Poslovni broj: 26 Gž-744/2022-2

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-744/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. V., OIB: ... iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva V. B. i p. d.o.o. u Z., protiv tuženice O. b. d.d., OIB: ..., S., kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva A. & A. u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-569/2018 od 26. travnja 2022., u sjednici vijeća 25. svibnja 2023.

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

Djelomično se prihvaćaju i djelomično odbijaju žalbe tužitelja i tuženice, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-569/2018 od 26. travnja 2022.:

 

- potvrđuje pod toč. I. izreke presude,

 

- ukida pod toč. II. i III. izreke presude te rješenje i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 183.063,22 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, pod toč. II. izreke djelomično je usvojen eventualno kumulirani zahtjev tužitelja i naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 17.036,88 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, pod toč. III. izreke djelomično je odbijen eventualno kumulirani zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, dok je rješenjem odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak.

 

2. Navedenu presudu pod toč. I. i III. izreke i rješenje, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tužitelj navodeći da žalbu izjavljuje iz svih zakonskih žalbenih razloga, te predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu sukladno žalbenim navodima i dosuditi tužitelju tražbinu po osnovnom tužbenom zahtjevu, te troškove parničnog i žalbenog postupka.

 

3. Navedenu presudu pod toč. II. izreke i rješenje, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženik iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu odbiti zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Stranke nisu podnijele odgovor na žalbu.

 

5. Žalbe tužitelja i tuženice djelomično su osnovane.

 

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stečenog bez osnova, a činjenično se temelji na tvrdnji da je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 4. ožujka 2008. broj 080304021821 i Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu od 19. lipnja 2017. broj 080304021821SX o načinu promjene kamatne stope, pa da je tužitelj u obvezi platiti tuženici s osnova ugovorne kamate četvrtinu stope zatezne kamate i slijedom toga da je tuženica bez pravnog osnova stekla novčani iznos od 183.063,22 kn koji je zatražen osnovnim tužbenim zahtjevom, odnosno da je tužitelj u obvezi platiti tuženici s osnova ugovorne kamate početno ugovorenu kamatu po stopi od 5,49% godišnje i slijedom toga da je tuženica bez pravnog osnova stekla novčani iznos od 48.047,51 kn koji je zatražen eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom.

 

7. Ocjenu neosnovanosti osnovnog tužbenog zahtjeva o kojem je odlučio pod toč. I. izreke presude i djelomične osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva o kojem je odlučio pod toč. II. i III. izreke presude, prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je između stranaka 4. ožujka 2008. sklopljen Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj 080304021821 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredit u iznosu od 595.000,00 kn s rokom otplate od 27 godina u 324 jednaka mjesečna anuiteta, te ugovorenom kamatnom stopom od 5,49% godišnje koja je promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke, te da je između stranaka sklopljen Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 19. lipnja 2017. broj 080304021821SX radi naknadno nastale promjene vlasništva na predmetu osiguranja;

 

- da je nalazom vještaka P. B. utvrđeno da ukoliko se ugovorna kamata obračuna u visini četvrtine stope zatezne kamate sukladno čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima da je tuženica u razdoblju otplate kredita stekla bez osnova iznos od 183.063,22 kn, a ukoliko se ugovorna kamata obračuna prema početnoj ugovornoj kamati od 5,49% da je tuženica stekla iznos od 48.047,51 kn;

 

- da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer je jedino sigurno da ona ovisi o odluci banke, dok istodobno nisu određeni uvjeti promjenjivosti niti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, na način da bi tužitelj bio u mogućnosti na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, te da se radi o ugovornoj odredbi koju je u ugovor uvrstila tuženica bez mogućnosti pregovaranja i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja;

 

- da je tužitelju bila jasna, uočljiva i razumljiva samo početna ugovorna kamatna stopa koja je određena u visini od 5,49%, dok način daljnje promjene ugovorne kamate bez jasno određenih kriterija tužitelju nije mogao biti razumljiv,

 

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope nepoštena (ništetna) ugovorna odredba primjenom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP), ukazujući da je iz identičnih razloga u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pružena pravna zaštita potrošačima odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj Pž-7129/13-4. Kako tužitelj ima pravo na povrat stečenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.,  41/08., u daljnjem tekstu: ZOO), prvostupanjski sud zaključuje da ima pravo na preplaćeni iznos kojim je obračunata ugovorna kamata povrh početne ugovorne stope od 5,49%, obzirom je početna stopa ugovorne kamate tužitelju bila poznata i istu je prihvatio. Kako je početna ugovorna stopa bila određena, to tužitelj nema pravo na restituciju primjenjujući za obračun ugovorne kamate jednu četvrtinu zakonske zatezne kamate. Stoga je toč. I. izreke presude odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 183.063,22 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose. U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev u iznosu od 48.047,51 kn, na koji bi tužitelj imao pravo s osnova restitucije, prvostupanjski sud je djelomično ocijenio osnovanim prigovor zastare i to za pojedinačne iznose koje je tužitelj platio do 28. ožujka 2013., dok je osnovanim ocijenio zahtjev u iznosu od 17.036,88 kn koji obuhvaća pojedinačne iznose plaćene u razdoblju od 15. travnja 2013. do 15. srpnja 2017. koje je dosudio pod toč. II. izreke presude.

8. U žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i to iz razloga što nije odlučio o deklaratornom zahtjevu iz toč. II. tužbenog zahtjeva i nije iznio razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je odbio osnovni tužbeni zahtjev pod toč. I. izreke presude. Ustraje u tvrdnjama da Ugovorom o kreditu ugovorna kamata nije određena niti odrediva i da se na ugovorni odnos treba primijeniti stopa kamate propisana čl. 26. st. 3. ZOO-a, te kada bi sud i zauzeo stajalište da je početno ugovorena kamatna stopa bila određena, to ne daje pravo da se ista "fiksira" odlukom suda jer bi to bilo protivno volji ugovornih stranaka da kamata bude promjenjiva, što je protivno i konvencijskim pravima tužitelja ukazujući na presude Suda Europske unije broj C-618/10 i C-269/19, radi čega u toj situaciji dolazi do primjene čl. 26. st. 3. ZOO-a povezujući isto s odlukama Suda Europske unije u predmetu broj C-26/13 i C-125/18. Nadalje, tužitelj osporava stajalište prvostupanjskog suda kojim je ocijenio osnovanim prigovor zastare i djelomično odbio eventualno kumulirani zahtjev pod toč. III. izreke presude, pozivajući se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

 

9. Tuženica u žalbi navodi da je presuda rezultat pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda, obzirom je presuda utemeljena na utvrđenjima iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a koji se odnosi isključivo na kredite s valutnom klauzulom u CHF što je jasno navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Nadalje, tuženica ističe da prvostupanjski sud nije razmotrio niti ocijenio primjenu Politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom iz prosinca 2012. (u daljnjem tekstu: Politika mijenjanja nominalnih kamatnih stopa), koja je stupila na snagu 9. siječnja 2013., donesene na temelju čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/12). Tuženik je usvajanjem Politike o mijenjanju nominalnih kamatnih stopa u odnosu na kunske kredite kao parametar odredio Nacionalnu referentnu stopu za depozite fizičkih osoba (u daljnjem tekstu: NRS1) i šestomjesečno vremensko razdoblje koje izračunava HNB, te je obavijesti o izmjeni kamatne stope dostavljao tužitelju. Isto sud nije analizirao niti ocijenio, te je zanemario da je time tuženica postupila sukladno čl. 5. ZID ZPK/12 koji predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. Donošenjem Politike tuženica je definirala promjenjivi – varijabilni dio kamate u visini šestomjesečne NRS1 i fiksni dio kamatne stope, tj. fiksne marže banke u visini od 4,32% koji je manji od početne kamatne stope od 5,49%. S tim u vezi ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. ožujka 2019. broj Rev-1172/2018 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da je banka bila dužna definirati parametar o kojem ovisi promjena kamatne stope i da je bila ovlaštena uvrstiti propisani parametar u Ugovor o kreditu, ali pod uvjetom da je fiksni dio kamatne stope niži ili barem isti početnoj kamatnoj stopi, što u slučaju koji je promatrao Vrhovni sud Republike Hrvatske nije bilo zadovoljeno, dok je u konkretnom slučaju tuženica odredila fiksni dio kamatne stope od 4,32%, što je znatno manje od početne kamatne stope od 5,49%, iz čega slijedi da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan za razdoblje od 9. siječnja 2013. nadalje. U nastavku žalbe osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.

 

10. Na žalbu tužitelja:

 

11. Točni su žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da prvostupanjski sud nije odlučio u izreci presude o toč. II. tužbenog zahtjeva za utvrđenje cit.: "da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz njihovog ugovora (…)". Međutim, tužitelj nije predložio donošenje dopunske presude u smislu čl. 339. st. 1. ZPP-a, a niti tužitelj pobija presudu žalbom samo zato što prvostupanjski sud nije odlučio o tom dijelu zahtjeva da bi se žalba mogla smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude u smislu čl. 341. st. 2. ZPP-a, pa se stoga u navedenoj situaciji smatra da je tužba povučena u dijelu o kojem prvostupanjski sud nije odlučio (toč. II. tužbenog zahtjeva) temeljem čl. 339. st. 2. ZPP-a.

 

12. Žalbeni navodi kojima tužitelj ustraje u tvrdnji da kamatna stopa kako je ugovorena u čl. 3.1. Ugovora o kreditu koji glasi: "Kamatna stopa iznosi 5,49% (petcijeličeterdesetdevetposto) godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva" nije određena niti odrediva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i da je iz tog razloga tužitelj u obvezi platiti tuženici ugovornu kamatu propisanu u čl. 26. st. 3. ZOO-a nisu osnovani. Navedena zakonska odredba propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. U konkretnom slučaju kamatna stopa od 5,49% ugovorena u čl. 3.1. Ugovora o kreditu nije utvrđena ništetnom, ona je određena, jasna i razumljiva, te su istu stranke prihvatile sklapanjem Ugovora o kreditu, pa se kao takva primjenjuje prema aktualnoj sudskoj praksi sve dok se na zakoniti način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim (način promjene kamatne stope), odnosno dok se ne uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

 

13. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nema pravo na restitucijski zahtjev koji je obračunat primjenom kamatne stope propisane u čl. 26. st. 3. ZOO-a, te je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio osnovni zahtjev tužitelja u iznosu od 183.063,22 kn pod toč. I. izreke presude.

 

14. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da je o prigovoru zastare prvostupanjski sud odlučio pogrešnom primjenom materijalnog prava. Kako je prvostupanjski sud u ovom postupku utvrdio, kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, da je ništetna ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope, to zastara tražbine tužitelja s osnova restitucijskog zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je ništetnost na taj način ustanovljena u ovom postupku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 30. siječnja 2020. pod brojem: Su-IV-47/2020-2 na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

 

14.1. Obzirom na navedeno prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prigovor zastare djelomično ocijenio osnovanim, odnosno kada je pravo na povrat ocjenjivao od dana plaćanja pojedinih anuiteta i djelomično odbio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pod toč. III. izreke presude.

 

15. Na žalbu tuženice:

 

16. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju primijenio utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. Iako prvostupanjski sud navodi da je u navedenom predmetu utvrđeno da su banke povrijedile interese potrošača sklapajući ugovore o kreditima u kojima su promjenu kamatne stope učinile ovisnom o odluci banaka (toč. 21. obrazloženja), iz sadržaja preostalog obrazloženja je evidentno da je sud u ovom postupku utvrđivao, analizirao i ocijenio sadržaj ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope kroz mjerodavne odredbe ZZP-a i ZOO-a i primjenom tih propisa utvrdio pravno odlučne činjenice, odnosno izveo je i po ocjeni ovoga suda pravilan zaključak - da je odredba o načinu promjene kamatne stope kako je ugovorena u Ugovoru o kreditu nepoštena (ništetna) odredba.

 

17. U Ugovoru o kreditu (čl. 3.) je ugovoreno da kamatna stopa iznosi 5,49% i da je kamatna stopa promjenjiva, a da se „promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju promjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje“. I prema ocjeni ovoga suda sadržaj takve ugovorne odredbe nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (čl. 99. ZZP) zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije. Pri razmatranju je li navedena odredba nepoštena ili nije valja imati u vidu da su prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok čl. 270. st. 1. ZOO-a propisuje da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva. Nadalje, čl. 96. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a čl. 97. ZZP propisuje ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. ZZP, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

 

18. Primjenjujući navedenu zakonsku regulativu na konkretan slučaj prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženice, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženica) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužitelja), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, a tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena, a kako je navedenu odredbu formulirala isključivo tuženica i na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati, to sve predmetnu odredbu čini nepoštenom (ništetnom) ugovornom odredbom. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 11. siječnja 2023. broj Rev-953/2020-2 odgovarajući na postavljeno pitanje iznio je pravno shvaćanje, koje je primjenjivo u konkretnom slučaju i koje glasi: „Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.“

 

19. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev u visini plaćenih iznosa obračunatih po stopi povrh početno ugovorene kamatne stope od 5,49%.

 

20. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ističe da su u obrazloženju presude u potpunosti izostali razlozi o tvrdnji tuženice da nakon 9. siječnja 2013. tužitelj nema pravo na restitucijski zahtjev, obzirom je toga dana stupila na snagu Politika o mijenjaju nominalnih kamatnih stopa kojom je tuženica uskladila svoje poslovanje s kogentnom odredbom iz čl. 5. ZID ZPK/12. Dakle, tuženica tvrdi da je usvajanjem Politike o mijenjanju nominalnih kamatnih stopa u odnosu na kunske kredite kao parametar odredila NRS1 i šestomjesečno vremensko razdoblje koje izračunava HNB, da je definirala promjenjivi – varijabilni dio kamate u visini šestomjesečne NRS1 i fiksni dio kamatne stope, tj. fiksne marže banke u visini od 4,32% koji je manji od početne kamatne stope od 5,49%, kao i da je dostavljala tužitelju obavijesti o izmjeni kamatne stope. U prilog tvrdnjama dostavila je navedeni akt i obavijesti o promjeni kamate, koje sud nije analizirao niti ocijenio u okviru tvrdnji tuženice da je postupila u skladu sa zakonskom odredbom (čl. 5. ZID ZPK/12) i da nakon stupanja na snagu tog akta tužitelj nema pravo na restitucijski zahtjev.

 

21. Stoga je ovaj sud djelomično prihvatio žalbu tuženice i žalbu tužitelja i primjenom čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a ukinuo presudu pod toč. II. i III. izreke, kao i rješenje kojim je odlučeno o troškovima postupka, te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

22. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan analizirati i ocijeniti priloženu materijalnu dokumentaciju na koju je ukazano pod toč. 20. ovog obrazloženja, te u novoj odluci iznijeti razloge o odlučnim činjenicama na koje ukazuje tuženica, kao i ocijeniti prigovor zastare sukladno pravnom stajalištu koje je izneseno pod toč. 14. ovog obrazloženja. Ujedno će novom odlukom odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

 

U Varaždinu 25. svibnja 2023.