Poslovni broj Gž-1998/2020-4                                                                                      

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. M., OIB:…, zastupane po odvjetnicima u Z. odvjetničkom uredu J. R. i M. B. iz P., protiv 1. tuženika L. društvo za uzgoj i zaštitu divljači „S.“, B., R., zastupanog  po predsjedniku društva Z. E., 2. tuženika L. društvo za uzgoj i zaštitu divljači „Š.“, P., zastupanog po punomoćniku B. D., odvjetniku iz P., uz sudjelovanje umješača na strani 1. tuženika C. osiguranje d.d., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku N. R., dipl.iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbama 1. i 2. tuženika, te umješača na strani 1. tuženika podnesenih protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pn-84/2018-29 od 30. prosinca 2019., te žalbi 2. tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-84/2018-31 od 2. siječnja 2020., na sjednici vijeća 25. svibnja 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba i dopuna žalbe 2. tuženika L. društva za uzgoj i zaštitu divljači „Š.“ i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pn-84/2018-29 od 30. prosinca 2019., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-84/2018-31 od 2. siječnja 2020., u odnosu na 2. tuženika.

 

II. Prihvaćaju se žalbe 1. tuženika L. društva za uzgoj i zaštitu divljači „S.“ i umješača na strani 1. tuženika C. osiguranje d.d., preinačuje se citirana presuda suda prvog stupnja u odnosu na 1. tuženika i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na 1. tuženika za isplatu naknade štete od 14.055,49 kn/1.865,48 eur[1] sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev da 1. tuženik nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.137,50 kn/ 1.610,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

 

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba 2. tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-84/2018-31 od 2. siječnja 2020.

 

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi 1. i 2. tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženima L. društvu za uzgoj i zaštitu divljači „S.“, B. i L. društvu za uzgoj i zaštitu divljači „Š.“, P., da tužiteljici M. M. M. solidarno isplate na ime naknade štete iznos od 11.727,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2019. do isplate. Točkom II. izreke obvezani su 1. i 2. tuženik solidarno nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 12.137,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

 

2. Rješenjem suda prvog stupnja od 2. siječnja 2020. ispravljena je uvodno citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u odnosu na iznos glavne tražbine na način da ispravno treba stajati iznos od 14.055,49 kn te u obrazloženju u odnosu na datum donošenja presude na način da ispravno treba stajati 30. prosinca 2019.

 

3. Protiv te presude žalbu su podnijeli 1. i 2. tuženik te umješač na strani 1. tuženika, s time da je 2. tuženik podnio i dopunu žalbe.

 

3.1. Prvotuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava prema čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja preinači u smislu žalbenih navoda.

 

3.2. Drugotuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine u odnosu na ovog tuženika i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Dopunom žalbe 2. tuženik pobija odluku o troškovima postupka.

 

4. Drugotuženik je podnio žalbu i protiv rješenja o ispravljanju presude od 2. siječnja 2020.

 

5. Na žalbe nije odgovoreno.

 

6. Žalbe 1. tuženika i njegovog umješača su osnovane, dok žalbe 2. tuženika nisu osnovane.

 

7. Neosnovano 2. tuženik smatra da je prvostupanjska presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koji prigovor temelji na tvrdnji da je u prvostupanjskoj presudi dosuđen iznos naknade štete različit od visine štete utvrđene temeljem rezultata vještačenja i suprotno sadržaju obrazloženja presude uz neosnovanu tvrdnju da se taj propust nije mogao sanirati rješenjem o ispravku presude. Naime, prvostupanjski sud je pravilno pozivom na čl. 342. st. 1. ZPP-a rješenjem ispravio očitu omašku u pisanju brojeva, konkretno i u odnosu na iznos naknade štete koji je dosuđen tužiteljici (14.055,49 kn) pa je žalbu 2. tuženika protiv tog rješenja trebalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

8. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. toč. 2., 4,. 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete na vozilu u iznosu od 14.055,49 kn s pripadajućim zateznim kamatama, nastale naletom divljači na javnoj cesti.

 

10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, posebno prihvaćajući nalaz i mišljenje prometnog vještaka, utvrđuje da je do štetnog događaja došlo kada je tužiteljica upravljajući osobnim automobilom Peugeot 508 1,6 HDI, reg.oz. P. …-CN u noćnim uvjetima vožnje, na suhom i ravnom kolniku izvan naselja, ostvarila ne kočeni potpuni frontalni nalet na divljač (srnu) koja je osobnom automobilu prelazila kolnik od lijevo prema desno, da je nalet na divljač ostvaren na desnoj prometnoj traci promatrano u smjeru kretanja osobnog automobila, a prema intenzitetu oštećenja na osobnom automobilu, naletna brzina je iznosila 50-60 km/h, s time da je dio ceste na kojem se dogodila prometna nesreća bio obilježen prometnim znakom opasnosti "divljač na cesti", ali da zbog brzine i prosječnog načina kretanja divljači-srne prometno-tehnički se može konstatirati da je divljač(srna) za vozačicu bila iznenadna pojava tako da nije imala prostorne i vremenske mogućnosti za izbjegavanje prometne nesreće kočenjem ili skretanjem, dok prometno-tehničke okolnosti (noć, cesta suha i ravna, neosvijetljena, izvan naselja, ograničenje brzine na 90 km/h) nisu zahtijevale kretanje osobnog automobila brzinom manjom od 35 km/h. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da iako je do naleta na divljač došlo u zoni u kojoj je tužiteljica mogla očekivati divljač prema postavljenom prometnom znaku, međutim da je neovisno to tome divljač za tužiteljicu u konkretnim okolnostima bila iznenadna pojava tako da nije imala prostorne i vremenske mogućnosti za izbjegavanje prometne nesreće kočenjem ili skretanjem s obzirom da je nalet na divljač ostvaren u nasipu gdje je uz lijevu bankinu visoko raslinje i takav raspored i visina raslinja je onemogućio uočavanje divljači izvan bankine, pri čemu da je tužiteljica prethodno brzinu kretanja prilagodila prometnom znaku budući da je vozila brzinom manjom od dopuštene.

 

              11. U odnosu na mjerodavno materijalno pravo, prvostupanjski sud zauzima stav da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.-dalje: ZOO) kojima je propisana odgovornost za štetu od opasne stvari, budući da divljač koja se kreće javnom cestom predstavlja opasnu stvar. Pri tome, prvostupanjski sud cijeni da je srna iskočila ispred vozila tužiteljice s lijeve strane ceste gledano iz smjera R. prema P., odnosno sa strane ceste na kojoj se nalazi lovište L. društva Š. smatrajući da je očigledno da je htjela prijeći preko ceste na područje lovišta L. društva S., te s obzirom da ta lovišta nisu ograđena, to da proizlazi da divljač nesmetano prelazi iz jednog lovišta u drugo i to prelazeći preko ceste, te da zbog toga nije moguće sa sigurnošću utvrditi kojem lovištu zapravo pripada srna te je stava da je u tom slučaju opravdano utvrditi solidarnu odgovornost oba tuženika za nastalu štetu.

 

              12. Visinu naknade štete prvostupanjski sud je utvrdio prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka u iznosu od 14.055,49 kn te obvezuje tuženike na solidarnu isplatu naznačenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana izrade nalaza i mišljenja vještaka.

 

              13. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi u primjeni čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

              14. Žalbeni prigovori 2. tuženika kojima osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o dinamici nastanka predmetne nezgode nisu prihvaćeni. U tom pravcu 2. tuženik neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda utemeljeno na nalazu i mišljenju prometnog vještaka, kojeg je vještak usmeno obrazložio na glavnoj raspravi te ga je prvostupanjski sud opravdano prihvatio stručnim i potpunim, prema kojem je neposredna opasnost kretanja divljači trajala oko 1,1 s pa da bi pri 70 km/h ili 19,4 m u jednoj sekundi udaljenost do divljači bila oko 21 m, pa sve da je tužiteljica upravljala dugim svjetlima, a da se divljač kontinuirano kretala, tužiteljica ne bi mogla pravovremeno uočiti divljač s obzirom da udaljenost uočavanja ne bi bila vezana za svjetlosni snop, nego za točan položaj prelaska divljači preko ceste, s time da je nalet na divljač ostvaren u nasipu, gdje je uz lijevu bankinu visoko raslinje i takav raspored visina i raslinja ne bi omogućio uočavanje divljači izvan bankine. Neosnovano 2. tuženik osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o brzini kretanja vozila tužiteljice u trenutku naleta srne na njeno vozilo od 50-60 km/h u skladu s danim nalazom i mišljenjem, koja je određena prema intenzitetu oštećenja na vozilu tužiteljice. Prema tome, brzina kretanja vozila tužiteljice utvrđena je temeljem objektivnih parametara i stoga procjena tužiteljice o brzini kretanja njenog vozila (65-70 km/h) u kritično vrijeme ne može biti relevantna, kako to pogrešno smatra 2. tuženik.

 

              15. Neosnovane su žalbene tvrdnje 2. tuženika da iz pobijane presude nije moguće utvrditi koje odredbe materijalnog prava je primijenio prvostupanjski sud prilikom ocjene osnova odgovornosti za predmetnu štetu jer je prvostupanjski sud zauzeo pravilno shvaćanje da se na odgovornost za naknadu predmetne štete primjenjuju odredbe ZOO-a o naknadi štete od opasne stvari, dakle po načelu objektivne odgovornosti, cijeneći da divljač koja se kreće javnom cestom predstavlja opasnu stvar, pa kraj utvrđenja da je prije naleta na vozilo srna istrčala iz lovišta kojim gospodari 2. tuženik  (s lijeve strane ceste gledano u smjeru kretanja tužiteljice), što upućuje na zaključak da je divljač obitavala na području tog lovišta, to 2. tuženik (samostalno) odgovara za naknadu predmetne štete sukladno čl. 1063. i čl. 1066. ZOO-a.

 

16. S druge strane, osnovano 1. tuženik i umješač na strani tuženika u žalbama prigovaraju pravilnosti primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđenje o odgovornosti 1. tuženika za predmetnu štetu jer i po ocjeni ovoga suda za to nema pravnog osnova. Pritom se u žalbama osnovano osporava zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnim okolnostima nije moguće utvrditi kojem lovištu pripada srna koja je izletjela na cestu i udarila u vozilo osiguranika tuženika jer je i prema ocjeni ovoga suda za ocjenu odgovornosti za naknadu predmetne štete relevantna okolnost da je srna izletjela iz područja lovišta 2. tuženika na javnu cestu, a u postupku nije utvrđeno da bi ta srna obitavala i na području lovišta 1. tuženika. Naime, suprotno zaključku suda prvog stupnja, okolnost da su lovišta 1. i 2. tuženika neograđena, odnosno otvorenog tipa i da je time omogućena migracija srneće divljači između tih, susjednih, lovišta ne znači sama po sebi da je ova srna obitavala i na području lovišta 1. tuženika, niti okolnosti nastanka štetnog događaja na to upućuju. Stoga ne proizlazi utvrđenim postojanje veze između djelovanja 1. tuženika kao osobe koja gospodari lovištem „S.“ i uzrokovane štete zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženika trebalo odbiti kao neosnovan i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

17. U odnosu na daljnje žalbene navode 2. tuženika kojima nastoji umanjiti svoju odgovornost, sadržajno osporavajući zaključak prvostupanjskog suda da na strani tužiteljice nema doprinosa nastanku štete, pri čemu smatra da je tužiteljica s obzirom na postavljeni prometni znak upozorenja divljač na cesti trebala prilagoditi brzinu kretanja svog vozila te da zbog tog upozorenja nalet srne nije mogao biti iznenadna pojava, treba navesti da su ocijenjeni neosnovanim. To stoga jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da  je tužiteljica krećući se brzinom od 60 km/h na dionici ceste na kojoj je inače dozvoljena brzina od 90 km/h, istu prilagodila postavljenom prometnom znaku upozorenja divljač na cesti, pri čemu konkretni uvjeti na kolniku nisu nalagali kretanje osobnog automobila brzinom manjom od 35 km/h.

 

16. Neosnovano 2. tuženik osporava visinu štete na vozilu tužiteljice koju je sud pravilno utemeljio na nalazu i mišljenju prometnog vještaka i sukladno sadržaju procesne građe u spisu iz koje ne proizlazi da se radi o šteti koju je tužiteljica popravila, te je slijedom svega navedenog prvostupanjsku presudu u dijelu glavne tražbine sa zateznim kamatama trebalo potvrditi u odnosu na 2. tuženika na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužiteljice u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife. Drugotuženik neosnovano u dopuni žalbe osporava opravdanost troška odmjerenog tužiteljici radi pristupanja njenog punomoćnika na ročište za objavu presude jer taj trošak tužiteljici pripada prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Imajući u vidu da od dana objave presude počinje teći rok za ulaganje žalbe, ne može se smatrati da radnja pristupa na ročište za objavu presude ne bi bila potrebna i u interesu vođenja postupka (čl.155 ZPP-a), kako to pogrešno smatra 2. tuženik.

 

18. Iz tih razloga je odlučeno kao i izreci ove presude i rješenja.

 

19. Prvotuženiku nije odmjeren zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu budući da nije dokazao da je platio tu pristojbu. Zahtjev drugotuženika za naknadu troška u povodu žalbe nije prihvaćen jer drugotuženik nije uspio u žalbenom postupku.

 

 

             

U Rijeci 25. svibnja 2023.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Duško Abramović