1              Poslovni broj Gž-552/2023-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-552/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Miha Mratovića predsjednika vijeća te Mirjane Rubić, članice vijeća i izvjestiteljice i  Nediljke Radić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. R. L., S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetnik u S. protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., Zagreb zastupanog po punomoćniku ODO Split, radi isplate, odlučujući žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu P-6193/2019-10 od 22. prosinca 2022., u sjednici vijeća dana 25. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu P-6193/2019-10 od 22. prosinca 2022.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom obvezana je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 15.422,80 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na iznose od po 670,56 kuna za razdoblje od mjeseca listopada 2016. do uključiv kolovoz 2018. teku od 5-tog u slijedećem mjesecu pa tako nadalje do isplate (toč. I.), ujedno obvezujući tuženu na naknadu tužitelju parničnog troška u iznosu od 6.633,00 kuna s kamatom od presuđenja do isplate (toč. II.).

 

2.Protiv citirane odluke pravovremenu žalbu podnosi tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl.353. st. 1. t. 2. i 3. i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Žalbeni je prijedlog žalbu uvažiti, preinačiti prvostupanjsku presudu u skladu s žalbenim navodima, a podredno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1.Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

3.Žalba nije osnovana.

 

4.Ispitujući pobijanu presudu  u okviru žalbenih razloga tužene, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju neosnovano žalitelj ukazuje. Naime, suprotno tvrdnji tužene, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, radi čega nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete i to razlike između najamnine koju mu isplaćuje zaštićeni najmoprimac i tržišne najamnine koju bi ostvarivao za stan svoje vlasnosti u razdoblju od 1. listopada 2016. do kolovoza 2018., čiju visinu je odredio sukladno pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Splitu P-8367/15 od 21. prosinca 2017., u mjesečnom iznosu od po 670,56 kn.

 

6.U provedenom je postupku prvostupanjski sud utvrdio kako se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora kojeg je tužena odbila dopisom pod brojem N-DO-308/19 od 3. prosinca 2019., kako je tužitelj vlasnik stana u S. na adresi ... površine 69,36 m2, smještenog na prvom katu zgrade položene na čest. zgr. 4094 i čest. zem. 9068/6, Poduložak 2, Z.U. 8044, k.o. S., u kojem se nalazi zaštićeni najmoprimac A. S. Š. te kako je tužitelj za razdoblje od travnja 2012. do srpnja 2015. u predmetu Općinskog suda u Splitu P-8367/2015 pravomoćno ostvario naknadu štete iz istog osnova (ali za drugo razdoblje) u mjesečnom iznosu od po 670,56 kn ili ukupno u tamo utuženom razdoblju iznos od 26.822,40 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

6.1.Slijedom gornjih utvrđenja prvostupanjski je sud, utvrđujući kako su ispunjene procesne pretpostavke za meritorno odlučivanje u smislu čl. 186.a. ZPP-a, tužitelju dosudio zatraženi iznos s pripadajućim kamatama, u bitnom pozivom na razloge presude Općinskog suda u Splitu P-8367/2015 te čl. 1045. st. 1. u svezi sa čl. 8. i 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO).

 

7.Suprotno pravnom shvaćanju tužene izraženom tijekom postupka i u žalbi zakonska regulativa koja je u utuženom razdoblju propisivala institut zaštićenog najma stanova u privatnom vlasništvu predstavlja protupravno postupanje tužene jer takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav RH) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10, dalje:Konvencija) zajamčenog prava vlasništva vlasnika stanova, koje u uzročno posljedičnoj vezi dovodi do štete na strani vlasnika stanova u visini razlike između tržišne najamnine koju su mogli ostvariti i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenog najmoprimca (tako i VSRH u Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018.).

 

7.1.Tako je, suprotno žalbenim navodima Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (dalje. ESLJP) postupak tuženice donošenjem Zakona o najmu stanova, u dvije svoje presude i to Statileo protiv Republike Hrvatske te Bego i dr. protiv Republike Hrvatske, utvrdio kao pretjerano miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz tih presuda proizlazi kako država ima pravo miješati se u mirno uživanje vlasništva kada su u pitanju stambeni odnosi, međutim zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude 25 puta manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje koje se ne može opravdati i da pritom nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru, iz čega proizlazi kako hrvatske vlasti, bez obzira na široku slobodu procjene, nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja, što predstavlja osnov za dosudu naknade štete.

 

7.2.Odluke ESLJP pa tako i navedene su obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011 i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama u smislu čl. 32. Konvencije. Pri tome Ustavni sud smatra kako izvršenje presuda ESLJP u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene konvencije.

 

7.3.Ratifikacijom Konvencije za zaštitu ljudskih prava 1997. tuženica se obvezala na njezinu primjenu a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što glede prava i statusa zaštićenog najmoprimca, s jedne strane, te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane nije učinjeno.

 

7.4.Budući međunarodni ugovori imaju jaču snagu od zakona, pozivanje tuženice na stav kako država ne može odgovarati za štetu donošenjem određenog zakona u ovom slučaju je neprihvatljivo.

 

7.5.To stoga što sustav zaštićenog najma uveden Zakonom o najmu stanova kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret njihova stambenog zbrinjavanja, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

8.Slijedom navedenog i po pravnom shvaćanju ovog suda, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako je zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između najamnine koju plaća zaštićeni najmoprimac i tržišne najamnine.

 

8.1.Navedeno ne čine upitnim protivni žalbeni navodi niti okolnost što je protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu P-8367/15 od 21. prosinca 2017. izjavljena izvanredna revizija o kojoj prema podacima u spisu još nije odlučeno.

 

8.2.Pravilno je prihvaćanjem i reproduciranjem pravilno utvrđenih odlučnih činjenica u predmetu i presudi Općinskog suda u Splitu P-8367/2015 od 21. prosinca 2017., za što su dani valjani i opširni razlozi, prvostupanjski sud utvrdio kako bi primjerenu naknadu štete (čl. 189. ZOO-a) iz utuženog osnova, uzev u obzir tržišnu najamninu umanjenu za  naplaćeni iznos koji je plaćao zaštićeni najmoprimac, predstavljao iznos od 613,84 (list 13 presude), što je sukladno stavu ESLJP uz predmetu Statileo uvećano za porez na dohodak od 12% (prema Zakonu o porezu na dohodak „Narodne novine“ 117/04, 73/08, 80/10,114/11, 22/12,144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14,143/14 i 136/15 i „Narodne novine“115/16 i 106/18) i prirez od 10% koji je tada bio na snazi u Gradu S. kao mjestu tužiteljeva prebivališta, utvrdio u mjesečnom iznosu od 670,56 kn, radi čega je valjanom primjenom materijalnog prava iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a tužitelju za utuženo razdoblje dosudio ukupan iznos od 15.422,80 kn.

 

8.3.Na navedene iznose pravilno su dosuđene i kamate, sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, a ujedno je pravilno ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare pozivom na odredbe čl. 215. st. 1. i 230. st. 1. ZOO-a u svezi sa čl. 186. a. st. 3. ZPP-a, a što se tiče prigovora tužene da je došlo do zastare samog prava reći je kako ovdje nije riječ o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete pa ne može doći do prekluzije prava (tako i Županijski sud u Dubrovniku u odluci Gž-181/2020 od 17. studenog 2021. i Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-420/2022 od 14. travnja 2022.)

 

8.4.Ujedno je po ocjeni ovog suda neosnovan navod tužene kako je bilo potrebno utvrđivati imovinske prilike/platne mogućnosti najmoprimca jer su prema odredbama ZNS-a vlasnici stanova sa zaštićenim najmoprimcem mogli ugovoriti mjesečnu najamninu u iznosu koja je bila propisana, a utvrđivanje imovinskih prilika najmoprimca ne može biti riješeno na teret vlasnika stana.

 

9.Kako je prvostupanjski sud u zakonito provedenom postupku na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo, pobijanu je presudu valjalo potvrditi, što uključuje i odluku o troškovima postupka koji su tužitelju pravilno i zakonito odmjereni sukladno čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14,  118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: OT), uz odbijanje žalbe kao neosnovane (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

U Splitu 25. svibnja 2023.