Broj: Ppž-4745/2021

-1-

 

 

                             

 

 

                                   U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

  P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice, te Davorka Kučana i Drage Klasnića,  članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Horvatović u svojstvu više sudske savjetnice, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog G. B., zbog prekršaja iz članka 216. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20.) rješavajući o žalbi okrivljenika, protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru od 6. travnja 2021., poslovni broj: 42. PpP-884/2020, u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I               Odbija se žalba okrivljenog G. B. kao neosnovana i pobijana prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

II               Na temelju odredbe članka 139. stavka 3.  u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona okrivljenik je obvezan naknaditi troškove žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 EUR (trideset eura) / 226,04 kn[1] (dvjestodvadesetšest kuna i četiri lipe) u roku trideset dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

             

1.              Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru okr. G. B. proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci počinio prekršaj iz članka 216. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te mu je na temelju citiranog propisa i uz primjenu instituta ublažavanja izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kuna. 

 

1.1.              Okrivljenik je nadalje, sukladno odredbe članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 100,00  kuna. 

 

2.              Protiv te prvostupanjske presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu, putem branitelja iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., P. M., N. P., B. D., A. M. i K. B., odvjetnika u G., zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni.

 

2.1.              Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07., 39/13, 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona.

 

5.   U pogledu žalbenih navoda kojima se upire na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 10.  Prekršajnog zakona, sugerirajući kako se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, ističe se kako su svi dokazi na kojima se temelji prvostupanjska presuda pribavljeni na zakonit način te izvedeni u skladu s pravilima postupka. Naime, iz rezultata provedenog postupka i danih razloga nesporno je da se odluka temelji na iskazu osumnjičenika, izvedenog na raspravi, koji je sačinjen sukladno odredbe članka 158. stavka 6. Prekršajnog zakona i predstavlja valjani dokaz u postupku, a iz kojega proizlazi priznanje svih odlučnih činjenica djela okrivljeniku stavljenog na teret, čemu u prilog je i iskaz svjedoka Igora Horvata, pravilno upozorenog i ispitanog u postupku pred sudom.

Iako prvostupanjski u izvedenim dokazima navodi CD snimku, pobijana presuda ne temelji se na toj snimci (ne otkriva identitet počinitelja ili činjenice odlučne za utvrđenje stanja stvari), pa time nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane odluke.

 

6.       Neosnovano žalitelj upire na  bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, jer je stajalište ovog suda da obrazloženje sadrži dostatne i valjane razloge za svaku točku presude u smislu  odredbe članka 185. stavka 7. Prekršajnog zakona. Naime, prvostupanjski sud je nakon iznošenja dokaznog materijala, naveo koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim, te kojim se razlozima vodio pri utvrđivanju postojanja prekršaja i krivnje, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni. Stoga je ovaj sud mišljenja da presuda sadrži jasne i dostatne razloge, koji nisu u nesuglasju s provedenim dokazima, pa je ocijenjeno da žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

7.              Ispitujući predmet u pogledu navoda žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja vijeće ovog suda smatra da je prvostupanjski sud nakon provedenih svih potrebnih dokaza, pravilnom ocjenom iskaza G. B. ispitanog u svojstvu osumnjičenika i svjedočenja I. H. utvrdio sve odlučne činjenice, te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za prekršaje iz primijenjenih propisa koji je prihvatljiv i ovom sudu.

 

7.1.               Naime, žalitelj je izrijekom priznao da je te prilike njegovo maloljetno dijete N. B., starosti 9 godina, bilo povjereno njemu na roditeljsku skrb, odgoj i čuvanje te da je, bez njegovog znanja, uzeo četverocikl koji se nalazio u garaži i otišao se provozati na livadu iza kuće, s time da je koristio dvadesetak metara po kolniku ulice Milke Trnine. Iako je bio na katu kuće, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, očito je da nije imao nadzor nad djetetom i spriječio ga u upravljanju vozilom u prometu na cesti prije stjecanja prava na upravljanje (koje zbog starosne dobi nije mogao niti steći, budući da je najmanja starosna dob 15 godina). Prema tome, iz iskaza žalitelja proizlazi ostvarenje svih odlučnih činjenica prekršaja iz članka 216. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kada je vozilom upravljalo njegovo dijete starosti 9 godina, pa je za počinjeni prekršaj djeteta, sukladno odredbe članka 9. stavka 3. Prekršajnog zakona, pravilno kažnjen otac djeteta jer je prekršaj u izravnoj vezi s propuštenim nadzorom roditelja.

 

7.3.              Bez uspjeha žalitelj sada pokušava dovesti u pitanje iskaz svjedoka, budući da je njime potkrijepljeno priznanje okrivljenika ispitanog u svojstvu osumnjičenika, pa nema razloga dovoditi u pitanje vjerodostojnost tog svjedočenja. Međutim, ističe se da je taj iskaz žalitelj imao mogućnost dovodi u pitanje u postupku pred sudom, urednim pozivanjem na raspravu. Budući da su svi dokazi na kojima se temelji odluka izvedeni na raspravi, to se smatra da je okrivljeniku omogućeno da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, ali tu mogućnost nije iskoristio.

 

7.4.              Slijedom navedenog, budući da žalitelj ne ističe nove dokaze u smislu odredbe članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, niti argumentirano dovodi u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja, to žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana

 

8.              Pogrešno žalitelj upire na povredu materijalnog prava, upirući na tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava koja bi proizlazila iz primjene odredaba prekršajnog prava na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, u kojem smislu se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz članka 194. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona. Postojanje povrede materijalnog prekršajnog prava ocjenjuje se u okviru činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, pa kako je ovaj sud činjenično utvrđenje iz izreke pobijane presude prihvatio pravilnim, to nije ostvarena niti povreda materijalnog prekršajnog prava, kako se sugerira žalbom.

        

9.              Razmatrajući odluku o kazni u pogledu navoda žalbe ovaj sud smatra da je izrečena novčana kazna pravilna i zakonita, primjerena težini prekršaja i opasnosti djela te svim okolnostima konkretnog slučaja mjerodavnim za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. Prekršajnog zakona, koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i vrednovano, te suprotno tvrdnji žalitelja nije prestrogo odmjerena. To stoga jer je prvostupanjski sud, pravilno vrednujući ukupnost olakotnih okolnosti na strani okrivljenika, okolnosti pod kojima je počinjen prekršaj te imajući u vidu da se radi o osobi koja prethodno nije dolazila u sukob sa zakonom, već izrekao kaznu uz primjenu instituta ublažavanja, u značajnoj mjeri ispod posebnim zakonom minimalno propisane novčane kazne (od 10.000,00 do 20.000,00 kuna ili do 60 dana zatvora) smatrajući da će se tako izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja i djelovati na buduće ponašanje okrivljenika i ostalih sudionika u prometu da ne čine takve prekršaje. Takvu ocjenu prihvaća i ovaj sud, dok žalitelj ne ističe (i ne dokumentira) nikakve nove naročito olakotne okolnosti koje bi učinile osnovanim daljnje ublažavanje kazne.

 

9.1.              Ističe se da je nakon počinjenja djela, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 114/22.) koji zbog konverzije novčane valute propisuje nešto nižu novčanu kaznu za predmetni prekršaj (od 1320,00 do 2650,00 eura ili do 60 dana zatvora). Sukladno načelu primjene blažeg propisa iz članka 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja. Međutim, ovaj sud nije izmijenio pravnu kvalifikaciju djela i primijenio izmijenjenu odredbu Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22.) jer je mišljenja da je novčana kazna za počinjeno djelo pravilno odmjerena uz primjenu instituta ublažavanja, u velikoj mjeri ispod propisane kazne za taj prekršaj zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a koja i prema novom zakonu predstavlja značajno ublaženu novčanu kaznu. Stoga je stav ovog suda da u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni novog zakona jer ne dovodi do povoljnije kazne za počinitelja. 

 

10.               Treba istaknuti da će se, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom, ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne, u za to određenom roku.               

 

11.              Troškovi žalbenog postupka temelje se na odredbi članka 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Stoga je paušalni iznos tog postupka odmjeren u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13.), bliže minimalno propisanom iznosu, s obzirom na složenost i trajanje drugostupanjskog postupka.  

  

12.              Zbog navedenih razloga, na temelju odredbe članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

                                               U Zagrebu 25. svibnja 2023.

 

           Zapisničarka:                                                                            Predsjednica vijeća:

           Nada Horvatović, v. r.                                                        Renata Popović, v. r.

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.