 62,26 eura / 469,08 kn od 28. studenog 2011. godine,
- na iznos od 63,85 eura / 481,08 kn od 27. prosinca 2011. godine,
- na iznos od 68,69 eura / 517,58 kn od 27. siječnja 2012. godine,
- na iznos od 69,56 eura / 524,08 kn od 28. veljače 2012. godine,
- na iznos od 67,83 eura / 511,08 kn od 27. ožujka 2012. godine,
- na iznos od 68,23 eura / 514,08 kn od 25. travnja 2012. godine,
- na iznos od 69,96 eura / 527,08 kn od 28. svibnja 2012. godine,
- na iznos od 68,23 eura / 514,08 kn od 28. lipnja 2012. godine,
- na iznos od 67,83 eura / 511,08 kn od 24. srpnja 2012. godine,
- na iznos od 67,30 eura / 507,08 kn od 30. kolovoza 2012. godine,
- na iznos od 63,72 eura / 480,08 kn od 27. rujna 2012. godine,
- na iznos od 67,57 eura / 509,08 kn od 26. listopada 2012. godine,
- na iznos od 68,89 eura / 519,08 kn od 28. studenog 2012. godine,
- na iznos od 67,57 eura / 509,08 kn od 28. prosinca 2012. godine,
- na iznos od 62,66 eura / 472,08 kn od 25. siječnja 2013. godine,
- na iznos od 67,25 eura / 506,68 kn od 27. veljače 2013. godine,
- na iznos od 67,17 eura / 506,08 kn od 28. ožujka 2013. godine,
- na iznos od 65,71 eura / 495,08 kn od 29. travnja 2013. godine,
- na iznos od 60,53 eura / 456,08 kn od 27. svibnja 2013. godine,
- na iznos od 58,67 eura / 442,08 kn od 1. srpnja 2013. godine,
- na iznos od 61,46 eura / 463,08 kn od 30. srpnja 2013. godine,
- na iznos od 62,39 eura / 470,08 kn od 27. kolovoza 2013. godine,
- na iznos od 66,24 eura / 499,08 kn od 30. rujna 2013. godine,
- na iznos od 65,44 eura / 493,08 kn od 25. listopada 2013. godine,
- na iznos od 66,24 eura / 499,08 kn od 29. studenog 2013. godine,
- na iznos od 67,30 eura / 507,08 kn od 31. prosinca 2013. godine,
- na iznos od 67,17 eura / 506,08 kn od 29. siječnja 2014. godine,
- na iznos od 69,16 eura / 521,08 kn od 21. veljače 2014. godine,
r i j e š i o j e
I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.691,02 eura / 12.740,99 kuna sa
zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja
se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 18.lipnja 2021.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se
navodi da je tužitelj dana 13.2.2007., s tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o
kreditu (dalje Ugovor) broj 418-50-3919547, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na
raspolaganje kredit iskazan kao 19.720,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem
tečaju tuženika. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom
standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u
valuti švicarski franak, otplatu kredita da je u čl. 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu
te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,20 % godišnje ugovorivši u
istom da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj
odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama Kreditora“) bez navođenja
egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i
ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih
stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno
pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu
na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona
o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu
savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno
zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog
protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne
zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred
Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom
postupku Visoki trgovački sud RH da je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi
tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu
TS u Z., poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik
R. A. d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od
10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika
kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o
kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja
je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-
6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Z., poslovni broj P-
1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik R. A. d.d. (kao
četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.1.2004. do
31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time
interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što
da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa
da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti
potrošača („NN“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007.
do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„NN“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to
člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju
dokumentacije iz ovog kredita tužitelj da je izradio izračun u smislu utvrđenja
razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne
odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj
način do konačne otplate kredita, iznosi 22.821,83 kuna. Radi navedenog tužitelj
predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog
učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-
3919547 od 13.2.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u
kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske
protuvrijednosti 19.720,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja
kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u
jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju
kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom
korisniku kredita po isplati kredita. Traži i utvrđenje da je ništetna i bez pravnog
učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-
3919547 od 13.2.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u
kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o
kamatnim stopama kreditora. Predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže
tuženiku da tužitelju isplati iznos od 22.821,83 kn, sve sa zakonskim zateznim
kamatama te da mu naknadi trošak ovog postupka.
U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu,
predlaže da sud isti odbije uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška. Tuženik
uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u
ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije
određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje da je
nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se
području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a,
stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog
drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna
nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum da su stranke ovog postupka i
sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-3919547,
kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Prije
upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je
pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br.
P.-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu V.
trgovačkog suda R. H. pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana
14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga, a što tuženik
iscrpno obrazlaže u svom odgovoru na tužbu. Tuženik ističe da su sporne odredbe
ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i
odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive,
da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu
suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o
kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim
aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove
istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu
kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor
o kreditu solemniziran, i to od strane JB D. M., pod
brojem OU-75/2007, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom
bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i
posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji
stranaka, da je potpuno razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o
kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio
sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik
dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju
prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa
tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom
stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. tuženik da
je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko
poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti
ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost
ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego
i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u
CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj da je
nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz
ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom
čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u
predmetnoj pravnoj stvari. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč
svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku
potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3.
Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog
potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.
Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj
u svojim podneskom od 3.travnja 2023.godine uredio svoj tužbeni zahtjev tako da isti
glasi kao u izreci ove presude.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-
3919547 od 13.veljače 2007.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom;
vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc
M. T..
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu više plaćenih iznosa
vezano za ništetnu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na
ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, te utvrđenje ništetnima ugovornih odredbi
vezano za jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu i one koja se
odnosi na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, a koje prema tužitelju
predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe. Tužitelj konačno temeljem
više plaćenog potražuje od tuženika iznos od 22.688,05 kn odnosno 3.011,22 eura
po fiksnom tečaju konverzije sa zakonskim zateznim kamatama, na ime vraćanja
stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF
tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu (tužitelj ne traži isplatu vezano za
preplatu u pogledu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi).
Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i
tužitelja, kao korisnika kredita, dana 13.veljače 2007.godine sklopljen predmetni
Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 19.720,00 CHF s rokom otplate u
84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu
u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF
tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl.2. Ugovora o
kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,20 %, te da je određeno da
je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje,
nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.
Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne
klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi
ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog
bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno
ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno sa plaćanjem zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare. Sporan je
bio status tužitelj kao potrošača, taj prigovor je otklonjen jer je tužitelj priložio
dokumentaciju iz koje je razvidan njegov status potrošača vezano za predmetni
Ugovor o kreditu, jer je isti iskorišten za kupnju osobnog automobila, radi se o
namjenskom kreditu za kupnju automobila.
Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P
1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od
10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio
nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom
dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom
broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao
neosnovane.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi
čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,
89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom
sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama
sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu
bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja
kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana.
Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka
koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i
pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite
kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka
prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja
kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o
kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna
stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena.
Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora
ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i
sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju
njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili.
Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita
javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih
ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga
primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj
8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).
Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika,
prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj
kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom
postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju
dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije
nepoštena pa time i ništetna.
To, nadalje, znači da je odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između
stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje
se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ništetna, jer je odredba o
ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno
odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima
(NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu
odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne.
Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog
dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez
te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje
je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća
pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti
banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o
kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u
preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,20
%. Odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu je
ništetna, prema stavu ovog suda.
Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na
način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat
isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom
institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.
Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe
kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po
mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno
pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12
od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi
HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski
postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.
U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule
vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da
se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije
pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita,
pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima
ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među
strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska
ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem
ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju
tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u
gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u
budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita
odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita
odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice
koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom
klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za
iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute
švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže
stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu
informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
Stoga je odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit
glasi na iznos kunske protuvrijednosti 19.720,00 CHF po srednjem tečaju kreditora
na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan
dospijeća trebalo smatrati ništetnima, jer su navedene odredbe utvrđene
nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe sud također
našao ništetnima.
Temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti
švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one
o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je
stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem
ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski
franak (CHF).
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-
knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.
na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne
klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama.
U pisanom nalazu i mišljenju od 28.travnja 2022.godine izrađenom temeljem
dokumentacije priložene spisu, koju vještak taksativno navodi u svom nalazu, ista
navod vještakinja je utvrdila:
da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun
obveze tužitelja i to: od početne 5,20% na dan 16.veljače 20076.godine, 6,20% na
dan 30.studenog 2007.godine 6,75% na dan 30.lipnja 2008.godine, 7,75% na dan
31.ožujka 2009.godine, 7,50% na dan 31.srpnja 2011.godine i 6,75% na dan
31.listopada 2011.godine, dakle, čitavo vrijeme naviše od onih početnih 5,20%.
Zaključno u svom mišljenju, nakon iscrpnog i obrazloženog nalaza i izrađenih
tablica, sudski vještak navodi da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu trebao
platiti 112.437,48 kuna uz obračun kamata po promjenjivoj kamatnoj stopi i po
početnom tečaju za CHF na dan isplate kredita, da je platio 134.780,10 kn, da je
iznos od 22.342,62 kn razlika koliko je tužitelj zbog primjene valutne klauzule više
platio, sve po anuitetima, kako je to prikazano u stupcu 7 pregleda sudskog vještaka
u vještvu. Nadalje, ukoliko se u izračun ne uzmu razlike po anuitetima kad je tužitelj
platio manje, tj. ako se uzme da razlika u tim anuitetima iznosi 0,00 kn, tada da
razlika iznosi 22.608,87 kn koliko je tužitelj više platio, sve kako je to vještak iskazala
u stupcu 8 svog pregleda.
Tužitelj u svom očitovanju na ovo vještvo sudskog vještaka navodi da se u
vještvu očito radi o pogrešci vještaka u pisanju odnosno računanju, jer zbog svakog
pojedinog mjesečnog iznosa preplate daje iznos od 22.688,05 kn, koliko tužitelju u
biti pripada na ime preplate po ove dvije predmetne osnove. Ovaj navod tužitelja je
točan, vještaka nije trebalo dodatno pozivati na dopunu vještva odnosno ispravak
ovog zbroja, dakle, sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. T.
kao stručan, logičan i uvjerljiv, nije preostalo pitanja na koja bi ista trebala dodatno odgovoriti.
Što se tiče istaknutog prigovora zastare čitavog zahtjeva, to je pravno pitanje
kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u
njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih
postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine
kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju
nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost
redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao
Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće
pravno mišljenje:
-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača
dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih
restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske
odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje
znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog
toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet
godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-
a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid
zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći
računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na
kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140.
ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak
radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak
da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241.
ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima
ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o
proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi
fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na
pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu
kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.
Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi
zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari,
utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi
zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na
nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.)
trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 18.lipnja
2021.godine podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225.
ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike
više obračunatih anuiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF u zatraženoj visini
od ukupno 3.011,22 eura / 22.688,05 kuna po fiksnom tečaju konverzije, te je
odlučeno kao u izreci presude.
Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja
teče od plaćanja svakog pojedinog iznosa rate kredita koji u sebi sadržava preplaćeni
iznos, što je sud u cijelosti prihvatio, dakle, kamata tužitelju pripada od dana
stjecanja svakog više plaćenog iznosa na strani tuženika.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od
dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti od strane tuženika,
vezano za ugovorenu mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, za navesti je da to
zaista proizlazi iz odredbe čl.12. Ugovora, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti
ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema
stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila
predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je
ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među
strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja u S., a
mjesto rada u S., u slučaju vođenja postupka pred Općinsko građanskim sudom
u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti
postupka. Iz samog Ugovora razvidno je da je isti zaključen u podružnici tuženika u
S. i solemniziran kod JB u S., kredit je tužitelj kao potrošač
ostvario radi kupnje automobila od autokuće C. H. d.o.o., salona
automobila u S.. Radi svega navedenog ovaj prigovor tuženika je odbijen od
strane suda, odnosno odlučeno je kao u tč.I. izreke ovog rješenja.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22,
dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, zastupanja
na dva ročišta, sastava podnesaka od 21.ožujka 2022.godine i 3.travnja 2023.godine
od po 100 bodova sa vrijednosti boda od 15,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.875,00
kn; troška vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; zatražene sudske pristojbe tužbe u
iznosu od 289,11 kn i presude u iznosu od 576,00 kn; što sve zbrojeno daje iznos od
12.740,99 kn odnosno 1.691,02 eura po fiksnom tečaju konverzije, koliko je konačno
tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade parničnog troška sa zakonskim
zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
U Splitu, 26. svibnja 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje
smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika